Sretnost života u prirodnom okruženju se ogleda i u postupanju, susretu sa pojedincima, narodima i ljudima, sa kojima se svakodnevno odvija, razvija, organizira i provodi život. Život je sam po sebi zagonetka, rebus u kojeg se ulazi, a zatim traga za izlazom, te iz kojeg valja izići uspravan, čistog obraza, dostojanstveno, sa vjerom i ubjeđenjem da je vrijedjelo živjeti. Život i sve na Ovom svijetu je prolazno, samo je Bog Vječan i Vječni. 

Kroz rebusno polje života susrećemo ljude, zajednice i narode, dijeleći sa njima vrijednosti oslikane u Božijim darovima, tako da svako gradi i izgrađuje vrijednosti koje doživljava kao svoje, a raduje se i poštuje vrijednosti drugog. U toj izgradnji događa se i razvija se komunikacija koja zbližava ljude, oplemenjuje ih i čini bliskima. Zajednička nit koja povezuje ljude je ljudskost, svi su od istog stvoreni, jer svi ljudi vode od jednog oca, Adema, a.s., i jedne majke, hazreti Havve. 

Urođeni elementi radosti, sreće, tuge, žalosti, straha i boli su također zajedničke osobine ljudskih bića. Nije rijedak slučaj, a to povijest ljudskog roda svjedoči, da talasi života uzburkaju odnose među ljudima i narodima. Tada mržnja, prezir i želja za dominacijom, nadvladaju ljubav, empatiju i solidarnost. Odnosno rat i sila nadvladaju mir, harmoniju i suživot. Teška iskušenja, ratna vremena i stradanja su uvijek bila prilika da se potvrde, dokažu ili izgube ljudskost, čast i dostojanstvo. Potpisnici „Rezolucije banjalučkih muslimana 1941. godine“ su to znali, prepoznali i shodno tome ostavili utisnute zlatne tragove svoga života generacijama koje će doći poslije njih.

Civilizacijski čin banjalučkih muslimana

Potpisnici banjalučke rezolucije su bili svjesni da ratovi nisu konstanta i da nužno sa sobom donose stradanja, razaranja, mržnju, progone i protjerivanja, smrt i strah, jednom rječju kazano, pad i propast društvenih vrijednosti, odnosno, nestanak, potiskivanje i gašenje ljudskih dobrota i vrjednota. 

Zato su oni digli glas slobode, stali u zaštitu života i imetka svojih komšija, prijatelja, poznanika i radnih kolega, Srba, Jevreja i Roma. Znali su da sebe, svoje porodice i imetak tim činom izlažu opasnosti. No, bili su odlučni, hrabri, odgovorni, svjesni i savjesni, iskreni i civilizovani ljudi. Znali su da će im povijest suditi i dati negativnu ocjenu ako se suzdrže, ostanu nijemi i inertni, ako ne pokažu empatiju i solidarnost prema patnjama i stradanju srpskog, jevrejskog i romskog življa pod vlašću fašističke NDH-a. Glasnici istine, njih 71, banjalučki vitezovi Bošnjaci, su istupima, glasom istine, ljudskim dostojanstvom sebe izložili torturama i patnjama, samo da bi komšijama, s kojima žive vjekovima, gradeći civilizacijske odnose, ublažili bol i patnje. Poznato je da empatija čini da bol i patnja postanu blaži i podnošljiviji. Banjalučki Bošnjaci nisu šutjeli na progon Srba, Jevreja i Roma.

Refleksija rezolucije na ratne događaje 1992-1995. godine 

Na prvi pogled, zbog ukupnog stanja i stradanja Bošnjaka 1992.-1995. u Banjoj Luci, te planiranog urbicida koji je realiziran, stječe se dojam da „Rezolucija banjalučkih muslimana 1941. godine“ nije imala pozitivne refleksije na ta teška vremena i događaje. To može biti tačna konstatacija iz jednog ugla gledanja, no nije sama po sebi istinita. 

Tačno je da nije bilo javnog ni organizovanog protesta, osude i negodovanja zbog događanja izvan ratne zone, kako se to popularno kaže. Sinovi, kćeri i unuci potpisnika banjalučke rezolucije, nisu dobili zaštitu od sinova, kćeri i unuka onih za koje su i zbog kojih su njihovi roditelji stavili sebi metu na čelo. Valja naglasiti da se istina krije u saznanju da je bilo pojedinaca koji su verbalno osudili čin nasilja, progona i rušenja vjerskih objekata u Banjoj Luci. 

Također, radi istine, valja naglasiti da je bilo i onih koji su dovodeći svoj život i živote svojih porodica u opasnost zaštitili i udomili nemali broj bošnjačkih porodica. Bošnjaci Banje Luke bi trebali imati mudrosti i odgovornosti da sačine listu imena i porodica koje su bile spremne da ih zaštite. Zahvaljujući istinitom i blagovremenom izvještavanju pojedinih medija i novinara, a koji nisu bili Bošnjaci, u svijet je iz Banje Luke, odaslana tačna i istinita vijest odnosno slika o događajima u Banjoj Luci 1992.-1995. godine. Ovaj osvrt pišem jer vjerujem da vrijeme u kom živim i koje je pred nama nameće potrebu obnove pokidanih veza i prijateljstava, te slanja ljepše slike o Banjoj Luci i suživotu u njoj.

Svjesni smo da samo ljubav, prijateljstvo i suživot mogu obnoviti život u Banjoj Luci, baš kako ga je obnovila bratska ljubav svih naroda i narodnosti Jugoslavije nakon teškog zemljotresa 1969. godine, s time da se zna da su rušenja džamija i progon Bošnjaka bili planski i sistematski organizirani, a ne prirodna nepogoda. 

Nadam se da postoji svijest i spremnost, potreba i odlučnost zajedničkog života, jer ako toga ne bude šta nam je budućnost? Nužno se nameće potreba organiziranja Banjalučana, u zavičaju i dijaspori, te koordiniranja u radu i djelovanju, zbog ljepše budućnosti svih nas, pa i same Banja Luke. Nestanak bilo kojeg naroda u Banjoj Luci ili Bosni i Hercegovini općenito će ostaviti neizbrisiv trag u povijesti, a mrlju srama na obrazu onih koji prežive i ostanu da žive sami. Draž Bosne i njene specifičnosti se oslikavaju u svjetlu multikulturalnosti. Šta će biti Banja Luka ako izgubi svoju multikultularnost?

19. oktobar 2019. godine u Banjoj Luci