Ove godine predmet vjeronauka u osnovnim i nekim srednjim školama obilježila je dvije decenije svoga postojanja u obrazovnom sistemu BiH. Iako je eksperimentalno vjeronauka kao predmet predstavljena tokom ratne 1994., sa početkom školske 1995/1996. god., đaci su imali priliku da pohađaju nastavu vjeronauke kao fakultativni predmet, da bi kasnije stekao status i obaveznog izbornog predmeta, čiji uspjeh utječe na konačni prosjek ocjena na kraju polugodišta i školske godine. U procesu izrastanja vjeronauka je prolazila kroz različite faze reforme, dopune, stručnog usavršavanja kao i revizije nastavnog plana i programa.

Tokom prethodne dvije decenije na različitim nivoima vlasti i sa različitom strukturom političkih aktera, vjeronauka je često bila izložena osporavanjima i nastojanjima da se njena važnost i svrsishodnost, kao školskog predmeta, dokine. Vjeronauka je danas, nakon 20 godina nastavne prakse, pokazala svoju korisnost u pogledu učeničkog obrazovnog i odgojnog odrastanja. Međutim, kao i svaki školski predmet i vjeronauka se suočava sa brojnim izazovima. Ti izazovi se više ne vezuju samo za predmet, već i za samu struku vjeroučitelja/ljice.

Od izuzetne je važnosti u narednom periodu da islamski fakulteti preispitaju svoju ulogu. A to, između ostalog, znači da će morati u skladu sa tržištem rada i potrebama na terenu voditi i upisnu politiku. Taj korak je nužan jer dolazimo u fazu kada s pravom možemo postaviti pitanje gdje će novi diplomanti naći posao.

 

Kada su upitanju i revizije nastavnog plana i programa za srednje škole, neophodno je uzeti u obzir da postoji znatan broj onih koji u svom svakodnevnom životu ne praktikuju vjeru, odnosno vjerske propise i da se u praksi dešavalo da učenici starijih razreda u srednjoj školi ne poznaju neke osnovne temelje vjere, kao što su imanski i islamski šarti. Vjeronauka u srednjoj školi, također, ima vrlo zahtijevan zadatak da u važnom životnom dobu učenika (period adolescencije) ukaže na smisao vjerskih obaveza kao što je namaz, post ili zekat. Učenici u ovom dobu skloni su propitivanju svrhe onoga što se od njih traži, što ih okružuje i što je sastavni dio njihovog života. Pri tome treba dodati i da je među učenicima i znatan broj onih koji su kratko ili nisu nikako pohađali mektebsku nastavu, te je stoga njihovo znanje još oskudnije.

Spajanje razreda

Iako je Pedagoški zavod u Kantonu Sarajevo prije početka školske godine uputio dopis svim srednjim i osnovnim školama o nespajanju dva razreda na časovima vjeronauke kada u razredu ima najmanje 10 učenika koji pohađaju vjeronauku, ovaj dopis je u mnogim školama ignoriran. Rijetki su slučajevi da su vjeroučitelji sami reagirali u slučaju da škola nije postupila po dopisu, zbog mogućeg gubitka posla.

Naime spajanje najčešće dva (u rijetkim slučajevima više) razreda u okviru jednog časa postala je česta praksa u školama Kantona Sarajevo, ali i drugim kantonima. Učenici dva različita razreda iste generacije spojena su u ovkiru jednog časa vjeronauke i problem koji se javlja jeste da je često u takvim okolnostima otežan rad profesoru, pogotovo ako je veći broj učenika. S druge strane, iako su dva razreda čas se broji kao jedan, što za posljedicu ima da je i norma časova smanjena. U praksi to znači da profesor vjeronauke u jednoj školi može predavati za sve razrede, kojih u prosjeku ima 20-25, ali ima radnu normu od 12 do 16 časova, ili čak manje. To ga stavlja u nepovoljnu poziciju spram drugih profesora ili nastavnika, koji u okviru svoje struke predaju za 6 do 7 razreda, ali imaju punu ili skoro punu normu časova, zavisno o kojem je predmetu riječ.

Ovaj izazov za vjeroučitelja, posebno u srednjim školama, jedan je od problema koji bi trebalo znatno transparentnije riješiti. Kada postoji do 10 učenika u jednom razredu koji pohađaju vjeronauku, onda takva dva razreda nisu sporna, jer se radi sa manjom grupom. Zbog manjka učenika ovaj problem će zasigurno najviše pogađati izborne predmete, a vjeronauka, kao jedan od obaveznih izbornih predmeta zajedno sa kulturom religija, osjetit će posljedice sa manjim upisom učenika.

Kadrovski izazovi

Diploma islamskih fakulteta je specifična i po struci i po perspektivnosti na tržištu rada. Statistički gledano, u odnosu na određene druge struke društveno-humanističkih nauka islamski fakulteti imaju manji broj diplomanata na godišnjem nivou. Ipak profesor/nastavnik vjeronauke ili profesor teologije ograničen je u pogledu radnog mjesta. To podrazumijeva da diplomanti islamskih fakulteta mogu sa svojom diplomom konkurirati na radna mjesta u javnim ili privatnim obrazovnim ustanovama (kada je u pitanju vjeronauka) ili na radna mjesta u okviru institucija Islamske zajednice, bilo da se radi o administrativnim ili obrazovnim. Praksa je pokazala da je vrlo nizak procenat profesora vjeronauke koji predaje i kulturu religija ili etiku, i da ovaj predmet, skoro u 90% slučajeva, predaju profesori sa zvanjem nekog od društveno-humanističkih fakulteta, najčešće filozofskog fakulteta.

Kada je u pitanju i prijava u Službi za zapošljavanje, odnosno evidentiranje na birou, statistika pokazuje da su zanimanja diplomanata islamskih fakulteta, također, različito evidentirana. Tako npr. u Kantonu Sarajevo na birou su, prema podacima Zavoda iz juna 2015., prijavljeni profesor islamske vjeronauke (2), dipl. teolog (13), nastavnik vjeronauke (7), dipl. imam (3), profesor vjeronauke (46), te jedan magistar islamskih nauka i jedan doktor islamskih nauka. Naravno, kada je u pitanju statistika, postoji problem svrstavanja profesora ili nastavnika vjeronauke različitih religija pod jedno zanimanje, iako je provjerom utvrđeno da se uglavnom odnosi na profesora islamske vjeronauke, kada su u pitanju spomenuti podaci za Kanton Sarajevo.

Cijeli tekst u printanom izdanju Preporoda