Koje su to temeljne karakteristike koje bi prikazi Poslanikovog, a.s., života trebali imati danas kako bi bili što relevantniji za savremeni kontekst i ponudili referentni okvir za pretakanje paradigmatičnog Poslanikovog, a.s., života u praksu
Prve sire počinju se pisati još od generacije tabiina. U prvim stoljećima islama popularan žanr literature bio je „vojni pohodi“ (al-megazi), pa su još tabiini pisali djela o vojnim pohodima u kojima je učestvovao i koje je poduzimao Poslanik, a.s. Prvi koji je napisao takvo djelo je Urve b. ez-Zubejr b. el-Avvam (u. 93. po H.). Ovo djelo kao i nekoliko drugih najranijih djela o vojnim pohodima i životopisu Poslanika, a.s., nisu sačuvana, ili su sačuvani samo njihovi određeni dijelovi, ili su, pak, sabrana predanja iz ovih (izgubljenih) djela koja se navode u drugim djelima. Prvu sačuvanu siru napisao je Muhammed b. Ishāk (u. 151. po H.), s tim što ona nije u cijelosti sačuvana, budući da za nju znamo posredstvom Abdulmelika b. Hišāma (u. 218. po H.), koji ju je revidirao i iz nje odstranio određena predanja.
Najranije sire su uglavnom pisane kao historijska hronika i njihov cilj nije bio dublje razumijevanje Poslanikovog, a.s. životopisa. One su pisane, izučavane i usmenom tradicijom prenošene prevashodno sa ciljem da se muslimani pouče faktografskim podacima i emocionalno vežu za njihovog uzora. U nastavku ovog članka nastojat ćemo baciti svjetlo na temeljne karakteristike koje bi prikazi Poslanikovog, a.s., života, po našem mišljenju, trebali imati danas, a kako bi bili što relevantniji za savremeni kontekst i ponudili referentni okvir za pretakanje paradigmatičnog Poslanikovog, a.s., života u praksu. Takvo nešto, pored učenja pukih historijskih fakata i/ili emocionalnog vezivanja za Učitelja svjetova, neizostavno zahtijeva i duboku svijest o tome šta, zaista, jeste sunnet kao normativna praksa.
Savremene sire trebaju biti smjerodavne, a ne trebaju biti napisane isključivo kao historijska hronika. Sire u kojima preovladava informacijski sadržaj Ziauddin Serdar, savremeni muslimanski filozof i futurolog, naziva biografijama faktocida. Brojne savremene sire napisane su po uzoru na prve sire koje su nastale u drugom i trećem stoljeću po Hidžri, poput one od Ibn Ishaka, u vremenu koje se nije puno razlikovalo od vremena u kojem je živio Poslanik, a.s. Takvi prikazi ne samo da nisu smjerodavni, već mogu stvoriti i zbrku kod mnogih savremenih čitalaca.
Usto, bit će navedeni i naslovi nekih sira koje su izvorno napisane na bosanskom jeziku ili prevedene na isti kao reprezentativni primjeri određenih recentnijih trendova u izlaganju sire.
Smjerodavne sire
Savremene sire trebaju biti smjerodavne, a ne trebaju biti napisane isključivo kao historijska hronika. Najvažniji razlog tome je to što mi Poslanika, a.s., izučavamo kao svog uzora. U sirama ne treba preovladavati informacijski sadržaj, odnosno ono što Muhammed Hamidullah naziva sirovim materijalom. Sire u kojima preovladava takav sadržaj Ziauddin Serdar, savremeni muslimanski filozof i futurolog, naziva biografijama faktocida. Naravno, mi učimo i historijske činjenice o Muhammedu, a.s., na taj način razvijajući ljubav kod sebe i drugih prema njemu, jer ljudi obično najviše znaju o onima ili onome za šta su najviše emocionalno vezani. Međutim, rukovodeći se kurʼanskim narativom prema kojem su historijske činjenice bitne utoliko ukoliko se iz njih mogu derivirati moralne i druge poruke, smatramo da historijske činjenice trebaju imati drugorazredan značaj u odnosu na smjernice koje te historijske činjenice pružaju.
Treba prepoznati ono što pripada kulturi jednog naroda i limitirano je vremensko-prostornim okvirom i nema veze s islamom izuzev u onom segmentu u kojem se preklapaju s moralnim načelima i ćudorednim porukama islama.
Primjer za savremni životopis Muhammeda, a.s., u kojem dominira smjerodavni aspekt jeste djelo Tarika Ramadana pod naslovom „In the Footsteps of The Prophet: Lessons from the Life of Muhammed“. Ovo djelo prevedeno je na bosanski jezik pod naslovom „Stopama Božijeg Poslanika: Pouke iz života Muhammeda, a.s.“ Seid Ramadan el-Buti napisao je djelo „Fikhu s-sireti n-nebevijje“, koje je na bosanski jezik prevedeno kao „Razumijevanje života Muhammeda, a.s.“ Kao što sam naslov na to ukazuje, autor se u njemu fokusira na poruke koje sira nosi. Jedno ovakvo slično djelo na bosanskom jeziku priredio je Kenan Musić pod naslovom „U susret Resulullahu“. Ovakav pristup unekoliko je primijenio i Safvet Halilović u djelu „Sira – Životopis posljednjeg Allahovog Poslanika“, u kojem nakon svake faze i događaja iz Poslanikovog, a.s., života navodi nekoliko poruka koje se iz njih mogu izvući. S druge strane, postoje recentnije sire koje su pisane kao historijska hronika, a jedna od najpoznatijih među njima je „Es-Siretu n-nebevijjeh“ Ebu el-Hasana en-Nedevija. Ova sira je u skraćenoj formi prevedena na bosanski jezik pod naslovom „Život Božijeg Poslanika“.
Želim podržati Preporod.
Jednim primjerom ćemo ilustrirati ovu karakteristiku koja bi, po našem mišljenju, trebala biti svojstvena savremenim životopisima Muhammeda, a.s. Kada se, naprimjer, govori o Bici na Bedru, kao jednom od najznačajnijih događaja iz Poslanikovog, a.s., života, akcenat treba biti stavljen na opće lekcije koje se iz nje mogu iščitati, a neke od njih su: poštivanje zadate riječi, jedinstvena pedagogija Muhammeda, a.s., koji u ljudskim poslovima nije bio autokrata i koji je stvarao uvjete za razvoj kritičkih i kreativnih sposobnosti, važnost kooperativnog djelovanja i savjetovanja, etika ratovanja, čistoća namjere, važnost znanja i civilizacijskog razvoja općenito, krhkost života i čovjekova ovisnost o Gospodaru, te pouzdanje u Allaha nakon iscrpljivanja svojih mogućnosti. Sve kazano može se ilustrirati događajima koji se navode u sirama i hadiskim zbirkama a koji su vezani za ovu bitku.
Kontekstualizacija sire
Izlaganje Poslanikove, a.s, zaostavštine, bilo u formi predanja ili životopisa, treba uzimati u obzir kontekst. Koliko god poruka Poslanika, a.s., bila nadvremena i univerzalna, on je bio i morao biti čovjek svog vremena kako bi u konkretnoj stvarnosti živio ideale i principe kojima je pozivao, jer Kurʼan i sunnet, s jedne, i kontekst, s druge strane, stoje u dijalektičkom odnosu. U tom smislu, reforma koju je Poslanik, a.s., postigao na razini svijesti i prakse, na individualnom, društvenom i civilizacijskom planu, za dvadesetak godina i ne može biti shvaćena ako se u obzir ne uzme uži situacijski kontekst njegove prakse, ali i kulturno-društvene prilike koje su preovladavale za njegova života. Pored toga, mnogi Poslanikovi, a.s., postupci i događaji bit će puno jasniji ukoliko se sagledaju u svjetlu konteksta.
Neki autori, govoreći o Poslanikovoj, s.a.v.s., skromnosti i požrtvovanosti, često navode da je Poslanik, a.s., pritiskao svoj stomak kamenjem zbog gladi. To jeste tačno, s tim što tome treba dodati da je to bio slučaj kada se gradila država i kada se on, kao vođa, najviše žrtvovao, te da je on u kasnijoj fazi medinskog perioda bio relativno bogat čovjek, te da je cjelokupna muslimanska zajednica imala brojne izvore prihoda i živjela u ekonomskom blagostanju.
Brojnim savremenim sirama nedostaje ovaj aspekt i napisane su po uzoru na prve sire koje su nastale u drugom i trećem stoljeću po hidžri, poput one od Ibn Ishaka, u vremenu koje se nije puno razlikovalo od vremena u kojem je živio Poslanik, a.s. Takvi prikazi ne samo da nisu smjerodavni, već mogu stvoriti i zbrku kod mnogih savremenih čitalaca. Zbog toga su vrlo bitna djela koja i antropološko-sociološki pristupaju siri. Spomenut ćemo samo neke od sira u kojima ovaj aspekt igra značajnu ulogu. Kada su u pitanju sire prevedene na bosanski jezik, izdvojit ćemo djelo „Muhammed, a.s. – život i djelo“ Muhammeda Hamidullaha, koje je izvorno napisano na francuskom jeziku, a u kojem autor reorganizira postojeći materijal, opredjeljuje se za tematski pristup i naširoko govori o ambijentu u kojem je Poslanik, a.s., djelovao. Sam Hamidullah ističe da klasične autore nije zanimala uzročno-posljedična veza. U uvodu u svoje djelo on kaže: „Zadatak opisivanja života Božanskog Vjesnika, koji udružuje različite kvalitete, zahtijeva i od životopisca iznimna svojstva. Da bi mogao dati objektivno i nepristrano djelo, mora gajiti iskrenu simpatiju prema ličnosti koju želi opisati i želju da je do u tančine shvati. On mora, nadalje, dobro poznavati staru povijest zemlje, kako bi mogao ocijeniti njegov osobni doprinos, a i međunarodnu povijest tog vremena, kako bi mogao pratiti posljedice Muhammedova djelovanja na svjetsku povijest. Mora poznavati sociologiju, da bi mogao protumačiti njegov učinak na podizanje razine kulture i civilizacije svojih sljedbenika, književnost da bi mogao cijeniti iznimnu umjetničku vrijednost Kurʼana, psihologiju da bi shvatio preobrazbu koja se dogodila u muslimanskoj zajednici uslijed preobraćenja na islam, i još mnogo toga.“
Kako priznaje i sam Hamidullah, budući da takve kvalitete ne posjeduje niko, nijedna sira ne može biti sveobuhvatna, pa danas postoje djela koja se bave samo jednim aspektom sire kojeg nastoje do u detalje razraditi. Jedno od takvih djela koje je prevedeno na bosanski jezik nosi naslov „El-Kijadetu-l-askerijjetu fi ahdi Resulillahi, s.a.v.s.“, Abdullaha Muhammeda er-Rešida, na bosanski jezik prevedeno kao „Vojno vođenje i upravljanje u vrijeme poslanika Muhammeda, a.s.“
Od djela koja su izvorno napisana na bosanskom jeziku navodimo samo jedno, a to je djelo „Objava: Oblikovanje ʻNove prepoznatljivostiʼ“ Senada Heveševića. Ovo djelo ilustrira činjenicu da je Objava bila duboko uronjena u kontekst koji je pratio Muhammeda, a.s., i njegove sljedbenike te na određeni način rekonstruira život Muhammeda, a.s., na osnovu hronološkog redoslijeda sura i ajeta te njihovih povoda.
Navest ćemo samo dva reprezentativna primjera kojima ćemo ilustrirati kazano, i to iz područja obredoslovlja, aspekta naše vjere koji je u najmanjoj mjeri podložan racionalizaciji i kontekstualizaciji. U hadisu čitamo da je u određenom periodu svog života Poslanik, a.s., naređivao svojim ashabima da uzimaju abdest nakon što konzumiraju meso koje je pripremljeno direktno na vatri. Kao što svi znamo, konzumiranje takvog mesa ne kvari abdest. Međutim, takvu naredbu je Poslanik, a.s., izdao zbog toga što njegovi savremenici uglavnom nisu vodili računa o čistoći, pa su znali doći u džamiju prljavih i masnih ruku. Nakon što ih je poučio bontonu, nisu morali uzimati abdest nakon konzumiranja takvog mesa naprosto zbog toga što su nakon jela prali ruke. Kao drugi primjer nam može poslužiti i učenje amin nakon Fatihe naglas i u sebi. Poznato je se amin po hanefijskom mezhebu uči u sebi i ovdje se nećemo baviti fikhskim aspektom ovog pitanja. Ono što je bitno ovdje spomenuti jeste da je razlog zbog kojeg su muslimani u vrijeme Poslanika, a.s., učili naglas amin, po našem mišljenju, to što su time razvijali borbeni duh kod sebe i konsolidirali svoje redove pred odlazak u bitku te željeli ostaviti negativan psihološki efekat na neprijatelja. Treba podcrtati i to da mnogi koncepti, poput džizje, štićeništva, ropstva, plemenskog uređenja društva i svega što pripada kulturi jednog naroda i limitirano je vremensko-prostornim okvirom, jesu historijski i nemaju veze sa islamom izuzev u onom segmentu u kojem se preklapaju s moralnim načelima i ćudorednim porukama islama.
Sveobuhvatni pristup
Sire Poslanika, a.s., kao i njegova cjelokupna zaostavština, trebaju biti lišene svih formi jednodimenzionalnosti. U odnosu na uloge koje je Poslanik, a.s., imao, to znači da se njegovo naslijeđe treba analizirati u svjetlu višestrukih uloga koje je imao. On nije bio samo neko ko dostavlja Objavu, već i državnik, sudija, i u konačnici čovjek koji ponekad govori i djeluje u skladu sa onim što zahtijevaju okolnosti, shodno svom idžtihadom, svojim ličnim potrebama, ukusu, i preferencijama, ali i shodno stanju i granicama kolektivne svijesti onih kojima je direktno dostavljao Objavu. Sveobuhvatni pristup podrazumijeva i to da se pojedinačnim Poslanikovim, a.s., iskazima i djelima pristupa u svjetlu drugih njegovih iskaza i djela, njegove poruke shvaćene kao integralna cjelina te općih načela i intencija šerijata. To znači i da se ne prenaglašavaju neki aspekti te poruke nauštrb drugih, ali i da se kritički pristupi najranijim sirama u svjetlu njihove vjerodostojnosti i konteksta u kojem su one nastale.
U savremenosti možemo svjedočiti različitim redukcionističkim pristupima siri i općenito Poslaničkoj zaostavštini koji su interesno i ideološki tonirani, ali proizlaze i iz pristupa koji su apologetski ili naprosto nedovoljno osviješteni. Tako, naprimjer, neki autori, govoreći o Poslanikovoj, s.a.v.s., skromnosti i požrtvovanosti, često navode da je Poslanik, a.s., pritiskao svoj stomak kamenjem zbog gladi. To jeste tačno, s tim što tome treba dodati da je to bio slučaj kada se gradila država i kada se on, kao vođa, najviše žrtvovao, te da je on u kasnijoj fazi medinskog perioda bio relativno imućan čovjek, te da je cjelokupna muslimanska zajednica imala brojne izvore prihoda i živjela u ekonomskom blagostanju. Također, neki autori, reagirajući na orijentalističke napade na Poslanika, a.s., idu u drugu krajnost, pa, naprimjer, Poslanika, a.s., predstavljaju kao čovjeka koji je svima praštao i nikoga nije kažnjavao. Tačno je da je Muhammed, a.s., bio otjelovljenje milosti i da je puno praštao, ali je tačno i to da je poduzimao odlučne korake da spriječi izdaju i nepravdu te da je kažnjavao kada god su njegova milost i popustljivost viđene kao znak slabosti i naivnosti i kada god bi davale zeleno svjetlo izdajama, unošenju smutnje, bespravnim ubistvima i tome slično.
Da zaključimo, samo sire koje u prvi plan stavljaju smjerodavne ili normativne aspekte, koje analiziraju život Poslanika, s.a.v.s., u svjetlu konteksta u najširem smislu te riječi i koje su lišene svih formi redukcionizma mogu biti relevante za svaki pa i savremeni kontekst i mogu predstavljati živu historiju.
