Ne treba bježati od mogućih scenarija da stipendisti budu sutra novi uposlenici kod stipenditora ili čak zetovi i snahe. Poštivala bi se volja nekih stipenditora za anonimnošću, ali potrebno je dozvoliti i upoznavanje ako se slažu obje strane: i stipendisti i stipenditori, uz objašnjenje da nije riječ o obavezi zahvaljivanja na 'nekoj sadaki', već želji da se veze među Bošnjacima prošire i prodube
Džemat BZK Frankfurt se dvije godine nakon osnivanja uključio u rad i akcije Fonda i do danas je jedan od džemata koji je u vrhu po broju osiguranih stipendija. Prema riječima imama u džematu Munir-ef. Hodžića promocija Fonda nije ništa posebno, osim što se svakog ramazana jedna hutba posveti ovoj humanitarnoj akciji. “Ljudima se predoči ona stvarna slika, jer mi tu djecu koja šalju molbe ne gledamo kao strano tijelo i tuđu djecu, već našu djecu. Naša deviza u Fondu jeste da se samo zamislimo da su to naša djeca, kojima ne možemo osigurati sve potrebno, i neko iz bijelog svijeta se pojavi i pomogne nam. Ne treba praviti veliku promociju i pompu od toga. Naše je da samo apelujemo na ljudskost i da se pomogne u ime Boga“, kazao je efendija Munir, koji je o donatorima u svom džematu kazao: “Ljudi koji ovdje daju stipendije to čine isključivo radi Allaha, jer oni tu djecu ne znaju, nisu ih vidjeli i vjerovatno ih nikada neće u životu vidjeti. To je kod njih spoj dvije stvari: svijest o Bogu i bošnjačka ljudskost. Mi smo narod koji ne zatvara lahko svoje oči na potrebe i patnju drugih.“
Efendija Hodžić: “Naša deviza u Fondu jeste da se samo zamislimo da su to naša djeca.“
Znanje je najveći kapital
Jedan od istaknutih donatora u ovom džematu je i Dervo Bektaš, rodom iz sela Varvara kod Prozora. U Njemačkoj je od 1970. godine, a u penziji je od 2011. godine. Boravi na relaciji Njemačka - Bosna, ali sve više provodi vrijeme u svojoj rodnoj zemlji, tačnije u Bugojnu. Stipendije daje od prvog dana kada je čuo za Fond, a već duže vrijeme pomaže svojoj familiji, studentima i drugim sunarodnjacima. “Kao dijete nejak sam ostao iza oca. Ja znam kako je biti dijete bez oca. Znam kako je kad čovjek nema. Kada je riječ o stipendijama, danas je znanje najpotrebnije. Znanje je veći kapital i imovina nego imovina za koju mi radimo, iako ne možemo bez rada i obične imovine. Što više znaš, više vrijediš. Dok mogu bit ću član i pomagat ću djeci: da dam nekome osmijeh na licu“, kazao je Dervo koji, kao i mnogi drugi, ne poznaje studente koje pomaže.
Dervo je član džemata na četiri mjesta: u Wiesbadenu, Frankfurtu, Bugojnu i Prozoru. O Islamskoj zajednici kaže da bi bez nje Bošnjaci opstali, ali je pitanje kako i u kakvom stanju. “Bili bismo kao ovce bez čobana. Ja to tako vidim. Od malih nogu sam vezan za džamiju. Džamija mi je u selu bila blizu i učio sam usput. Ne znam kad sam sve naučio. Nažalost, danas ima i imama koji ne znaju dove za abdest. Nikad ne bih stao na namaz da to zaboravim. To je kao rođeno sa mnom. Ne sjećam se ni kad sam učio ni ko me je učio“, kazao je Dervo. Od ovog dobrog Bošnjaka mladi mogu mnogo naučiti, a upravo je njih spomenuo kada je poredio svoje vrijeme kada je došao raditi u Njemačku i sadašnje, kada nove generacije traže posao u ovoj zemlji. “Mi smo dolazili s manje znanja, a danas iz Bosne idu oni koji imaju dosta znanja, oni školovani. To je tragedija. Ode nam snaga i znanje iz Bosne“, istakao je Dervo.
Dervo: “Znam kako je kad čovjek nema.“
Upoznati stipendiste i stipenditore
Remzo Jašarević je već pedeset godina u Njemačkoj, redovno učestvuje u stipendiranju, a istakao je jedan svoj prijedlog koji bi volio da se realizira u budućnosti, a to jeste da studenti znaju ko im je stipenditor. “Na Zapadu je to tako: čovjek koji daje stipendiju ima kontakt s tim učenikom ili studentom i to dijete zovu svojim kumčetom. Znam lično ljude koji nemaju svoje djece, ali kažu da imaju dijete, jer neko dijete stipendiraju cijeli život. To bi ljude kod nas povezalo. Mi nismo samo donatori, mi iskreno s ljubavlju brinemo o toj djeci. Mislim da bismo na kraju bili kao jedna familija. Ja sam od jedne druge fondacije tražio da mi se pošalje barem uvid u ocjene, ali odgovor je bio da je to opterećenje za djecu. Ne bih prestao davati stipendije, ali bih volio da imam neki uvid. Od našeg Fonda sam tražio da imam kontakt s tim učenikom kojem dajem stipendiju. Bio bih sretan i ponosan da prisustvujem tom danu kada taj student ili učenik završi svoje školovanje i kada bude primao diplomu. Mislim da bi mnogi ljudi to htjeli. Htjeli bi da upoznaju te studente i učenike“, istakao je Remzo.
Ovaj prijedlog zaista ima svoje opravdanje, ali i korist. U ovom razgovoru s brojim stipenditorima u džematima, mnogi su izrazili želju da upoznaju studente ili učenike koje stipendiraju i smatraju svojom djecom. Stipendije jesu sadaka u smislu dobročinstva i postizanja Allahovog, dž.š., zadovoljstva zbog pomoći drugome, ali nisu, kao što ne bi trebala biti nijedna vrsta pomoći, sadaka koja se, nažalost, nezahvalno percipira u našem jeziku i društvu. Studentima i učenicima treba objasniti da stipendije nisu neka sadaka koje se oni trebaju stidjeti. Stipendije mogu biti čast, to jeste svojevrsno priznanje i povjerenje u jednog studenta ili učenika. Primjera radi, mnogi uspješni ljudi u svojim biografijama navode činjenicu da su bili stipendisti određene fondacije čime ukazuju i na povjerenje i čast koja mu je ukazana time.
Pored toga što je na Zapadu sasvim normalno da se poznaju stipendisti i stipenditori koji prisustvuju ceremonijama po završetku škole, upoznavanje je važno radi osnaživanja daljnjih veza, upoznavanja stipendista i djece stipenditora te želje i samih stipendista da jedanput u životu na bilo koji način zahvale svojim stipenditorima. Ne treba bježati od mogućih scenarija da ti stipendisti budu sutra novi uposlenici kod stipenditora ili čak zetovi i snahe, naročito što sve veći broj mladih počinje živjeti i nalaziti poslove u gradovima upravo odakle su dobivali stipendije. Naravno, poštivala bi se volja nekih stipenditora za anonimnošću, ali potrebno je dozvoliti i ovo upoznavanje koje bi se moglo, recimo, omogućiti ako se slažu obje strane: i stipendisti i stipenditori, uz ranije spomenuto objašnjenje da nije riječ o obavezi zahvaljivanja na 'nekoj sadaki', već želji da se veze među Bošnjacima prošire i prodube.
Spojiti omladinu
Adem Čikarić, porijeklom iz Kamenice kod Zvornika, u Njemačkoj je četrdeset godina. Kao stipenditor se slaže s Remzom, ali više ističe važnost spajanja stipendista i djece stipenditora. “Bilo bi važno da se napravi kontakt među omladinom, a naročito među mladima koji dobivaju stipendije od nas i naše omladine ovdje u džematima u Njemačkoj. Tako bismo napravili jedan kontakt, jednu sponu i po mom mišljenju je bitnije da oni, mladi, imaju kontakt između sebe, nego ti stipendisti s nama starijima koji dajemo stipendiju. Bio bi uspjeh da ta djeca budu u kontaktu. To doprinosi i očuvanju identiteta mladih koji ovdje žive i, kako vidimo, koja su sve izloženija različitim izazovima što uključuje i udaljavanje od vjere“, objasnio je Adem svoj prijedlog, te ukazao na važnost uključivanja omladine u humanitarne projekte, a u ovom džematu omladina već djeluje u tom pravcu. U vrijeme ovog razgovora u toku je bila omladinska akcija 'Jedan ruksak, jedan učenik' za djecu u Bosni.
Ovoj ideji dao je podršku i Hasan Bajraktarević, porijekom iz Krajine, koji je pozvao sve ljude koji žive van Bosne da se priključe ovoj akciji, jer, kako on kaže, svi mogu odvojiti barem jedan euro mjesečno.
Kao roditelji i vlastita djeca
Prema riječima penzionisanog Ishaka ef. Aleševića, koji je bio dugo godina imam u džematu Mannheim, jedan njegov džematlija je upoznao studenta kojeg je stipendirao.
“Pričajući mi o tom iskustvu pokušao mi je prenijeti emocije i radost: 'To dočekivanje mene kao drage osobe… prosto sam se postidio kako su me toplo i lijepo dočekali, kao da sam došao kod vlastitog sina ili kćeri'. Mislim da su jednako sretni i oni koji primaju i oni koji daju. Štaviše, imam osjećaj da su i sretniji oni koji daju. Onima koji daju uvijek sam govorio neka se ne čuje daleko gdje i koliko su dali, neka to bude skromno i da više oni, koji daju, obore glavu nego onaj koji prima kako ga ne bi ni pogledom ni riječju povrijedili. Najveća je nagrada da ta djeca budu vezana za islam, ali i za Islamsku zajednicu, jer ova aktivnost je iz Islamske zajednice“, kazao je efendija Ishak, koji smatra da je za ovaj fond kao i same prijedloge za unapređenje njegovog djelovanja važan imam, koji je osovina rada u džematu. Ishak ef. se prisjetio svog djelovanja u cilju unapređenja ovog fonda.
“Prvo što smo radili jeste razvijanje duha dobročinstva i objašnjenje da je jednako vrijedno obraćanje Bogu kao i pomaganje potrebnima. Nakon prezentacije i čitanja džematlijama, pred džumu ili na većem skupu, pristiglih dirljivih molbi i pisama studenata, išao bih privatno, od osobe do osobe i ukazivao bih im na vrijednost ovog projekta. Vrlo ste fino kazali da s ovim projektom Gazi Husrev-beg nije umro, da je nastavio živjeti kroz ovaj projekat stipendiranja ovdje. Inače, naš narod je dobrog srca tako da u našem džematu imamo jednu porodicu, porijeklom iz okoline Doboja, koja daje odjedanput, iz godine u godinu, po dvanaest, trinaest i više stipendija. Također, ljudi su se počeli takmičiti u dobru. Interesantno je i to da ljudi, čija djeca završavaju zanate, daju stipendije djeci u Bosni koja studiraju. Najmanje dvadeset i više ljudi mimo ovog fonda pomažu nekog svog rođaka kojeg školuju do kraja zanata ili završetka studija. Tako da pored Humanitarnog fonda Gazi Husrev-beg, ljudi imaju i druge akcije“, kazao je efendija Ishak, koji ističe da ljudi nerijetko preferiraju stipendiranje djevojaka: “Počnimo sami od sebe. Kao mladići možemo raditi različite poslove kako bismo stekli neki honorar, dok za djevojku to nije baš jednostavno. Naše djevojke drže do sebe i kako se ne bi našle u nezavidnim situacijama one trebaju imati svoj novac. Neko ovu stipendiju može potrošiti za mjesec-dva, jer je baš došla u vrijeme kada se treba obnoviti garderoba itd., ali i to je dio pomoći.“
Očuvati jezik
Govoreći o mladim generacijama, koji studiraju ili ne, efendija Ishak im je poručio da svoju karijeru izgrade u Bosni, a ako odu iz Bosne da Bosna nikada ne napusti njihova srca. Ukazao je i na važnost očuvanja identiteta, pored vjere, kroz jezik. “Ovdje ljudi nastoje očuvati bosanski jezik, naročito ljudi koji nisu intelektualci, jer intelektualci se u želji za poistovjećivanjem s društvom u kojem žive integrišu do te mjere da se gotovo i asimiliraju. Ljudi drže do svoje vjere i svog jezika. Bude slučajeva da se dijete, koje progovori strani jezik u kući, izvede pred vrata i pokaže mu se ime i prezime na vratima, u smislu da tu živi bošnjačka porodica koja priča bosanski jezik. Ovdje svima pod A jezik treba biti njemački, a pod A1, a ne B, bosanski. Dobrog Bošnjaka nema bez dobrog bosanskog jezika. Osim toga, stoljećima njegujemo vjeru, običaje, kulturu, folklor kroz naš jezik i s nestankom jezika sve to odlazi u sjenku. Jezik je kultura i filozofija. Ko se odlučio da napusti Bosnu, mora mnogo truda uložiti da sačuva svoj identitet“, zaključio je efendija Ishak.
Efendija Alešević: “Onima koji daju uvijek sam govorio da obore glavu kako ne bi pogledom ili riječju povrijedili one kojima daju.“
