Snažna stručna podrška

Pored predstavnika institucija vlasti, obrazovanja i kulture, snažnu podršku rješavanju pitanja statusa bosanskog jezika u našem obrazovnom sistemu dali su studenti i profesori s naših univerziteta na kojima se izučava bosanski jezik, uključujući i univerzitete u Novom Pazaru (Srbija) i Prizrenu (Kosovo). Prisutna publika ostala je zapanjena, ganuta emotivnim, preciznim i detaljnim izvještajima o „stanju na terenu“.

Zaboravljeno Livno: u Livnu jedna oaza

U Livnu postoji jedan jedini profesor bosanskog jezika, gospodin Denis Vrebac, koji je organizatorima prenio informaciju da tamo ipak postoji mala oaza bosanskog jezika, i to u Osnovnoj školi „Glamoč“ i nigdje više u cijelom kantonu. U Livnu se ni u jednoj školi bosanski jezik ne izučava. Dešava se redovno da studenti koji iz Livna dolaze u Mostar traže da im se umjesto bosanskog upisuje hrvatski.

O bosanskom jeziku u Livnu govorio je član Bosanske lingvističke akademije mr. Harun Macić:

„Od austrougarske uprave do danas djeca u Livnu nikada nisu učila bosanski jezik. Danas 442 djece uči hrvatski, a ne svoj maternji bosanski jezik, u gradu našeg prvog putopisca hadži Jusufa ef. Livnjaka. Ne smijemo dozvoliti da nova školska godina u Livnu počne bez osiguranih uslova za učenje bosanskog jezika.“

U Brčkom reforme

U Brčkom je protestima spriječeno uvođenje sistema „dvije škole pod jednim krovom“. Iako su  škole bile podijeljene po etničkom principu, pa se dešavalo da djeca iz jednog mjesta moraju u udaljeno mjesto ići „u svoju školu“  - danas je stanje zadovoljavajuće. O statusu bosanskog jezika u Brčkom govorila je  mr. Emina Osmić-Hajdarević:

„OHR i supervizor za Brčko su zakonom o jedinstvenom školstvu od 2001. iznašli rješenje za ravnopravan status bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika u Distriktu Brčko. Danas je stanje zadovoljavajuće, iako je bilo ogromnih problema, pa čak i apsurdnih i smiješnih situacija.“

Mostar: Pod jednim krovom ili pod vedrim nebom

O načinu  nastanka i primjene sistema „dvije škole pod jednim krovom“, što je u poređenju sa stanjem u drugim gradovima nekada problem, a nekada rješenje, govorila je prof. dr. Enisa Gološ:

„Od 2003. godine u Mostaru su se ujedinile dvije gimnazije u jedinstvenu administrativnu cjelinu pod nazivom Gimnazija Mostar. Iako „dvije škole pod jednim krovom“ ovdje je dosljedna upotreba maternjeg (bosanskog/hrvatskog) jezika, kako u formalnoj, tako i u neformalnoj upotrebi.“

No, sistem „dvije škole pod jednim krovom“ okarakterisan je kao diskriminirajući, a s poznatim problemima koje ovaj sistem donosi susreću se najprije učenici u Stocu, a kojima je sistem ipak omogućio učenje bosanskog jezika.

Emotivan nastup predstavnika Konjević-Polja i Vrbanjaca

Kada su sagledali izlaganja o statusu bosanskog jezika u drugim bosanskohercegovačkim gradovima danas, predstavnici Konjević-Polja i Vrbanjaca, čije smo probleme imali priliku čuti u njihovim dosadašnjim nastupima, predstavljanjima i  medijskim istupima, ipak su bili zadovoljni što u svemu ovome oni nisu sami,  i što je ovo prvi put da na visokom nivou neko konkretnu pažnju posveti baš njima, zadovoljni što bosanski jezik ima ogromnu armiju studenata koji će prenositi provjerene činjenice i širiti znanje o bosanskom jeziku.

Između ostalog u svom obraćanju predstavnik Vrbanjaca rekao je slijedeće

„Pet godina traje borba za uvođenje bosanskog maternjeg jezika u Vrbanjcima (Kotor-Varoš). Inače, uskraćeni za svoju nacionalnu grupu predmeta, naša djeca su učila da je najveći grad u Hercegovini Trebinje, a ne Mostar, da su Srbe u Sarajevu napali Muslimani i Hrvati, da je naša himna Bože pravde i da postoji slika poslanika Muhammeda, koju su mogli vidjeti u svojim udžbenicima. Iako je preko 55% bošnjačke djece u njihovoj školi, oni nemaju pravo na izučavanje svoje nacionalne grupe predmeta. Nakon svega, danas su djeca u objektu za izvođenje instruktivne nastave. Ministar Malešević je potvrdio da su uslovi rada u objektu za instruktivnu nastavu danas najbolji u RS-u.“ (Nijaz Duzan, Vrbanjci)

Nadasve najemotivniji nastup koji je izazvao suze na licima prisutnih studenata i profesora  imao je gospodin Muhizin Omerović (Konjević-Polje):

„Naših osamdeset roditelja je preživjelo srebrenički genocid i danas se moraju boriti za svoja prava. Četiri mjeseca (od oktobra do januara) su u šatorima skupa sa svojom djecom protestvovali ispred zgrade OHR-a u Sarajevu tražeći samo zvaničan odgovor na pitanje da li mogu ili ne mogu imati svoju nacionalnu grupu predmeta. Niko se nije osvrnuo na ovaj slučaj, pa čak ni institucije akademske zajednice.

Roditelj su se na kraju samoorganizovali i uspostavili edukativni centar u Novoj Kasabi i Konjević-Polju. Vlasti RS-a pokušali su da ih administrativno isele s njihoviih ognjišta, tako što bi upisom djece u škole u Tuzlanskom kantonu, ustvari morali mijenjati lične karte i mjesto prebivališta. Danas je Edukativni centar zahvaljujući povoljnijim zakonskim odredbama Sarajevskog kantona administrativno vezan sarajevski školski sitem.

Mi smo u RS-u diskriminirani jer naša djeca uče srpski jezik. Nudile su nam se tri mogućnosti:

1. da djeca uče srpski jezik, i da im se u knjižicu upisuje srpski
2. da djeca uče srpski, a da se u knjižicu upisuje bošnjački,
3. da djeca uče srpski, a da im se u knjižicu upisuje bosanski.

S obzirom na proživljene ratne torture, ne zna se koje od ovih rješenja je gore. Iako se posljednje čini prihvatljivim, bit će da je suštinski baš ono najgore.“

Podrška Instituta za jezik

Osim što su saradnici Instituta za jezik prisustvovali pomenutoj radnoj tribini kako bi direktno čuli o stanju na terenu, uvodnim izlaganjem direktor dr. Alen Kalajdžija govorio je o tome kako bosanski nije Kalajeva izmišljotina, navodio podatke o statusu bosanskog u bh. školstvu u osmansko doba, kazao kako Ustav RBiH ravnopravno tretira tri naša jezika, itd. Na samom kraju tribine o bosanskom jeziku stručnu literaturu Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu predstavnicima Konjević-Polja i Vrbanjaca uručila je mr. Aida Kršo, koja je i moderirala ovom tribinom.