Nakon „Dana bijelih traka“, koji se obilježava 31. maja svake godine, 20. dana jula u Prijedoru i okolnim mjestima potvrđuje se važnost intenzivnog sjećanje na žrtve ubijene u zločinima za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ni suze sa dženaze žrtvama Genocida u Srebrenici se ne osuše, a porodice ubijenih žrtava s područja Prijedora spremaju se na posljednji ispraćaj svojih najmilijih. Tako se tuga za ubijenima prostire, mnogi će kazati, i po najljepšem perivoju Bosne i Hercegovine, Krajini. Nakon zloglasnog radijskog poziva da nesprsko stanovništvo Prijedora svoj identitet istakne bijelim trakama i čaršafima, zvanične brojke kažu da je ubijeno 3173 civila, od toga 102 djece. Kroz logore je prošlo preko 30.000 ljudi, a sa svojih ognjišta protjerano preko 50.000. Do danas je potvrđeno 499 lokacija, na području 10 općina i tri države, u kojima su pronađeni posmrtni ostaci ubijenih, u 73 masovne grobnice, među kojima je najveća Tomašica. Najveći broj žrtava ubijen je u ljeto 1992. godine. Elementi koji karakterišu zločin na području općine Prijedor, iako to presudama nije potvrđeno, naveo je mnoga stručna lica da zauzmu stav da je u Prijedoru bio genocid. Borba za istinu često podcrtava da je genocid u Srebrenici začet zločinima u Prijedoru.

U Memorijalnom centru Kamičani u Kozarcu 20. jula ove godine klanjana je dženaza i obavljen ukop šest šehida Prijedora, ubijenih u teškim zločinima 1992. godine. Nakon skoro tri decenije dostojanstveno su ukopani Rifet (Huseina) Hirkić (1960.), Jasim (Ismeta) Fazlić (1950.), Mirsad (Ismeta) Fazlić (1963.), Enes (Idriza) Denić (1965.), Esad (Šaćira) Garibović (1967.) i Nihad (Sulejmana) Memić (1973.). Najmlađi ukopani je Nihad Memić, koji je imao 19 godina kada je ubijen, a njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su na lokalitetu Korićanske stijene 2017. godine. Pet žrtava je ekshumirano na lokalitetu Korićanske stijene, dok je tijelo Enesa Denića pronađeno na lokalitetu Jablanica-Prosara, kod Bosanske Gradiške. Ubijeni iz Prijedora i njegove okoline se ukopaju u nekoliko zajedničkih mezaristana. Najveći broj je ukopano u Šehidskom mezarju Kamičani dok se ostali ukopaju u Šehidskim mezarjima Čarakovo, Hambarine, Bišćani, Skela, Rizvanovići te Šehidskom mezarju Dabovci u Kotor-Varoši.

Prijedor je Srebrenica 1992. godine

Predsjednik organizacionog odbora muftija bihaćki hafiz Mehmed-ef. Kudić je ove godine na press-konferenciji istakao značaj da se kroz cijelu godinu govori o ratnim zločinima u Prijedoru i da kada bi u jednoj rečenici trebali nekome opisati šta se desilo u Prijedoru 1992. godine to bi bilo da je Prijedor Srebrenica 1992. godine. Ono što se desilo u Prijedoru uveliko ima karakteristike genocida u Srebrenici, ali, nažalost, nije tako nazvano i pored Tomašice, masovne grobnice s oko hiljadu tijela mučki ubijenih civila. „Islamska zajednica će raditi na afirmaciji kulture sjećanja i stalno podsticati da se pravda mora zadovoljiti, te kroz razne projekte i programske sadržaje tražiti istinu i pravdu kroz istinu i pravdu afirmirati pomirenje, suživot i toleranciju među svim narodima u Bosni i Hercegovini“, kazao je muftija Kudić.

Na prijedlog Savjeta Muftijstva bihaćkog i na osnovu zaključka nadležne Komisije Vijeća muftija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Vijeće muftija donijelo je 2018. godine fetvu o proglašenju područja u Prijedoru i dolini rijeke Sane šehitlucima i područjem najtežih zločina s elementima radnji počinjenog genocida. Kao takvi proglašena su šehidska mezarja: Kamičani u Medžlisu Kozarac, Skela, Bišćani, Rakovčani, Rizvanovići, Hambarine, Čarakovo i Zecovi na području Medžlisa Prijedor, Vrhpolje u Medžlisu Sanski Most, Biljani i Pudin Han na području Medžlisa Ključ te Blagaj Japra u Medžlisu Bosanski Novi. Prema tekstu fetve, ovi šehitluci za trajno imaju svoj hurmet, s posebnim normama ponašanja za muslimane i muslimanke. 

Rat drugim sredstvima

Zbog vanrednih okolnosti uslijed pandemije programu i dženazi je prisustvovao manji broj vjernika i imama, a značajan broj nije mogao doći iz dijaspore. Pored muftije bihaćkog Mehmeda ef. Kudića, muftije banjalučkog Nusreta ef. Abdibegovića, glavnog imama Medžlisa Kozarac Amira ef. Mahića, glavnog imama Medžlisa Prijedor Huseina ef. Velića i drugih imama programu je prisustvovao i predsjedavajući Predsjedništva BiH Šefik Džaferović. Dženazu je predvodio reisu-l-ulema Husein-ef. Kavazović koji je u svom obraćanju, između ostaloga, poručio da su oni koji su stravične zločine činili računali na to da će njihova zlodjela prekriti zelena bosanska trava i da će vrijeme izblijediti sjećanje na njihove priče, da će istina ostati zakopana u ilovači Tomašice i drugih masovnih grobnica.

„Mi danas, okupljeni ovdje, garant smo da se to neće desiti. Na nama je da nastavimo kazivati istinu o onome što se ovdje dešavalo, da se potrudimo ispričati priču o svakome od onih nevino ubijenih. Šehid je nazvan šehidom - svjedokom, između ostalog i zbog toga što će svjedočiti o onome što se na ovome svijetu dešavalo. Oni će se biti i svjedoci za nas ili protiv nas. Zato budimo dostojni njihove žrtve, čuvajmo istinu o njima i emanet slobode za koji su pali. Sve čemu smo ovdje svjedočili 1992. godine govori o tome da zločini nisu bili sporadični ili incidenti, nego da se radilo o zločinačkom projektu koji je brižljivo planiran i ponavljan u svakoj općini u kojoj se goloruki građani nisu uspjeli organizovati i odbraniti. Danas, opet smo svjedoci kako se taj karakter agresivnog rata pokušava sakriti, a istina prekrojiti. To je samo nastavak rata drugim sredstvima“, kazao je reisu-l-ulema Kavazović i podsjetio prisutne: „Kao što u ratu na zločine nismo odgovorili zločinima, tako i danas naš odgovor na mržnju ne može biti mržnja! Došli smo i da ohrabrimo naše povratnike. Tu smo i da ohrabrimo naše komšije da se zajedno suočimo sa istinom, da jasno osudimo zločince i njihove političke projekte i da se zajedno okrenemo izgradnji bolje budućnosti. Na svima nama je obaveza da učinimo sve da niko nikada ne proživi ono što su Bošnjaci proživjeli na ovim prostorima.“ Reisu-l-ulema je proučio i dovu te prvi podigao svaki tabut koji je na rukama prisutnih odnesen do mjesta ukopa u mezarju Kamičani.

Potraga za 600 osoba s područja Prijedora

Pored dženaze i vjerskog dijela programa upriličen je kulturni program, koji je uključio performans djece i glumice Erne Begatović, te izložbu satova žrtava koje su pronađene u grobnicama. Ovu izložbu, prema riječima autora Muje Begića, nakon dženaze i ukopa posmrtnih ostataka šest žrtava u narednih nekoliko dana svi zainteresirani će moći pogledati u foajeu Islamskog centra u Kamičanima. Mujo Begić je, kao šef područnog odjeljenja Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine za Bosansku krajinu, u izjavi za medije govorio o lokalitetima na kojima su pronađene žrtve, ukopane ove godine u Kamičanima kod Kozarca. Dodao je da se traga za još 600 žrtava sa područja općine Prijedor i za 1200 ubijenih na području Bosanske Krajine. Istakao je da će Institut za nestale, iako ne može sa sigurnošću tvrditi da će svi ubijeni biti pronađeni, uložiti napore da se oni pronađu, čime bi se pružila bilo kakva satisfakcija porodicama žrtava.

Govoreći o specifičnosti zločina vršenog nad Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru i okolnim mjestima, kazao je da su „ubice bili oni koji su poznavali žrtve: njihove komšije, kumovi, školski drugovi, zapravo, ljudi s kojima su djelili dobro i zlo“. Osvrnuo se i na svoju izložbu fotografija satova pronađenih u masovnim grobnicama. Ovom izložbom, pod naslovom „Kad je vrijeme stalo“, cilj je, kako je naglasio, poručiti: „Vrijeme, zapravo, nije stalo. Našim pamćenjem mi ne prekidamo taj niz“.

Naša snaga je u zajedništvu

Dvadeset i osam godina traganja – istina je koju ponavlja bližnji rod žrtava zločina u Prijedoru i okolnim mjestima. Hasan Denić, jedini preživjeli muškarac iz svoje porodice, do sada je ukopao dva brata, a ove godine i trećeg, Enesa Denića. „Ubijali su nas što smo muslimani i što imamo druga imena“, kazao je Hasan. Danas troje od njegove petero djece nosi imena po njegovoj ubijenoj braći. „Uspio sam barem imena da povratim“, istakao je Hasan. Preživio je logor, a put ga je preko Karlovca odveo u Finsku, gdje i danas živi. U svoj zavičaj sa porodicom dolazi svake godine.

Munira Fazlić, supruga ove godine ukopanog Mirsada Fazlića, kazala nam je kako se nakon protjerivanja, logora, boravka u prihvatnom centru, a potom dolaska u Travnik i priključenja Armiji RBiH, nadala ponovnom susretu sa mužem. „Zločinci nisu dali da se sastanemo“, kazala je Munira. Nakon mnogo godina traganja, samoinicijativnih napora da se posmrtni ostaci familije pronađu te, naposljetku, i gubljenja nade 2017. godine pronađena je grobnica, ali postojao je „sve veći strah da on neće biti tu“, prisjetila se Munira. Identificiranjem tijela ubijenog supruga i članova familije doveli su ih u „njihovu, Kozaračku čaršiju, gdje su, nakon 28 godina, prvu rosu osjetili, prvi ezan čuli“ – kazala je Munira.

Suada sa sestrom Hajrom ispratila je dženazu svoga jedinog brata, Nihada Memića, najmlađeg ukopanog ove godine, ubijenog s nepunih 19 godina. „Neopisiva tuga, nema se riječi da bi se mogla utjeha naći“, opisala je Suada. Njihovi roditelji nisu dočekali dženazu svoga sina – otac ranije, a majka je nedavno preselila na Ahiret „od tuge“, kako je kazala Suada. Sestra Hajra, u suzama se prisjetila teških trenutaka tokom dvadeset i osam godina tuge. „On je dijete bio, tek srednju školu završio. Sad bi imao svoju familiju“, dodala je Hajra prizivajući pravedni Božiji sud za zločince.

Sanel Fazlić, koji živi u Americi, sa svojom porodicom i familijom ukopao je oca, amidžu i dajdžu. Zbog novonastale situacije i otkazivanja letova deset puta je morao mijenjati avio karte.

„Tu smo već nekoliko dana i hvala Bogu da smo mogli doći. Ovo je za nas smiraj. Čekali smo 28 godina da ih ukopamo. To je 28 godina stalne boli i tuge. Svaki čovjek s Ovog svijeta treba biti ispraćen s jednim dostojanstvom, a kada tragate za nekim to znači da se još nije desilo. Čekamo ukop još dvojice dajdži i nadam se da ćemo ih iduće godine akobogda ukopati. Kada je otac ubijen imao sam samo 12 godina i to su bili trenuci i godine mukotrpnog čekanja. U početku nismo bili u poziciji da vjerujemo šta se desilo. Lagali smo sami sebe“, kazao je Sanel koji je o samom povratku i životu u Kozarcu kazao da su i oni koji se ukopaju na jedan način povratnici na svoj toprak.

Sanel danas ima svoj biznis koji gradi na odgoju i vjeri da gradi bolji svijet i za druge. „Izabrao sam put rada i uspjeha i odlučio da moja osveta bude uspješnost. Ako ima kod bilo koga želje za osvetom neka se ona usmjeri na naše zajedništvo kako ovdje tako i van naše domovine. Koliko smo mi snažni vani toliko ćete vi biti snažni ovdje i obratno. Nas je tako malo, a dijelimo se po toliko osnova potpuno nebitnih. Pored toga, imam svoju porodicu ženu Almu i dva bisera Tarika i Mahira. Znam šta je na nama da prenesemo na svoju djecu i po pitanju ovoga. Naša djeca moraju znati ko su i šta su!“, poručio je Sanel.