Svijet fotografije Nurage Softića
U ona neka daleka vremena kad sam, dovršavajući studij jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radio kao lektor honorarac u Islamskoj misli, često bi u redakciju ovoga mjesečnika, kao i u redakciju Preporoda, navratio jedan uvijek vedri, nasmijani, pričljivi gospodin, s crnim brcima kao s najvlastitijim zaštitnim znakom, bio je to Nuraga Softić (1931.-2015.), majstor fotografije, bolje reći, zaneseni zaljubljenik u fotografiju, u osebujni jezik fotografijskog izraza i njegove zadate “govorne” mogućnosti, zaljubljenik u život i iskrenō, nepomućenō radovanje neizvjesnostima života... Obavezno bi se išlo na kahve u neku od najbližih sarajevskih kafedžinica jer se tada u prostorijama Starješinstva Islamske zajednice za BiH, Hrvatsku i Sloveniju teško mogla popiti kahva a da svima bude po mjeri i ukusu, redovno bi na tim kahvenisanjima bio i Ismet Bušatlić, tadašnji glavni i odgovorni urednik Islamske misli, te iz Preporoda Salih Smajlović, Bajro Perva, Ahmed Mehmedović. Svi su oni daleko više i bliskije od mene poznavali dobroga Nuragu iz Banovića, ja sam najviše volio biti malo postrani, i posmatrati priču, koliko god sam istu tu priču volio i slušati, s one prijateljske distance kad se određeni razgovor zapliće u nepredvidive konotacijske mreže pa se u zanimljiva “predivu” od iskustava i razmišljanja o životnim iskustvima uobličuju u svjetove koje kasnije, u sjećanjima, prepoznajemo kao nepatvorenu dušu jednog bremenita vremena... Nuraga je rado pokazivao svoje umjetničke fotografije i kao neposredne vrhunske umjetnine, nastale u sretnom trenutku blagoslovna nadahnuća i harmoniziranih simetrija svjetlosti, i kao “ispisane” himne Životu i Prolaznosti u njemu. U svakoj se fotografiji najviše osjećala sanjarska posvećenost fotoumjetničkom poslu. I danas mi se pred očima razastiru fotografije “Statua”, “Neman”, “Brko”, “Cigaret-pauza”, “Rudar”, pa slike lijepih djevojaka u narodnoj nošnji ili kakvoj teferičkoj zanesenosti, pejzaži gorštačkih lica, pa tijela i lica predmeta s naročitim namjenama, idilični seoski prizori, rudarski putevi, slike čvornatih ruku i slike očiju čiji pogled stoji na granici Ovoga i Onoga svijeta...
Nuraga Softić nije bio samo majstor fotografije, volio je sevdalinku i šargiju, rado je, kako je u jednome tekstu istaknuo novinar Bajro Perva, svirao i pjevao prijateljima i s prijateljima, dugi je niz godina bio glumac u lokalnom amaterskom pozorištu u Banovićima, snimio je, osamdesetih godina prošlog stoljeća, i nekoliko dokumentarnih filmova i filmskih uradaka s etnotematikom, pisao je pjesme sufijske inspiracije, znao je, kažu, sve svoje pjesme napamet, bilježio je narodnu usmenu književnost i običaje, i nije propuštao da se pojavi na tradicionalnim narodskim teferičima, mevludima, rado je, i kao derviš, zalazio u tekije, uvijek želeći da svojim fotografijama bude mjerodavan hroničar svih društvenih sastavnica vremena u kojem je živio.
A da bih nešto više napisao o Nuragi Softiću u ovom serijalu “Iverje”, pomogli su mi književnici iz Banovića Safet Berbić i Sead Husić, te dugogodišnji Nuragin prijatelj Bajro Perva.
Nuraga Softić je rođen 8. januara 1931. godine u Podgorju kod Banovića. Fotografijom se počinje baviti 1951. godine. Prve fotouratke sačinio je BOX-kamerom. Prvu umjetničku izložbu imao je u Tuzli 1960. godine. Ubrzo će njegove fotografije obići cijeli svijet. Imao je četrdesetak samostalnih izložbi u Bosni i Hercegovini i inozemstvu, te sudjelovao na oko tri stotine kolektivnih izložbi umjetničke fotografije. Rado je svojim prijateljima prepričavao živote svojih fotografija izloženim u Istanbulu, Moskvi, ili Azerbejdžanu. Osvojio je četrdeset pet nagrada. Nakon jedne od tih nagrada (Istanbul, 1989.), dobio je, 1991. godine, poziv da obavi hadž; tad je evidentiran u registar fotoreportera koji su imali pravo obilaziti i fotografirati najznačajnije islamske objekte u Mekki i Medini.
Danas se fotografije Nurage Softića uzimaju kao veliki kulturnopovijesni doprinos u razumijevanju Bosne, bosanske muslimanske tradicije banovićkoga i ukupnog tuzlanskoga kraja. Mnogo je na fotografijama svadbenih i nevjestinskih nakita, narodne nošnje, scena tradicionalnih narodnih običaja, prizora iz bosanskoga vjerskog života, zaljubljeničnih idila u mahalama, pogleda koji pomjeraju granice ushićenosti i srama... Ono što ga je naročito krasilo kao čovjeka jest Nuragin ustrajni napor da svoje znanje o fotografiji prenese na mlađe naraštaje; organizirao je više kurseva za izradu umjetničke fotografije. Bio je dugogodišnji predsjednik fotokluba u Banovićima, bio je uz to i član Foto-kino kluba Tuzla, te vrlo ugledan član Asocijacije za umjetničku fotografiju Bosne i Hercegovine.
Godine 1977. štampan je katalog najljepših fotografija s trideset dvije fotografije koje je Nuraga Softic zabilježio. Foto-savez Bosne i Hercegovine proglasio ga je počasnim članom Saveza 1968. godine, a 1977. dodijelio mu i Zlatni prsten...
Foto-savez Bosne i Hercegovine mu 1996. godine dodjeljuje zvanje Majstor fotografije. Ozren Božanović, predsjednik Asocijacije za umjetničku fotografiju BiH, u svom tekstu kaže: “Istorija bosanskohercegovačke umjetničke fotografije teško bi se mogla zamisliti bez Nurage Softića, majstora umjetničke fotografije iz Banovića...“
Snimio je i režirao nekoliko kratkometražnih dokumentarnih filmova, među kojima su Ukradena košuta, Prosidba i Gosti, i dr.
S ovoga svijeta otišao je u četvrtak 22. maja 2015. godine, u osamdeset petoj godini života, dženaza mu je, kažu, klanjana sutradan, u petak, položen jeumezar u svomerodnom Podgorju, a na ispraćaju na Onaj svijet okupio se veliki broj rodbine, prijatelja, poštovalaca Nuragina svestrana rada i djela.
O Softiću je, u povodu promocije njegove knjige Svjetlopis, književnik Atif Kujundžić zapisao slijedeće: “Nuraga Softić (...) dao je umjetničkoj fotografiji sve što je mogao dati. (...) Softić je napravio ogroman broj snimaka i fotografija, fotografirajući doslovno sve što je ispred sebe vidio. Jedan broj njegovih fotografija ima dokumentarnu i etnografsku vrijednost, a druge u toku čijeg je nastajanja iskušavao različite postupke koji će proizvesti efekte u nadgradnji namjere i postizanja određenog cilja i koje su dosegle neupitan inventivno-kreativni nivo fotografskog jezika, omogućile su mu ugled fotografa od imena i zanata. Nuraga Softić je realizirao je fotografije u rasponu od fotograma i tehničke perfekcije do solarizacije i grafike. Najveći posao obavio je tematizirajući obimne cikluse fotografija iz seoskog i rudarskog života, te portrete bosanskog čovjeka.”
A kako danas živimo u dinamičnom digitalnom dobu, krajnje je neizvjesno u kojem će se pravcu kretati fotografija uopće. Poznato nam je da umjetnik nije samo onaj koji pogledom i klikom spasi neki veličajni životni trenutak nego i onaj koji snagom vlastitih imaginacijskih receptora uspijeva “detektirati” polisemiju određenoga fotoumjetničkog predloška. Malo ko danas, kad smo odsvuda izloženi pjuskovima digitalnih fotografomanija, išta, recimo, zna o nekadašnjim eksperimentalnim fotografskim tehnikama, o izoheliju, solarizaciji, fotogramu, sandwich-negativu, grafici, o tehnikama koje su korištene pri izradi umjetničke fotografije. Nuraga je, kažu, noćima bdio u zatamnjenim prostorijama banovićkog foto-kluba šezdesetih godina prošloga stoljeća, škiljio u nadolazeće fotoobrise i s nestrpljenjem očekivao da se iz hemijske otopine ukaže željeni efekt skladnoga suodnosa svjetla i sjene, upravo onako kako ga umjetnikovo oko želi ugledati.
Dobra fotografija prestaje, vremenom, biti samo dokument, postaje moćan prostor “učitavanih” nostalgija najrazličitijih svojih promatrača. Lica na Softićevim fotografijama doimaju se otvorenima poput bosanskih sunčanih jutara i pejzaža, nema na timlicima nikojih kozmetičkih omaglica, nikakvih olažica, pogledi su jasni, definirani, spontani, odnosi svjetlosti i sjena bivaju uspostavljeni u potpunim božanskim srazmjernostima. Onaj koji fotografira nastoji i da bilježi i pamti, da arhivira i čuva, da otvara i ukazuje, zato su fotografi, od XIX. stoljeća naovamo, najrevnosniji čuvari slika vremena i informacijā koje donose njihove fotografije.
Iza Nurage Softića je ostalo šest objavljenih knjiga i na desetine hiljada fotografija. Bilo bi dobro da ga se u skorije vrijeme sjete njegovi Banovićani, Tuzlaci, zašto ne i Sarajlije, nekom prigodnom hommage-izložbom. Tako nećemo produžiti samo naša sjećanja na ovoga skromnog i zanimljivog umjetnika, nego ćemo produžiti i vlastita sjećanja na vrijeme koje nam se sve više otima, zamućuje, prestaje biti sastavnim dijelom naših ličnih i zajedničkih povijesnica... (Zamišljam kako bi se Nuraga, u Morića hanu ili u “Aeroplanu”, široko i dobrohotno nasmijao ovome mom prijedlogu i ovome prigodnom zapisu.)
Rahmet Božiji njegovoj plemenitoj i radoznaloj duši!
Indijski procvat
Akbar je posebno insistirao na prevođenju svetih indijskih spisa, Veda i Upanišada, te je i sam proučavao njihov sadržaj. Prevođeni su i tekstovi iz oblasti matematike, astronomije i medicine. Zahvaljujući tim prijevodima, u narednim stoljećima su saznanja o indijskoj kulturi i naučnim dostignućima stigla i na evropsko tlo. Akbar je bio zaljubljenik u umjetnost i arhitekturu te je za života dao izgraditi brojne građevine od društvenog značaja. Jedan od najljepših primjera Mogulske arhitekture predstavlja Akbarova džamija u kojoj je i sahranjen.
Podzemni grad
U Derinkuyu, jedan od najstarijih podzemnih gradova na svijetu, nalazi se u turskoj provinciji Nevšehir nedaleko od Kapadokije. Smješten je 60 metara ispod površine zemlje i sastoji se od nekoliko etaža. Cjelokupni prostor predviđen je za oko 50 hiljada stanovnika. Arheolozi smatraju da grad potiče iz 5. stoljeća prije nove ere te da su ga stanovnici izgradili kao sklonište od ratnih sukoba ili vremenskih nepogoda. U njemu se nalaze stambeni i vjerski objekti, trgovine, štale, radionice pa čak i škole. Grad posjeduje vlastita izvorišta vode u vidu bunara i izuzetan sistem ventilacije, što upućuje na to da su stanovnici u njemu mogli provesti duži period bez kontakta sa vanjskim svijetom. Grad posjeduje glavni ulaz sa teškim kamenim vratima ali i niz tunela i izlaza predviđenih za evakuaciju.
Obnova Tvrđave Kurda
Krak de Ševalije (Tvrđava Kurda), najznačajnija je srednjovjekovna tvrđava sačuvana do današnjih dana. Nalazi se u zapadnoj Siriji oko 40 km udaljeno od Homsa. Tvrđava predstavlja najvažniji primjer razmjene kulturnih uticaja i evolucije fortifikacijske arhitekture na Bliskom istoku tokom bizantskog, križarskog i islamskog razdoblja, zbog čega je 2006. godine upisana na UNESCO-vu listu svjetske kulturne baštine. Zbog ratnih dešavanja u Siriji te značajnog strateškog položaja, tvrđava je pretrpjela brojna oštećenja. Na svu sreću, niti jedan dio tvrđave nije bespovratno uništen. Sirijski arheolozi zajedno sa lokalnim stanovništvom svakodnevno rade na očuvanju ove značajne utvrde.
Njihovo veličanstvo kompleks vitamina B
Svaki od vitamina ima tačno određenu ulogu i funkciju u našem organizmu. Koliko je opasan deficit, toliko je nepoželjan i suficit, međutim, raznovrsnom i pravilnom ishranom teško da možemo pretjerati sa unosom vitamina. Dodatno ćemo se potruditi da unesemo vitamin C koji pomaže apsorpciji, a posebnu pažnju ćemo posvetiti vitaminu D koji će pomoći povezivanje i bolju iskoristljivost vitamina u organizmu i imunitet može da procvjeta. Za ovu priliku izdvojili smo nekoliko zanimljivosti o vitaminima iz B skupine.
Vitamin B1 pomaže u regulaciji ugljenih hidrata i razvoju aminokiselina, te je neophodan za rad nervnog sistema.
Vitamin B2 pomaže metabolizam. Simptomi njegovog nedostatka su poremećaj u funkcionisanju nervnog sistema, smanjen rast kose i njeno pojačano opadanje, oštećenja sluzokože, zamućenost vida i pojačano suzenje očiju. Namirnice bogate vitaminom B2 su: soja i integralno brašno.
Vitamin B6 učestvuje u metabolizmu proteina i nezasićenih masnih kiselina, djeluje kao diuretik, pomaže normalnu funkciju mozga i nervnog sistema. Nedostatak ovog vitamina dovodi do kožnih oboljenja, promjena na očima, usnama i jeziku, grčenja mišića i psihičkih poremećaja. Prirodni izvori vitamina B6 su: suho grožđe, suhe šljive, grah, leća, soja, kukuruz, povrće i pileće meso.
Vitamin B12 značajan je u procesu stvaranja krvi i aktivira rast nervnih ćelija. Nedostatak ovog vitamina dovodi do poremećaja varenja, slabljenja apetita, te poremećaja u radu nervnog sistema i aritmije. Vitamin B12 nalazimo u: soji, gljivama i mesu.
Kopenhagen (Danska) - Manifestacija povodom Dana državnosti BiH
U glavnom gradu Danske Kopenhagenu, u sali metalne industrije, koju koristi danska Socijaldemokratska partija, u subotu, 11. novembra, održana je svečanost povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine. Manifestaciju su uljepšali folklorna sekcija, Hor “Nostalgija” i recitacije prigodnih pjesama. Recitovana je i lijepa pjesma “Jedinoj našoj”, koju je napisala poznata poetesa i humanistica Alma Buljubašić-Maglić, koja je dobila mnoga priznanja i zahvalnice za svoj književni i humanitarni rad. Postavljena je i izložba ručnih radova naših hanuma i hanumica, koje žive i rade u Kopenhagenu i drugim danskim gradovima. Posjeta je bila odlična, a među specijalnim gostima bili su i Frank Jensen, gradonačelnik Kopenhagena, i Brit Weiss, poznata aktivistica. Manifestaciju, koja će svim prisutnim ostati u lijepoj i nezaboravnoj uspomeni, lijepo je organizirao Bosanski kulturni centar.
- Iako sam daleko od nje, moja prekrasna domovina Bosna i Hercegovina je u mom srcu i mojoj duši. Nikada je neću zaboraviti, vječno ću je voljeti. Drago mi je što sam dala svoj doprinos manifestaciji, kao i moja sestra Palma, moje prijateljice saradnice i mnogi drugi, kazala nam je Alma Buljubašić-Maglić.
Samit Islamske vojne koalicije protiv terorizma
U Saudijskoj Arabiji je 26. novembra održan prvi Samit ministara odbrane i drugih visokih dužnosnika Islamske vojne koalicije za borbu protiv terorizma, koja službeno broji 41 zemlju.
“Posljednjih deset godina terorizam se dešava u svim našim zemljama, a među nama nije bilo koordinacije. Ovim savezom se to završava”, kazao je u svom pozdravnom govoru prijestolonasljednik Saudijske Arabije Muhammed bin Selman. Video snimak koji je prikazan na ovom sastanku islamskog antiterorističkog saveza izazvao je negodovanje zbog korištenja snimaka o palestinskim borcima tokom Druge intifade kako bi se pokazao jedan od oblika prijetnje od terorizma. Ovo prikazivanje video snimka je izazvalo online reakcije osude, a na Twitteru se pojavio haštag Otpor nije terorizam.
Indonezija: Hiljadu eko džamija do 2020 godine
U cilju što masovnije i što brže edukacije stanovništva o zaštiti okoliša indonezijska vlada je najavila realizaciju projekta „1000 eko-džamija do 2020. godine“. Prema ovom planu ovih 1000 džamija treba da pređu na korištenje obnovljivih izvora energije, uspostavu održivog korištenje vode, kao i mjere za reduciranje otpada i njegovo recikliranje, te pružanje edukacije iz oblasti zaštite okoliša. „Projekat predviđa zajedničko djelovanje islamske zajednice, privatnog sektora, univerziteta, vladinih institucija i drugih religijskih grupa na dizanju ekološke svijesti u zajednicama širom zemlje“, kazao je zamjenik premijera u Indoneziji Jusuf Kalla.
“Većina muslimana u Indoneziji više sluša šta kažu religijski lideri, nego vlada” izjavio je Hayu Prabowo, rukovodilac religijskog vijeća. Hening Parlan, koordinatorica za okoliš u Aisyiyah ističe da ideja o eko-džamijama polazi od premise da džamije moraju postati i centri za edukaciju o okolišu stanovništva u lokalnim zajednicama, te da vjernici moraju biti primjeri takvog ponašanja.
UN: Sredozemno more najpogubnija grobnica za izbjeglice
„Preko 33.000 izbjeglica poginulo je na moru pokušavajući se domoći evropskih obala u ovom stoljeću, čineći Sredozemno more daleko najpogibeljnijom granicom“, saopćila je agencija UN za migracije. Profesor Philippe Fargues sa Evropskog univerzitetskog instituta u Firenci, autor izvještaja, izjavio je da brojke objavljene u tom izvještaju najvjerovatnije potcjenjuju stvarni obim ljudske tragedije. „U izvještaju se navodi da je javljeno o pogibiji ili nestanku 33.761 migranta u Sredozemnom moru između 2000. i 2017. godine. Ta brojka je zaključna sa 30. junom“, izjavio je zvaničnik IOM-a Jorge Galindo dodajući da „izvještaj zaključuje da je mediteranska granica Evrope daleko najpogibeljnija u svijetu.“ Skoro 3.000 je poginulo ove godine ili nestalo, navodi se u izvještaju koji prenosi agencija Reuters.
Samit Afričke i Evropske unije, migracije i ropstvo u Libiji
Ukupno 83 lidera, 55 afričkih i 28 evropskih država, okupilo se od 29.-30. novembra u Abidžanu, glavnom gradu Obale Slonovače, na 5. samitu EU-Afrika na kojem je glavna tema bila migracije i sigurnost.
U Abidžanu je bilo govora o novom partnerstvu dva kontinenta sa njihovim različitim ciljevima. Cilj Evropljana je da otklone opasnost od nekontroliranog priliva izbjeglica, uz isticanje podatka da se očekuje udvostručavanje stanovništva Afrike do 2050., dok Afrikanci žele da budu tretirani kao ravnopravni partneri. Na Samitu se raspravljalo o jačanju odnosa između Afričke i Europske unije, a u središtu pažnje su investicije u mlade s obzirom na to da je Afrika najmlađi kontinent - 60 posto stanovništva mlađe je od 25 godina, a 40 posto mlađe je od 15 godina.
Pitanje afričkih migranata nije moglo zaobići Samit iako je EU naglasila da nije Samit o migracijama nego o jačanju partnerstva između dviju strana.
Predsjednik Obale Slonovače Alasan Uatra rekao je na otvaranju Samita da sigurnost u Africi i Evropi zavisi od njihovog kapaciteta da riješe krizu u Siriji i okončaju nehuman tretman migranata.
Pojedini afrički čelnici zatražili su da se na dnevni red Samita uvrsti pitanje prodaje migranata kao robova na javnoj aukciji u Libiji, za što se zna već nekoliko mjeseci.
„Otkriće o robovima i trgovini ljudima nepodnošljivo je za obje obale, evropsku i afričku”, istakla je Federica Mogherini, visoka predstavnica EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku. Njemačka kancelarka Angela Merkel rekla je da je veoma važno podržati Afriku da okonča nelegalnu migraciju, tako da ljudi ne bi morali da pate u užasnim kampovima u Libiji, prenosi AP. Predsjednik Francuske Emanuel Makron nazvao je krijumčarenje migranata zločinom protiv čovječnosti.
„Imigracija je problem za obje strane, a isto važi u za terorizam, nezaposlenost mladih, i posljedice promjene klime. To pogađa i Evropljane i Afrikance i zato oni moraju da rade ruku pod ruku“, izjavio je Antonio Tajani, predsjednik Evropskog parlamenta, ističući da će za 30 godina biti više od dvije milijarde Afrikanaca. Samit je prošao u sjenci CNN-ovog priloga o izbjeglicama robovima u Libiji.
U ovom prilogu CNN je objavio snimku prodaje ljudi u ropstvo na aukciji u Tripoliju, što je izazvalo zgražavanje u svijetu. Nakon ovih snimaka održani su protesti u Parizu, Stockholmu i New Yorku uz slogane „Oslobodite našu braću!“ i „Crnci nisu robovi!“. Predsjednik Afričke unije Alpha Conde izjavio je da zahtijeva kažnjavanje ovih zločina, a Libija je najavila pokretanje istrage. „Međutim, dok se svijet usmjerio na libijske vlasti, većina ignorira ulogu Evropske unije u omogućavanju tog odvratnog zlostavljanja“, upozorava komentator Al Jezeere, ističući da Evropska unija pokušava zaustaviti migracije i zatvoriti svoje granice, ali da nije ponudila alternativne i sigurne puteve za migrante i izbjeglice, što je neizbježno dovelo do stvaranja još opasnijih uslova za ljude koji se nalaze u tranzitnim državama poput Libije čime je ropstvo postalo direktna posljedica ove situacije.
Nakon objavljivanja CNN-ove snimke Malta Independent je objavio: „Mi Europljani bismo se trebali sramiti dogovora koji su naši lideri postigli prošlog februara u Malti zbog sve više smrti u Sredozemnom moru. Taj dogovor je zapravo bio samo fasada koja skriva njihov stvarni cilj - jače utvrditi ‘evropsku tvrđavu’“.
UN je osudio EU zbog pomoći libijskim vlastima, te opisao njihovo tretiranje migranata kao „nehumano“. UN-ovi istražitelji izjavili su da su šokirani prizorima u centrima za pritvore migranata. Tamo su pronašli hiljade izgladnjelih i traumatiziranih muškaraca, žena i djece naguranih jedne na druge, zaključanih u prostore bez osnovnih životnih potrepština, bez ljudskog dostojanstva. Istražitelji su objavili da su premlaćivanje i silovanje u centrima svakidašnja pojava.
Više...
Sjećanja na reisu-l-uleme - FEHIM-EF. SPAHO
Između tri kandidata, Fehim-ef. Spaho je izabran za reisu-l-ulemu. Kraljevskim ukazom od 23. 04. 1938. g. imenovan je i potvrđen za reisu-l-ulemu Islamske vjerke zajednice Kraljevine Jugoslavije. Iste godine, 09. juna preuzeo je Menšuru na svečanom ustoličenju u Carevoj džamiji u Sarajevu. Bio je učenjak, pisac, prevodilac, poliglota… Na ahiret je preselio 13. 02. 1942. g. Mezar mu je u haremu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu.
Dr. Milana Stojadinovića, predsjednika Srpske vlade koju je raspustio Knez Namesnik Pavle, a njega deportirao u Koran kod Užica, u svojim Memoarima “Ni rat - ni mir: Jugoslavija između dva rata” osvrnuo se na i na reisa-ef. Spahu. Stojadinović je dopremljen na liječenje na Ilidžu u Sarajevo. Niko mu nije smio prići ili posjetiti ga. Izašao bi u šetnju ali u pratnji policije... On piše: “Međutim, vrhovni poglavar muslimanske verske zajednice Reisu-l-ulema i brat dr. Spahe, uspeo je na veoma smeo način da ‘probije policijski kordon’ I da me lično pozdravi. On je preko svojih ljudi bio tačno obavešten o mojim šetnjama po Ilidži i okolini, pa me je jednog dana sustigao automobilom, zauastavio se, sišaao i brzim korakom prišao: ‘Gospodine Predsedniče, smatrao sam za svoju dužnost da Vas lično pozdravim. Mi nikada nećemo zaboraviti ono što ste za nas učinili. Sloga između pravoslavaca i muslimana Vaše je delo. Mi ne odobravamo ovo kako se sa Vama postupa ali (…) naš narod lepo veli : - Svaka sila zavremena, a nevolja redom ide!’ Policajci koji su me pratili bili su zaprepašteni ovim postupkom i ovim rečima vrhovnog verskog poglavice svih Jugoslovena muslimanske veroispovesti, ali nisu imali kud ni ma šta da preduzmu, jer onako isto munjevitom brzinom kako mi je prišao, isto je tako ušao u svoja kola i izgubio se putem Sarajeva. Razume se da je ovaj događaj imao veliki odjek u svim krugovima Bosne i Hercegovine.” (Citat iz Memoara, Buenos Aires, Argentina, 1963., 704.) Onaj ko poznaje prilike u tadašnjoj državi i političke odnose u njoj razumjet će ovo. Radilo se o dalekovidnom poglavaru Islamske zajednice koji je pokušao sačuvati muslimane od skorog stradanja jer je naslućivao požar planetarnih razmjera.
Kada je Mehmed-ef. Handžiću zbog jedne podvale uručen otkaz u Gazi Husrev-begovoj medresi, reisu-ef. Spahi je to teško palo ali nije znao kako dalje. Hafiz Mahmud-ef. Traljić, nerazdvojni prijatelj Mehmeda-ef. ovo mi je pričao: “Ušao sam u Kabinet reisa-ef. Spahe, a on oborene glave gleda predase. Nazvao sam mu selam, a on mi ne odgovori. Sjeo sam i šutio. Nakon nekoliko minuta on podiže glavu, pogleda me i odgovori mi na selam. I opet zašuti. Vidim da mu je nešto teško, pa ga upitah: Ko te je to nasekirao? On mi reče: ‘Ne znam šta ću sa Hadži-efendijom.’ Ja mu ko iz topa: ‘Daj ga u Kutubhanu.’ On se ozari, pa reče: ‘Pa jah! To je najbolje, a on voli biti s kitabima!’ Istog momenta je pozvao svog sekretara i naredio mu da napiše Mehmed-ef. Handžiću rješenje za bibliotekara u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.” Tako je reis-ef. spriječio sevepom hfz. Traljića izopčenje i pribijanje na stub srama jednog od naših najvećih alima.
U Univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu ima primjerak jednog časopisa u kome je objavljena namjera reisa-ef. Spahe da izgradi stolnu zgradu za sjedište Rijaseta Islamske zajednice. Tu se nalazi i negativna reakcija njegove opozicije na taj plan VIS-a. Doneseni su i negativni stavovi opozicionara tom njegovom sjajnom planu. Svaki naš reis je imao svoga “ebu džehla” da ga motovira i uvjerava svojim smetnjama da je u pravu što radi! Kako od njegove zamisli kasnije ne vidimo realizaciju, najvjerovatnije je da je sam odustao od toga, nemajući mogućnost da se bori sa “vjetrenjačama”, ili je bio spriječen zbog početka Drugog svjetskog rata.
Kada je ustaški poglavnik Ante Pavelić ponudio Islamskoj zajednici da se u Zagrebu pravoslavna crkva pretvori u džamiju o trošku NDH, reis-ef. Spaho je odbio tu ponudu prozrevši podlu namjeru ustaške vlasti da Islamsku zajednicu trajno obilježi kao saučesnika u njihovim zločinima nad pravoslavnim življem. Svi zločini koje su četnici počinili nad muslimanima tokom Drugog svjetskog rata i oni u Agresiji na BiH 1992.-1995., bili bi u tome alibi onima koji su ih činili iz srpskog naroda.
Također, svi pokušaji NDH vlasti da se donese novi Ustav Islamske zajednice nisu mogli prisiliti reisu-l-ulemu da prihvati taj proces. Svoju odluku je uvijek pravdao riječima: “Nije vakat od toga!” Do toga je došlo tek 1947. godine. Da je pokleknuo tim pritiscima ko zna šta bi se dogodilo sa Islamskom zajednicom i kakav bi crni biljeg nosila kroz povijest.
Kada je Reisu-l-ulema Fehim-ef. Spaho obaviješten o hapšenju episkopa ohridsko-bitoljskog i banjalučkog Platona Jovanovića zajedno sa protojerejom gradiškim Dušanom Subotićem u Banjoj Luci od strane ustaškog režima bio je veome uznemiren. Odlučio je da reagira svjestan da “sila Boga ne moli”. Uputio je svoje pismo dr. Viktoru Gutiću, stožerniku Vrbaske banovine, u kome apelira da se oslobodi episkom i njegov gradiški sveštenik, te da im se da potpuna sloboda kretanja i djelovanja. To pismo je adresirano i na neke druge važne adrese nadajući se da će bar vjerska lica biti pošteđena stradanja I progona. Svojeručno reis-ef. je kopiju ovoga pisma dao u svome Kabinetu visokom njemačkom oficiru. Na žalost, pismo Reisu-l-uleme je protumačeno kao provokacija i ništa se od njega nije prihvatilo. Ubijeni su nakon smrti reisa-ef.
Udruženje uleme “El-Hidaje” u Sarajevu je na svojoj Skupštini 1941. g. donijelo rezoluciju kojom se osuđuju ustaški zločini nad Srbima i ogradilo se od pojedinaca sa muslimanskim imenom koji su učestvovali u činjenju tih zločina. Stožernik ustaški u Sarajevu došao je sa Rezolucijom i spiskom potpisnika kod reisa-ef., insistirajući da osudi donošenje te rezolucije i njezine potpisnike. Zatražio je da vidi taj dokument a onda upitao: “A šta je sljedeći korak vaše komande?” Kazao mu je da će svi biti strijeljani. Tada je reisu-l-ulema svojom rukom na čelu spiska napisao svoje ime, vratio mu dokumenat i rekao: “Sada počnite od mene!”
Donesen mu je iz štaba okupacione njemačke vojske u Sarajevu spisak petnaest sarajevskih mladića pod optužbom da su skojevci. Zatražena je reisu-l-ulemina osuda. Iako nije podržavao komunističku ideologiju koju su promovirali SKOJ-evci i tada je stao u odbranu njihovih života kad mu je rečeno da će biti strijeljani i napisao svoje ime na čelo tog spiska. Vraćajući spisak njemačkom oficiru, pričao je kasnije jedan od službenika Vrhovnog islamskog starješinstva, bio je napadno arogantan i prstom mu pokazivao na stepenice niz koje odmah treba da ide.
Zadivljujuće od ovog našeg časnog velikana! Kada vjernik ima samo jedan strah, Od Allaha, strahovi od drugog i drugih su mu nepoznanica.
Putopis: Crtice iz Cordobe
Oktobar je lijepo vrijeme da se posjeti Andaluzija. Temperature su umjerene i prijatno je putovati u južni dio Španije. Andaluzija je historijski region i ima status “autonomne zajednice“ u savremenoj Španiji. Obuhvata provincije Juelva, Cadiz, Sevilla, Malaga, Cordoba, Jean, Granada i Almeria. Prema posljednjem popisu na teritoriji od 87590 kvadratnih kiliometara živi nešto više od 8 miliona stanovnika.
Brzim do Cordobe
Na naučnu konferenciju koju su organizovala tri univerziteta- Bečki, Cordoba i Coruna- u Cordobi putujemo vozom. Sa madridske stanice Atocha idemo ekspresnim vozom AVE prema Malagi. Ovi brzi vozovi, koji razvijaju brzinu do 370 km na sat, put od Madrida do Cordobe prelaze za nešto više od dva sata. Prolaze brežuljci i maslinjaci na putu prema jugu. Ne možemo a da se ne sjetimo „talgo“ vozova u BiH kojima je pompezno najavljena rekonstrukcija željezničkog saobraćaja u našoj zemlji, a koji godinama stoje neupotrijebljeni. Kada će se ponovo moći putovati bez zastajanja „brzim preko Bosne“?
Sala Rektorata u Cordobi
Naša konferencija koja je okupila brojne učesnike sa svih strana svijeta otvara se u Sali Mudejar Rektorata Univerziteta u Cordobi. Tema konferencije su odnosi jevreja i muslimana u Evropi i nije čudo što je odabrana Cordoba. To je grad Ibn Rušda i Maimonidesa i suživota muslimana, jevreja i kršćana. Sala Mudejar (izgovara se: Mudehar) nazvana je po riječi koja je označavala muslimane koji su nakon postepenog kršćanskog osvajanja El-Endelusa, ostali pod kršćanskom vlašću. Arapski naziv za te „potčinjene“ muslimane bio je mudedždžen ili ehlu-d-dedžn, kakao je to pisao malikijski pravnik El-Vanšerisi.
Mudejar je i naziv za stil u arhitekturi, koji je skovan polovinom 19. vijeka. Karakterišu ga geometrijski ornamenti, keramičke pločice, rezbarije, plastika i ornamenti. Cijelom dužinom sale stoje stilistički napisani harfovi „Ve la galibe illallah“ (Nema pobjednika osim Allaha). Ovo je bio moto Nasridske dinastije, posljednje vladajuće porodice na Iberijskom poluostrvu. Bilježi se da je nastao kada je osnivač ove dinastije Muhammed I (1237-1273) osvojio Granadu, te bio dočekan povicima „Galib, galib“ (Pobjednik, pobjednik). On je na to odgovorio „Ve la galibe illallah“ (Nema pobjednika osim Allaha). Ovaj moto u brojnim reprodukcijama- od grba Nasridske dinastije do zidova Alhambre- našao se evo i na zidu svečane sale Rektorata Univerziteta u Cordobi.
Ezan u starom gradu
O La Mezquiti, džamiji-katedrali, napisani su bojni redovi. Ovo remek djelo islamske arhitekture počeo je da gradi emir Abdurrahman I 784.godine. Gradnju su nastavili kasniji vladari. Godine 1236. Cordobu je zauzeo Ferdinand III, kralj Castile i Leona. Velika džamija je pretvorena u katedralu dijeceze Cordoba posvećenu „uznesenju Blažene Djevice Marije“. Samim tim muslimanima nije dozvoljeno da klanjaju unutar La Mezquite. Izuzetak je činjen za neke muslimanske vladare. Muslimani Španije, koji su 1992. godine potpisali ugovor sa državom Španijom, bezuspješno su tražili da im se omogući obavljanje namaza u La Mezquiti.
Umjesto toga dobili su pravo da u starom gradu nekoliko manjih objekata preurede u džamiju sa malom munarom i restoranom halal hrane u tom kompleksu. Zato je bilo nestvarno jednog dana u pauzi između predavanja čuti ezan nad starim gradom Cordobe.
Zapis u sinagogi
U jevrejskoj četvrti starog grada-medine- u Cordobi stoji mala sinagoga sagrađena u mudejar stilu. Bilježi se da je sagradjena 1315. Iz stila je vidljivo da su graditelji bili muslimani: odiše bjelinom, ornamentima i rezbarijama. Na prednjem zidu sinagoge natpis na arapskom: „El-mulku lillahi“ (Sva vlast pripada Allahu). Vodič nam objašnjava da su to uklesali muslimanski graditelji. Ovaj natpis nije bio skriven što znači da nije smetao jevrejskoj zajednici. Pripadnik svake monoteističke religije mora prihvatiti da sva vlast pripada Bogu.
Most na „velikoj rijeci“
Na pauzama rada konferencije šetamo do Gudalquivira, „velike rijeke“ (vadi el-kebir), kako su je Arapi nazvali. To je najduža rijeka južne Španije, koja teče od planina Jeana na sjeveru do Atlantskog okeana na jugu. Preko ove rijeke u Cordobi nalazi se veličanstveni most, sličan Višegradskom na Drini. Prvi put su ga sagradili Rimljani u 1. vijeku p.n.e. Današnji oblik potječe iz muslimanskog doba, kada je obnovljen po naređenju emira Es-Semha ibn Malika el-Havlanija (719-721). Muslimani su gradili mostove u raznim dijelovima svijeta.
Arapska kuća
Jedan dio naše konferencije održavao se u Arapskoj kući. To je kompleks nekoliko malih anadaluzijskih kuća u starom gradu koji je uređen za kulturne događaje. Taj kompleks pokazuje kulturu života i stanovanja u muslimanskoj Španiji. Ovu ustanovu uspostavila je i održava je centralna vlada Španije. To sve da bi se pokazalo koje kulture su učestvovale u nastanku savremene Španije i kao doprinos današnjem multikulturnom svijetu.
Zamislimo da li je ova situacija moguća na Balkanu: da se u Beogradu, Atini ili Sofiji otvori „muslimanska“ ili „osmanska kuća“, u njoj prikaže kultura života tih ljudi koji su ostavili pečat na savremeni Balkan? Da se neka ulica glavnih gradova tih balkanskih prijestolnica nazove po poznatim muslimanima koji su doprinijeli njihovom razvoju kao što su vlasti Cordobe ulicu u kojoj se nalazi univerzitet nazvali Avenida Medina Azahara (Avenija Medine Ez-Zehra)?
I dok istraživači napuštaju Arapsku kući, sa sobom nose ne samo odgovore na pitanja kojim su se bavili nego i nova pitanja koja su postavili.
Kako su po predaji sagrađena Esma Sultanija džamija i grad Jajce dobili ime?
Hajr Esme Sultanije prelijepa džamija
u gradu bajkovitih Plivskih vodopada
Brojne su narodne predaje o nastanku imena grada na Vrbasu prepoznatljivom po krasnim, Plivskim vodopadima, od čije ljepote čovjeku zastaje dah. Kao i u slučaju mnogih drugih naselja ljudi su im „kumovali“ imena onako kako ih vide, kako ih doživljavaju po izgledu, ili po lokalnoj predaji koju su čuli. Neki su obično polazili od etimologije riječi od koje je ime izvedeno, ili od položaja na kome je naselje sagrađeno. O imenu gradića Jajca, za umjetničke duše bisera na Vrbasu, kroz dugu povijest možda su se ispredale različite priče, ali zasigurno nije mijenjalo ime. Taj šarmer gradić, koji nas zavodi svojom ljepotom, uvijek je bio i ostao – Jajce! No, podsjećanja radi, najstariji pisani spomen imena Jajce potječe iz 1396, a nalazi se u naslovu Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji se nazivao conte de Jajce (grof od Jajca).
Jedna od legendi kazuje da su neimari prilikom zidanja grada “u malter stavljali jaja da bi malter bio čvršći”, što je motiv koji se često javlja u predajama i kod gradnji dugih naselja. Druga predaja kazuje da je “tvrđava-grad sagrađena na jajolikoj stijeni, pa otuda i ime grada”. Neki povijesničari ime grada dovode u vezu sa imenom legendarnoga vojvode kastela Grmuše, graditelja između ostalog i naselja Jajice na lijevoj obali ljepotice Une u Bihaćkom kotaru.
Prema nekim sačuvanim zapisima, koji svjedoče kako su u ruševine tog kastela raznesene prije 1889. godine, nađen je pernati buzdovan i koplje mađarske forme. Jedan od zapisa svjedoči da je tu, prije petsto godina, živio vojvoda Jajica...No, u ovom i u drugim slučajevima, sve su to ipak samo pretpostavke bez zasnovanih činjenica.
Kako narodne predaje imaju svoju ljepotu i vrijednost, zbog prepoznatljive jednostavnosti koja ostaje u okvirima realnog i mogućeg, te se prenosile usmenom predajom sa koljena na koljeno, neke predaje iz vremena pojave „papira i mastila“, preciznije rečeno „našeg doba“, zasigurno pripadaju analizi savremenika koji kritički trebaju prići povijesnim datumima, kao u slučaju da je u varijanti graditelja Jajca pravo ime izostavljeno, a u prvi plan istaknut je Hrvoje Vukčić Hrvatinić, gospodar Donjih krajeva, čije je oduševljenje talijanskim Castellom del Uovo bilo presudno za postanak Jajca: “Hrvoje Vukčić Hrvatinić bio je vazal napuljskog kralja i kad je vidio Kastelo, po uzoru na to izgrađen je grad Jajce”. Sve predaje vezane za postanak Jajca, pa i ova kratka su, jednoepizodična saopćenja, za čiji nastanak je samo ime grada nudilo, ali do izvjesne mjere i ograničavalo maštu prenosilaca usmene tradicije.
U samom gradu Jajcu postoji niz vjerskih objekata za koje se vezuju ništa manje zanimljive narodne predaje. Ovog puta riječ je o džamijama Esme Sultanije (1750.), Dizdareve ili Ženske džamije, (izgradio ju je Sulejman-beg Kulenović 1812/1813.), ali i Sinan-begove ili Okića džamije (1689)... Pa ipak, posebnu pažnju plijeni predaja o gradnji Džamije Esme sultanije, koja se smatra među najvrjednijim spomenicima islamsko-osmanske arhitekture u gradu. Ugnijezdila se u centru grada. U vezi s njenom izgradnjom postoji sačuvano predanje da je Esma sultanija, supruga Mehmed-paše Muhsinovića, bila bolesna i da su astrolozi prorekli da će ozdravit ako sagradi tri zadužbine u mjestu gdje se dvije vode sastaju. Tako je sagrađena džamija koja i dalje nosi ime po Esmi sultaniji, ali i dva mosta na Vrbasu. Esma sultanija je bila kćerka sultana Ahmeda III.
Simpozij u Bužimu: Odgovornost za kulturu bošnjačkog naroda
U velikoj sali JU „Centar za kulturu, sport i informisanje Bužim“ 28. oktobra održan je naučni simpozij na temu: Odgovornost za kulturu bošnjačkog naroda. Organizatori skupa bili su Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ Bužim i Patriotska liga Bužim. Događaju je prisustvovalo preko dvjesto osoba uz brojne novinare i zvanice. Ova ideja, čiji je inicijator bio prof. dr. Husein Muratović, realizirana je uz finansijsku podršku Općine Bužim ali i nekolicine privrednih subjekata.
Uvodni referat o naučnom skupu, ideji za održavanje, te ciljevima koji se njime žele postići govorio je prof. dr. Husein Muratović, a u svome izlaganje akademik Muhamed Filipović, posebno je naglasio da su Bošnjaci u svojoj dugoj historiji stvorili velika kulturna blaga. Jedan od problema je kako kaže što ih još uvijek nisu do kraja otkopali, nisu sa njih sklonili patinu vremena i različite pokrove koje su njihovi neprijatelji stavili na njih. “Naša historija i kultura je falsificirana, o nama su drugi govorili, ko smo i šta smo. Definirali su nas i za nas govorili da smo nepismen narod. Imate čitav niz izjava katoličkih monaha koji kažu da je u Bosni vladao mrak nepismenosti, osim što je u nekim samostanima gorila svijeća prosvjete. To je laž. Mi smo imali masovne mektebe, medrese, dershane, različita učilišta i pismenost i kultura je vladala baš u vrijeme dominacije Bošnjaka. Katoličke književnosti nije bilo dok ovdje nisu došle Osmanlije i islam. Tada je i nastala katolička književnost. Da ne kažem da jedan Ivo Andrić u uvodu svoje doktorske disertacije kaže da se za vrijeme osmanske vladavine ništa značajno, u duhovnom smislu, u Bosni nije dogodilo. To je tipična i originalna laž”, rekao je Filipović. Dalje je kazao da je „Evropa znala da smo mi stvorili kulturna blaga i dali naučne doprinose, ali naši susjedi nisu. A zašto nisu? Zato što nisu htjeli da znaju. Oni su htjeli da o nama stvore krivu sliku, odnosno da smo mi svijet koji se sastoji od grupe ljudi, koji je ostatak tuđe vladavine. Tako smo definirani. Da nismo ni narod, nacija, ni skupina, da nemamo svoje kulture, da smo nepismeni, nemamo jezika. Jednostavno, da smo ostatak osmanlijske vladavine koji treba da nestane. To je bila zvanična politika hrvatskog i srpskog nacionalizma”. Ali unatoč svemu, ne može se uništiti jedan narod, pogotovo narod koji ima kulturu, a Bošnjaci je, prema njegovim riječima, imaju.