Na samom početku razgovorar kako ste primijetili da vaš sin uzima drogu i je li to bila početna faza? 

Nažalost roditelji uvijek zadnji saznaju. Teško prihvataju istinu da se radi o njima i njihovom djetetu. Ja to zovem nojevsko guranje glave u pijesak ili bolesno uvjeravanje da se to dešava nekom drugom, a ne vama. Nema šanse. Ja sam rano uspjela prepoznati i razotkriti prve simptome koji su me porazili. Enormno povećan apetit. Dvije-tri litre vode u par sati, posebno Coca-Cole. Spavanje neuobičajeno. Kasnije se sve više stanje pogoršavalo na način da je mom sinu stalno trebao novac za nešto. Polahko su počele da nestaju vrijedne stvari iz stana, kompjuter plaćen 1500KM, srebro, zlato, kožne, krznene jakne, tek kupljene cipele, patike... Na jednom seminaru u Sarajevu koji je bio vezan za prevenciju i borbu protiv ovisnosti oči su mi definitivno bile otovrene. Suočenje s tom činjenicom rezultiralo je mojim suzama, koje su lile u potocima. Na pitanje: šta Vam je, samo sam mogla reći: pa ja to imam. Pričate moju životnu situaciju, moj svaki dan je takav. Nema više sumnje.

Nebrojeno je životnih slučajeva koji govore o spremnosti majke i oca da za svoju djecu sve žrtvuju. Među sličnim primjerima je jedna majka, koja je uz Božiju pomoć i bezgraničnu-majčinsku upornost „iščupala“ sina iz ponora ovisnosti od droge. Pristala je da govori za Preporod, ali anonimno uvjerena da ćemo je, zbog toga, razumjeti. 

Šta možete reći o vašoj borbi da spasite sina?

O toj borbi mogao bi se napisati roman,u najkraćem. On je sve negirao.P rvo je trebalo izvući iz njega priznanje. To je trajalo jako dugo. Svaka situacija s njim se završavala njegovim laganjem. Jednom me ostavio bez novca za drva, uzeo ga iz novčanika. Svaku isporuku ili posao koji bih mu povjerila završio je na način da sam to isto morala ponovo platiti, jer on bi potrošio novac, uvijek laž, laž i laž. U međuvremenu nakon strašnih spoznaja, otac mu je naglo obolio i za devet mjeseci preselio u 51. godini života od galopirajućeg karcinoma pluća koji je zahvatio mozak i sve druge organe. Borba sa dilerima je horor: 'Mama ubit će me, moram platiti dug…!' Sve što je ostalo od oca prodano je i zamijenjeno za “zlo”. Jednu večer, u pola dva, zove me da je imao saobraćajni udes, da mu je auto „zaribalo“, jer je bježao od policije da bi, na kraju, auto pretrpjelo totalnu štetu. Hafiz Sulejman Bugari je promijenio moj, a i njegov život. Od tada sve kreće ka našoj pobjedi. Otac mu je tada još bio živ i odveli smo ga na liječenje. Poslije tih 25 dana u Komuni Ilijaš, on više nije želio da ostane tamo. Naravno, nakon povratka očeva bolest se naglo pogoršala. Tražila sam da se liječi, a on to nije prihvatao. To je rezultiralo njegovu mržnju i bijes prema meni i u konačnici bijeg od mene.

Je li sin bio svjestan ponora u koji je srljao i da li je sam pokušavao da se spasi?

Dileri su ga kupili ispred kuće, tukli, prebijali, a počesto su to činili i pripadnici policije. Nakon toga bi danima ležao sa modricama, podljevima ili otvorenim sašivenim ranama. Za majku srce da pukne. Jedne večeri su učinili jedno krivično djelo nakon čega je napokon od mene zatražio pomoć. Valjda mi je to bio najsretniji dan u mom životu. Tri mjeseca zaključan u stanu, nas dvoje prepušteni sami sebi. Čim bi izašao vani sačekao bi ga neko od policije, dobio bi batine, bio bi zadržavan u PU i ujutro pretučen puštan vani. Više puta je liječen na neurologiji zbog povreda. Bože moj, uvijek sa obrazloženjem da je narkoman. Ja bih plakala, radila test na droge i svaki put bi bio čist. Ne volim ni da se sjećam tog perioda. Ima Onaj gore koji će da kažnjava, ja nisam ta. Moja bol je ta koja je uvijek tu.

Od kud vam snaga da se borite i izdržite?

Vjera u dragog Boga, majčinska ljubav i upornost nas dvoje izvukli su nas iz propasti. Sve se zaustavilo jednog januarskog dana 2010. Odvela sam ga na psihijatriju i tu je bio na detoksikaciji i prolasku kroz fizičku krizu. Onda smo gurali dan po dan. U sedmom mjesecu se zaljubio, našao djevojku, danas moju snahu. Nedugo poslije dobio je dijete i to mu je mnogo značilo. Nažalost, iskušenja nisu bila iza nas. Nastupio je period alkohola i kocke. Opet borba i to velika, slični problemi, ništa lakši od onih koje smo već prošli.

Je li bilo perioda kada ste mislili da nećete uspjeti?

Nikada,vjerovala sam u njegovu želju da se spasi i u pamet, jer je natprosječno inteligentan. Ja sam žena koja nije odustajala. Uzdala sam se u Boga i nisam se predavala.

Kada bi tražio da mu dam bilo šta za bolove, odnosno gledati ga kako se grči i previja od bolova. Tih momenata osjećala sam se očajno, bespomoćno, jadno. Trpila sam i molila Boga da izdržimo i uspijemo.

Jeste li imali podršku od društvene zajednice, pojedinaca, policije?

Imali smo jedno drugo i to je to. Da, i njegov amidža pružao mu je podršku. Cijelo vrijeme naše borbe, tako sam to shvatala ma koliko bila bezizlazna situacija, imali smo Božiju milost koja je lebdjela nad nama.

Nema više ni kocke ni alkohola

Kako je sin sada?

On je danas čovjek, hvala Bogu, koji ima svoju porodicu. Uživa u očinstvu. Svjestan svih učinjenih grešaka i posrtanja. Iskusniji i jači. Nema više ni alkohola ni kocke. Iz svega se uz Božiju pomoć izvukao, postao slobodan čovjek, pun želje da niko ne prođe golgotu sličnu njegovoj.

Cijeli razgovor u printanom izdanju.