Moj ratni zločinac: Lični susreti sa arhitektom genocida, puni je naziv knjige Jessice Stern, a izdavač je Ecco Books, dio renomiranog američkog izdavačkog lanca HarperCollins. Na 352 stranice teksta autorica Jessica Stern pokušava, kako stoji u zvaničnoj najavi izdavača “istražiti prirodu nasilja, terorizma i traume kroz razgovore sa notornim ratnim zločincem i herojem bjelačkih nacionalista.” Autorica Stern je dobila priliku da između oktobra 2014. i novembra, 2016. godine kao ekspert za globalni terorizam obavi niz razgovora u zatvorskoj jedinici Haškog tribunala sa Radovanom Karadžićem, bivšim bosanskim srpskim političarem optuženim, te kasnije osuđenim na doživotnu robiju, za Genocid i druge ratne zločine tokom rata u Bosni i Hercegovini. Prema najavi izdavača Stern je i ranije intervjuirala teroriste kako bi razumjela njihove skrivene motive, a razgovori sa Karadžićem će, prema istim navodima izdavača, “duboko izmijeniti njezino razumijevanje mehanike straha, motivacija za nasilje i psihologiju izvršilaca masovnih zločina.”
Pročitajte cijeli tekst ovdje.
Kampanja negiranja Genocida
Ova naša analiza i svojevrsni prikaz će pokušati razotkriti da li su iskazane namjere autorice i izdavača vjerodostojne i koliko se uopće ovdje može govoriti o naučnom pristupu ili se radi o naručenoj i plaćenoj kampanji normaliziranja ratnog zločinca, a time i revizije činjenica i kampanje negiranja Genocida u Bosni i Hercegovini.
Prve oštre reakcije na ovu knjigu pojavile su se nakon što je 16. januara, 2020. godine, u The New York Timesu autorica Jessica Stern objavila autorski tekst “Zašto sam dozvolila osuđenom ratnom zločincu da na meni primijeni energetsko iscjeljivanje?” Članak je podijelio urednik rubrike Mišljenja u The New York Timesu Max Strasser na svom Twitter nalogu napisavši: “Da li ste zainteresirani za misticizam, Balkan, ratne zločine, psihologiju, dobro štivo i(li) problem zla? E, čak iako niste, trebate pročitati ovaj odlomak iz nove knjige Jessice Stern o intervjuiranju Radovana Karadžića.” Ova svojevrsna najava kontroverzne knjige izazvala je pravu buru reakcija na Twitteru, ne samo bosanskih autora već i uglednih svjetskih javnih ličnosti koje su uz osudu same knjige napali i uredništvo The New York Timesa koje je dalo prostor ovakvom pisanju o ratnim zločincima i genocidu, te pozvali na bojkot ovog medija.
Otkazane najavljene tri promocije
Nakon žestokih reakcija pisaca i javnih djelatnika kako u Bosni i Hercegovini tako i u Sjedinjenim Američkim Državama otkazane su tri promocije knjige “Moj ratni zločinac” Jessice Stern koje su bile najavljene u knjižarama u Bostonu, Cambridge MA i Washingtonu. Iz Savjetodavnog vijeća za Bosnu i Hercegovinu (ACBH) u Washingtonu su najavili nastavak peticije kojom se od izdavača HarperColinsa i Ecco Books zahtijeva obustava promocije, od javnih institucija da otkažu promocije, te javno izvinjenje žrtvama i preživjelim koji su stradali u genocidnoj kampanji protiv bosanskog nesrpskog stanovništva. “Nećemo dozvoliti historijskom revizionizmu da određuje smjer naše budućnosti,” kaže se u saopćenju ACBH.
Naime, javnost je šokirao odabir uredništva The New York Timesa da objavi odlomak iz knjige autorice Stern u kojem ona opisuje kako je tokom susreta s Karadžićem u zatvorskoj jedinici Haškog tribunala dozvolila mu da na njoj pokaže svoje vještine energetskog liječenja, te neke načelne, ali ispostaviće se krajnje sporne, odrednice njenog pristupa i metodologije razgovaranja, promatranja i analiziranja Karadžića u njenoj knjizi. U reakcijama koje su uslijedile autora i novinara koji su pratili Karadžićevo suđenje pred Haškim tribunalom iskazane su rezerve i zabrinutosti, ali je većina s oprezom izrazila nadu da se radi o senzacionalizmu, te kako je za potpun stav potreban širi uvid u knjigu. I lično sam na početku ove kontroverze bio mišljenja da je za sud o knjizi potreban širi uvid.
A onda sam početkom prošle sedmice, u ponedjeljak, 20. januara, dobio poziv od zajedničkog prijatelja koji me je pitao za kontroverznu knjigu o Karadžiću koja uskoro izlazi i da li želim da uradim intervju sa autoricom te knjige Jessicom Stern? S obzirom na raniji stav da se možda radi o senzacionalizmu kojim izdavač želi privući interes i čitaoce, odgovorio sam prijatelju da sam upratio tu raspravu i reakcije i da bih pristao razgovarati sa autoricom Stern samo ukoliko bih dobio priliku da pročitam cijelu knjigu. Vjerovatno su burne reakcije koje su uslijedile, pomislio sam, ipak pretjerivanje, jer niko još nije pročitao cijelu knjigu.
Potražite Preporod aplikaciju za android i iOS uređanje. Instalirajte odmah i uživajte u sadržaju.
Nedugo nakon tog poziva na Twitteru me je zapratila autorica Jessica Stern, a potom mi se i prijatelj javio kako ću uskoro dobiti knjigu u PDF formatu. Uz elektronsku verziju knjige dobio sam i poruku autorice Stern u kojoj mi sugerira da obratim posebnu pažnju na predgovor i bilješku autorice, tj. zašto se baš odlučila na naslov “Moj ratni zločinac”. Dodatno je sugerirala da pročitam poglavlja 12 i 13 koja govore o strahu i povratku nacionalizma. Istu večer sam prionuo na čitanje i ostao do ranih jutarnjih sati. Naravno, odlučio sam pažljivo pročitati cijelu knjigu detaljno pregledajući bilješke i literaturu. Već nakon čitanja prve trećine knjige, uvidio sam da se radi o veoma problematičnoj metodologiji i tezama. “Knjiga je krajnje problematična, a historijski okvir kojeg autorica koristi totalno je jednostran, zapravo, on je potpuno Karadžićev!” kazao sam sutradan svome prijatelju.
Sporna metodologija
Preko Twittera mi se potom direktno javila autorica Stern poručivši kako razumije moju zabrinutost. Požalila mi se da je napadnuta od “Twitter rulje” i da ne razumije kako je uopće moguće da neko ovu knjigu doživi kao odbranu Radovana Karadžića. “Draga Jessica, dozvolite mi prvo da završim čitanje Vaše knjige. Dakako, iz ovog što sam pročitao (gotovo jedna polovina), bilo bi veoma preporučljivo da prolongirate objavljivanje knjige i ispravite neke očite predrasude,” napisao sam joj u poruci. “Prilično sam sigurna da ćete se osjećati drugačije kada dođete do njenog kraja. O historiji, historičari s obje strane su mi kazali da griješim. Ali, zasigunro ću ovog jutra vaš pogled podijeliti sa mojim izdavačem,” odgovorila je ubrzo.
Nisam pristao na razgovor sa ovom autoricom i drago mi je da nisam nasjeo na njene namjere da iskoristi intervju kako bi se našoj javnosti pravdala prije i nego što pročitaju njenu knjigu. Sada su mi jasnije bile i žestoke reakcije kojima je bila izložena na Twitteru, ali ono što mi je ostalo nejasno i što zaista plaši jeste: Šta ako ovo uopće i nije naučni projekat i šta ako je…? Naime, nakon završetka čitanja ove knjige nemam drugog racionalnog objašnjenja. Cijelo vrijeme čitanja knjige bio sam u dilemi da li je knjiga autorice Stern znanstveni pokušaj razumijevanja zla i zločinca ili je, što mi se zbog ogromnih propusta čini vjerovatnijim, ova knjiga tek jedan u nizu propagandnih projekata relativiziranja zločina u Bosni i Hercegovini i negiranja Genocida.
Dakle, nije samo sporna metodologija, kojoj očigledno nedostaju jasne granice, problem kod pristupa autorice Stern. Važniji i veći problem jeste njeno lažiranje analize uzroka rata i samog Genocida u Bosni i Hercegovini. Historijski okvir kojeg Stern podastire čitaocu, odnosno razumijevanje okolnosti koje su dovele do rata u Bosni i Hercegovini, potpuno je jednostran, štaviše, na više mjesta u knjizi vidno je da je to narativ kojeg autorici plasira sam Karadžić i kojeg ona nakon samo prividnog početnog odbijanja potom usvaja. Iako je autorica konsulitrala niz bosanskih učenjaka, političara, novinara i istraživača, ipak je vidno da njeno tumačenje historijskih događaja isuviše blisko odražava retoriku srpskih nacionalista. Zapravo, u ključnim pitanjima se narativi Stern i Karadžić u potpunosti podudaraju!? U tom kontekstu autorica Jenifer Szalai u svom osvrtu na knjigu u The New York Timesu 23. januara, dobro primjećuje kako je “Karadžić izgleda iskoristio vlastiti metod Sternove protiv nje.”
Profesorica Edina Bećirević sa Fakulteta za kriminalistiku Univerziteta u Sarajevu za The Intercept je 29. januara napisala kako je Radovan Karadžić američku naučnicu odveo u labirint poricanja genocida. “Laskavo i naivno prikazivanje Karadžića od strane Stern odražava duboki utjecaj kojeg je on imao na nju, što s vremena na vrijeme graniči sa hipnotičkom snagom,” zaključuje Bećirević.
Srpski strah od dominacije
Tako, već u prvom dijelu knjige kada tretira Radovanovog oca Vuku Karadžića, Stern se potpuno predaje subjektivizmu svog sugovornika koji ne samo da glorificira svog oca zbog njegove borbe u četnicima i otpora komunističkim vlastima zbog kojeg je zatvaran, već i skriva neke važne kompromitirajuće informacije iz njegove prošlosti (ubistvo djevojke koju je trebao ženiti). Iako kasnije autorica saznaje prave činjenice o Vuki Karadžiću, ona nigdje u tekstu ne problematizira četnike kao saradnike nacista, već njihovu borbu lažira kao antifašističku. “Klan Karadžićevih su bili četnici, monarhisti koji su branili Kraljevinu Jugoslaviju od nacista i nacističkih saveznika i saradnika tokom Drugog svjetskog rata. Četnici su se također borili protiv komunista za kontrolu nad postratnom Jugoslavijom, povremeno sarađujući sa silama Osovine, i izgubili. Bio je građanski rat istovremeno dok se vodio Drugi svjetski rat. Prije nego što je Radovan rođen, njegov otac je poslat u istočnu Bosnu da se bori protiv bošnjačkih ustaša (muslimana koji su bili nacistički saradnici). Kada se Radovanov otac Vuko vratio sa fronta, upucan je i gotovo ubijen, a potom zatvoren od strane komunista tokom prvih pet godina života njegovog najstarijeg sina,” piše Sternova na 75. stranici svoje knjige. Korištenje termina “bošnjačke ustaše” očigledno nije nešto što se može naći čak ni u srpskim nacionalističkim narativima o Drugom svjetskom ratu. K tome, uz potpuno jednostrani historijski pogled ovdje se jasno vidi da autorica Stern potpuno usvaja novi i sadašnjim uslovima prilagođeni narativ Radovana Karadžića o “bošnjačkim ustašama” ili pak o “unitarnoj Bosni”!? Čak je i sama autorica Stern osjetila potrebu i u zagradama objasnila šta misli pod ovim terminom, što dodatno potvrđuje da je ovo novija konstrukcija njenog sugovornika. Nadalje, umjesto da Drugom svjetskom ratu priđe nepristrasno s obzirom na ogromnu količinu relevantne literature koja joj je dostpuna, autorica se na sugestiju svog sugovornika upušta u pokušaj povezivanja bosanskih muslimana sa nacistima, s jedne, a kasnije i njihovog povezivanja sa problemom globalnog terorizma, s druge strane. Znatan dio njene knjige kao i literature na koju se poziva nastoji ispitati “terorističke potencijale” bošnjačkog političkog vođstva i njihove navodne namjere da u Bosni uvedu šerijat. Tu su, dakako, već deplasirane teze o bijeloj Al-Kaidi i džihadistima u Bosni, što sve čitaoca navodi da kompleksne faktore koji su doveli do rata i Genocida u Bosni od teritorijalnih pretenzija srpskih nacionalista prema Bosni, preko kompleksnih političkih okolnosti raspada bivše Jugoslavije, svede na glavni i ključni razlog - strah Srba od dominacije.
Zašto sam odbio intervjuirati Jessicu Stern
Nakon što sam pročitao cijelu knjigu “Moj ratni zločinac” poslao sam autorici Jessici Stern odgovor u ranim jutarnjim satima u četvrtak 23. januara, 2020. godine.
“Završio sam čitanje i dalje nisam promijenio svoje mišljenje. Odbijam Vaš zahtjev za intervju, Jessica, i jedino bih bio spreman da ga uradimo uživo jedan-na-jedan na TV-u. Ova knjiga je veoma, veoma problematična i pristrana. Ako ova knjiga bude objavljena, Vi, Jessica, ćete nositi odgovornost za naredni genocid koji se može desiti mom narodu! Također, Vi, Jessica, ćete definitivno biti upamćeni kao jedan od najvećih podržavatelja Genocida u Evropi koja je pokušala “oprati” ovog ratnog zločinačkog manijaka čiji narativ ste potpuno apsorbirali i pokušali normalizirati! Osjećam mučninu nakon pažljivog čitanja ovog totalno izgubljenog i jednostranog pristupa. Vaš pristup je očigledno ispunjen mržnjom prema islamu i muslimanima što se zove islamofobija. Vi se, Jessica, bojite tih muslimana koji su spasili Židove od progona jer su i sami bili progonjeni zbog grijeha što su drugačiji i “Drugi”. Vi niste ni psihijatar, niti historičar, niti ikakav naučnik, već - iz onog što sam vidio i što pokušavate predstaviti kao psihoanaliza ili studija nasilnih ljudi – ste se u potpunosti izgubili u ovom kompleksnom području. Nemojte ovo raditi sebi i nemojte ovo raditi žrtvama Genocida i njihovim porodicama. Žao mi je, ali vam jedino mogu savjetovati da potražite profesionalnu pomoć. Iskreno se nadam da još uvijek nije kasno da zaustavite ovo i izbjegnete štetu i prema sebi i prema istini. Imajte na umu da je Bosna preživjela i veće mrzitelje i imajte na umu da Karadžić, prije svega, nije iz Bosne, već je ovdje došao i ovdje mu je bila data šansa. Ja ću se naravno držati obaveze da ne pišem ništa iz knjige dok knjiga ne izađe, ali ću sigurno napisati opširnu analizu svih užasnih propusta u pristupu, metodologiji i zaključcima, nakon što se objavi. Ja pripadam narodu koji je preživio Genocid i porodici koja je izgubila voljene zbog zločina ovog ratnog zločinca kojeg Vi pokušavate normalizirati. I sve to nakon što se svijet zavjetovao “Nikada više” i nakon Holokausta koji je pogodio Vaš narod i Vašu porodicu za koje ja osjećam duboko suosjećanje. Upravo to je za mene najneshvatljivija stvar: Kako može potomak preživjelih u Holokaustu biti zaveden i iskorišten od strane arhitekte Genocida u Bosni i Hercegovini, apsorbirati i promovirati njegov đavolski narativ koji je rezultirao najgorim ratnim zločinima u Evropi nakon Drugog svjetskog rata? Jednoga dana ćemo vjerovatno znati o svim stvarima koje su u pozadini ovoga. Nadam se da su izdavači Ecco Books i HarperCollins svjesni ovih predrasuda i pristrasnosti i da će učiniti dodatne provjere i reviziju. Ovo definitivno može narušiti i njihov kredibilitet. Apeliram i na The New York Times da dozvoli učenjacima koji proučavaju genocid da odgovore u nadolazećoj debati,” napisao sam u poruci Jessici Stern.
Najbolji pokazatelj izravnog utjecaja kojeg na autoricu vrši njen sugovornik jeste kada Karadžić autorici “daje domaći zadatak” da pročita kratku priču omiljenog Karadžićevog pisca Ive Andrića “Pismo iz 1920” o “razornom ubilačkom nasilju u Jugoslaviji kojem je Andrić svjedočio u Prvom i Drugom svjetskom ratu.” Na 39. stranici Sternova konstatira kako je to nasilje bilo “nevjerovatno predviđajuće” za ratove koji će se desiti tokom 1990-tih godina. Zapravo, Karadžić se, po vlastitom priznanju autorice, već u ovom prvom dijelu knjige stavlja u poziciju profesora koji svojoj studentici daje domaći zadatak, literaturu koju će pročitati i pripremiti za naredni susret. “Naravno, bila sam odlučna u tome da budem dobar student. Pročitala sam “Pismo iz 1920” detaljno. Priča je u obliku pisma kojeg je napisao židovski ljekar svome prijatelju iz djetinjstva objašnjavajući zašto zauvijek napušta svoju domovinu Bosnu. Bosna je domovina mnogih nacionalnosti, nijedna etnička grupa ne čini većinu. Pismo govori o uzajamnom strahu i mržnji među četiri različite etničke grupe u Bosni: katolicima Hrvatima, pravoslavcima Srbima, Muslimanima i Židovima,” ističe Stern s primjetnim oduševljenjem.
Oduševljenje Karadžićem
Ova svojevrsna matrica koju je Karadžić uspio podastrijeti autorici Stern o strahu Srba od dominacije se zasniva upravo na narativima o vjekovnom ugnjetavanju koje su Srbi na Balkanu trpili pod osmanskom vlašću. Naime, 3. poglavlje knjige Moj ratni zločinac nosi naslov “Mržnja i strah”, međutim, autorica potom i u drugom dijelu knjige, kada donosi zaključna razmatranja, njeno 12. poglavlje također naslovljava “Strah”. Nadalje, knjiga obiluje optužbama da su bosanski vojni i politički lideri koristili ratnu tragediju, fabricirali dokaze, pravili scenarije koji će ljude izložiti srpskoj snajperskoj vatri, pa čak i da su pucali na svoj vlastiti narod, a sve kako bi prema riječima autorice Stern privukli međunarodnu pažnju i sažaljenje, jer je “medijsko praćenje opkoljenog Sarajeva bilo korisno bošnjačkom vođstvu.” Bez obzira što su istražitelji Haškog tribunala ovakve teze oborili i što je Karadžić osuđen na doživotni zatvor, Stern očigledno ciljano i svjesno svojim čitaocima nameće ovaj narativ u klimi obnovljenog negiranja zločina i Genocida u Bosni.
Ono što je vidljivo u samom naslovu, ali i u cijeloj knjizi Sternove jeste njeno neskriveno oduševljenje Karadžićem čiji izgled iz mladosti čak poredi sa glumcem Piercom Borsnanom. Uz to što Karadžiću dopušta da na njoj oprobava svoje energetsko iscjeljivanje, ona ga na kraju zaista prikazuje kao živog mučenika koji se žrtvovao za srpsku nacionalističku stvar. Na mnogo mjesta u knjizi iskazuje simpatije prema njegovom izgledu “visok i zgodan, valovite smeđe kose, byronska figura,” i manirima kada ga opisuje kako “ustaje na dvorski način” ponaša se “uvijek džentlmenski”, te da “još uvijek odaje snagu”: “Lakše mi je kad čujem njegov autoritativan glas. Glas doktora zaduženog za ovu mentalnu bolnicu, koji je navikao da je po njegovom. Glas predsjednika.” Prilikom jednog od susreta Stern opisuje prijateljski odnos Karadžića koji pozdravlja stražare “glasom čovjeka koji je siguran u svoje mjesto u društvu, čak i kada je u zatvoru.” U svojoj interakciji sa Karadžićem Stern ide i korak dalje. Šalje mu na poklon knjigu za što kaže da “nije mogla odloliti”. Kako susreti i razgovori napreduju Stern dozvoljava Karadžiću da joj piše, pa čak i da je direknto poziva na njen privatni broj telefona. “Karadžić i ja smo lično razgovarali samo unutar zatvorske jedinice. Ali smo također komunicirali pismima i, u rijetkim prilikama, telefonom. Kada bi me dobio na telefon tokom mog svakodnevnog života, osjećala sam zbunjenost, najezdu, pa čak i vrtoglavicu sekundu ili dvije. Jednom me je zvao kući dok sam vježbala na kućnom biciklu. Drugi put sam šetala s porodicom po stijenama na jakom suncu i uz blistavo more na Islandu. Odgovorila sam, barem sam mislila da jesam, kao da nema ništa neuobičajenog u tome da me on zove…” priznaje autorica na 193. stranici svoje knjige. Dakako, uz sve probleme oko činjenica i pristupa osuđenom ratnom zločincu, autorica Stern će neminovno ovom knjigom osnažiti poricanje Genocida u BiH posebno u srpskim zajednicama i islamofobičnim krugovima koji su spremni prihvatiti historijski revizionizam. Predstavljajući Karadžića na ovako mitski i herojski način - a nekada i svjesno umanjujući njegovu ulogu u Genocidu kojeg je, prema Sternovoj, Karadžić tek “nadgledao”, a prema Haškom tribunalu počinio - zaista postoji realna opasnost da mu ona ovom knjigom daje dodatnu platformu da ponovno negira utvrđene činjenice o njegovim zločinima.
Manipulatorski labirint
Naravno da ovdje imamo ograničen prostor za predstavljanje svih spornih detalja ove knjige koja je ispisana na 352 stranice, ali ono što ozbiljno dovodi u pitanje njen akademski rad i pokušaj jeste upravo apsolutni izostanak bilo kakvog osjećaja za žrtve strašnih zločina kojima je Karadžić komandovao tokom rata. Nigdje u knjizi, pa čak ni u momentu kada Sternova priznaje neuspjeh svog pokušaja, dakle, kada Karadžić jasno izjavljuje da se ne kaje i da ništa drugačije ne bi učinio nema tog osjećaja. Umjesto toga autorica Stern bizarno lamentira nad njegovom “tužnom sudbinom” - što je propustio da živi kao dobar čovjek, da umre držeći ruku svoje supruge i sa svojom djecom i unucima u blizini!? Stern nije našla za shodno ni na trenutak se zapitati šta je sa stotinama hiljada onih kojima je ovaj genocidni manijak onemogućio upravo ovo zbog čega ga na neki način sažalijeva!? “Vi mene podsjećate na moju suprugu kada smo bili mladi,” Karadžić joj na kraju priznaje, što autorica odbija razumjeti kao flertovanje već cjelokupnu situaciju predstavlja kao “osjećanje duboke tuge.”
Uz to što se Stern upustila u relativiziranje dokazanih sudskih činjenica predstavljajući Karadžićeve interpretacije historije i njegova pravdanja za zločine kojima je komandovao tek kao njegovu sudbinu u kojoj se igrom okolnosti i ličnih ambicija zadesio, čitalac na kraju stječe dojam da se u Bosni desila neka vrsta preventivnog genocida - “jer su Srbi bili ustrašeni i prije i tokom rata” zbog toga što su, po Karadžiću, kako ga citira Sternova, “Muslimani željeli kontrolirati Bosnu”. Sve ove etničke strahove su, nadalje tvrdi Sternova, podjednako koristili svi nacionalistički lideri za svoje političke agende.
U zadnjem 14. poglavlju svoje knjige koje je naslovila “Problem zla” Sternova na neki način pokušava racionalizirati i opravdati Karadžića ističući kako nacionalni lideri često ne budu u prilici da biraju između dobrog i lošeg, već između lošeg i goreg, te da lideri ne znaju nužno da će biti zavedeni zlom. U tom kontekstu njeno rezonovanje je zastrašujuće. “U nezavisnoj Bosni, će odjednom “njegov” narod – bosanski Srbi – biti nadmašeni po broju od strane etničke grupe, čiji su neki preci osiguravali regrute nacistima. Koliko bi nas, u istoj situaciji s kojom se suočio Karadžić, učinilo isto? Nadam se veoma malo, ali također u to nisam sigurna… Kada zlo pokuca na vrata, moglo bi od vas zatražiti da zaštitite svoj narod. Iskoristit će našu biološki formiranu plemensku prirodu,” zaključuje autorica Stern upadajući potpuno u otrovnu zamku svoga sugovornika, kojeg očito svjesno brani!?
U istom poglavlju na stranicama 275-276 autorica Stern prepričava večeru koju je tokom svog posljednjeg puta u posjetu Karadžiću imala u Haagu sa dvoje advokata koji su bili involvirani u suđenja ratnim zločincima. “Tokom mog posljednjeg puta da posjetim Karadžića imala sam večeru sa dvoje advokata involviranih u suđenja ratnim zločincima. Jedna od njih je provela mnogo vremena sa ratnim zločincima u Tribunalu za Kambodžu. Čudno je, kazala je, ali kada provedete toliko mnogo vremena s nekim, zavolite ih, iako znate da su učinili užasne stvari. “Znaš li kako će izgledati kada budeš rekla zbogom Karadžiću?” – upitala je. “Hoćeš li ga poljubiti za kraj?” Dok sam pokušavala ukucati riječ “poljubiti” ispala je kao “ubiti.” Pretpostavljam da moji prsti i mozak nisu potpuno surađivali u tom trenutku. Advokatica mi je kazala da je ona iskusila ovu vrstu prisnosti sa “njenim” ratnim zločincima u Kambodži. To je zbunjujuće, kazala je, ali normalno. Kazala sam joj kako ne mislim da je moguće za mene da poljubim Karadžića, ali nisam bila sigurna kako ću se osjećati u trenutku kada budem govorila zbogom. Obećala sam da ću joj to javiti,” piše u zaključnom poglavlju Jessica Stern.
Zadnja rečenica ove opskurne knjige zaista glasi: “Nisam poljubila Karadžića”. Međutim, iako to nije učinila, Jessica Stern je izgubivši se u labirintu negiranja Genocida u Bosni i Hercegovini, a u koji ju je manipulatorski gurnuo Radovan Karadžić, zapravo od naučne metodologije koju je trebala savjesno i naučnički koristiti, sama postala izravna metodologija Karadžiću putem koje on želi svijetu iznijeti svoj narativ i opravdati zlo koje nije samo «nadgledao», kako to na više mjesta karakterizira Sternova, već je u njega bio izravno uključen. Zar to nije više i jače od bilo kakvog poljupca za kraj? “Ako napišeš dobru knjigu koja govori istinu, mogu ti obećati da će biti najbolje prodavana. Imam mnogo pristalica širom svijeta. Oni će kupiti tvoju knjigu,” skoro naređujućim tonom govori joj na kraju Karadžić. Doduše Sternova je jasno kazala kako je svjesna ovog upozorenja, ali je svojim pristupom, odabirom literature i cjelokupnim procesom provjere i istraživanja vezanog za ovu knjigu zapravo podlegla njegovoj prijetnji i upozorenju i svojom knjigom Moj ratni zločinac pružila izvanrednu priliku negatorima Genocida u Bosni i Hercegovini da upravo na 25. godišnjicu krenu u nove pohode opsoravanja i pripremanja budućih zločina i genocida.
