Paradoksalno je da se u današnjem vremenskom kontekstu Kant zaista pojavljuje kao vidovnjak, iako je ovom rečenicom kritikovao sam fenomen vidovitosti. Odnos ovog svijeta i čovjeka, onako kako ga je formulirao Kant, zadire u bit teme kojom ću se baviti u ovom eseju, a u našem (post)modernom dobu ona se može i obrnuto formulirati: ko ima previše uma za ovaj svijet, ima ga premalo za onaj svijet. I temeljno pitanje koje se postavlja vjerniku u tom kontekstu jeste upravo ta „kantovska“ dilema: kako se odnositi prema konfliktnoj strukturi ovoga svijeta a da se pri tome čovjek iskaže u punini svoga bića i postupi u duhu i skladu onih tradicija koje su ga intelektualno i duhovno formirale? U ovom eseju ću pokušati ukratko i komparativno predstaviti koncepte koje tri velike religijske i teološke ideje nude kao odgovor na to pitanje.

 Židovska misao

„Pisano je da je Bog pogledao na Svoje djelo i vidio da je dobro. Ja ne. Ja sam više određeniji, zahtjevniji nego On. Svijetu kakav jest ne nalazim svrhu, osim da ispušem svoj nos na njeg“, kaže rabi Menachem Mendel Morgensztern od Kotzka, jedna od najmarkantnijih figura židovskog misticizma.

Najstarija ideja o čovjeku koja vlada više od 2000 godina je židovske i kršćanske provenijencije  po kojoj je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju. Njemu je bilo dopušteno da uživa u raju pod uvjetom da ne griješi, odnosno ne prekrši božansku zabranu kušanja s drva spoznaje dobra i zla. Nakon tog učinjenog grijeha, kako ističe Marijan Cipra, čovjek biva prognan iz raja “i mukotrpno živi svoju povijest, sve dok mu Bog ne oprosti žrtvujući samog sebe, svog Sina, da bi čovjeka otkupio od grijeha. I nakon Kristova otkupljenja i djela spasenja čovjek je samo načelno oslobođen i spašen, ali u svom empirijskom biću on i dalje griješi i može griješiti, samo mu je sada moguće pokajanje s pokorom i Bog će ga milostivo primiti k sebi i tako i empirijski spasiti.”

Židovska je vjera čvrsto usmjerena ka životu na zemlji. Taj život, navodi Živko Kustić, je u Savezu sa Bogom, i zbog toga židovstvo ne povlači strogu granicu između ovog i onog svijeta. Savez ili berith, temeljni je pojam židovske misli koji je očitovan u obliku ugovora koji Bog sklapa sa svojim saveznikom, nalaže mu jedan zakon i znamen kojem cilj nije, kako kaže Živko Kustić, ostvarivanje puke prirodne ljudske dobrote, nego ostvarivanje ličnog saveza sa Bogom, i u tom savezništvu sa Bogom samo su čovjek i Bog svetinje, a sve ostale prirodne i društvene sile su vrijedne ako su u službi dostizanja tog uzvišenog cilja, ponovnog spajanja Boga i čovjeka: “Još reče Bog Noi i njegovim sinovima s njim: ‘A ja, evo, sklapam svoj savez s vama i s vašim potomstvom poslije vas i sa svim živim stvorovima što su s vama: s pticama, sa stokom, sa zvijerima – sa svime što je s vama izišlo iz korablje – sa svim živim stvorovima na zemlji.” (Knjiga Postanka 9:8-11.)

Međutim, temeljno pitanje koje židovski misticizam ovdje postavlja glasi: kako je Gospodar mogao stvoriti ovaj svijet tako ograničen i materijalan? I upravo to pitanje stvaranja ovoga svijeta potaklo je rađanje i razvoj kabale (tradicije). Kabalistička interpretacija ovoga svijeta se temelji na odricanju od bogatstva ovoga svijeta i usavršavanju sebe kroz neprestanu primjenu kabalističkih poruka: “Ponosan si na svoje bogatstvo, na to koliko si stekao materijalnih stvari. Ali , učitelj kabale neće kraj tebe takvog zastati. Jer on tvoje bogatstvo ne mjeri onim što mu ti pokazuješ nego po svjetlu u tvojim očima. Jer ono mu govori jesi li naučio prvu lekciju koja glasi : duhovne značajke treba zavrijediti.” (Jasminka Domaš, Kabalističke poruke)

Stoga je najbolje ovaj kratak prikaz židovske misli završiti onako kako sam počeo, sa rabbi Menachem-Mendelom koji jasno i kratko zaključuje: “Ovaj svijet ne zaslužuje ni uzdah.”

Kršćanska slika

Deus caritas est, ili Bog je ljubav, glasi naslov enciklike (papino okružno pismo upućeno prije svega biskupima, ali i svim vjernicima) pape Benedikta XVI. U njoj se na početku objašnjava zašto je ljubav ključni pojam kršćanskog nauka: „1. 'Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu' (1 Iv 4,16). Ove riječi iz Prve Ivanove poslanice izražavaju na vrlo jasan način središte kršćanske vjere: kršćansku sliku o Bogu i sliku čovjeka i njegova puta koja iz toga proizlazi.“

Kršćanski koncept ljubavi je ukratko prikazan na sljedeći način:

filia je ljubav jednakih (prijateljstvo)

eros je ljubav različitih (ljubavnici)

agape je ljubav Stvoritelja za stvorenoga (milost).

Kršćansko poimanje odnosa svijeta i čovjeka je upravo prožeto tim pojmovima kojima je grčki svijet imenovao ljubav. Uz razliku tjelesne (eros) i duhovne ljubavi (agape) moguće je odrediti kršćansku misao o odnosu čovjeka i ovoga svijeta: kršćanstvo ne zabranjuje uživanje u ovome svijetu; ono zabranjuje zloupotrebu tog uživanja.

U svojoj knjizi božanstvenog ushođenja, Lestvici, pravoslavni mistik Jovan Lestvičnik objašnjava kršćanski stav prema grijehu zloupotrebe:

„Bog nije stvorio, ni sazdao zlo. Stoga su u zabludi izvesni ljudi koji tvrde da su neke strasti u ljudskoj duši prirodne. Oni ne znaju da smo mi prirodna svojstva duše pretvorili u strasti. Na primer, mi po prirodi imamo seme za rađanje dece, ali smo ga iskoristili za blud. Po prirodi je u nama i gnev - ali protiv zmije, a mi smo ga upotrebili protiv bližnjega. U nama je revnost - da revnujemo za vrline, a mi na zlo revnujemo. Prirodno je da duša žudi za slavom, ali za onom na nebu. Prirodno je i ponositi se, ali u odnosu na demone. Isto tako je prirodno i radovati se, ali Gospodu i sreći svog bližnjeg. Dobili smo po prirodi čak i zlopamćenje, ali samo prema neprijateljima duše. Dobili smo i želju za hranom, ali to ne znači da treba biti oblaporan (proždrljiv – moja primjedba).“

Prema tome, sedam smrtnih grijeha (oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost i lijenost) kako ih navodi papa Grgur I su zapravo grijesi pretjeranosti i neumjerenosti, i to je u suštini stav koji kršćanska misao iskazuje kada je u pitanju odnos čovjeka prema uživanju u ovome svijetu. (Ovdje treba dodati da je listu od osam smrtnih grijeha predložio teoretičar pustinjskog monaštva Evagrije Pontski: "Osam je generičkih misli što obuhvaćaju sve ostale: prva je proždrljivost, potom dolazi pohota, treća je škrtost, četvrta žalost, peta gnjev, šesta bezvoljnost, sedma taština i osma ponos.“) I tu opet dolazimo do onog prvog razlikovanja tjelesne i duhovne ljubavi koju nam je papa rastumačio clare et distincta: ljubav kao temeljni pojam kršćanstva (i u svom tjelesnom i duhovnom smislu) ima svrhu da omogući stupanje i dolazak Božjeg svjetla u ovaj svijet, i ovdje je bitan zaključak do kojeg  u velikoj svećenićkoj molitvi dolazi Isus Krist:

"Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta nego da ih očuvaš od Zloga. I njima sam očitovao tvoje ime i još ću očitovati da ljubav kojom si mene ljubio bude u njima – i ja u njima.“

Islam, čovjek i svijet 

Za razliku od kršćanstva i judaizma, u kojima su svenosivi temelji na kojima počiva odnos čovjeka i svijeta određeni svojim glavnim motivom (Ljubav i Savez), Islam nema tendenciju da svoju istinu očituje nekim posrednim pojmom; zato što je Islam svojim stupanjem na zemaljsku scenu očitovao da je Kur'an sama Istina: „Reci: 'Došla je istina, a laži je nestalo!'" (Saba', 49.)

U kur’anskom sagledavanju odnosa čovjeka prema ovome svijetu nema previše teoretiziranja oko odnosa čovjeka i ovog svijeta: „Onome ko želi ovaj svijet, Mi mu brzo dajemo što hoćemo i kome hoćemo, ali ćemo mu poslije Džehennem pripremiti, u kome će se osramoćen i odbačen peći.“ (Al-Isra, 18.) Također, u jednom navratu Muhammed a.s. je slikovito uporedio značaj ovoga i onoga svijeta: „Allaha mi, dunjaluk je u odnosu na ahiret samo kao kad neko od vas stavi svoj kažiprst u more – neka pogleda s čime se taj prst vrati!“

Razlog tome je što Islam kao najradikalnija forma monoteizma (Assman) u takvoj dihotomiji ovaj svijet samo kao prolaznost, kratkotrajnost, uživanje, igru i  gomilanje blaga. Sa druge strane, čovjeku nije zabranjeno u ovome svijetu uživati; zabranjeno mu je smatrati uživanje u ovom svijetu krajnjim ciljem njegovog života na njemu: „Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na ovome svijetu; a najljepše mjesto povratka je u Allaha.“ (Ali 'Imran, 14.)

Već u samom kur’anskom kazivanju o Ademu i Havi odigrava se susret sa  misterijem Božijeg stvaranja ovog svijeta i čovjeka. Za Muhammed Asada to kazivanje je zapravo alegorija o ljudskoj sudbini jer nakon stvaranja Zemlje Bog odluči stvoriti na njoj i njene nasljednike, na što meleci odgovoriše: "Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo. On reče: 'Ja znam ono što vi ne znate.'" (Al-Baqara, 30.)

U tom odgovoru je sadržana uvijek aktualna misao o tajanstvenosti čovjekove svrhe postojanja na ovome svijetu, koja ostaje nerazjašnjena ne samo čovjeku, nego i melecima. Cjelokupna ljudska osjećajnost i misao, od mitosa do logosa, od slike do riječi, znanosti i umjetnosti, ostaje začuđena pred tom zagonetkom života i smrti, uvijek neiscrpnom, nedokučivom, nenadmašivom  i neizrecivom u svojoj biti i svome bivanju, vremenu i prostoru, tijelu i duhu.

Zaključak

U ovom eseju sam pokušao načelno rasvijetliti bitne tačke odnosa čovjeka i ovoga svijeta u narativima velikih monoteističkih tradicija. Potreba da se o tome nešto više kaže proizlazi iz činjenice da se o toj temi zaista malo piše i argumentativno raspravlja. Objašnjenje tog nedostatka vidim u sljedećim razlozima: akademsko-teološki diskurs nažalost daje premalo materijala i rasprave o toj temi, čemu ne vidim dubljeg razloga ni smisla, ali ne treba kriviti samo akademski diskurs; i javni diskurs i problemi kojima je obuzet savremeni čovjek nikako ne ostavljaju prostora za samostalno i kritički formirano mišljenje vjernika o temama koje pokušava samo racionalno i znanstveno analizirati, ali ne pokušava uvidjeti dublju, trajniju, historijski i vjerski utemeljenu kritiku tih problema. Zbog toga su mnogi mislioci 20. stoljeće nazivali stoljećem postulatornog ateizma, jer šta su dva svjetska rata, Hirošima i Nagasaki, Holokaust i genocid ako ne izravna negacija Boga i Njegove Objave?