Majki Hart (Michael Hart), američki pisac 

"Moj izbor Muhammeda za vodeću poziciju među najistaknutijim historijskim ličnostima, vjerovatno će neke čitaoce iznenaditi. Međutim, on je jedini čovjeku cjelokupnoj historiji koji je maksimalno uspio na dvjema razinama: onosvjetskoj i ovosvjetskoj. Bilo je poslanika i vjerovjesnika koji su započinjali s velikim poslanjima, ali su umrli a da poslanja nisu dovršili, kao što je bio slučaj s Mesihom (Isusom) u kršćanstvu. Bilo je i onih s kojima su drugi(poslanici) sudjelovali u istom poslanju ili su im drugi prethodili, kao što je slučaj s Musaom u Židova. Međutim, Muhammed je jedini koji je upotpunio poslanje u vjeri čije odredbe su sasvim jasno određene, u koje su narodi potpuno vjerovali još za njegovog života. Uz vjeru, on je uspostavio i novi oblik države. S tog stanovišta on ima i velike ovosvjetske zasluge. Plemena i narode je ujedinio u jedinstvenu zajednicu i uspostavio njena životna načela, uredio život te zajednice na ovom svijetu davši joj univerzalan model organizovanja koji se iz njegovog zavičaja širio svijetom. On je taj koji je i započeo i upotpunio ovosvjetsko i onosvjetsko poslanje.''

Lav Nikolajevič Tolstoj, ruski književnik

    "Muhammedu je dovoljno da bude ponosan to što je jednu primitivnu zajednicu, ogrezlu u krvi, izbavio iz vraških kandži ružnih običaja. Pred njom je otvorio put uspona i napretka. Muhammedov vjerozakon će svijet voditi u sporazumijevanje s razumom i mudrošću. Nema nikakve sumnje u to da je Vjerovjesnik Muhammed jedan od najvećih reformatora čovječanstva. Pripada mu najveća slava jer je on čovječanstvo uputio istinskom svjetlu, pravdi i miru, jer je spriječio prolivanje nedužne ljudske krvi i tako otvorio put ka napretku i civilizaciji. Ovo veliko djelo nije mogao izvesti niko drugi do čovjek koji je imao nadnaravnu snagu, čovjek koji je dostojan svakog poštovanja, divljenja i pažnje.’’

     Fransoa Mari Arue – Volter, vodeći član francuskog prosvjetiteljskog pokreta 18. stoljeća. Pjesnik, pripovjedač, dramski pisac, esejist, , povjesničar i filozof

“Svi propisi koje je donio Muhammed, izuzev onih koji se odnose na višeženstvo, obuzdavaju čovjekovu dušu i odgajaju je. Ljepota toga vjerozakona i jednostavnost njegovih temeljnih načela privukli su Muhammedovoj vjeri mnoge narode i učinili da oni prihvate islam.

Volter, obračajući se crkvenim ocima, rekao je:

‘’Muhammed je izvršio najveći zadatak koji je čovjek u stanju izvršiti na zemlji. I najmanje što se za njega može reći jeste da je došao sa Knjigom od Boga, s džihadom i vjerom koja se nikada nije mijenjala, a što se vas kršćanskih svećenika tiče, vi ste vašu vjeru mijenjali dvadeset puta.’’

Thomas Karlajl (Carlyle), škotski historičar, filozof, matematičar i esejist

“Velika je sramota za svakog da, u ovom dobu, sluša kvalifikacije tipa “Islam je lažna vjera i da je Muhammed varalica i lažac.'' Uistinu, Muhamed nije lažac niti falsifikator, i to je istina koja pobija svaku laž i demantuje sve argumente nevjernika. Vidimo da je čitav svoj život bio čvrstih principa, odlučan, plemenit, dobročinitelj, blag, bogobojazan, moralan, slobodan, odvažan, radin, predan, a istovremeno ljubazan, blage naravi, vedar i nasmijan, druželjubiv, prijatan sagovornik, ponekad i šaljivdžija.

Ne, tako mi Boga, u srcu tog čovjeka – sina pustinje i pustinjskih prostranstava, žarkih zjenica, velikodušnog, punog milosti, dobra, mudrosti i uma – nije bilo nimalo pohlepe za ovim svijetom, niti namjera težnje za vlašću i ugledom. Kako i ne bi bilo tako, kad je on bio jedna velika, šutljiva duša, i čovjek koji pripada onima koji samo mogu biti predani i ozbiljni. Zato odbacimo stav silnika koji kažu da je Muhamed lažac, složiti se s njima bio bi sram, grdnja, bezobrazluk i glupost. Zato, zaštitimo ga od toga.”

Bernard Šo, engleski pisac

"Više nego ikad prije, svijet ima potrebu za čovjekom koji bi razmišljao kao što je razmišljao Muhammed, taj vjerovjesnik koji je svoju vjeru uzdigao na razinu dostojnu istinskog poštovanja i uvažavanja. To je najsnažnija vjera u historiji civilizacija, vječna i neprolazna vjera. Ja svoje mnogobrojne sunarodnike zamišljam kako nesumnjivo ulaze u tu vjeru. Ta vjera će svoje prostrano područje naći na ovom kontinentu (Evropi). Proučavao sam ga, tog izvanrednog čovjeka, i po mom mišljenju, Muhammed bi se morao nazvati spasiteljem čovječanstva.“

Mahatma Gandi, poznati indijski vođa

"Poželio sam upoznati tog čovjeka koji neosporno plijeni srca miliona i miliona ljudi. Nedvojbeno sam se uvjerio da sablja nije bila sredstvo pomoću kojeg je islam stekao svoju poziciju, već je to bila jednostavnost tog Poslanika praćena preciznošću, ispunjavanjem datih obećanja, te njegova potpuna odanost prijateljima, privrženost sljedbenicima, hrabrost i apsolutno pouzdanje u Gospodara tokom izvršavanja svog poslanja. To su osobine koje su presudno krčile put i otklanjale teškoće, a nikako sablja. Nakon što sam završio čitanje drugog dijela Poslanikovoga životopisa, shvatio sam koliko mije žao što se djelo tu završava, zbog toga što sam osjetio želju da što više saznam iz Poslanikovoga grandioznog života."

Alphonse de Lamartine, francuski književnik

"Ako važi pravilo da se ljudski genij mjeri prema krajnjem dometu i zadivljujućim rezultatima, ko se može usuditi da bilo kojeg velikana moderne historije uporedi s vjerovjesnikom Muhammedom, s.a.v.s., i njegovim genijem, uprkos malobrojnim sredstvima kojima je raspolagao? Znameniti ljudi iz moderne historije su izrađivali oružje, uspostavljali zakone, osnivali imperije, a ubirali su samo prolaznu slavu koja se pred njima raspršivala. Međutim, Muhammed, s.a.v.s., nije samo vodio vojsku, uspostavio zakon, osnovao imperiju, pobjeđivao narode i umirivao vladare, već je predvodio milione ljudi, što je, u dato vrijeme, činilo trećinu svijeta. Uz sve to, on je presudio kipovima i praznovjerju, te pogrešnim vjerovanjima, mislima iuvjerenjima. On nije želio osnovati imperiju ili nešto slično. Ni u njegovom namazu, ni odlasku Gospodaru, odnosno u njegovoj smrti - čak ni u uspjehu nakon smrti - u svemu skupa, nema ni traga varanju i obmanjivanju, već sve jasno ukazuje na čvrsto vjerovanje koje je Vjerovjesniku davalo snagu i moć da učvrsti vjeru koja se dijeli na dva dijela: vjerovanje u Jednost Boga i vjerovanje da kod Uzvišenog Boga nema ništa akcidentalno.  Ako se uzme veličina cilja, mala količina sredstava, i grandioznost rezultata, kao tri mjere ljudskog genija, ko bi se onda usudio da sa Muhamedom uporedi jednog velikog čovjeka moderne historije.“

 William Montgomery  Watt, škotski historičar

"Spremnost tog čovjeka da zbog svojih uvjerenja podnosi zlostavljanja i njegova nepokolebljiva moralna privrženost onima koji su ga slijedili i smatrali ga svojim vođom i prvakom, zajedno s neospornom veličinom njegovih dostignuća, uvjerljivo govori o pravednosti i poštenju ukorijenjenim u njegovoj naravi. Pretpostavka da je Muhammed zagovarao nešto što je hipotetično, za sobom povlači dodatne teškoće koje nije moguće razriješiti. U svakom slučaju, među velikanima evropske historije nema ličnosti dostojne opisivanja pokojem se opisuju Muhammed i njegovo djelo."

Benjamin Bosworth Smith, poznati američki protestantski biskup

"Muhammed je, u isto vrijeme, bio vojskovođa, političar i vjerski vođa. Međutim, u njemu nije bilo samoljubivosti svojstvene vjerskim vođama niti vojnih odreda kao u vladara. Nije imao mobiliziranu vojsku, ni tjelesnu gardu, ni utvrđen dvorac, niti posebna primanja. Ako se za nekoga može reći da je prosuđivao s nadnaravnom sposobnošću, onda je to bio Muhammed, po tome što je uspijevao držati uzde vlasti iako nije raspolagao njenim instrumentarijem niti je imao pomoć vladajućeg aparata."

Eduard Gibon i Simon Okli (Edward Gibbon/Simon Ocklav)

"Nije samo širenje islamskog poslanja ono što zaslužuje divljenje, već to zaslužuje njegova postojanost i čvrstina tokom niza vjekova. Taj snažni utisak koji je Muhammed ostavljao u Meki i Medini, još uvijek, istu snagu i moć ostavlja u srcima Hindusa, Afrikanaca i Turaka, dok razgovaraju o onom Što sadrži Kur'an, iako je je od tada prošlo više od dvanaest stoljeća."[1]

2.4  Orijentalisti i hadis

    Pokušaji opovrgavanja hadisa u periodu razvoja islamskog učenja i umanjivanja njegove vrijednosti kao drugog vjerskog izvora iščezli su krajem drugog ili najkasnije krajem trećeg stoljeća po Hidžri. Islamski svijet tokom sljedećih jedanaest stoljeća nije bio suočavan s ovakvim pojavama. Ozbiljnije interesovanje Zapada za islamski svijet iz više razloga oživjelo je ideju opovrgavanja vjerodostojnosti hadisa. Tokom XIX i početkom XX stoljeća hadis, kao posebna disciplina, u okviru raznih islamskih naučnih disciplina, privukao je posebnu pažnju orijentalista Zapada. Motivi za studiranje arapskog jezika ostali su isti i u potonjim stoljećima. Zato nije nimalo èudno što su se orijentalisti, u većini slučajeva, otvoreno stavili u službu zapadnog imperi- jalističkog kolonijalizma. Orijentalisti su često bili u sprezi s kršćanskim misionarima, kolonizatorima kao i svjetskim cionističkim pokretom. Izučavanje hadisa od orijentalista u poèetku nije bilo odvojeno, već su se bili skoncentrisali na ostale oblasti: akaid, Kur’an, siru i povijest. Krajem XVII stoljeća De Herbelot(u. 1695.), francuski orijentalista, piše o hadisu. Siže njegova mišljenja o hadisima koji se nalaze u devet hadiskih zbirki jeste da su većinom uzeti iz Talmuda. U XVIII stoljeću orijentalisti prave podjelu islamskih znanosti, i posebnu pažnju posvećuju hadisu. Krajem stoljeća posebno su se isticali orijentalisti Caetani (1869.-1926.), Muir (u. 1905.) i Šprenger (u. 1893.) Oni su pridavali veliku pažnju povijesti sunneta10 nastojeći da ubace sumnju u autentičnost hadisa. Orijentalista koji je uložio najviše kako bi unio sumnju u hadis jeste Ignaz Goldziher.11 On je imao veći utjecaj na polju izučavanja islamskih znanosti od ostalih orijentalista. Njegova knjiga Muhammedanische Studien postala je u krugovima orijentalista “svetom knjigom”. Šezdeset godina kasnije pisanja će značajno preraditi i dopuniti Joseph Schacht.Više od deset godina on je istraživao hadise u djelima islamskog prava, fikha. Kao rezultat tog istraživanja nastala je knjiga The Origions of Muhammadan

Jurisprudence (Teorija islamskog prava). On smatra da nema ni- jednog autentičnog hadisa koji bi se odnosio na islamsko pravo, fikh. Ova knjiga postaje “drugom svetom knjigom” za orijenta- liste. Schacht je premašio svoga prethodnika Goldzihera, koji je nastojao unijeti sumnju u autentičnost hadisa jer Schacht razvija teoriju da “sigurno” ne postoje autentični hadisi. Ova knjiga ostavila je velikog traga u naučnim krugovima Zapada kad je riječ o izučavanju islamske kulture i civilizacije. Za nju prof. Gibb veli: “Ona će u budućnosti postati temeljem za sve studije islamske kulture i civilizacije i islamskog prava, u najmanju ruku, na Zapadu. Analizom učenja savremenih orijentalista dolazimo do zaključka da su shvatili da hadis čini dio cjeline islamskog učenja, a islam je sistem života koji vrijedi za sva vremena i na svakom mjestu. Oni nastoje iznaći načina da sruše taj sistem i smatraju da je najlakši način ubacivanje sumnje u autentičnost hadisa. To je bila logika koju je slijedio Goldziher, i nakon njega Schacht. Hadise koje nisu uspjeli “osumnjičiti” poredili bi s kur’anskim tekstom. Ako ne postoji propis u Kur’anu koji se spominje u hadisu, onda nije obaveza postupati po njemu. Prva osporavanja klasične teorije o autentičnosti hadisa, generalno, i njegovog pisanja posebno su poèela s Alojzom Šprengerom, da bi bila nastavljena sa sir Wiliamom Muirom i, na koncu, kulminirala u pisanju Ignaza Goldzihera o ovoj temi. Šprenger tvrdi da je hadis prvi put registrovao Ibn Šihab ez-Zuhri u drugom stoljeću po Hidžri po naredbi emevijskog halife Omera b. Abdu-l-Aziza. Slično njemu, Muir prihvata predanje koje prenosi imam Malik b. Enes, a koje kaže da je Zuhri bio prvi koji je pisao hadis, i odatle negira bilo kakav oblik registriranja hadisa prije polovine drugog stoljeća po Hidžri. Paralelno s Miurom, ovu je ideju razradio i Goldziher posvetivši ovom pitanju čitavu jednu sekciju u svome djelu Muhammedanische Studien.[2]

    Iz ovoga se može vidjeti kakva je bila uloga orijentalista prema riječima Poslanika a. s.

3. Zaključak

    Važno je da se spozna, šta je pravi kompromis između Sunneta kao života i orijentalusta. Vidimo da su mnogi orijentalisti imali kritičko razumijevanje ka ovoj oblasti, dok su neki tiho i samouvjereno na jedan pozitivan način govorili o Poslaniku i njegovim životnim metodama. Kroz život ćemo susretati sve vidove lošeg pristupa od nekog čovjeka te nam je važno razlučiti šta je istina. Treba da znamo pod kakvim su bili okolnostima orijentalisti te da li su se smjeli punopravno izjasniti, doista je bilo onoh koji su dodavali ulje na vatru i tom se vatrom grijali. Osoba koja želi da piše nešto o Sunnetu posebno ukoliko nije u islamskoj tradiciji odrasla i družila se od malih nogu, treba da se posveti pravim izvorima i pozitivnim razmišljanjima da bi shvatila suštinu djelovanja Sunneta na život svih stanovnika a posebno muslimanskog društva.

4. Literatura

1. Spahić, Mustafa, Povijest Islama, Bookline, Sarajevo, 2008

2. Said, Edward, Orijentalizam, (Rešid Hafizović), Svjetlost, Sarajevo, 1999 str. 17- 35

3. Dr. Mustafa es-Sibai, Orijentalizam i orijentalisti, prijevod Nezir

Halilović, Zenica, 2003., u dijelu, Umjesto predgovora, dr. hfz. Safvet Halilović, str. 5.

4. Cikotić, Aljo, Glasnik, Orijentalisti, Sarajevo, 2010