U decembru navršile su se 84 godine od preseljenja Mehmeda Akifa Ersoya, jedne od najprominentnijih ličnosti turske moderne historije. Rođen je u Istanbulu 1873. godine, od oca porijeklom iz Albanije i majke porijeklom iz Buhare. O njegovoj ličnosti, životu, aktivizmu, djelima i ostavštini napisani su brojni radovi. U Bosni ga je još za života popularizirao i njegova djela prevodio reisu-l-ulema Salih Safvet Bašić. Turska ga slavi kao svog nacionalnog pjesnika – on je autor “Istiklal marša” – zvaničke turske himne, usvojene 1921. godine. Pored toga što se radi o pjesniku bez premca, on je bio i hafiz, vaiz, mislilac, borac za slobodu, poslanik u Parlamentu. U ovom članku ćemo, pak, pokušati baciti svjetlo na njegovu manje poznatu ulogu – ulogu prevoditelja Kur’ana.

Vjerske istine iskazane kroz nacionalni jezik

U periodu od 600 godina osmanlijske vladavine, Kur’an nije sistematski preveden na turski jezik. Posljednja desetljeća sultanata i prve godine Republike iznjedrile su pitanje: zašto mi još uvijek nemamo verifikovan i sistematski prijevod Kur’ana na koji bi se moglo referisati?

Već dvije godine nakon proglašenja Republike (1925), u okviru nastojanja i reformi da se vjerski principi od sada narodu imaju objašnjavati na njihovom nacionalnom jeziku, državni Parlament donosi odluku o nadgledanju i finansiranju (1) prevođenja Kur’ana, (2) pisanja tefsira na turskom jeziku i (3) prevođenja Buharijine zbirke hadisa. Pisanje tefsira je povjereno Elmalılı Hamdi-efendiji, prevođenje Buharije Babanzade Ahmed Naimu, a prevođenje je ponuđeno Mehmed Akif Ersoyu. On je jedan od najboljih poznavalaca arapskog jezika, a o njegovoj pjesničkoj istančanosti u turskom jeziku uopšte nije bilo dvojbe. Vjerski je obrazovan, moralno neokaljan, a odigrao je i veliku ulogu u “ratu za nezavisnost (1919-1923)”, putujući po Anadoliji i obraćajući se narodu, održavajući toliko potreban moral za borbu protiv okupatora. U to vrijeme u jako popularnom listu “Sebīlurrešad” objavljuje i članke iz tefsira, koji nailaze na veliko prihvatanje. On je, dakle, idealan izbor za prvog prevodioca Kur’ana na turski jeziku. Jedini problem je bilo njegovo neprihvatanje ponude.

Postepeno navikavanje na nove odredbe dobilo je svoj vrhunac 1933. godine Odlukom vlade o tome da se ezan ima isključivo učiti na turskom jeziku, te da će svi oni koji se ovome ne budu povinovali biti sankcionisani

Mehmed Akif je prvenstveno bio u velikoj brizi i nedoumici kada je riječ o tako ozbiljnom poduhvatu – osjećao je da je nemoguće Božiju riječ prevesti bez greške i nedostataka. Mjesecima su ga najbliži prijatelji nagovarali da se ipak usudi: “Biće to prijevod značenja Kur’ana, a ne prijevod Kur’ana”, govorili su mu. Naposlijetku, on prihvata ponuđenu dužnost, uskoro se seli u Egipat, gdje 1926. godine počinje sa ovim dugim i teškim putovanjem. Nakon tri godine, prva verzija prijevoda je spremna, čijih nekolicinu dijelova u rukopisu šalje u Istanbul Elmalılıju, tražeći njegovu reviziju. Naredne četiri godine provodi u dotjerivanju prijevoda, te svoj rad završava 1932. godine. U tom periodu od sedam godina, Mehmed Akif prati vijesti koje dolaze iz domovine – na snazi su opšte društveno-političke promjene, koje se jako dotiču i vjerskog života. Javljaju se i glasine o tome da će se ubuduće umjesto na arapskom, Kur’an u namazu morati učiti na turskom jeziku.

Mehmed Akif se počeo brinuti da će upravo njegov prijevod biti iskorištavan u tu svrhu. Zbog toga, ubrzo nakon završetka prevođenja, poništava ugovor koji je napravio sa Diyanetom: “Prijevod je ispao lijep, štaviše, ispao je bolji nego sam se nadao. Ali, ako ga predam, počet će ga učiti na namazima. Kako ću izaći pred Allaha, kako ću pogledati Pejgamberu u oči!?”, žalio se je prijateljima.

Uistinu, 22.1.1932. godine Kur’an je prvi put učen na turskom jeziku u istanbulskoj Yerebatan džamiji, od strane hfz. Yašar Okura. Postepeno navikavanje na nove odredbe dobilo je svoj vrhunac 1933. godine Odlukom vlade o tome da se ezan ima isključivo učiti na turskom jeziku, te da će svi oni koji se ovome ne budu povinovali biti sankcionisani (ova odluka će ostati na vlasti sve do 1950. godine kada će je ukinuti novoimenovani premijer, Adnan Menderes).

Tužni kraj Akifovih rukopisa

Vratimo se Akifovom prijevodu – nakon što je poništio ugovor koji je sklopio sa Diyanetom, prevođenje Kur’ana je ponuđeno Elmalılıju. Ipak je potreba citiranja prijevoda ajeta prije njegovog tefsirskog tumačenja bila očita. On će i završiti ovaj zadatak – 1935. štampan je njegov prijevod sa tefsirom (Buharijin prijevod je također završen već 1928).

Mehmed Akif, pak, nije ostavio prevođenje nakon raskinuća ugovora. Pored toga što je predavao turski jezik i književnost na današnjem Univerzitetu Kairo, uporno je radio na detaljima i narednih godina, sve dok se nije teško razbolio. Prije nego što će se posljednji put vratiti u Istanbul, rukopis svog prijevoda povjerava bliskom prijatelju Mehmedu Ihsanu, rekavši: “Ako ozdravim, pa se vratim, ispravit ćemo nedostatke i štampat ćemo. Ako umrem, ovo ćeš spaliti.” Nije se vratio. Godine 1936. preselio je u Istanbulu.

Mehmed Ihsan-efendi je godinama odolijevao pritiscima da ikome preda prijevod, ali sam ga nije mogao spaliti. Naposlijetku, 1961. godine, na smrtnoj postelji zove sina Ekmeluddina (Ihsanoglu, bivši generalni sekretar OIC) te mu prenosi Akifov vasijjet: kada preselim, spali rukopise prijevoda. Treći dan nakon preseljenja, Akifov rukopis prijevoda, te Mehmed Ihsanove prepravke i primjedbe bivaju spaljeni.

Cijeli tekst u printanom izdanju.