Osjećaj samopoštovanja je nešto što se može unaprijediti ali i oslabiti. Allahov poslanik, s.a.v.s., nas je podučio kako kod djece razviti ovu osobinu. Jednog dana je sjedio u društvu jednog svog uvaženog prijatelja a sa njegove desne strane bio je Ibn 'Abbas, tada još uvijek dijete. Kada bi Allahov poslanik, dok je u društvu, pio vodu posudu bi nakon toga proslijedio onome koji je sa njegove desne strane da se napije, a ovaj bi uradio to isto, i tako dalje. U navedenoj situaciji to bi značilo da se Ibn 'Abbas, maloljetno dijete, treba napiti vode prije takvih velikana kao što su bili Ebu Bekr ili Omer El-Hattab. Poslanik je tako, nakon što se napio vode i htio proslijediti posudu dalje upitao Ibn 'Abbasa: ''Daješ li mi dozvolu da se moj plemeniti brat napije vode prije tebe?''. Naravno, Poslanik mu je mogao jednostavno proslijediti posudu bez prethodnog traženja dozvole, što bi bilo i razumljivo s obzirom da Islam od nas traži da poštujemo starije osobe. Muhammed, a.s., tako je želio kod Ibn 'Abbasa osnažiti osjećaj samopoštovanja i digniteta, ne željevši ga u protivnom navesti da se osjeća manje vrijednim. Ibn 'Abbas je odgovorio: ''Tako mi Allaha, nikome ne dam svoje pravo da se napijem vode nakon tebe!'' (napiti se iza Poslanika iz iste posude za Ibn 'Abbasa je predstavljalo posebnu privilegiju), pa ga je Poslanik pustio da se on prvi napije. Na ovaj način Islam nastoji razviti ono što sam gore nazvao terminom ''izzeh''.

U muslimanskim zemljama možemo primijetiti da kompanije više cijene i respektuju strane nego lokalne stručnjake, makar i jedni i drugi imali podjednako znanje i sposobnost, što na nas baca ljagu poniženja. Nikada neću zaboraviti kada sam jedne prilike bio u avionu čije polijetanje je iznenada odgođeno. Među putnicima su bili Arapi i nearapi a jedan od članova posade je prilazio svakom nearapu izvinjavajući se zbog nastale situacije a da se pri tome nije obratio niti jednom jedinom Arapu. To je bilo strašno poniženje.

Svaki musliman ponaosob dužan je brinuti se o svome ugledu i časti kako bi cijeli ummet povratio svoje dostojanstvo. Ali, kako to postići? Želimo li samopoštovanje, ugled i slavu moramo se vratiti izvoru – Allahu dž.š. koji kaže: ''Onome koji traži ugled i snagu ('izzeh), pa, Allahu pripada ugled i snaga.'' (Fatir - 10). Nema drugog načina! Tražimo li ugled i ponos od ljudi ili država nećemo ga naći nigdje osim kod Allaha, dž.š. koji je ''Mu'izz'' i ''Muzill'', što znači ''Onaj koji daje i uzima ugled i vlast''. Onaj koji je danas častan čovjek sutra može izgubiti čast kao što bogataš za kratko vrijeme može postati puki siromah. Zato ne tražimo ugled kod ljudi nego kod Onoga koji veli: ''Reci: 'Allahu moj, Ti koji imaš vlast. Ti vlast daruješ onome kome hoćeš i uskraćuješ je kome hoćeš. Ti uzvisuješ koga hoćeš i unizuješ koga hoćeš. U Tvojim rukama je svako dobro. Ti, uistinu, sve možeš'.'' (ALI 'Imran - 26).

Kako smo postali poniženi?

Četiri su ključna razloga naše slabosti i gubitka samopoštovanja:

1. pokoravanje šejtanu

Šejtan nas želi vidjeti ponižene i svoju namjeru je otvoreno deklarisao. Allah dž.š. kaže: ''Reci mi'' reče onda (šejtan) ''evo onoga koga si iznad mene uzdigao (Adema a.s.); ako me ostaviš do Smaka svijeta sigurno ću, osim malobrojnih, nad potomstvom njegovim zagospodariti!'' (Isra' – 62). Riječi kojima šejtan opisuje svoju nakanu su ''le ahtenikenne'' što zapravo predstavlja termin kojim se ukazuje na situaciju u kojoj se pojedinim životinjama vežu usta radi lakšeg vođenja. Šejtan upravo želi rukovoditi nama na ovako ponižavajući način.

2. slijeđenje strasti

Slijedimo li strasti, neminovno se primičemo slabosti i poniženju. U tome i jeste jedna od mudrosti ramazanskog posta. Ramazan je vrijeme kada sopstvenim strastima i prohtjevima otvoreno damo do znanja da je tada kontrola nad njima na našoj strani. Ramazan nas, naprimjer, uči kako da ukrotimo svoju svakodnevnu želju za hranom i pićem.

3. ravnodušnost spram Allaha, dž.š., i Islama

Kada se to desi čovjek počinje gubiti osjećaj da pripada nečemu tako veličanstvenom i upušta se u potragu za novim identitetom. Traganje za takvom alternativom vodi ravno ka poniženju.

4. nedostatak pouzdanja u Allaha, dž.š.

Konstantan strah od budućnosti uzrok je gubitku časti i ponosa. Alija r.a. je jedne prilike rekao: ''Zašto da se bojim smrti? Ako je Allah odredio da danas neću umrijeti, čemu briga? Ako je Allah dž.š. pak odlučio da je moj smrtni čas upravo danas, onda to nikakav strah niti briga neće promijeniti.''.

Razmislimo malo! Nalazi li se neki od četiri nabrojana razloga kod nas? Ako nalazi moramo se mijenjati ili nas čeka sramno poniženje.

Historija kazuje da je bilo vremena kada su muslimani doticali samo dno poniženja, poput razaranja Bagdada od strane Tatara. Kaže se da je jedna žena prišla grupi muslimana i rekla: ''Trenutno nemam sablju uza se, pa otiđite svi licem okrenuti do onog zida dok je ja ne donesem!''. I, da, poslušali su je i čekali kod zida dok nije donijela sablju i sve ih poubijala.

Uporedimo za trenutak ove ljude sa Omer ibn Hattabom. Omer je bio najzorniji primjer onima koji žele vidjeti ponositog muslimana. Šest godina nakon što je Muhammed, a.s., počeo pozivati u Islam muslimani su se tajno sastajali, izbjegavajući tako spletke okorjelih mekkanskih nevjernika. U takvom ozračju Omer je prihvatio Islam. Nekoliko trenutaka nakon primanja Islama upitao je Muhammeda, a.s.: ''O Allahov poslaniče, zar mi nismo na istini?''. Poslanik je odgovorio potvrdno na što Omer ponovo upita: ''A zar oni nisu u zabludi?''. Poslanik je opet potvrdio na što Omer uzviknu: ''A zašto se onda skrivamo?''. Poslanik a.s. tada upita: ''A šta ti predlažeš da učinimo?''. ''Iziđimo iz kuće i prođimo Mekkom kličući 'Allahu ekber, a zatim učinimo tavaf oko Ka'be kako bi nas svi mogli vidjeti' '' – odgovori Omer. Tako su i učinili a mušrici bijahu nemoćni da išta poduzmu. Sada je na strani muslimana bio Omer i stvari su se počele razvijati u njihovu korist.

Slična situacija desila se kada su se muslimani počeli iseljavati u Medinu. Većina muslimana napustila je Mekku tajno, ali ne i Omer. On je otišao do Ka'be i obavio namaz dok su ga mekkanske vođe šutke posmatrale. Nakon toga im je prišao i rekao: ''Ja sada idem u Medinu. Ako neko želi da mu dijete postane siroče a supruga udovica, ili da ga majka sažaljeva, neka mi pokuša stati na put!''. Naravno, niko se nije ni pomakao.

Kada su muslimani osvojili Jerusalem kršćani su odbili predati ključeve grada ikome drugom doli lično Omeru (koji je tada bio halifa). Na putu od Medine ka Jerusalemu sa Omerom je išao samo njegov sluga a imali su tek jednu kamilu koju su naizmjenice jahali. Kada su se primakli odredištu bio je slugin red da jaše. ''Vođo pravovjernih'' – reče sluga – ''prepuštam tebi da jašeš jer nije lijepo da ljudi vide kako sluga jaše a halifa vodi kamilu!''. ''Ne'' – reče Omer – ''ja ne želim biti nepravedan. Islam svakom čovjeku daje njegovo pravo!''. (ovdje je primjetno kako halifa Omer kod svoga sluge nastoji razviti osjećaj samopoštovanja, kao što je to bio slučaj sa ranije navedenim primjerom Ibn 'Abbasa).

Dok je ulazio u grad naišao je na prljavo područje te je skinuo svoju obuću i stavio je pod ruku a podigao je odjeću kako se ne bi zaprljala. Kada je to vidio Ebu Ubejde (jedan od komandanata muslimanske vojske) pritrčao je Omeru i zamolio ga da uzjaše svoju kamilu. Ebu Ubejde je pokazao zabrinutost i zbog toga što su se nalazili u zemlji u kojoj se veličina i ugled jedne osobe, između ostalog, reflektovala i kroz odjeću koju nosi. Omer je smireno odgovorio: ''O Ebu Ubejde, neka to kaže neko drugi! Zar si zaboravio da smo bili prezren narod i da nam je Islam donio ugled? Budemo li tražili ugled u nečemu drugom mimo Islama, Allah će nas, zasigurno, ponovo vratiti u pređašnje stanje prezrenosti i poniženja!''.

Još jedan primjer časti i digniteta ponudio nam je ashab po imenu Rebi'a ibn 'Amr. Muhammed, a.s., poslao ga je sa porukom čuvenom perzijskom generalu Rustemu. Da bi zadivio Rebi'u Rustem je pustinjski pijesak koji vodi do njegovog prijestolja prekrio ogromnim svilenim perzijskim tepihom, a stotine najljepših perzijskih žena napravilo je prolaz kojim je Rebi'a trebao stići do Rustema. Nakon što je sjahao s konja Rebi'a je sigurnim korakom krenuo ka nagizdanom prijestolju, pri tom se i ne osvrnuvši na žene oko sebe. To se Rustemu ne dopade pa ga ljutito upita šta, zapravo, želi. Rebi'a odgovori: '' Došli smo da ljude iz tmine na svjetlo izvedemo i da ih uputimo da se, umjesto lažnim božanstvima klanjaju jedino Allahu Svemogućem''. Čast i dostojanstvo koje je Islam usadio u Rebi'ino srce dali su mu snagu da stane pred Rustema i kaže ono što je kazao.

Ne bih želio da sestre muslimanke pomisle kako se primjeri časnosti i ugleda odnose samo na muškarce. Ebu Bekrova kći Esma je poučila sve muslimane kako se čovjek ili žena trebaju boriti za svoje ubjeđenje. Nekon smrti Jezida, njen sin Abdullah ibn Zubejr se borio za poziciju halife. Hidžaz, Egipat, Irak, Horosan i dobar dio Sirije su ga priznali za halifu, ali su Emevije nastavile borbu za hilafet i pripremile mnogobrojnu vojsku pod komandom čuvenog Hadžadž ibn Jusufa. Vodile se bespoštedna borba između dvije strane, tokom koje je Abdullah  ibn Zubejr pokazao iznimnu hrabrost i sposobnost. Mnoge od njegovih pristaša ne mogoše izdržati konstantni pritisak borbe te ga počeše napuštati. Napokon, i on se povukao i potražio utočište u Ka'bi. Otišao je i do majke, sada obnevidjele starice, ispričavši joj težinu novonastale situacije u kojoj su ga mnogi napustili, te povjerivši joj kako i on sam razmišlja o predaji. Starica je ljutito povikala: ''O Abdullah, ti sebe znaš najbolje. Ako smatraš da je ono za što se boriš istina, onda ustraj i bori se onako kako su se borili i oni koji pod tvojom zastavom dadoše svoje živote. Ako, kojim slučajem, želiš zagospodariti svijetom onda si jadan i tako ćeš uništiti i sebe i one koji te slijede.''. Abdullah joj reče da se ne boji smrti ali strahuje da će njegovo tijelo biti izmasakrirano nakon što bude ubijen. ''Čovjek se nema čega bojati nakon smrti!'' – odgovorila mu je majka. Kada je Abdullah čuo ovako ohrabrujuće riječi lice mu je opet zasjalo. ''Blagoslovljene li majke!'' – klicao je. Dok je Esma grlila svog sina ispod njegove odjeće osjetila je nešto tvrdo na što joj Abdullah reče da je to pancir. ''Skini to pa ćeš se lakše i brže kretati a umjesto toga obuci sirval (jedna vrsta dužeg donjeg rublja), pa će tvoji stidni dijelovi, ako te ubiju, ostati pokriveni'' – reče mu majka. Nemalo nakon toga je ubijen a Hadžadž je razapeo njegovo tijelo čekajući da dođe Esma i zamoli ga da ga spusti na zemlju. No kako Esma nije došla Hadžadž je ljutito odjurio do nje i povikao: ''Vidi šta učini tvoj sin! Pogledaj na šta me natjera da mu uradim!''. Ova čestita žena je smireno stajala pred Hadžadžom i još smirenije odgovorila: ''Tako mi Allaha, ti njemu oduze dunjaluk ali on tebi oduze Ahiret!''. Esma bintu Ebi Bekr je ovako pokazala svoje dostojanstvo.

Takvi bijahu nekadašnji muslimani. Čast i ponos bijahu usađeni u njihova srca. Svima nam je poznat slučaj žene muslimanke koja zapade u ruke Vizantije uz već historijski plač: ''O Mu'tasime!''. Dignitet svakog muslimana i muslimanke tog doba time bijaše pogođen. Halifa Mu'tasim je čuo za njen plač i odmah poslao silnu vojsku ka Vizantiji. Čast jedne muslimanke bila je okaljana i cijela vojska krenula je da je spasi…

Pogledajmo nas danas! Pogledajmo koliko naših sestara je ubijeno i silovano! I kako reagujemo!? Moramo povratiti naš ugled i dostojanstvo! Moramo povratiti svoju snagu i moć! Neophodan nam je 'izzeh!  A to možemo pronaći jedino kod Allaha, dž.š., zato se vratimo Njemu!

Zanimljivo je da Kur'an vrlo često navodi termin 'izzeh zajedno sa pojmovima mudrost i milost   što nas uči da ugled, dostojanstvo i snaga u sebi ne treba da sadrže komponentu iracionalnog i nasilničkog ponašanja.

Na kraju želim spomenuti i hadis Muhammeda, a.s., u kome stoji: ''Ko dozvoli da njegov brat, musliman, bude ponižen Allah će ga poniziti pred svim stvorenjima na dan kada se račun bude polagao.''. Zato dajmo sve od sebe da odagnamo poniženje od naše braće i sestara. Promijenimo naše stanje, jer dok god se sami ne promijenimo ni Allah neće promijeniti stanje našeg Ummeta!

Autor teksta: Amr Halid

Prevod sa engleskog: Safet Pozder