Sreli smo ih slučajno, dok smo sa majkama iz Udruženja Majke enklava Srebrenica i Žepa stajali ispred Općine Srebrenica. Prvo je naišao Muhizia Omerović i prišao da se selami s majkama. U spontanom razgovoru sa njim otkrismo izuzetnu priča o njegovom povratku, od koga nije odustajao ni nakon odlaska u inostranstvo, ali ni nakon neuspjelog prvog pokušaja povratka u svoj dom u Srebrenicu 2001. godine.
Muhizin Omerović Džile: Sad sam tu, ako Bog da, do kraja života
„Došao sam 2005. u Srebrenicu i sad sam tu, ako Bog da, do kraja života“, kaže nam Muhizin. Na pitanje s kime živi uz širok osmijeh kaže: “Oženjen sam i imam četvero djece. Dvoje se rodilo u Švicarskoj, dvoje ovdje, tj. u bolnici u Zvorniku.“
Umjesto cigareta koze
Muhizin radi u općini Srebrenica. Pored toga on ima malu farmu koza. „Ja i žena smo zajedno u tom poslu. Digli smo kredit za tu malu farmu koza i evo već imamo 50 koza.“ Na pitanje zašto koze, kratko odgovara: “Zato što smo zaljubljenici prirode.“ Na pitanje koliko je posao sa kozama isplativ Muhizin kaže: „Pa gledajte, naša ideja uopće nije bila da napravimo veliku biznis priču. Do toga je došlo spontano, a vezano je za moju odluku da prestanem pušiti, a pušio sam zaista puno. To je bio neki ispusni kanal za ono što sam preživio. Preživio sam genocid u Srebrenici, preživio sam sve strahote koje su se ovdje tada dešavale. U jednom momentu sam shvatio da pušenje nije izlaz iz toga i donio odluku: prestajem pušiti“, priča nam Muhezin ovu zaista interesantnu priču kako je ostavio cigarete. „Izračunao sam koliko potrošim na cigarete i odmah sutradan nakon što sam odlučio da prestanem pušiti, odem u banku i dignem kredit od 20 000 KM i kažem ženi: sve ćemo uložiti u koze. To je na jedan bitan način bila velika pomoć za mene da istrajem u svojoj odluci da prestanem puštiti, a s druge strane, pored zdravstvene koristi za mene, imaćemo i druge koristi, ako Bog da,“ pojašnjava nam Muhizin i dodaje da se pored prodaje mesa jaradi pojavila i potražnja za kozijim mlijekom i sirom iako to nisu namjeravali raditi u početku. „Pojavila se velika zainteresiranost ljudi da kupuju kozije mlijeko i tako ujutro supruga i ja pripremimo prema narudžbama mlijeko i ja to podijelim prije posla u općini. I sami smo iznenađeni kolika je potražnja,“ govori nam Muhizin dok sa njegovog lica ne silazi osmijeh.
Muhizin ima četvero djece. Sin Esed je sedmi razred osnovne škole, kćerka Emira šesti, i, kako kaže, dvoje manjih: Amir koji će ove godine krenuti u školu i mala Hana koja ima sedam mjeseci. Majka Munira dodaje da je planirao još, na što Muhizin dodaje: Jesam, jedanaest, ako Bog da. Svi se smijemo upućujući dovu da to zaista tako i bude.
Snalazi se da preživiš
A onda nas Muhizin vraća u neke druge dane kada, kako kaže, nije želio imati djecu. „Supruzi sam ispričao šta sam preživio i rekao da ne želim da imamo djecu, jer nisam želio da ijedno ljudsko stvorenje preživi šta sam ja preživio tada. Imao sam 16 godina kad je počeo rat, u osamnaestoj su mi odveli oca, a 21 godinu kad je pala Srebrenica i kad sam krenuo na put za spas preko šume. Ja sam tek nakon dva mjeseca uspio izaći iz te šume. Bili smo nas trojica na tom putu. Prvo sam išao sa jednim dječakom Mirzom koji je imao 13 godina. I on je sa mnom preživio hvala Bogu. Sa nama je išao još jedan čovjek. Zvao se Hasan. Bio je stariji od mene. Dva puta smo išli dolje pokušavajući da prijeđemo. Nismo uspjeli i onda smo se vratili na početak, u Srebrenicu, jer smo mjesec dana bili bez hrane, odjeće - bez ičega. U to vrijeme vojska Republike Srpske je vršila generalno čišćenje terena. Počeli su nas tražiti sa psima i mi smo rekli hajde da se vratimo u Srebrenicu, jer nas dole neće tražiti. Bili smo potpunio iscrpljeni. Vratili smo se 10. augusta. Znam tačan datum, jer sam vodio dnevnik. I dan - danas čuvam taj dnevnik koji sam vodio svaki dan dok sam bio u šumi ta 62 dana. Znači, tog 10 augusta smo se vratili u Srebrenicu. Ustvari, otišli smo gore u selo Sućeska i tamo smo našli još ljudi koji su se kao i mi vratili. I tako nas je bilo osmerica u grupi. Sišli smo zajedno u Potočare i našli u jednoj kući kartu i kompas. Bila je to dobra karta, prava topografska. Našli smo i jedan kompas, na nožiću je bio kao suvenir. Dobro je funkcionirao i 2. septembra smo definitivno krenuli prema Kladnju. 9. septembra smo ponovo naletjeli na zasjedu tu smo izgubili dvojicu ljudi. Nas šesterica smo uspjeli doći do slobodne teritorije 11. septembra kada smo došli do Kladnja. I to je to,“ završava Muhizin priču o putu spasa od srebreničkog genocida. „Poslije život ko život. Borba. Snalazi se da preživiš. Znate u kakvoj situaciji smo bili svi mi koji smo došli iz Srebrenice i Žepe tada. Moja porodica je živjela u kolektivnom centru Doborovci kod Gračanice. Kad sam ja došao to je bila jedna užasna situacija, u jednoj maloj montažnoj kući bilo je smješteno po pet - šest porodica“, prisjeća se Muhizin. „I onda Švicarska“, kažemo mi. „Ne. Ja sam prije toga imao sreću da odem u Iran gdje sam završio fakultet. Po povratku u BiH sam se oženio i te 2001. je bio moj prvi pokušaj povratka u Srebrenicu. „Nije išlo, iako je bila već 2001.. Još uvijek su ubijali, prijetili, psovali. Nismo mogli ostati. Sigurnost je bila nula, ali zaista nula. Supruga je u to vrijeme bila u sedmom mjesecu trudnoće i shvatili smo da je naš povratak tada bio nemoguć. Meni je i psihički bilo teško to tada podnositi, jednostavno sam se razbolio zbog svih onih sjećanja koje sam nosio u sebi iz Srebrenice, svega što sam preživio, ali i zbog tog stanja kakvo je bilo tada.
I onda smo rekli: idemo odavde, ali uvijek sa željom da se ponovo vratimo.
Sa aerodroma u Sarajevu pravo u Srebrenicu
U Švicarskoj smo bili 4 godine, zaradili nešto para i nazad. Došli u Sarajevo na aerodrom i iz Sarajeva pravo u Srebrenicu. Kuća još nije bila obnovljena, tako da smo polahko kuću obnavljali svojim parama. Dvije godine smo pravili da uselimo u taj jedan sprat. Sad smo mi, elhamdulillah, hadžije - Boga mi živimo zaista dobro, a što je najvažnije volimo se.“
„Te prve godine sam se bavio poljoprivredom. Samo ja i žena. Imali smo ovce, krave, obrađivali imanje. Dvije godine sam volontirao u pripremama za obilježavanje genocida u Srebrenici 11. jula. Bio sam jedini frankofon na ovim prostorima i načelnik mi je ponudio da radim i dan - danas sam tu, hvala Bogu“, a onda dodaje: „Borba, borba. Moramo se boriti. Kako ja to gledam: ako se prestaneš boriti, znači da prihvataš da ti neko dođe ubije oca, najmilije tvoje, da ti zapali kuću, izbaci napolje, dođe siluje sav komšiluk,“ i dodaje: “Normalno, borba nikad ne prestaje.“
Muhezin radi kao šef tehničkog pomoćnog osoblja u Općini Srebrenica. Na pripremama Marša mira radi svake godine od 2005. I bori se za povratak bosanskog jezika u školama u RS-u. „Borim se za djecu iz Konjević Polja, da nam konačno priznaju bosanski jezik u RS-u. To je van mog posla. Ogromno je to pitanje. To nije problem samo djece u Konjević Polju i Vrbanjcima. To je definitivno problem sve djece ovdje. Sva djeca ovdje su diskriminirana. Naši političari ne rade onoliko koliko bi trebalo da se to jasno regulira. To je Ustavom zagarantirano, ali toga nemamo na djelu“, kaže nam na kraju Muhizin.
Muhezin žuri, nema više vremena za nas. „Jedanaesto dijete ako ti se rodi i bude kćerka da joj nadiješ ime Munira,“ dovikuje mu majka Munira. „Ako Bog da, ako Bog da,“ odgovara Muhizin osmjehujući se.
--------------------------
Muhamed Alić
Međunarodna nagrada Carlos Scarpa za heljdu iz Srebrenice
I samo što smo ispratili Muhizina majkama je prišao drugi mladi čovjek. Njegov selam se produži u novu povratničku priču, priču Muhameda Avdića, koji se uspješno bavi proizvodnjom heljde zajedno sa još jedanaest povratničkih porodica.
Razgovor neizbježno odmah skreće na vrijeme rata. „Kad je rat u BiH počeo imao sam 11 godina. Ja sam iz sela Osmači, od Srebrenice udaljeno 22 km. Kada su snage UNPROFOR-a i general Morion ušli u Srebrenicu 1993. sa mamom i sestrom sam izašao iz Srebrenice, a babo je ostao. Za babu znamo da je zarobljen živ 1995. i da je čamcem prebačen u Bajnu Baštu i nakon toga mu se gubi svaki trag.“ Kosti Muhamedovog oca Azama još nikada nisu pronađene. „Još tragamo za njegovim kostima. Prije tri, četiri mjeseca zvali su nas iz Instituta za nestale osobe, mislio sam da su ga pronašli, ali ne, zvali su da pitaju imamo li mi neku novu informaciju.“
Želja za povratkom nadjačala sve drugo
Pitamo ga o putu nakon izlaska iz Srebrenice. „Cijeli taj put je bio put u nepoznato. Tvoje je bilo da se popneš u taj kamion i da sa njega siđeš tamo gdje stane. Stali smo u Tuzli 30. marta 1993. Postali smo izbjeglice i počela je borba sa svakodnevnim životom. Iz gladi smo došli u novu glad. Sestra i ja smo se trudili da nadoknadimo izgubljenu godinu dana bez škole i da uhvatimo priključak za dalje. I kad sam završio fakultet u Sarajevu rekao sam sebi: godinu dana češ tražiti posao u svojoj branši, ako ga ne nađeš ili vani ili Srebrenica. Želja za povratkom je bila jača i, hvala Bogu, počnem raditi u općini Srebrenica kao pripravnika i tu ostanem. Danas radim kao matičar.“
Na pitanje rađaju li se djeca u Srebrenici uz osmijeh odgovara: „Ima djece koja žive u Srebrenici, ali se ne rađaju tu. Majke idu u Zvornik, ili u Tuzlu, ili u Sarajevo da se porode. U Srebrenici je prije rata bilo porodilište, danas ga nema. Imamo jedan rijedak slučaj kada je u selu Ljeskovik 2005. godine Bego sam porodio svoju suprugu, jer nije bilo vremena za odlazak u Zvornik. Mislim da je to jedini slučaj da je dijete rođeno ovdje u Srebrenici poslije rata.“ Na pitanje zadovoljava li kapacitet obdaništa u gradu i Potočarima potrebe na ovoj općini kaže da su potrebe veće, te da postoji idejno rješenje o proširenju obdaništa, jer ima sve više i više djece.
Nedavno smo imali priliku čitati o problemu s kojim se suočila Muhamedova supruga Lejla, odgajateljica u vrtiću Poletarac u Srebrenici, nakon peticiji koju je protiv nje, zbog toga što nosi hidžab, potpisalo deset roditelja srpske nacionalnosti. U peticiji je navedeno da roditelji djecu neće slati u obdanište dok odgajateljica „ne skine mahramu za vrijeme radnog vremena ili ne bude otpuštena s posla“. Braćni par Alić se potrudio da problem bude medijski pokriven nakon čega se Savjet roditelja složio da „mahrama Lejle Avdić ne narušava plan i program ove institucije“.
Lejla i Muhamed imaju sina koji je dobio ime po djedu Azamu.
Jedanaest porodica pokrenulo uzgoj heljde
A onda razgovor skreće o uzgoju heljde za koji smo čuli da Muhamed veoma uspješno vodi. „Ako živiti ovdje u Srebrenici nakon posla vam ostaje dosta slobodnog vremena. Imate potrebu da ga nečim dodatnim popunite. Tako smo se nas 11 porodica udružile i pokrenile uzgoj heljde. Sijemo u Osmačama i Brežanima površinu od 15 hektara. Siju porodice iz Gladovića, Poznanovića i Brežana. Gore je nadmorska visina 970 m, visoravan je, što pogoduje uzgoju heljde. Zamolili smo prijatelje iz Italije da nam pomognu oko financiranja goriva potrebnog pri sjetvi. S druge strane tu je i velika želja Emine Latifović i njenog supruga Samira Mehunjića koji imaju farmu Heljda eko da na neki način pomognu ljudima koji su se vratili u Srebrenicu. Da nema njihove Heljde eko da otkupe našu heljdu naš rad ne bi imao smisla, jer ako nemaš plasman za ono što proizvedeš sve propada. Nedavno smo dobili važno priznanje za naš rad, što nam mnogo znači jer potvrđuje kvalitet heljde koju mi proizvodimo. Dobili smo od Fondacija Benetton iz Trevisa 25. jubilarnu nagradu – Međunarodnu nagradu Carlos Scarpa. Dodjeljena je nagrada mjestima Osmače i Brežane za uzgoj heljde. Urađena je i jedna velika publikacija i promocija u Italiji o našem uzgoju heljde, tako smo dobili veliku promotivnu podršku što može pomoći da se zainteresuju investitori za šira ulaganja. Povratnicima je potrebna podrška.
Muhamed nas podsjeća da je zagrebački muftija Aziz Hasanović iz Osmača i da je 13 imama koji su držali džamiju u tom selu bilo iz njegove porodice. „Rahmetli muftijin otac Sadik ef. Hasanović, koji je ubijen 1995. Godine, bio je posljednji u tom redu. Ukopan je u Sarajevu jer je identificiran prije nego je počeo ukop u Potočarima“.
Stare fotografije
U publikaciji o proizvodnji heljde vidimo stare fotografije Srebrenice. Pitamo Muhameda kako su ih uspjeli sačuvati. „Sasvim slučajno 2009. godine sam upoznao jednog čovjeka, Srbina, koji je nakon pada Osmača našao te fotografije u kući Ibrahima Tabakovića i sačuvao ih. Bilo je tu nekih 80 fotografija. Među njima sam našao i jednu svoju, jer sam sa Ibrahimovim sinom Mirzom išao u razred. Na tim fotografijama su bili mnogi koji su, nažalost, nestali, poginuli 1995., čije fotografije njihove porodice nisu imale. Veoma je teško objasniti ljudima, koji se nisu našli u toj situaciji, koja je vrijednost tih fotografija. Naročit za one koji danas nemaju niti jednu jedinu fotografiju svojih ubijenih – sinova, očeva, braće. Njihove slike oni nose samo u sjećanjima, ali ima i mnogo djece koja su rođena u ratu i nemaju niti u sjećanju sliku svojih roditelja. Izgubili su ih onda kada nisu mogli sačuvati to sjećanje. Hvala Bogu da su zahvaljujući ovim fotografijama neki od njih, da tako kažem, iako je to teško reći, upoznali svog roditelja.“ Kao primjer Muhamed nam navodi porodicu iz njegovog sela koja je imala šestero djece. „Otac i najstariji brat nisu uspjeli preći, a majka im je umrla 1996. tako da su oni završili u Domu za nezbrinutu djecu u Tuzli. 2009. sam im odnio fotografiju njihovog oca Idriza i brata Nehrudina i tako su poslije gotovo14 godina vidjeli kako su oni izgledali.“
„Povratak u Srebrenicu mi je donio ove fotografije i video zapis emisije Selo veselo koja je snimljena u Osmačama i u kojoj je gostovao moj babo kao direktor Osnovne škole koji svira violinu. To je bogatstvo koje se ne može ni sa čim porediti. Ne postoji ništa za šta bih ja to zamijenio“, kaže nam Muhamed na rastanku.
I dok smo se selamili sa Muhamedom on se obrati mladoj ženi koja je prolazila pored džamije, upozna nas sa njom i napomenu da bi nam i ona mogla biti dobra sagovornica. Zamolih Amelu da sjednemo ispred džamije i porazgovaramo, ali ona me bez razmišljanja pozva da odemo lijepo sjesti kod nje u njenoj kući koja je bila u blizini.
Almedina Pašić – Amela: Čini me sretnom da svako jutro prođem čaršijom u Srebrenici
„U ratu sam radila kao učiteljica u Potočarima. Još sam bila student. Upisala sam 1991/92. Pedagošku akademiju i onda rat. Došla sam za Bajram i babo mi nije dao da se vratim, jer je u Sarajevu već počelo. Sretna sam da se nisam vratila, jer sam do jula 1995. živjela sa svojom porodicom, sa svojim babom“, priča nam Amela. Pedagošku akademiju u Sarajevu je završila nakon rata. „1995. odem u Sarajevo da nastavim fakultet na nagovor teta Munire. Sreća, a to je Dragi Allah tako odredio, imala sam broj telefona moje gazdarice Advije kod koje sam stanovala prje rata. Nazovem je i pitam da li mogu doći kod nje da studiram, ona kaže da mogu. Kažem: „Ali ja nemam para da ti platim.“ „Sine, ne pitam te za pare, samo ti dođi“. Gledali su me kao svoje dijete. I onda borba za posao. Nakon nekih privremenih poslova radila sam u SOS Dječije selo sve do 2009. i onda se vratim u moju Srebrenicu. Danas radim kao stručni savjetnik Upravnog odbora u Memorijalnom centru Potočari“, priča nam Amela, a onda počinje sjećanje na oca Mevludina Pašića koji je poginuo u Potočarima 1995. „Bio je uposlenik UN-a. Radio je na održavanju i svi su mu govorili da neće biti nikakvih problema. Izašli smo među zadnjim - posljednjim konvojem 13. jula u pola pet popodne. Kad smo krenuli oni vojnicu su govorili da im je žao, ali da mora i on sa nama da krene. Tada sam osjetila da je moj otac veoma preplašen. Sigurno je znao šta ga čeka kad izađe iz baze. Išao je sa nama do autobusa, a onda su ga odveli... Jedino mi je žao što smo mu dali ličnu kartu“, prisjeća se Amela svakog detalja tog posljednjeg rastanka s ocem ne uspijevajući zadržati suze. „Rekla sam mu: Babuka, kažu kad pokažeš ko si neće ti ništa. Žao mi je što smo mu dali tu ličnu kartu, jer danas nemamo nijednu njegovu fotografiju.“ Dok se Amela prisjećala posljednjeg viđenja sa ocem njena potisnuta bol zbog gubitka oca ponovo je izlazila na vidjelo. „Hvala Bogu, proveli smo zajedno to vrijeme u Srebrenici i sva moja sjećanja na njega su lijepa. Uvijek kažem da sam imala najboljeg oca na svijetu.“
Kredit za očuvanja komada bošnjačke teritorije
„Neki pitaju zašto ulažemo u Srebrenicu. Ja tako nikada nisam razmišljala. U Sarajevu sam digla kredit i kupila ovdje jednu ruševnu kuću, odmah do naše kuće. Kad sam se odlučila na to mnogi su mi govorili da je to besmisleno. Ja nisam razmišljala na taj način. Samo mi je bilo bitno da taj komad zemlje i kuća ostanu u vlasništvu Bošnjaka. Mislim da bi i moj otac tako uradio i mislim da bi bio zadovoljan da zna da sam ja to uradila“, kaže Amela i prisjeća se vremena kad im je kuća zapaljena: „Nama je kuća izgorila 1992. godine i tad sam rekla ocu da ću mu pomoći da je obnovimo. Mislila sam, završiće se rat, radiću i pomoći ocu da sve zajedno uradimo.“
Raduje me da budem na usluzi onima koji dolaze ovdje 10 i 11. jula
A onda razgovor skreće na obilježavanje genocida, na 11. juli. „Koliko god imam obaveza za 11. juli na poslu, tog dana su one još veće kod kuće. I dok sam živjela u Sarajevu uvijek sam morala tu sedmicu u julu biti kod svoje kuće u Srebrenici. Čini me sretnom da budem na usluzi onima koji dolaze 10 i 11. jula u Srebrenicu. Tako već godinama imam posebno drage goste iz Bihaća. Oni dolaze na biciklima da odaju počast žrtvama genocida. Sretna sam da im budem na usluzi. Dolaze i prijatelji i rodbina, a ja osjećam: tu sam i to tako trebam raditi. Posebno me raduje da budem na usluzi majkama. Uvijek sam tu ako im šta treba, pogotovo za tetu Muniru, jer ona je za mene nešto posebno“. Amela ima i nekoliko, kako kaže svojih starijih žena koje žive same u Srebrenici i koje ona s radošću obilazi. „Svaka od tih žena je izgubila bar jedno dijete. Obilazim ih, one mi se raduju, a i ja učinim tako sebe sretnom“, kaže Amela i uz osmijeh nam priča o dragoj hadži Zejneb hanumi koju posebno voli. „Njen sin Muamer Čengić je bio prva žrtva rata u Srebrenici i nju bar jednom sedmično moram vidjeti“, kaže Amela.
Bitno mi je šta kaže obični čovjek
„U medijima se često govori da život u Srebrenici nije lijep“, napominje Amela i ističe da se ona s tim ne slaže. „Ne kažem da je ovdje lahko živjeti, šta više, ovdje je malo teže živjeti, ali ima i te neke ljepote i zadovoljstva kada se ovdje živi. Svi mi se moramo potruditi bez obzira gdje živimo, pa bilo to i ovdje, da taj svoj život nekako organiziramo, osmislimo, napravimo lijepim. Ne trebamo očekivati da to neko drugi za nas radi. Mene čini posebno sretnom da svako jutro prođem svojom čaršijom, da se zna da ja ovdje živim, da sam tu, jer moja porodica s očevu stranu je bila mala i prije rata. Mi i amidžina kuća i njegova djeca. Danas nemam ni tog jednog amidžića Mesuda i njihove djece, Ahmeda, Muamera i Muhameda. Imali su 15, 17 i 19 godina kada su ubijeni u srebreničkom genocidu. Djeca su krenula šumom, a amidžić Mesud ostao u Potočarima kao i moj babo. Jest teško, i u školi i u obdaništu se treba boriti za svoja prava, ali u njima su naša djeca. Opet ću naglasiti, nije ovdje lahko ni jednostavno, jer svaki dan sretnem ljude za koje znam da su uprljali ruke. Svaki dan sretnem svog školskog druga s kojim se još nikad nisam pozdravila koji zna kako smo prije živjeli, a sad je on veliki Srbin. Meni nije bitno šta će reći političari. Meni je bitno šta će čovjek iz njihovog naroda reći, obični narod šta će reći. Želim da taj čovjek iz naroda kaže: jeste mi smo toliko i toliko ubili nismo trebali, žao nam je. Tako bi nam bilo lakše i bolje zajedno živjeti.“
Na odlasku pored džamije srećemo efendiju Damira Peštalić kako stoji sa dvoje mladih, Hankom i Azmirom. Oboje rade u Srebrenici. Razgovaraju o braku. I mi se uključišmo. Kažemo da ne odugovlače sa svadbom. I prije nego je ovaj članak zaključen poslaše nam Hanka i Azmir fotografiju sa svog vjenčanja.
