50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Korijeni bošnjačke autodestruktivnosti 

Autor: Mevludin Dizdarević Septembar 15, 2020 0

“Ko god u Bosni podigne zastavu naći će stotinu budala koji će stati ispod nje.“

O akademiku Muhamedu Filipoviću možemo misliti šta želimo, ali samo naivan i neuk može ignorisati njegovo poznavanje filozofije i historije Bosne i Bošnjaka. Tako je jedne prilike akademik Filipović rekao da ko god u Bosni podigne zastavu naći će stotinu budala koji će stati ispod nje. Razvijanje svakojakih političkih, vjerskih, ideoloških zastava i okupljanje pristalica ispod njih prepoznatljiva je crta bošnjačke društvene scene minulih decenija. Prepoznajemo to u emotivnoj težnji za rušenjem postojećeg i tendenciji ka usitnjavanju svega do atoma. O toj bošnjačkoj navici odveć emotivnog pristupa stvarima pisali su još Mula Mustafa Bašeskija, Meša Selimović, Alija Isaković i drugi. Svi oni su uočili tu naviku da kao pijanac na cesti idemo iz krajnosti u krajnost, iz mržnje u ljubav, iz glorificiranja u sataniziranje, iz brige u nebrigu.

Dominacija destruktivnih emocija

A emocije, i to one destruktivne, dominiraju i danas bošnjačkom javnom scenom. Ne znam da li sam u pravu li mi se čini da neki tihi bijes struji našim narodom. Ćutim to na društvenim mrežama, u vožnji na cesti, u redu u apoteci. Buka i bijes tinjaju na društvenim mrežama i sve više se prelijevaju iz virtualnog u stvarni život. Samo mrva povoda treba da ljudi ko suh barut eksplodiraju sa nesagledivim posljedicama. Svako neslaganje pretvaramo u neprijateljstvo, svaki dijalog u polemiku (polemos na starogrčkom znači rat i sukob). Prisustvo tinjajućeg bijesa ne temeljim ni na kakvim egzaktnim pokazateljima već na osjećanjima i višegodišnjem iskustvu izravnog rada sa ljudima. Vidimo to i u načinu na koji pristupamo društvenim pitanjima. Zato što nemamo pojma odakle da krenemo u rješavanju kompleksnih izazova zazivamo revolucije i novi početak. Kako ne znamo raščlanjivati krupne probleme niti ih postepeno rješavati, najlakše je sve poravnati i krenuti iznova. Da ne bi zamarali moždane ćelije oko “sitnica” kao što su stvarni uzroci i ko je uistinu kriv za našu poziciju najjednostavnije je sve gurnuti u isti koš, svi su krivi i svi su jednaki u svojoj krivici. Smirenih i trezvenih glasova je sve manje. I sve ih manje ljudi čuje.

Zakoni traume

Suvislo je pitati se odakle taj tihi bijes prema svakom okviru, svakoj instituciji i svakom sistemu. Zašto se taj bijes kao ponornica nenajavljeno pomalja, poruši i ponovo povuče kada se susretne sa svojom uzaludnošću? To je pitanje koje zahtijeva daleko više umrežene pameti i daleko veći prostor od jedne kolumne. Možda se radi o vanjskim planovima ovladavanja Bošnjacima koji su primjenjivani još u Sjevernoj Irskoj sedamdesetih godina. Radi se o tri faze ovladavanja kroz izolaciju, kriminalizaciju i demoralizaciju što su vidljivi procesi minulih decenija. Moguće je da postoje i sasvim unutarnji razlozi takvog bijesa. Istina je da živimo stanje permanentne traume. Mnogi su izgubili mnogo, neki i previše za zdrav nastavak života. Dok u SAD-u svaka treća generacija pravi kuću, u Bosni svaka generacija pravi kuću barem dva puta. Zemlja tvrda, a nebo visoko, samo što nas grom nije bio i mlin mlio, kako veli naš narod. Takvo historijsko i životno iskustvo ostavlja bolne traume kao rane na duši koje teško, možda nikada, potpuno ne zarastaju. Pozitivne emocije može potaknuti neka pjesma ili poznat miris. I bijes isto tako. Kao bolan čir, otvara se kada najmanje očekujemo. A jedna od zakonitosti traume glasi da je prvi stepen u procesiranju životne traume mržnja prema ljudima koji to nisu iskusili. Mnoštvo je traumatiziranih i depriviranih Bošnjaka i onih koji svoju traume i frustracije transformiraju u bijes i agresiju prema okolini. E tu dolazimo do jedne bitne stvari. Naime, i kod drugih naroda postoje neke forme traumatizovanja, ali oni svoju agresivnost najčešće usmjeravaju prema vani, dok Bošnjaci uglavnom svoju agresivnost usmjeravaju prema unutra, prema vlastitom narodu i institucijama. 

Destruktivizam i renesansa

Dok naši huligani u naletu bijesa (opravdanog ili ne, svejedno) ruše zgradu Predsjedništva ili zazivaju destrukciju Islamske zajednice, huligani naših susjeda svoju ljutnju iskaljuju po istočnom Mostaru, a četnici se za Badnjak vozikaju po muslimanskim selima. Dok su i jednima i drugima Bošnjaci za sve krivi, Bošnjaci svoj bijes iskaljuju prema onima koji su im najbliži. Naravno, ni jedno ni drugo ne rješava problem već ga produbljuje. 

Sada dolazimo do ključne stvari. Narod kojim vladaju emocije mržnje i bijesa postaje lahka žrtva svakojake manipulacije. Tada se javljaju populisti, vjerski i politički svejedno, kao ribari ljudskih duša koji razmahuju svojim zastavama zarad kratkotrajnih i partikularnih interesa. Prepoznat ćete ih po krupnim riječima i dalekim obećanjima, po teškim uvredama i zakrvavljenim očima. Po kolosalnom odsustvu samokritičnosti i po tome što ni za jedan problem nemaju rješenje nego samo novog markiranog neprijatelja. A kada se “hijene” namire i prašina slegne narod će ponovo ostati kratkih rukava. Zato ovaj narod treba liječiti ljubavlju i razumijevanjem. To je dug i težak posao, pun razočarenja i neuspjeha. Ali jedini zdrav i dugoročno plodotvoran put. Jer, Gospodar obećava “iza svake tegobe dolazi i olakšanje”. 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija