Ova disertacija će upotpuniti prazninu u domaćoj nauci šerijatskog prava koja se ogleda u nedovoljnom broju akademskih radova koji detaljnije istražuju pojavu kodifikacije šerijatskog prava, a posebno u oblasti šerijatskog građanskog prava, te da predstavlja značajan doprinos domaćoj pravnoj nauci općenito imajući u vidu da je predmet njenog istraživanja ne samo šerijatsko-pravni, nego i društveno-pravni aspekt problema kodifikacije kako u muslimanskim tako i u nemuslimanskim državama, istakli su, između ostalog, članovi komisije koju su činili prof. dr. Fikret Karčić, mentor i član, prof. dr. Enes Ljevaković, predsjednik komisije i prof. dr. Mustafa Hasani, član.

Kodifikacija kao izazov za pravnike i državnike

Komisija je napomenula da je pitanje kodifikacije u 19. i početkom 20. stoljeća postala izazov za muslimanske autore i državnike, te da ovaj rad pokazuje kako su oni na to odgovorili. Istraženi su napori kodifikatora šerijatskog prava u Osmanlijskoj carevini i Egiptu na kraju 19. stoljeća od strane Ahmed Dževdet-paše i Muhameda Kadri-paše i napravljena usporedba Muršida s osmanlijskim građanskim zakonikom Medžela.

Rad se fokusirao na kodifikaciji šerijatskog imovinskog prava na temeljima hanefijske pravne doktrine u kontekstu desakralizacije prava po formi i sadržaju koja se odvijala paralelno sa desakralizacijom vlasti donošenjem dekreta Hatišerifa i osmanlijskog Ustava 1876. - vremena kada je Osmanlijska država bila na putu desakralizacije i prava i ustanova. Sličan proces su prošle i evropske države tokom 18. i 19. stoljeća, vrhunac kojeg je bila Francuska građanska revolucija i donošenje Napoleonovog zakonika, čemu su prethodila stoljeća formalnih kodifikacija.

Rad, također, daje podroban prikaz historijskih prilika i izazova s kojima se suočavala Osmanlijska carevina tokom 19. stoljeća, odnos vlasti i uleme, Šerijata i Kanuna, napomenula je komisija.

Doprinos usklađenosti šerijatsko-pravne doktrine sa stvarnim potrebama u muslimanskim društvima

„Tema je teorijski važna, jer se bavi kodifikacijom šerijatskog građanskog prava koja je poslužila kodifikatorima kao instrument za ograničenu reformu šerijatskog prava u naznačenoj oblasti i njegovo prilagođavanje nastalim društvenim promjenama koje su zahvatile veliki dio muslimanskih zemalja prije svega pod utjecajem kolonijalnih sila, ali i uslijed dinamike unutrašnjeg razvoja“, kazao je dr. Enes Ljevaković iznošeći mišljenje komisije. Naveo je da je u radu odgovoreno na niz istraživačkih pitanja kao što su: koje su osnove na kojima su nastale ove kodifikacije, kakvo je bilo stanje pravnog sistema u muslimanskim zemljama prije pojave kodifikacije građanskog prava, kao i da je dokazana opća hipoteza da su razne kodifikacije šerijatskog prava pomogle u razvoju šerijatsko-pravne nauke, što je olakšalo pristup rezultatima do kojih je ova nauka došla tokom stoljeća.

U zaključku rada se navodi da autori kodifikacija nisu u dovoljnoj mjeri pokazali inovativnost kada su posrijedi materijalni propisi u odnosu na raniji period, ali su unatoč ograničenim dometima u reformi pravnih propisa i instituta kodifikacije ipak otvorili vrata za izučavanje teorija šerijatskog građanskog prava i napravili iskorak u metodološkom smislu objedinjujući na jednom mjestu pravne norme u institute. Rad dokazuje i da su kodifikacije krajem 19. stoljeća u muslimanskim zemljama uspjele skrenuti pažnju na dosege šerijatsko-pravne nauke u području ugovornog i imovinskog prava općenito, navedeno je u mišljenju komisije.

Komisija je ukazala i na važnost dijela rada koji se odnosi na vezu kodifikacije i suvereniteta.

Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović je odgovarajući na pitanje o budućnosti kodifikacije u muslimanskom svijetu naveo primjere Egipta, Grčke, Srbije i Tunisa i pokazao koliko je veza između građanskog zakonika i suvereniteta države smatrana važnom, te napomenuo da većina muslimanskih zemalja ima kodificirano pravo, dok manji broj njih nema, poput Saudijske Arabije, iako je i ona u pojedinim granama uspostavila kodifikaciju. „Kodifikacija je dvosjekli mač. Ona na neki način usporava razvoj pravne teorije, prava općenito, a s druge je neminovnost, jer država teži da svoj pravni sistem učini stabilnim. Jedan od faktora stabilnosti pravnog sistema jeste i kodifikacija i zbog toga će biti i kodifikacija i rekodifikacija. Kako se bude društvo razvijalo i kako se budu novi odnosi formirali pojavljivaće se potreba da se izvrši ponovna kodifikacija“, kazao je dr. Kavazović.

Šrijat može odgovoriti na savremene izazove

Dr. Mustafa Hasani je istakao da je vrijednost ovog djela u tome što nam pokazuje jednu debatu koja se vodila u drugoj polovici 19. stoljeća među muslimanima o tome kako Šriat može odgovoriti na savremene izazove toga vremena i kako u tom kontekstu normativni aspekt islamskoga učenja može pružiti dalje odgovore i dalja rješenja. „Vodila se debata da li preuzeti tuđe ili reorganizirati svoje. Ahmed Dževdet-paša i Kadri-paša su primjerima vlastite kodifikacije pokazali da šerijatsko pravo možemo izraziti u jednoj savremenoj formi i ponuditi je kao građansku opciju što je vrlo važno“, kazao je dr. Hasani dodajući da su ove kodifikacije poslužile ne samo muslimanskim pravnicima, nego i općenito pravnicima.

Dr. Fikret Karčić je u svom osvrtu na rad kazao da je ovom disertacijom dobivena odlična studija komparativnog karaktera o dvije kodifikacije šerijatskog imovinskog prava. Kazao je da komisija smatra da ova disertacija treba da se štampa i dao prijedlog da se uradi i prijevod cijelog teksta Medželle i Muršida i da se kao takvi objave. „Mislim da je nama to izuzetno važno. To su propisi muamelata, to su propisi imovinskih odnosa koji nas obavezuju“, potcrtao je dr. Karčić.

Cijeli tekst u Preporodu od 1. marta