Činjenica da se Gete divio Kur’anu i da se njegovo divljenje prije svega odnosilo na njegove jezičke odlike, može na prvi pogled izazvati čuđenje, ako se uzme u obzir da nije poznavao arapski jezik.
Kur’an, sveta knjiga muslimana, je prema islamskom shvaćanju neposredna Božija Riječ. Ona je objavljena posljednjem poslaniku Muhammedu u toku vremenskog perioda od 23 godine (610 – 632. nove ere). Kur’an je objavljen “na jasnom arapskom jeziku“. Kao što prvi stavak “Čitaj! U ime tvoga Gospodara.“ (Ikre’, 1-2)[1] implicira, on je prvo usmeno izrecitiran, a onda, paralelno s tim, sistematski memoriran i u pisanoj formi fiksiran.
Riječ Kur’an izvodi se iz arapskog korijena riječi k-r-’, što prema preovlađujućem mišljenju znači “čitati“ (sa odgovarajućim semantičkim poljem). Shodno tome, Kur’an doslovno znači “čitanje, recitiranje, izgovaranje“. Svake godine se za života Poslanika (sve do dan-danas) u ramazanu, u kojem je počela objava Kur’ana, cijela knjiga zajednički recitirala. Pored memoriranja i pismenog fiksiranja, i ova godišnja i dnevna recitiranja osiguravala su autentičnost teksta, što smatraju ne samo muslimani, već i većina zapadnih islamologa. Angelika Nojvirt (Neuwirth), koja u jednom prilogu rezimira dosadašnje istraživanje, piše da se može smatrati “da su, sa velikom vjerovatnoćom, svi stavci Kur’ana, kakvog danas imamo, autentični, tj. od samog Muhammeda obznanjeni.“
Prema raširenom muslimanskom shvaćanju Kur’an je već nakon smrti Poslanika, u vrijeme vladavine halife Ebu Bekra (634.), sakupljen u jednu zbirku i u vrijeme trećeg halife Osmana (656.) u nekoliko primjeraka razaslan u islamske centre.
Kur’an, koji u mnogobrojnim stavcima tretira jevreje i kršćane, od samog je početka svoje objave recipiran i s njihove strane. Možemo pretpostaviti da su već u prvim stoljećima, preko putnika, poslovnih veza, političkih sukoba, itd., o Božijoj Knjizi bili obaviješteni i ljudi na takozvanom Zapadu. Ipak, do bavljenja Kur’anom došlo je veoma kasno, čemu su doprinijele predrasude i rezerve prema Svetoj Knjizi muslimana. Sve do modernog vremena motivi za izučavanje Kur’ana bili su pretežno polemičke, odnosno misionarske prirode.
Momzen svoju ocjenu rezimira na slijedeći način: “Od krstaških ratova postojali su u Evropi pojedinačni prijevodi Kur’ana, koji su od strane predstavnika kršćanske crkve objavljivani radi borbe protiv muslimanske religije. Njihova, prema islamu ekstremno neprijateljska tendencija, pokazuje se već u polemikama, na naslovnicama, u predgovorima i fusnotama.“
Montgomeri Vat (Montgomery Watt - 1909.-2006.) došao je do sličnog zaključka: “Naročito pod utiskom krstaških ratova zapadni učenjaci su u 12. i 13. stoljeću željeli više saznati o islamskoj religiji. Ali slika, koju su pri tom stvarali može se, zapravo, najpodesnije označiti atributom ‘iskrivljena’. Zapadni stav prema islamu i muslimanima orijentirao se poslije, kroz stoljeća, prema ovoj ‘iskrivljenoj slici’.“
Značajna uloga Kur’ana za islam i muslimane nije samo osporavana, nego je pravljen pokušaj da se on svede na judeo-kršćanske utjecaje i da mu se ospori svaka originalnost. Ovaj pogled na Allahovu Knjigu činio je sve do 20. stoljeća opću tendenciju u zapadnim studijama Kur’ana.
Njegovu važnu ulogu uočavala je samo nekolicina, tako da Bobzin (Bobcin), glede ondašnjeg vremena, ali i današnjeg, posebno apostrofira: “(...) ova knjiga nije samo nešto kao osnivački akt islama, ona je istovremeno, sve do danas, neosporivi centar islama kao religije u svoj njenoj raznolikosti, i prije svega, nepresušni izvor islamu svojstvene duhovnosti. I Kur’an je nezaobilazni element ne samo arapske literature - na čijem pročelju on stoji i na čiji jezik je ostavio duboki utjecaj - već i svjetske literature. Muslimani govore o “neuporedivosti“, dakako, o “nedostižnosti“ Kur’ana, i ne postoji neki razuman razlog da se ovo ubjeđenje ne uzme ozbiljno. Stoga se Kur’anu ne prilazi bliže, čak mu se onemogućava svaki pristup, ako ga se mjeri stranim mjerilom: Kur’an nije ‘biblija’ muslimana, već nešto sasvim osobito, nezamjenljivo.“
Za razumijevanje činjenice da Kur’an ima ovu ulogu i da je Geteu tokom čitavog njegovog života bio zanimljiv, može biti od pomoći ako se navedu njegove esencijalne poruke i sadržaji: postoji samo jedan, netrinarni, nepojmljivi Bog. Ovaj Bog bira ljude, kojima se On objavljuje i koje On šalje kao poslanike. Isus je kao i Muhammed čovjek, Božiji poslanik. Svi ljudi su neovisno od ranga, nacije i roda isti pred Bogom. Postoji vječni život nakon smrti, koji će se oblikovati prema ljudskom ponašanju, pri čemu će milost i pravda Božija igrati odlučujuću ulogu. Smisao ljudskog života je spoznaja i klanjanje Bogu. Islam, kao religija objavljena od Boga, znači dobrovoljno predavanje Bogu. Svaki čovjek je sam odgovoran za svoja djela; ne postoji istočni grijeh. Muhammed je posljednji poslanik, a Kur’an je posljednja objava koja sadrži sve prethodne objave, korigira njihove preinake, proširuje ih i aktuelizira.
Prema Momzenovoj, Geteovo bavljenje Kur’anom je tako intenzivno “da je Kur’an, nakon Biblije, bio onaj religijski dokument u koji je Gete bio najupućeniji.“ Geteov odnos prema Svetoj Knjizi islama nije bio samo intelektualne naravi. Nesporno je da je on pokušavao da iznutra razumije Kur’an i da mu nije prilazio sa distancirane “izvanjske perspektive“. Svoju ličnu vezu s njim on obznanjuje, kad namjerava “sa poštovanjem slaviti onu svetu noć u kojoj je Kur’an u cijelosti odozgo spušten Poslaniku“. I on dodaje: “Ovdje se može još mnogo šta dobiti.“ Ona sveta noć o kojoj Gete ovdje govori, u kojoj je objavljen Kur’an, je Noć Određenja (Lejletu-l-kadr) u ramazanu. Prema prijevodu Rikerta[2] (1788.-1866.) to dotično mjesto u Kur’anu glasi:
1 Zbilja, Mi smo ga počeli objavljivati u Noći Kadr!
2 A šta ti misliš, šta je Noć Kadr?
3 Noć Kadr bolja je od hiljadu mjeseci!
4 Meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, u njoj silaze
Zbog odluke svake,
5 u njoj je spas sve dok zora ne svane! (El-Kadr, 1-5)
Gete već u svojim mladim godinama pokazuje interes za sveto pismo muslimana. Najranije nedvojbeno svjedočanstvo o Geteovom poznavanju Kur’ana je jedno pismo Herderu (Herder) koji ga je veoma rano, “moguće još strasburške zime 1770/71., ponukao na čitanje Kur’ana“. Jula 1772. Gete piše Herderu:
“Želim se moliti kao Mojsije u Kur’anu: Gospode načini mi prostora u mojim tijesnim prsima.“
Momzen je, također, u “Gecu od Berlihingena“ (1772.)[3] dokazala kur’anske odjeke.
Godinu dana prije ovog pisma, u septembru 1771. pojavio se prvi njemački prijevod Kur’ana sa arapskog Fridriha Megerlina (Friedrich Mergerlin), koji pokazuje “da se njegovo znanje arapskog ne može baš visoko ocijeniti“. Megerlin je u svom prijevodu veoma tendenciozan, kad on Poslanika islama titulira kao “lažnog profeta i antikrista“. On je potpuno u tradiciji antiturskog raspoloženja; ne slučajno naslov njegovog prijevoda glasi: Turska biblija. Gete, koji se dokazano susreo sa ovim prijevodom, ga je, navodno, poderao uništavajući “jadnu produkciju“.
Drugi prijevod, koji je Getea intenzivno privlačio, bio je latinska verzija Ludovika Maračija (Ludovico Marracci) koja se zajedno sa arapskim tekstom pojavila 1689. Na osnovu ovog prijevoda Gete je napravio jezičke korekture na izabranim citatima iz Megerlinovog prijevoda.
“Donekle neutralni prijevod Kur’ana“ koji je Gete koristio “u epohi Zapadno-istočnog divana“, “potječe od francuskog charge d affaires u Egiptu i Konstantinopolju Andrea du Ruyer-a koji je tekst prijeveo sa arapskog na francuski“.
Engleski prijevod Georgea Sale-a, koji je čitavo stoljeće bio važan izvor za kur’anske studije i od strane poznavalaca bio veoma cijenjen, zato što se, navodno, veoma približio originalu, uskoro je preveden i na njemački. Gete je, navodno, iz toga crpio podsticaje za njegovu vlastitu pjesničku produkciju. “U epohi Divana se ponovo time bavi i kroz to biva iznova inspiriran za vlastito stvaranje.“ Prijevod pravnika Sale-a, koji sadrži opširan uvod u islam, “važio je dugo vremena kao referenca za evropska pitanja koja se tiču Kur’ana“ i “važio je dva stoljeća kao neprevaziđen. Intencija Georgea Sale-a bila je čisto znanstvene prirode i on je žestoko kritizirao polemičke napade na Kur’an i islam.“ Iz toga je vidljivo zašto je Gete baš ovim prijevodom bio veoma inspiriran. Pa ipak ni sa ovim nije bio zadovoljan. – “Jer, pa šta je nama sad i Sale?“- i želio je bolji prijevod.
Kur’an koji u originalu važi kao vrhunac jezičko-melodijske ljepote, “nadaje se u većini zapadnih prijevoda manje-više nepristupačan, bezazlen i smušen. Presnažno dejstvo ove mistične knjige povezano je sa arapskim jezikom.“
Jozef fon Hamer (Joseph von Hammer), neumorni orijentalista koji je izdavao časopis “Riznice Orijenta“ bio je svjestan ove problematike. On je Kur’an nazvao “remek djelom arapskog pjesništva“. Zato se on trudio da uradi zahtjevniji prijevod koji se prema ocjeni Momzenove “u cjelini ne može smatrati uspješnim“. Da bi se dočarao utisak ovog prijevoda[4], kojim je Gete raspolagao, navedeno je nekoliko stavaka:
1 Kada potamni Sunce,
2 i kada popadaju zvijezde,
3 i kada se pokrenu planine,
4 i kada budu napuštene steone kamile,
5 i kada se saberu životinje divlje,
6 i kada se mora vatrom ispune, (Et-Tekvir, 1-6)
Gete, koji je do kraja bio svjestan problematike prevođenja i o tome promišljao, napisao je: “Želimo da se jednom pod zapadnim nebom pojavi jedan drugi prijevod nekog Nijemca koji bi sa svekolikim pjesničkim i profetskim osjećajem u svom nebeskom šatoru čitao Kur’an i imao dovoljno pregalačkog duha da obuhvati sve u cjelini.“
Getea su fascinirali “pozivi čovjeku, koji se u Kur’anu mogu naći u velikom broju, da u prirodi prepozna Božiju svemoć i dobrotu“. “Njegovo uvjerenje da se čovjek iz mnoštva prirodnih pojava mora uzdići do spoznaje jednog Boga, našao je u Kur’anu alegorijski uobličeno.“ “U Kur’anu je Gete“, tvrdi Momzenova, “našao ohrabrenje za angažiranost u ovom svijetu“.
U njegovim zabilješkama i raspravama o Divanu naš pjesnik se bavi islamom i Kur’anom na prozni i, za njegove čitaoce, jasniji način. U njima nalazimo direktne, dijelom ambivalentne, iskaze o Allahovoj knjizi. Na jednom mjestu on citira početak druge sure i konstatira: “Cijeli sadržaj Kur’ana, kratko kazano, nalazi se na početku druge sure.“ Zatim dalje navodi: “I tako se Kur’an ponavlja sura za surom. Vjerovanje i nevjerovanje dijele se na ono visoko i ono nisko; raj i pakao su namijenjeni vjernicima i nevjernicima. Bliže određenje naređenog i zabranjenog, čudesne priče židovske i kršćanske religije, amplifikacije raznih vrsta, beskonačne tautologije i ponavljanja, čine predmet ove svete knjige, koja nas, ma koliko joj prilazili, iznova odbija, a onda, zatim, privlači, dovodi do čuđenja i, na kraju, izaziva poštovanje.“
Gete hvali stil “čudesnoga Kur’ana“ sljedećim riječima: “Stil Kur’ana je prema svom sadržaju i svrsi strog, velik, zastrašujući, mjestimice istinski uzvišen; i tako jedno za drugim, pa niko ne treba da se čudi ogromnoj djelotvornosti ove knjige. Eto, zbog čega je od strane istinskih štovatelja proglašena nestvorenom i vječnom, slično kao i sami Bog.“
Momzenova komentira, da riječi “istinski uzvišen“ spadaju u jednu od najviših pohvala koju je on mogao izreći o jednom jezičkom umjetničkom djelu. Ova literarna estetika Kur’ana koju uočavamo kod Getea je tačka koja se podudara sa muslimanskim shvaćanjem knjige. Kur’an u islamskog teologiji važi za čudo jezika. Jezičko čudo važi kao glavno čudo poslanika Muhammeda. Ova, na Kur’anu utemeljena teorema glasi, da je on neponovljiv (i’džaz) i da ne može biti nadmašen.
“Međutim, najradije bi autor sljedećih pjesama volio da bude shvaćen kao putnik koji zaslužuje pohvalu kad se sa naklonošću prilagođava stranoj zemlji, nastojeći ovladati njezinim jezikom, dijeliti vrijednosti, razumjeti prihvatanje običaja. (...) Time, međutim, sve što putnik donese, njegovim koji su nestrpljivi, preuzima ulogu trgovca, koji izlaže svoju robu na dopadljiv način i pokušava je na razne načine učiniti primamljivom; nadahnuti, opširni, pa i panegirični izrazi neće mu se uzeti za zlo.“ (Gete)
Zapadno-istočni divan je Geteova obimna zbirka pjesama koja se pojavila 1819. godine, a onda u proširenom izdanju 1827. Prije sastavljanja Divana, desili su se događaji koji se mogu smatrati neobičnim a koji su doprinijeli tome da dođe do nastanka Divana. List Kur’ana iz Španije, koji sadrži 114. suru, islamska molitva u Vajmaru kojoj je Gete prisustvovao i mnoštvo orijentalnih manuskripata iz Lajpciga koji su mu dolazili, među kojima i komentari Kur’ana, koje je on intenzivno izučavao, to su bili utisci koji su imali trajnu djelotvornost koja ga je dovela čak dotle da uči arapski. “Posredstvom njega Gete se osjećao ohrabrenim i osnaženim u svojoj težnji ka ‘hidžri’, idejnom iseljenju na Istok.“ Ipak, odlučujući poticaj dao je perzijski pjesnik Hafiz, čiju zbirku Divan (1812.) je u prevodu dobio na poklon od Jozefa fon Hamera.
Poetski produktivitet, koji je izazvan Hafizom, Gete sam naglašava: “Morao sam se prema tome ponašati produktivno, jer se inače pred tom moćnom pojavom ne bih mogao održati. Dejstvo je bilo tako živo, njemački prevod je bio tu i ja sam, dakle, ovdje morao naći poticaj za vlastito djelovanje.“ Njegov susret sa Marianom fon Vilemer (Marianne von Willemer) – Zulejhom u Divanu – koja je njegov pjesnički produktivitet u okviru Divana podigla u najvišoj mjeri, ovdje ne treba ostati nespomenut.
Da je Gete ne samo od strane Hafiza, nego takođe jako, moguće snažnije, inspiriran Kur’anom, biće pokazano u ovom što slijedi, pomoću nekoliko primjera. Islamska enciklopedija DIA navodi: “Pri nastanku ovog djela su pored Hafizovog Divana i interpretacije iz Kur’ana i hadisa igrale veliku ulogu.“
Ovdje je dat pregled nekoliko pjesama koje su u vezi sa Kur’anom. Gete se u mnogim svojim pjesmama dao direktno ili indirektno njime inspirirati. Jedno od ovih mjesta se ovdje primjerice navodi:
Bogu pripada orijent!
Bogu pripada okcident!
Sjeverni i južni predio i kraj
U Njegovim rukama nalaze smiraj.
Prva dva stiha su približan prevod 142. ajeta sure El-Bekara koje je Gete preuzeo u prevodu fon Hamera: “Reci: Bogu pripada orijent, i Bogu pripada okcident.“ Gete preuzima ovu misao i proširuje ju isto tako na sjever i jug. K tome, dolazi njegova implicitna poruka mira: “U Njegovim rukama nalaze smiraj.“ Izvanredna poruka i značenje ovog četverostiha time nije dovoljno dobro naglašena. Jer, kako Momzenova naglašava, u ovim stihovima se nalazi sama srž Geteovog duhovnog bavljenja islamom“.
Na mnogobrojnim mjestima je vidljivo da je Gete bio indirektno pod uticajem Kur’ana. Tako se mnoge centralne Geteove misli slažu sa Allahovom knjigom: na primjer, jedinost Boga ili predanje Božijoj volji.
Jedinost Boga i naglašavanje ljudske prirode Isusa pjesnik izražava na sljedeći način:
Isus je čisto osjećao i mislio
Samo na jednog Boga u tišini
Koji je njega samog bogom učinio
Pa njegovu svetu volju povrijedio
I tako mora ono pravo da zasvijetli
Što je i Muhamed uspio da ostvari;
Kroz pojam samo Jednoga u stvari
Cijeli svijet on pod svoju vlast stavi
Gete razmišlja u sljedećoj pjesmi o jednoj slici iz Kur’ana, u kojoj se može pročitati da je Bog postavio zvijezde “da se vi možete orijentirati na kopnu i na moru“:
On je postavio zvijezde vama
Kao vodič za kopno i more;
Da se upravljate po njima,
Stalno gledajući gore.
U Kur’anu je jedna od najvažnijih tema pravda; Pravedni je jedno od najvažnijih Božijih imena. Ovaj aspekt Gete dotiče u jednoj od njegovih pjesama u Divanu:
On, jedini Pravedni je samo
Želi svakome ono pravo
Neka je od njegovih imena stotin’
Ovo visoko hvaljeno! Amin.
U Svojoj knjizi Bog navodi primjer sa komarcem. I o ovome Gete govori u jednoj pjesmi:
Zar i ja da ne trebam primjer
Kakav meni je mio
Pošto nam je Bog života primjer
U komarcu predstavio.
I ovaj primjer pokazuje kako duboko je Gete crpio iz Kur’anam, pa čak i “sekundarne“ slike, likovi, itd., se u njegovim pjesmama mogu dovesti u vezu sa svetom knjigom.
Jedno vrlo važno mjesto iz Geteova Divana, koje daje povoda špekulacijama o njegovom religijskom identitetu, posebno ističe vrijednost Kur’ana za pjesnika:
Da li Kur’an vječan je?
To ne pitam ja!
Da li Kur’an stvoren je?
To ne znam ja!
Da je on knjiga nad knjigama
Vjerujem iz obaveze muslimanima.
U pjesmi također postaje jasno da je Gete poznavao teološke špekulacije o vječnosti Kur’ana. Da li ovdje govori lirsko ja ili Gete lično, ostaje otvoreno, no, u svakom slučaju je jasno kako visoko on cijeni Knjigu.
U svojoj pjesmi “Tužba“ Gete referira poziciju Kur’ana prema pjesnicima. Jedna čitava sura obrađuje priču o Jusufu i Zulejhi, koja se u njega strasno zaljubila. Knjiga Zulejha preuzima ovu priču, dok postoje neznatne razlike, kao ime Hatem umjesto Jusuf. Pozajmice i inspiracije iz Kur’ana i aluzije na njega su tako mnogobrojne, tako da se mi na ovom mjestu želimo zadovoljiti sa ovim primjerima.
Za muslimane je Kur’an bez sumnje primarni izvor znanja iz kojeg se izvodi njihov pogled na svijet i životna praksa. Ova centralna uloga koju Knjizi pridaju muslimani, pošto ona važi za neposrednu Božiju riječ, na Zapadu je vehementno odbacivana i decenijama je smatrana plagijatom ili čak đavoljim djelom. Samo su se rijetki usuđivali da zauzmu neutralan pogled. Tek sa dobom prosvjetiteljstva desilo se relativno otvaranje, u kojem su mislioci i pjesnici, kao Herder i Lesing (Lessing), naglašavali toleranciju.
Johan Volfgang fon Gete (Johann Wolfgang von Goethe) bio je važni predstavnik ove kosmopolitske tradicije. Za njega “tokom čitavog života nije bilo upitno da je i Kur’an, pored Biblije, sveta knjiga.“ U duhu prosvjetiteljske tolerancije “posmatrao je Kur’an kao očit primjer za to, da pored Biblije postoje i druga pisma koja su sveta većem dijelu čovječanstva.“
Međutim, Geteu prilikom njegovog bavljenja Kur’anom nije bilo “isključivo stalo do toga da pokaže religijsku toleranciju (...) Štaviše, Geteovo izučavanje Kur’ana bilo je u vezi sa njegovim karakterističnim porivom da upozna sva njemu dostupna religijska mišljenja“. “Geteovo visoko poštovanje prema svetoj knjizi islama temeljilo se, između ostalog, na njegovom divljenju njezinoj naročitoj jezičkoj vrijednosti.“
Činjenica da se Gete divio Kur’anu i da se njegovo divljenje prije svega odnosilo na njegove jezičke odlike, može na prvi pogled izazvati čuđenje, ako se uzme u obzir da nije poznavao arapski jezik. Ipak, njegovo oduševljenje se, opet, može shvatiti, ako se ima na umu da je koristio mnoge prevode Kur’ana, kao i da je sakupljao literaturu u vezi s njim i konsultirao stručnjake svog vremena, tako da ne samo da je najbolje poznavao sadržaj, već mu je bio blizak i historijski kontekst svete knjige.
Ovu tvrdnju možemo izvući ne samo iz njegovih zabilješki i eseja o Zapadno-istočnom Divanu, već i iz njegovih biografskih podataka. Momzenova navodi još jedan faktor koji pomaže da se pojasni Geteov duboki uvid u Kur’an, usprkos njegovoj jezičkoj barijeri: “On, doduše, nije mogao na originalnom jeziku čitati Kur’an, ali njegov izvanredno prefinjen osjećaj omogućavao mu je da prepozna kvalitet teksta i onda kad mu je na raspolaganju u neadekvatnom prevodu.“
Ako i dalje želimo proniknuti u pitanje koji motivi su ga ponukali da se bavi Kur’anom, onda su to, također, sadržinski odnosno teološki aspekti. “Međutim, Getea je Kur’an naročito privlačio zbog religijskih afiniteta. Glavne tačke islamskog učenja, kako ih Kur’an objavljuje, slažu se sa njegovim religijskim i filozofskim ubjeđenjima. Ove glavne tačke bile su: učenje o jedinosti Boga... (...)“
Ove podudarnosti i Geteova direktna izjašnjenja ili čak priznanja u poetskoj ili proznoj formi, da on ne odbacuje sumnju “da je i on sam musliman“, navodi mnoge muslimane na pomisao da ga smatraju muslimanom: preminuli Muhammed ibn Resul (Muhammad ibn Rassoul) smatra da je Gete “bez sumnje bio musliman“. Religijsko mišljenje (fetva) iz Vajmara dolazi do istog rezultata, nakon redanja svih dokaza i argumenata.
U krajnjoj suprotnosti je zastrašujuća i šokirajuća činjenica da Geteov odnos prema islamu, općenito, i prema Kur’anu, posebno, usprkos mnoštvu dokaza i materijala, jedva da nailazi na uvažavanje od strane njegovih biografa, kao i unutar školskog i općeg obrazovanja. Peter fon Arnim (Peter von Arnim) konstatira: “U većini Geteovih biografija su termini islam i Kur’an tako brižljivo zaobiđeni, kao da se radi o spominjanju đavola.“
Po mom mišljenju Geteovo bavljenje islamom i Kur’anom ne bi trebalo biti reducirano na pitanje da li je on bio musliman ili ne, već naprotiv treba pitati, kakve ideje i perspektive je on imao i u kojoj mjeri bi one danas mogle biti učinjene plodonosnim.
Ipak, ostaje činjenica da je u bitnim tačkama dijelio kur’anski pogled na svijet i da je Allahovoj knjizi poklanjao veliko poštovanje. Ovaj stav nije rezultirao iz nekog romantičnog raspoloženja, već, štaviše, iz intenzivnog studiranja, uprkos nedostatnim izvorima.
Peter fon Arnim ovdje ukazuje na jedan važan aspekt: “Ali međutim, iako nije poznavao arapski jezik, Gete je preko mostova manjkavih prevoda, sasvim intuitivno, našao neposredniji i življi pristup Kur’anu nego stotine hiljada i više stotina hiljada muslimanskih poznavalaca te knjige danas i milioni vjernika koji zavise od njihovog autoriteta.“
Ovdje bi se također mogle pobrojati hiljade orijentalista i takozvanih eksperata za islam koji se, uprkos neograničenoj količini literature i visoko modernim sredstvima pribavljanja informacija, ni izdaleka nisu mogli primaći blizini dalekovidnosti i odlučnosti Getea koji se referira na Kur’an i reflektira o Kur’anu. Iz toga učimo da raspoloženje i odnos čitaoca imaju odlučujuću ulogu prilikom njegovog čitanja i recepcije nekog djela.
Prema našem mišljenju, Kur’an je za Getea jedno od najvažnijih djela svjetske literature koje je on i svojim čitaocima želio približiti. Biće to, stoga, istraživanje koje će potaknuti saznanje, ako se Geteova recepcija Kur’ana stavi u vezu sa njegovim pojmom svjetske literature i promišlja u duhu kulturne komunikacije.
Naš prilog želimo završiti Geteovim riječima iz 1820. godine: “Uostalom, nove pjesme za Divan se sakupljaju. Ova muhamedanska religija, mitologija i običaji daju prostora jednoj poeziji koja dolikuje mojim godinama. Bezuslovno predavanje nedokučivoj Božijoj volji, vedar pogled u pokretljivo, uvijek kružeće i spiralno periodično zemaljsko gibanje, ljubav, sklonost, stanje lebdenja između dva svijeta, gdje se sve realno razbistrilo, simbolički nestajući... Šta želi deda više?“
Ovaj esej je objavljen u “Islamische Zeitung“ (Islamske novine), broj 269, Berlin, novembar 2017.
Prijevod sa njemačkog: Sidik Spahić
[1] Sura El-‘alek, 1 (nap. prev.)
[2] Friedrich Rückert, njemački pjesnik, prevodilac i profesor orijentalnih jezika. Poznavao je oko 50 jezika. Sa arapskog na njemački preveo je neke dijelove Kur’ana. Prema mišljenju većine njemačkih orijentalista i islamologa njegov prijevod Kur’ana na njemački je do danas nenadmašan. U tekstu je naveden njegov prijevod sure El-Kadr. U našem prijevodu, “Noć Kadr“ navodimo prema prijevodu na bosanski Enesa Karića. (nap. prev.)
[3] Götz von Berlichingen, Geteova drama u pet činova (nap. prev.)
[4] U našem prijevodu ovih nekoliko stavka navodimo prema prijevodu na bosanski Enesa Karića (nap. prev.)
