Cijeli tekst u printanom izdanju

Minela Izmirlić je rođena u decembru 1993. godine u Srebrenici. Zbog ratnih dešavanja mama je zajedno s njom otpuštena kući iz bolnice već nakon dva sata. Sjećajući se svog burnog djetinjstva Minela nam je kazala: “U porodičnoj kući u Ulici Petriča ćemo kao porodica živjeti babo, mama, nastariji brat, starija sestra i ja ukupno godinu i sedam mjeseci. Naime, 11. jula 1995. godine smo bili prisiljeni napustiti svoju kuću i od tada više ništa nije bilo isto. Međutim, ljubav prema rodnom kraju ostaje tu gdje god se nalazili i ma gdje nas sile prilika odvele. Ta ljubav je kod mene i moje porodice prisutna i dalje, te se rodnom gradu stalno vraćamo. Neposredno nakon rata smo kuću pomalo iz godine u godinu obnavljali. Nasreću, kuća nije porušena, ali joj je nanesena određena materijalna šteta, koju je trebalo nadoknaditi. Često odem tamo sa svojima ili sama i za nekoliko dana provedenih tamo se napunim nekom posebnom energijom. To je moj lični osjećaj, neka posebna poveznica dušom sa rodnim gradom, ali tu dakako postoji i mračnija strana priče, koja će dok smo živi biti prisutna u našim srcima. Ono što boli danas i svaki dan pri pomisli na Srebrenicu jeste užasavajuće veliki broj nevino stradalih, kao i činjenica da je taj grad i mnogi gradovi Podrinja danas zapušten i ostavljen. Ja se iskreno nadam i vjerujem da će se to jednog dana  promijeniti, ali mi moramo raditi na tome, svako svojim ličnim doprinosom tako što ćemo pokazati da nam je stalo i do tog dijela Bosne i Hercegovine.“

Lijepo sjećanje na medresu

Završila je Gazi Husrev-begovu medresu 2012. godine, a nakon toga iste godine je započela studije na Medicinskom fakultetu UNSA. Pitali smo je o njenom iskustvu u medresi, te načinu studiranja na fakultetu kojeg smatraju jednim od najzahtjevnijih.

“Ponosim se time što sam svršenica GH medrese, najstarije odgojno-obrazovne institucije u BiH, gdje sam uz raznoliko, bogato i korisno znanje stekla jedan poseban vid odgoja, baš u onom periodu života kada je to najpotrebnije i stoga ostavlja trag za cijeli život. Odlučila sam da želim studirati medicinu u drugom razredu medrese. Od tog momenta sam se počela raspitivati i već pomalo pripremati, pa sam na kraju drugog razreda odabrala i izborne predmete prirodne grupe. Mogu reći da sam uz prethodno veliki trud i zalaganje uspjela bez problema položiti prijemni ispit za fakultet na prvom roku. MFUNSA jeste zahtijevan i traži kontinuirani rad i usvajanje znanja i vještina. Kad postoji ljubav prema nekom pozivu, uz uložen trud i rad uspjeh je zagarantovan. Nekad stvari ne idu onako kako smo planirali, ali čovjek treba ustrajati na putu dobra, jer onda uspjeh možda ne dođe u obliku u kojem smo ga mi zamislili, ali uvijek dođe. Zato ja smatram da je svaki fakultet i svaki poziv zahtijevan ako težimo biti najbolji što možemo u tome što radimo. Naša dužnost jeste da budemo najbolji šta god u životu radili i time se treba voditi i tome težiti.“

Iskustvo u Hitnoj pomoći

Minela je kao odličan student nakon studija brzo dobila posao, stoga nas je zanimalo na koji način se prilagodila novom okruženju i to vrlo specifičnom. 

“Hvala Bogu ja sam nakon diplomiranja u julu prošle godine uspjela nakon nepuna tri mjeseca već krenuti sa radom u Hitnoj pomoći Kantona Sarajevo. Mislim da je period od tri mjeseca bio optimalan, jer sam se uspjela dobro odmoriti i pripremiti za izazove koji su uslijedili. Uskoro će i puna godina dana mog radnog iskustva u Hitnoj pomoći. U ovoj godini dana sam mnogo toga naučila, stekla bogato iskustvo, te sam iskreno zahvalna ustanovi u kojoj radim i cjelokupnom osoblju na znanju koje svakodnevno stječem. Rad u Hitnoj pomoći jeste dosta stresan i naporan, ali ljubav prema ovom pozivu je prava pokretačka snaga koja podstiče i tjera da budeš što bolji u poslu koji obavljaš. Što se tiče mojih planova za dalje oni će biti realizovani u BiH, jer ja lično osjetim dužnost da uspijem u svojoj zemlji, vjerujem i znam da to mogu, uz Božiju pomoć.“

Na kraju, zamolili smo za njen komentar odlaska medicinskih radnika iz BiH i šta se može učiniti po tom pitanju. “Zaista je veliki broj stručnjaka u medicini otišlo iz BiH, to bi se moralo zaustaviti, jer su to veliki gubici.  Mi imamo mogućnosti da uspijemo i napredujemo, ali se moramo ujediniti i organizovati. Moramo cijeniti radnike prema znanju i sposobnostima, a ne prema nekim drugim mjerilima. Naši mladi ljudi su se pokazali kao sposobni i vrijedni ljudi, stoga im se treba pružiti više šansi i mogućnosti u svojoj zemlji. Treba razviti strategiju razvoja prvo na oćinskom, pa na kantonalnom nivou i usmjeriti je prema mladim ljudima.“