Pod vladavinom kneza Mihajla Obrenovića izvršeno je potpuno etničko čišćenje Srbije od Turaka, odnosno muslimana. Muslimani su se sve do današnjih dana zadržali samo u Malom Zvorniku i u selu Sakar u bivšoj sokolskoj nahiji.

       Povodom ubistva jednog srpskog mladića na beogradskoj Čukur-česmi, koje je počinio neki osmanski vojnik, došlo je do nereda srpskog dijela Beograda. Kao odgovor na nerede, osmanska posada iz tvrđave Kale-megdan (tvrđava na bojištu) počela ih je bombardirati. Ovo je iskoristila vlada Kneževine Srbije i zatražila iseljavanje preostalih muslimana u selima uz tvrđave, iz samih tvrđava i gradskih naselja, ali i osmanskih posada u tvrđavama.

     Garantne sile, koje su sačinjavale Carevine Rusija; Francuska, Austrija i Kraljevina Engleska, donijele su odluku da sazovu konferenciju na kojoj će se raspravljati o novonastalom stanju u Kneževini nakon bombardiranja Beograda. Neposredno pred početak konferencije, vlade Rusije i Francuske sačinile su sporazum o zajedničkom istupanju u korist Kneževine. Iako nisu postigle nikakav prethodni sporazum o zajedničkom stavu, znalo se da su Carevina Austrija i Kraljevina Engleska naklonjene Osmanskom carstvu.

     Konferencija između garantnih sila i Osmanskog carstva otpočela je u srpnju/julu 1862. godine u istanbulskom naselju Kanlidža. Na samom početku rada konferencije, izaslanstvo francuske vlade zatražilo je povlačenje osmanskih posada iz svih tvrđava u Srbiji. Izaslanstvo osmanske vlade nije htjelo ni da razgovora o ovome prijedlogu. Kao osnov za pregovore prihvaćen je prijedlog izaslanstva engleske vlade. Po završetku konferencije, zaključen je 4. rujna/septembra 1862. godine Protokol od 12 članova, u historiografiji poznat kao Kanlidžijski mir.

     Odredbama Protokola, predviđeno je slijedeće:

1862. a) Svi muslimani morali su se do kraja 1862.. godine iseliti iz Kneževine, a to znači iz sela koja su se naslanjala neposredno uz tvrđave i iz svih gradskih naselja, odnosno čitavu Knjaževinu Srbiju.
1863. b) Izuzetak su predstavljali muslimani u Malom Zvorniku i u selu Sakar u sokolskoj nahiji, koji su bili pod topovima Velikog Zvornika (danas grad Zvornik) i sve do Berlinskog kongresa ostali u sastavu Bosanskog vilajeta. Stjecajem okolnosti, tu su se zadržali sve do današnjih dana.
1864. c) Obavezom iseljavanja nisi bili obuhvaćeni muslimani Cigani, od kojih su oni što su ostali u Kneževini prihvatili pravoslavlje.

               d).Tvrđave Soko i Užice morale su biti razorene, a Osmanlije su zadržale svoje vojne posade samo u tvrđavama u Beogradu, na Adi Ciganliji, Šapcu, Smederevu i Kladovu. To je trajalo do 1867. godine, kada su Osmanlije i njih trajno napustile.

     Iseljavanje muslimana, obavljeno je u roku od nepuna četiri mjeseca, odnosno do kraja 1862. godine dok su pojedinačna iseljavanja trajala do 1871. godine.

       Za iseljevanje su bili utvrđeni pravci od ishodišta do osmanske granice na Drini. Iz Zvornika su dovučene velike skele za prijelaz ljudi i stoke preko Drine.

       Vojni zapovjednici okruga izdali su naredbe o obavezi rabadžija/tur.arabadži i kiridžija da svoje konje i kola stave na raspolaganje za izgonstvo muslimana. Oni koji se pozivu nisu odazvali, bili su strogo kažnjavani. Samo su iz šeher Užica u iseljavanju muslimana sudjelovala 348 konja i 136 zaprežnih kola.

   Odlazak muslimana iz šeher Užica, koje se odvijalo u tri skupine i trajalo od 19. do 28. rujna/septembra, dakle samo 11 dana, ovako je opisao hroničar Milan Radović:

     Nije dugo bilo dođoše naše rabadžije iz beogradskog, valjevskog i kragujevačkog okruga, njih oko 7-8 stotina, te muslimani potovariše pokretnost, pa uz pratnju naše vojske odoše u nedođin (naglasio JM).

     Tvrđave Užice i Soko porušene su početkom 1863. godine u prisustvu komisije u kojoj su bili predstavnici Rusije, Engleske, Osmanskog carstva i Kneževine Srbije.

     U besjedi koju je održao u Skupštini 17. kolovoza/augusta 1864. godine, knez Mihailo Obrenović je izjavio da je Kneževina Srbija očišćena od Turaka (naglasio JM).

     Prema podacima koje je prije srpsko-crnogorskog napada na Bosnu i Hercegovinu, u danas nepostojećoj arhivi Orijentalnog instituta u Sarajevu prikupio Šaban Hodžić, samo u sjevero-istočnu Bosnu na području Zvorničkog sandžaka (kasnija Tuzlanska oblast), iz Kneževine Srbije iselilo se oko dvadeset hiljada porodica. U Hodžićevom radu, iseljene porodice navedene su po prezimenima, ishodištima i odredištima. Zbog ograničenog prostora, ovdje je to izostavljeno.

     Dakle, u naseljima sa pripadajućim tvrđavama, bilo je 1.700 kuća. Ako se uzme da je bilo najmanje i 1.700 porodica, od kojih svaka s prosječno pet članova, dobije se brojka od 8.500 osoba.

       Nikada neće biti utvrđen tačan broj iseljenih muslimana iz Beogradskog pašaluka i prekodrinskih nahija Zvorničkog sandžaka u sastavu Bosanskog ejaleta, jer su mnogi od njih odselili u Novopazarski sandžak, a neki otišli još dalje u Makedoniju, Albaniju i ostale dijelove Osmanskog carstva.

Iseljeni muslimani naseljavali su se u nova naselja pored Drine i Save na područje Zvorničkog sandžaka u postojeća naselja Bijeljina, Brčko, Gračanica, Kladanj, Odžak. Srebrenica, Tuzla, Vlasenica i Zvornik i novopodignuto selo Brezovo Polje, te kasabe Bosanska Kostajnica, Kozluk, Donja Azizija i Gornja Azizija, u čast sultana Abdulaziza (1861-1876), koji su nakon 1918. godine izmijenili nazive u Bosanki Šamac i Orašje.

Po nalogu sultana, vlasti su organizirale prijem doseljenika, dijeleći hranu i dajući svaku drugu potporu za smještaj.

Osmanlije su sve muhadžire oslobodili plaćanja vanrednih nameta/tur. avariz-i divaniyye i šerijatskih poreza/tur. rusum-i šeriyye na rok od deset godina od dana doseljenja i 25 godina od poziva u vojsku.

Sve što je bilo muslimansko opljačkano je i posvojeno. Zanimljiv je navod u jednom aktu načelstva u Užicu o pljački netom napuštenih muslimanskih kuća, u kojemu stoji da iz kuća i ostalih muslimanskih zgrada odnose (Srbi) vrata, tavane,

podove itd.

Ono što od ostalih objekata nisu porušili, preimenovali su davanjem naziva ličnostima iz srpske mitologije i historije. Tako su bezistan Mehmed-paše Sokolovića u Beogradu preimenovali u Cara Dušana. Na teritoriji Srbije, u granicama iz 1862. godine, kada je kao kneževina stekla punu samostalnosti i postala međunarodno priznata država, bilo je oko 3oo islamskih bogomolja. Do 1934. godine, kada je porušena posljednja na čijem je mjestu sagrađena zgrada Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, osim Bajrakli džamije u Beogradu, sve su bile porušene.

Prema prikazu Dubravke Đurić-Zamolo, u Beogradu je bilo 47 islamskih bogomolja, od čega 35 džamija 11 mesdžida i jedna musala.

Sve do danas ostalo je neriješeno pitanje naknade za nekretnine koje su muslimani ostavili u Srbiji, kao što to nije učinjeno ni u Bosni i hercegovini za opljačkanu zemlju muslimana u periodu 1919-1921. godine.

Samo je mali broj muslimana prije iseljenja uspio prodati svoje nekretnine. Nekoliko godina nakon iseljenja muslimana iz sela uz šest tvrđava i iz kasaba 1862. godine, obrazovano je nekoliko mješovitih osmansko-srpskih komisija, koje su trebale izvršiti popis ostavljenih nekretnina i izvršiti procjenu njihove vrijednosti. Ovaj posao nikada nije završen, a 1.700 vlasnika nekretnina iz sela uz tvrđave i 1.070 iz kasaba, za svoje nekretnine do danas nisu dobili obeštećenje. A radi se o ogromnim sredstvima. Da bi se dobila makar i približna predstava o tome, izvšena je gruba procjena kao proizvod broja neobeštećenih kućedomaćina, kojih je 2.770 i prosječne procijenjene vrijednosti na koje treba dodati nekretnine za njihove vlasnike koji su se iselili krajem 1834. godine u iznosu od 75.687 groša i dobiven je ukupan iznos od 2o9,652.44o groša ili 51,61 tona zlata finoće 830/1 000.

     Ovome treba dodati i gubitke koji su nastali zbog neizvršenih obaveza od strane Srba po trgovačkim poslovima i ortački ugovori, uzeta roba na veresiju i dr.) i novčanim zaduženjima.

     Muslimani su sustavno protjerivani i iz Crne Gore, što je moguće povezati s istim projektom kao što je i onaj o stvaranju Velike Srbije.

     Umjesto zaključka, zanimljivo je šta o iseljavanju muslimana iz Srbije i Crne Gore i o planovima za pljačku njihove imovine u Bosni kaže Ivo Pilar:

     Ohrabreni uspjesima u Srbiji i Crnoj Gori, gdje su sasvim istisnuli muslimanski element, spremaju se sada da to isto sprovedu i u Bosnii, svom njima svojstvenom lukavošću, na tome da unište muslimanski element…

       Koliko ćete puta čuti u kavanicama i gostionicama bosanskih kasaba, kako se ovaj ili onaj, od onih tamo (naglasio IP) bez straha hvali, da će do skora doći vrieme, kada će sadašnji zemljoposjednik raditi kao nadničar na posjedu svoga bivšeg kmeta i kad će bosanski beg, postavši kočijaš, voziti u kočiji svoga bivšeg kmeta.

     Muslimane je samo Božja providnost spasila, jer je malo nedostajalo pa da se ovo proročanstvo ostvari.

XXX

Sve na vlas isto ponovljeno je u vrijeme srpsko-crnogorskog napada na Bosnu i Hercegovinu. Autoru je poznato je da su pljačkaši Srbi, odnosno po vlaškom poimanju stvari, privrednici, iz kuća u sarajevskom naselju Grbavica, osim namještaja, bijele tehnike i drugih pokretnih stvari, u stanovima skidali prozore, vrata, zidne ormare (plakare), sudopere, kade, ženske ispirače, klozetske šolje, dakle, sve što se moglo skinuti i prenosili ih u naselje Lukavica. Kod nekih od njih bila su prava skladišta opljačkanog. Po ugledu na skladišta rabljenih dijelova za automobile, na vratima, prozorima, zidnim ormarima i kadama, navedeni su tačni podaci odakle su uzeti: ulica, broj kuće, sprat i broj stana, a u nekim slučajevima i ime stanara. Nakon što je Grbavica oslobođena od ovih privrednika, mnogi su stanari išli u Lukavicu i kupovali vrata i prozore odnesene iz stana u kome su stanovali. Stoljeća prolaze a pljačkaši, odnosno, privrednici i u civilizaciji ostaju ono šta su bili prije petnaest stoljeća. Među njima nisu bili samo gorštaci, kako su Vlasima tepali neki bošnjački historičari, nego i stanovnici gradova s dužim boravkom u njima.

XXX

Treba li tražiti podudarnost i s onim što se s islamskim bogomoljama dogodilo u vrijeme srpsko-crnogorskog napada na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. godine, kada ih je   porušeno oko hiljadu. Među njima su bile najstarija Turhan-begova džamija u Ustikolni, sagrađena 1448/1849., te dvije najljepše, biseri islamske arhitekture: Aladža džamija u Foči, sagrađena 1550. i Ferhadija u Banja Luci, sagrađena 1537. godine. Predsjedniku Skupštine opštine Banja Luka, sada već pokojnom, Predragu Radiću, u vrijeme čije vladavine su iz grada protjerani skoro svi Bošnjaci i Hrvati, a imovina im opljačkana, te srušeno šesnaest džamija, suludi neuropsihijatar, tadašnji predsjednik Republike srpske, to je pripisao u izvanredne zasluge, pa ga je odlikovao Ordenom Njegoša prvog reda. Umjesto da zbog počinjenih zločina nad nevinim ljudima i kulturnom baštinom robija, postao je ugledni privrednik: direktor Banjalučke pivare i predsjednik Odbora za pivarstvo Bosne i Hercegovine.

XXX

           Ono što se desilo u Srbiji, ponovilo se s opljačkanom zemljom muslimanskih zemljovlasnika u Bosni i Hercegovini 1919-1921. godine, koja je dodijeljena srpskim bezemljašima u okviru tzv. agrarne reforme. Radi se o basnoslovnom iznosu duga, koji do danas nije izmiren. O tome je bilo podrobno riječi u jednom opširnom članku pisca ovoga teksta, koji je objavljen u Preporodu.