Može se reći, i to da bude tačno, da je on, prije svega jedna simptomatična pojava u bosanskohercegovačkoj /bošnjačkoj književnosti. Nadam  se ta ćemo biti na tragu istine o Aliji Isakoviću ako pokušamo dosegnuti njegov značaj o dva pitanja : pitanje njegove zasluge za promovisanje bosanskoga jezika i jezičko-stiske osobenosti u njegovim djelima i za pitanje njegovog književnog opusa. Ovaj tekst je vezan  za njegov doprinos u izučavanju bosanskoga jezika.
No, prvo treba pokušati razjasniti da li je on pak mistificiran ili ne kao pisac i kao  reformator ili reafirmator bosanskoga jezika.
Bosanski jezik i pored opće degradacije koju je imao poslije austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, imao je i jaku simboličku funkciju, najčešće u smislu odupiranja represiji u periodu između dva svjetska rata, a potom i ignorisanja i nepriznavanja u jednom totalitarnom sistemu sve do 90-tih godina XX stoljeća. Otuda i pojava Alije Isakovića spada u jednu rijetku pojavu odupiranja nepravdi koja je  nanijeta bosanskome jeziku.
U doba totalitarizma, kakav je bio u drugoj polovini XX stoljeća, bosanski jezik je promatran kao dio srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika. Zapravo, tada se bosanski jezik nalazio u ilegali, kako u samom imenovanu tako i u izučavanju. Kao zaseban predmet nije se izučavao u osnovnim, srednjim školama, ali ni na fakultetima (odsjecima za jezik i književnost).
Totalitarizam je politički sistem, u kojem država, najčešće pod vlašću jedne osobe, političke  partije ili društvene klase, ne poznaje granice svoje vladavine i u skladu s  tim, nastoji da kanališe svaki aspekt društvenog i privatnog života. Za njega je, prije svega, karakterističan autoritativni režim, gdje obični građani pa i znanstvenici nemaju nikakvu slobodu odlučivanja. Taj sistem počiva na kontroli medija, nauke, obrazovanja...i svih oblika ljudskog života kojima se podstiče kult određene ličnosti. Sve građanske slobode se sužavaju ili se u potpunosti ukidaju.
I upravo u takvom  sistemu je bilo teško iz raznoraznih razloga pukušati, a kamoli raditi na jednom takvom pitanju, kakvo je pitanje jezika, pogotovo bosanskoga jezika.
Ali je bilo rijetkih pojedinaca koji su se bavili pitanjem jezika u ovom slučaju bosanskoga. Oni su zastupali tezu da je pitanje nominovanja, a time i priznavanja bosanskoga jezika jedno od ključnih obilježja bošnjačkog (tada muslimanskog) naroda i njegov nacionalni identitet. Ta i takva teza se nije mnogim tadašnjim jezikoslovcima i političkoj eliti dopadala. Ali se,svakako, nije mogla glasno i jasno iznositi.
Alija Isaković, pisac, jezikoslovac i mislilac, je dobro poznavao duh bosanskoga jezika. O njemu je Isaković govorio i pisao onda kada se rijetko ko osuđivao da o tome progovori ili piše. Istina bilo je još pojedinaca, ali ne da su baš tako glasno i jasno govorili o bosanskome jeziku, a time i o bosanskohercegovačkoj/bošnjačkoj književnosti.                                                                                                                                            Pojava antologije Biserje, (izbor bošnjačke usmene, divanske, alhamijado i novije književnost) Zagreb, 1972. godine, je na neki način početak afirmacije bosanskohercegovačke/bošnjačke književnosti, a time i bosanskoga jezika. U Uvodu te antologije Isaković kaže: „Nema sumnje da je književna komponenta koju su naši Muslimani utkali u zajedničko-jezičku književnu sferu veoma značajna. Mada, na žalost, nema sumnje da je upravo ta komponenta /književno-jezička - podvukao R.B./ nedovoljno proučena, često nepravedno zapostavljena i često pogrešno cijenjena. Ili nikako.“
Međutim za Isakovića se ne može tvrditi da je „reformator savremenog  bosanskog jezika“ kako to tvrde neki autori. Prije bi se moglo reći da je riječ o reafirmatoru
bosanskoga jezika ili jednom od bitnih zagovarača za priznavanje bosanskoga jezika kao posebnog jezika u odnosu na srpski i hrvatski jezik. Činjenica je, što je poznavao i Isaković, da bosanski jezik nije u okrilju srpskog ili hrvatskog jezika, niti je njihova izvedenica, već jedna od naporednosti. Još 1991. godine u časopisu Ogledalo, Isaković je pisao o osobenosti bosanskoga jezika u odnosu na srpski i hrvatski gdje kaže: „Bez obzira što je naš zajednički jezik, u osnovi, jedan jezik, on nije jedinstven jezik, što se raumije. Neće biti čudo ako se uskoro pojave međusobni (međujezički) rječnici razlika i, svakako, različiti pravopisi. S nevjerovatnim udaljenostima.
Hoću reći, ne može stajati tvrdnja da na ukupnost tzv. srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika Srbi i Hrvati imaju veća prava nego bosanski Muslimani (Bošnjaci) i Crnogorci. Ostane li tako, ispada da smo mi sretni baštinici tuđeg jezika. Upravo je bliža istina ako bismo rekli obrnuto.“ Dalje će on u Rječniku bosanskoga jezika iz 1995. godine reći slijedeće: „Bosanski jezik je imao svoj vlastiti tok do početka XX vijeka, kada su političke prilike izmijenile njegov javni status. Bošnjaci, kao zaseban kulturni soj u višestoljetnom bosanskom društvu, stekli su vremenom drugačija iskustva od svojih susjeda te, kada je u pitanju prirodno pravo na maternji jezik i njegovo ime, nije bitna količina razlika.“
Svoja stajališta o bosanskome jeziku Isaković je ispoljavao u književnohistorijskim tekstovima, potom i kao pripovjedač, te obrađivač i priređivač drame Hasanaginica...
Na naučnim skupovima često je govorio o lingvističkim problemima, pri čemu su neki kritičari, tada, tu njegovu naklonost smatrali bespotrebnom besmislicom i dangubom. No, nekada su ti prigovori i imli osnovu, ali u većini slučajeva nisu bili opravdani ni u granicama same nauke. „Na tim skupovima Alija Isaković je zastupao jednu isakovićevski prepoznatljivu tezu, da se u okviru srpskohrvatskog  jezika  neopravdano zanemaruje muslimanska tradicija, da se suglasnik h izostavlja tamo gdje mu je po etimologiji mjesto i po živoj upotrebi vazda bilo mjesto, da su turcizmi također neopravdano zapostavljeni i da je uopšte leksika bošnjačkih pisaca nedopustivo zapostavljena u rječnicima srpskohrvatskog jezika.“ Ukazivao je na propuste u Novosadskom pravopisu (1960) i u njemu neopravdano malo zastupljenu leksiku bosanskoga jezika. Da li iz straha ili nečega drugog mnogi lingvisti (pa i bošnjački) tog vremena nisu htjeli ili smjeli da se pridruže ovakvim stajalištima po pitanju bosanskoga jezika. Zato je Isakovićev značaj u promovisanju  bosanskoga jezika od iznimne važnosti  promatranog i sa današnjeg aspekta. Istina, bilo je jedan mali broj zagovornika Isakovićevog uočavanja o anomalijama vezanim za maternji jezik.
Osjećajući nepravdu prema svom jeziku Isaković je godinama skupljao i istraživao građu za rječnik bosanskoga jezika i na taj način pokušao ispraviti nepravdu koja mu je načinjena. Kao rezultat dugogodišnjih istraživanja Isaković 1990. godine objavljuje Rječnik karakteristične leksike bosanskoga jezika, prvo autorovo djelo te vrste. Iako ovo djelo ima nedostataka lingvističke naravi ono predstavlja krupan korak u izučavanju leksike bosanskoga jezika. Osim toga Rječnik...je informativan, a ne normativan, što je i bila Isakovićeva nakana.
Ovo njegovo djelo predstavlja prekretnicu u bošnjačkoj leksikografiji. Inače, Isaković po vokaciji nije bio lingvist, ali je na tom polju ostavio veoma značajno djelo.
Uzme li se sve u obzir, neprijeporna je činjenica da je Alija Isaković jedan od utemeljivača, a zasigurno najvažniji oblikovatelj i poticatelj moderne jezičke kulture kod Bošnjaka. Međutim, ne treba ga mistificirati, niti preuveličavati njegov značaj na polju rječnikopisanja, jer je bilo i drugih autora koji su poradili, istina znatno manje, na pitanju bosanskoga jezika, a time i bosanskohercegovačke/bošnjačke književnosti.