U prvoj hefti mjeseca juna, u posljednjih desetak godina u Jezeru se obilježava godišnjica počinjenog zločina nad Bošnjacima Jezera, Čerkazovića i Ljoljića. To je tužno podsjećanje na 02/03. juni 1992. godine na dan kada četnici okupiraše ovo mjesto na modroj rijeci Plivi i u njemu porušiše i popališe sve što je bošnjačko, a sve Bošnjake i Bošnjakinje koji su se u Jezeru zatekli pobiše. Do obilježavanja 21. godišnjice (02. juna 2013.) pronađeno je, identifikovano i dostojno u mezarja ukopano 16 osoba, a još nije pronađeno njih 18. Imena osoba koje još nisu pronađene: Đukla (Muharema) Senad, rođen 1959. godine,Karahodžić (Mehe) Adem, rođen1928. godine, Karahodžić (Nisveta) Adnan, rođen 1978. godine, Karahodžić (Kasima) Selvedin, rođen 1979. godine, Mulaosmanović (Ibre) Behija, rođena 1923. godine, Ramić (Hasan) Ajša, rođena, 1941. godine, Ramić (Sulejmana) Elvira, rođena 1975. godine,Ramić (Sulejmana) Zlatka, rođena 1963. godine, Rešidović (Muniba) Hatidža, rođena 1924. godine, Ribić (Šerifa) Rasim, rođen 1908. godine,Ribić (Hasana) Fatma, rođena 1916. godine, Ribić (Hašima) Hašima, rođena 1927. godine, Šuškić (Muhameda) Zuhra, rođena 1924. godine, Šuškić (Šefke) Edhem, rođen 1942. godine, Ribić (Salke) Adem, rođen 1912. godine,Zjajo (Šemse) Ibro, rođen 1909. godine, Zahirović (Saliha) Muradif, rođen 1930. godine i Žerić (Jahije) Jasmin, rođen 1963. godine. a počinjeni zločin nad Bošnjacima Jezera do danas nije niko odgovarao.

Zločin u Čerkazovićima i Ljoljićima

U mjestu Tisovac – Draganovac, u noći 10. septembra 1992. godine na pogubljenje je izvedeno 28 osoba. Rafalnom paljbom ubijene su 23 osobe. Teško ranjene, ali su preživjele 4 osobe: Zobić Nurija – Nurko, Karahodžić Omer, Bajramović Zejna i dječak Bajramović Mustafa, a Mutić Fahrija je pukom slučajnošću sa ranjenima pao u jamu, ali nije ranjen. Kada sam 2008. godine detaljno opisivao ovaj zločin uzeo sam izjave od četvero preživjelih mještana Čerkazovića i Ljoljića. Pošto su njihove izjave prilično slične za ovaj tekst navodim samo izjavu Zobić Nurije – Nurke koji je u ovom zločinu izgubio čitavu familiju. On kaže: «U noći 10. septemra četnici su išli od kuće do kuće, ja sam se nalazio u svojoj kući. Četnici su došli na vrata i pozvali na prozivku. Nisam izašao, oni su provalili vrata, a Jovo Jandrić me pitao ''zašto nisam otvorio''? Rekao sam da je prozivka u 12,00 sati u toku dana. Naredio je da probudim i obučem djecu. Obukli smo se i krenuli prema raskrsnici Čerkazovići – Ljoljići – Jezero. Ostali smo kod te raskrsnice, a jedna grupa četnika je otišla prema Ljoljićima da dovedu ostale Bošnjake. Naređeno nam je da sjednemo, a četnički vojnici su držali puške iznad naših glava. Prošlo je 40-tak minuta kad se četnici pojaviše vodeći zarobljene Bošnjake Ljoljića, koje su udarali… Ponovo su nas postrojili, te smo krenuli ka Tisovcu - Draganovcu. Pratilo nas je između 10-15 naoružanih četnika. Neki su imali čarape na glavi. Usput su nas udarali. Jovo je udarao Zobić Đulu – hanumu koja je za ruku vodila unuče. Pitao ju je: ''Gdje ti je sin Subahudin''? Na tom putu četnički vojnici su udarali i druge zarobljenike. Kad smo došli na jednu livadu, Pekez Mirko je stavio svoju bluzu i naredio da tu ostavimo novac, satove, zlatne prstenove i druge vrijednosti. Nakon toga, doveli su nas do jedne provalije, licem okrenutim prema provaliji, a Jovo Jandrić je naredio vojnicima da pripreme puške, a zatim se čuo glas: ''napred srpska vojsko'', a rafalna paljba je osuta po nama. Čuo sam pucanj, a zatim smo se strovalili u provaliju… neko vrijeme nisam znao za sebe… Kad sam došao svijesti, vidio sam ubijene Bošnjake i Bošnjakinje oko sebe… osjetio sam da sam ranjen u nogu. Prišao mi je Bajramović Mustafa, dječak koji je također bio ranjen i rekao da nema više preživjelih. Tom prilikom su mi ubijeni: sestra, supruga i dva sina (dječaka). Krenuli smo kroz šumu, bila je magla… ujutro smo došli do kuće Karahodžić Fatime. Zatim su nas odvezli do Šipova da nam se ukaže prva pomoć. Iz Šipova su nas prebacili u bolnicu u Banja Luku.» Ostatak svoga ovodunjalučkog života, sada već rahmetli Nurija Zobić je proveo u Francuskoj povremeno dolazeći i boraveći u Donjem Vakufu gdje je bio obezbijedio i dunjalučku kuću. Iz Donjeg Vakufa često je dolazio u Vinac gdje su ukopani ubijeni Bošnjaci Čerkazovića i Ljoljića. Finansirao je uređenje i ograđivanje ovog mezarja ne tražeći pomoć od drugih. Bio je član Islamske zajednice u Vincu i aktivni član izgradnje džamije u naselju Kutanja u Donjem Vakufu. Bošnjaci iz Čerkazovića i Ljoljića, koji su ubijeni dana 10.09.1992. godine – ekshumirani su iz jame Draganovac nedaleko od Čerkazovića i Ljoljića, a zajednička dženaza klanjana im je u Vincu 12. 05. 1999. godine, gdje su i ukopani.

(...)

(Prvi dio 1/3)

Iz arhive Preporoda