Islam doslovno znači potčinjavanje, čime se simbolizira potpuna ljudska potčinjenost Allahovoj (swt) volji i čvrsta predanost u slijeđenju svih Njegovih naredbi i uputa. Kao takav, islam, prije svega, (I) predstavlja vezu između ljudi i Boga, ali i (II) ugovor o slijeđenju potpune upute objavljene od Allaha, a primjerom objašnjene u životu Njegova poslanika Muhammeda, kao i (III) proces integrisanja pojedinca sa zajednicom vjernika, ummetom, koja poziva čovječanstvo na Put Istine, radi uspostavljanja dobra a zabranjivanja zla. Islam je potpuni način ponašanja, sveobuhvatni i sveprožimajući način života, dīn koji pokriva sve aspekte ljudskoga postojanja: privatni i javni, moralni i svjetovni, duhovni i materijalni, pravni i društveni, ekonomski i obrazovni, nacionalni i međunarodni. Dīn je temelj lojalnosti i identiteta, a šer'iat određuje put za pokrivanje svih životnih koraka, od molitve do društveno-ekonomske politike. Islamski politički sistem nije nešto neovisno ili samozatajeno; on je dio islamskog načina života i neodvojiv od drugih aspekata ovoga dīna. Život se promatra kao integrisana cjelina. Imān je sjemenka i početna tačka. Drvo koje izrasta iz ove sjemenke prekriva sva područja ljudskoga postojanja. Objavljena uputa u formi Kur'ana i Sunneta je vječna, apsolutna i univerzalna. To osigurava okvir unutar kojeg egzistira nesagledivi dinamizam i sposobnost sučeljavanja sa svim nadolazećim izazovima vremena. Uputa pruža pogled na svijet, vizuju i skup vrijednosti, i ostavlja dovoljno prostora za bavljenje detaljima u različitim vremensko-prostornim situacijama. Stvarni cij je traženje Allahovog zadovoljstva i težnja za uspjehom u vječnom životu koji slijedi. Stoga su neodvojivi dīn i mudžtama' (društvo) i dīn i dawla (država), kao što su to i dīn i taqwa (osobna pobožnost) i dīn i ibādāt (obredoslovlje). Tawhīd je osnovni princip na kojem opstoji cjelokupna zgrada islamskog života. U svjetlu ovog fundamentalnog principa, ključni elementi islamskog političkog poretka su slijedeći:[1]

1. Suverenitet pripada samo Allahu. On je Stvoritelj, Gospodar, Rabb, Zakonodavac, Uputitelj. Čovjek je Njegovo stvorenje (makhlūq), Njegov 'abd (sluga) i Njegov khalīfa (namjesnik i predstavnik). Zadaća čovjeka je da na zemlji živi životom u pokornosti Božanskoj volji i da uspostavi šeri'at koji mu je objavljen kao uputa, e kako bi bio u miru sa njim ili sa njom, sa univerzumom i sa njegovim Gospodarom i Stvoriteljem. Ovo bi donijelo mir, pravdu, sreću i prosperitet ovome svijetu i osiguralo stvarni spas na budućem svijetu.

2. Sva ljudska bića su jednaka pred Gospodarom i predmet su istog Zakona kojeg je On odredio. Islamski politički sistem temelji se na principu suvereniteta Allaha i supremacije šeri'ata. Legitimitet sistema proizlazi iz lojalnosti i pokornosti Allahu te predanosti u slijeđenju i uspostavljanju šeri'ata. Kur'an je vrlo eksplicitan u ovoj tačci: Samo On stvara i upravlja (7: 54); Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je ispravan način (života) (12:105); Mi tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da ljudima sudiš onako kako ti Allah objavljuje (4:105); A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici, ...nasilnici, ...grješnici (5:44-47).

3. Pozicija ljudskog bića jeste da je on Allahov namjesnik (khalīfa). Ovaj istikhlāf (namjesništvo) povjeren je svim onim ljudskim bićima koji prihvataju Allaha kao njihova Rabba i Vladar. Riječ je o konceptu narodnog namjesništva u kojem učestvuju svi vjernici. Namjesništvo također znači da je ograničena vlasti opunomoćena da upravlja poslovima naroda. Vlast se daje ne bilo kojoj izabranoj osobi, porodici, plemenu ili grupi, već svim muslimanskim muškarcima i ženama, i to onima koji će tu vlast vršiti u skladu sa islamskim principom šūre.

Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima (onima koji vladaju) na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih (24:55).

Teorija države koja proizlazi iz ovih i drugih odredbi Kur'ana sadrži dva osnovna principa: prvi je Božija vladavina, a drugi ''narodno namjesništvo''. Otuda, legitimitet u islamskom političkom poretku proizlazi iz, prije svega, prihvatanja Allaha kao Vladara i Njegova Zakona, tj. šeri'ata kao vrhovnog zakona, i drugo, iz vladanja društvom u skladu sa voljom naroda. Oni na vlasti moraju uživati povjerenje i podršku muslimana, ummeta, stvarnih povjerenika khalīfata. Iz gore navedenog stavka vrlo jasno proističe da je vlast ili dodjela vlasti na zemlji obećana cijeloj zajednici vjernika a ne bilo kojoj posebnoj osobi, klasi, porodici ili grupi. Istikhlāf dodijeljen vjernima počiva u naravi narodnog namjesništva – svako i svi daju ovu dodjeljivanje. Zbog toga se način donošenja odluka unutar ummeta opisuje kao šūra, tj. njihovi poslovi provode se kroz konsultacije među njima samima. Svi su jednaki kao članovi društva, a kriterij za prednost i vođstvo povezan je sa njihovim kvalitetom pouzdanosti, kompetencije i taqwaa, tj. svjesnosti Boga, odanosti i smislom odgovornosti. Kur'an kaže da je najčestitiji u očima Allaha onaj koji prednjači u pobožnosti i brižljivosti. Poslanik (neka je mir na njega) također je rekao: ''Svako od vas je pastir (tj. u naredbama svome stadu) i svako je odgovoran za svoga štićenika''.

Ukinute su sve distinkcije u pogledu kaste, boje, plemena i počasti čime se utemeljuje stvarna jednakost između ljudskih bića (Mi smo počastvovali Ademovo potomstvo). Jedini kriterij prednosti prema Kur'anu je izvrsno i krjeposno ponašanje – 'ilm (znanje), džism (fizička sposobnost) i taqwā (pobožno i dobro ponašanje).

4. Princip poslušnog izlaganja spletu prava i dužnosti u islamskoj politici ima dvije različite dimenzije: prva je lojalnost Allahu i Njegovom Poslaniku, a druga, ljudsko pravo na slobodu govora, odlučivanja, neslaganja u mišljenju i participaciji, uključujući pravo neslaganja i kritiziranja onih na vlasti.

O, vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i onima među vama koji imaju vlast. A ako se u nečemu ne slažete (tj. ljudi i vladari), obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet (4:59).

Poslanik, mir neka je na njega, je rekao: ''Najbolja forma džihada je reći istinu vladaru tiraninu''. Nadalje, on je kazao: ''Ako neko od vas vidi kakvo zlo, on bi ga trebao spriječiti svojim rukama; ako to nije u stanju, neka ga onda osudi svojim srcem. Ali to je najslabija forma vjere''.

Slika islamske politike koja se pomalja iz ovih odrednica vrlo je jasna. Riječ je o društvu utemeljnom na vjeri. Glavno sidro je lojalnosti prema Allahu i Njegovom Poslaniku, a donošenje odluka poduzima se u skladu sa vrijednostima, principima i naredbama sadržanim u Božanskoj uputi, šeri'atu. Ali u ovom sistemu nema mjesta za privilegiranu klasu i svećenički red. Svjetovnu vlast dijele svi članovi zajednice koji su jednaki pred zakonom. Oni imaju jednaka prava i dužnosti. Sva personalna, građanska, politička, socijalna i ekomonska prava garantirana su Božanskim zakonom. Vladaru ne uživaju bilo kakvi proizvoljnu moć. Svi su jednako odgovorni pred zakonom. Zapravo, vladari su dužni da osiguraju ova prava za sve, a posebno za slabije članove društva. Ljudska prava uokvirena su šeri'atom i niko nema moći da ih premosti ili ignoriše. Sloboda i jednakost su sami dah ovoga društva: al-amr bi'l-ma'rūf wa'l-nahi 'an al-munkar (naređivanje dobra i zabranjivanje zla) jeste njegova životna misija. Šūra (konsultiranje i participiranje u donošenju odluka) je njegov put; ona predstavlja procec donošenja odluka na svim nivoima i u vezi sa svim poslovima, društvenim, ekonomskim, političkim, i dr. Osobe na vlasti moraju uživati povjerenje naroda i biti odgovorni pred njime. Kao takva, politička vlast i obnašanje vlasti moraju se dodijeliti na temelju superiornosti šeri'ata i pristanka i povjerenja naroda. Odgovornost nije samo pred Bogom već i pred zakonom i narodom. Svako političko uređenje moguće je sve dok se ovi principi i vrijednosti u potpunosti uvažavaju. Budući da je islamska uputa apsolutna, univerzalna i vječna, ummetu je ostavljeno da razvije različite forme, institucije i mehanizme prikladne različitim društveno-historijskim okolnostima. Unutar ovog okvira moguće su različite forme i uređenja. Neka su iskušana u prošlosti. Novi eksperimenti i uređenja mogu se iskušati danas i sutra. Ovo je krasota i potencijal islama. Ovo je bila distingvirajuća odlika muslimanskog historijskog iskustva širenog tokom četrnaest stoljeća.

[1] Teme u vezi sa odnosom islama i demokratije naširoko su razmotrene u savremenoj islamskoj literaturi. Neki od važnijih tekstova su: Sayyed Abul A'la Mawdudi, Islamic Law and Constitution, ed. Khurshid Ahmad (Lahore: Islamic Publications, 7 edition, 1980); Islam, Democracy, the State and the West, Okrugli sto, diskusija sa Dr. Hasanom Turabijem (Tampa, Fla., 1993); Fatima Mernissi, Islam and Democracy: Fear from the Modern World, tr. Mary Jo Lakalnd (Reading, MA 1992); John L. Esposito and John O. Voll, Islam and Democracy (New York: Oxford University Press, 1996); Tawfīq as-Shāwi, Fiqh al Shūra (Cairom 1993); Islamic Resurgence: Challenges, Directions and Future Perspectives, Okrugli sto, diskusija sa Khurshid Ahmadom, ed. Ibrrahim Abu-Rabi' (Tampa, Fla., 1995); Shūra fi al-Islām, 3 vols., Albait Foundations, Amman, Jordan, 1990; Dale F. Eickelman and James Piscatori, Muslim Politics (Princeton UNiversity, 1996).