Svježe se sjećam starog mushafa mog rahmetli pradjeda Mula Hajrullaha. Ćitab ukoričen kožom, požutjelih listova uslijed prohujalih desetljeća, na kojima su ručno i brižljivo pisani ajeti izgledali čarobno. Često bih ga krišom uzeo na krilo te bih se divio njegovoj jednostavnosti i ljepoti. Osjećao sam da kroz njegovo posjedovanje naša porodica ima izravnije sjećanje na časne pretke, a s tim i čvršću vezu sa korijenima i identitetom, kojeg je komunizam nastojao potisnuti u zaborav. Međutim, prilikom rata na Kosovu 1999. godine, naše komšije Srbi, tj. biće prije da su Crnogorci, zapalili su nam kuću a u njoj i mushaf mog rahmetli djeda. Sudbina koja nažalost nije pogodila samo moj dom, već na hiljade drugih bošnjačkih kuća i domaćinstava.

Ispostaviće se da je moje kratko druženje sa starim porodičnim mushafom u djetinjsvu bilo dovoljno da, naravno pored ostalih faktora, probudi u meni ljubav prema islamskoj umjetnosti, a osobito prema antikvitetima. Takvo moje interesovanje dovelo me je naravno i do novih saznanja. Tako sam se nedavno našao u situaciji uslijed koje su do mene došle nemile informacije zaprepastivši me ali me nažalost nisu uspjele i iznenaditi, a tiču se naše kolektivne (ne)brige za očuvanjem muslimanskog kulturnog naslijeđa. Upoznaću vas sa sadržinom tog događaja koji je uticao da se upustim i dublju refleksiju po pitanju stanja muslimanske kulturne baštine, te da postanem svjesniji trenutačne nezavidne situacije u kojoj smo se našli i na polju zaštite našeg kulturno-historijskog blaga. Nadam se da će ovaj prilog i u vama dodatno probuditi svjesnost a ništa manje i odgovornost na polju problematike koju će tretirati.

Nemilo iskustvo

Naime, već nekoliko godina unazad nastojim oformiti sopstvenu kolekciju islamskih antikviteta. Vrsta hobija koja mi pruža veliki užitak, a istovremeno priliku da naučim puno zanimljivih detalja vezanih za historiju muslimana i muslimanskih naroda te za islamsku civilizaciju uopćeno. U tom kontekstu me je nedavno jedan prijatelj, mladi Luksemburžanin konvertit na islam koji dijeli samnom isto interesovanje i već se može pohvaliti značajnom zbirkom islamskih starina dostojnom pravog malog muzeja, pozvao da posjetimo osobu u malom luksemburškom gradiću na granici sa Belgijom, koji posjeduje nemalu zbirku antikviteta islamske umjetnosti koju želi rasprodati. Uspjeli smo kontaktirati vlasnika zbirke i zakazati Rendez-vous. Ljubazno nas je primio u svoju kuću, na čijem trećem spratu se nalazila prostorija ispunjena, uglavnom islamskim antikvitetima. Uzgred nam je objasnio da je puno putovao po muslimanskim zemljama te da je zbirku sastavljao godinama, ali da mu je trenutno potreban novac te je prinuđen rasprodati zbirku. Pogledali smo šta nas je interesovalo i odabrali za kupovinu ono što nam je naš skromni budžet u tom trenutku dozvoljavao. Pri izlasku, upitao sam više reda-radi i kako bih ispunio tišinu prostorije, da li je to sve ili će pak u dogledno vrijeme doći do novih primjeraka koji bi nas mogli zanimati. - Utom mi domaćin odgovori da će vrlo vjerovatno u bližoj budućnosti doći u posjed antikviteta iz Sirije. Njegov odgovor me bukvalno za srce ujeo jer sam mogao naslutiti da se radi o opljačkanom muslimanskom kulturnom nasljeđu kojeg dušmani uslijed ratnog stanja u Siriji nemilosrdno prisvajaju. Pribrah se i upitah na koji način će antikvitete iznijeti iz Sirije, a on mi hladnokrvno odgovori da njegov prijatelj koji se već nalazi u Siriji posjeduje diplomatski pasoš, te da vjerovatno neće imati većih problema da izvede svoj naum?!

Nakon Bosne i Iraka opljačkati Siriju

Podsjetimo se da je na sličan, možda čak i na još brutalniji način u zadnjem ratu poharana naša Bosna. Koliko je samo bošnjačkih sehara oteto? Postoji li ijedno bošnjačko čekmedže a da nije opljačkano? A što je i ostalo, završilo je u plamenu, počev od malih seoskih kuća do sarajevske Vijećnice u kojoj je spaljeno na hiljade knjiga i rukopisa neprocjenjive kultorološke vrijednosti. Prijatelji iz Sjeverne Afrike, takozvanog Magreba, upoznali su me sa podatkom da su antikviteti i druge umjetnine visoke vrijednosti u njihovim zemljama, opljačkane još tijekom kolonijalizma. A ono što je tada ostalo, odrađuje se sada, pa vele da nije rijetkost u zabačenom marokanskom selu naići na „berača“ antikviteta iz Francuske ili neke druge evropske zemlje, koji za neznatnu sumu novca a ponekad i besplatno, prisvaja vrlo vrijedne primjerke islamske umjetnosti. A prisjetimo se i kroz kakvo brutalno kolonijalno kulturološko pustošenje je prošao Egipat, ili bolje reći kompletna Afrika, a da ne zaboravimo da je trenutno aktuelna pljačka kulturološki bogatog Malija, kojeg je nedavno okupirala francuska vojska.

Moj prijatelj iz Tunisa nedavno je na običnoj buvljoj pijaci u Belgiji, sasvim slučajno nabasao a zatim i kupio primjerak rukopisa Kur'ana za samo 100 €. Ispostavilo se da isti potiče iz jedanaestog vijeka i da njegova vrijednost na tržištu antikviteta prevazilazi 15000 €. Ovaj podatak nije znala osoba koja ga je prodala na pijaci, a koja je dotični primjerak Kur'ana dobila putem nasljedstva.

Alarmantna je procjena stručnjaka koja ukazuje da je do današnjeg vremena očuvano između 5 i 10 % od cjelokupne pisane baštine muslimana. Dakle sve ono što je muslimanska civilizacija proizvela u pisanoj formi tj. u obliku raznoraznih knjiga, spisa i rukopisa, u većini slučajeva je u potpunosti uništeno i zauvijek nestalo.

Hilafet garant sigurnosti

Većina zemalja nekadašnjeg hilafeta koji je mnogobrojnim muslimanskim nacijama garantovao sigurnost, prošle su kroz proces pljački i otuđivanja viševjekovnog, ponekad i hiljadugodišnjeg kultorološkog nasljeđa. Od Omajada, preko Abasija pa do Osmanlija, da ne pominjemo muslimansku Španiju – dinastije i zemlje ponikle iz muslimanskog civilizacijskog kruga, u čijem okrilju je vijekovima cvjetala nauka, kultura i umjetnost, danas su se pretvorile u pedeset i kusur zemalja koje uglavnom podsjećaju na bogato nakićene mrtvace, s kojih svaki prolaznik skida ono što mu zapadne za oko. Proces pohare je i dalje aktuelan, i bojim se da će trajati sve do trenutka kada će muslimanske nacije smoći snage da ponovno uspostave hilafet srušen već davne 1924. godine. Namjerno pominjem snagu a ne svijest, jer je svijest o potrebi povratka hilafeta ušla u glavu svakog iole dobronamjernog muslimana i muslimanke koji žele da napokon muslimanski narodi izađu iz kolektivne klaonice u kojoj se već predugo nalaze.

Na kraju postavljam pitanje, nakon svega preživljenog i doživljenog, da li se i dalje čudite zbog čega se najveće i najimpresivnije zbirke antikviteta i rariteta islamske umjetnosti nalaze u muzejima «Louvre» u Parizu, «Perganon Museum» u Berlinu, «British Museum» u Londonu i «Metropolitan Museum» u New Yorku?