Od 1950-ih pa sve do danas, dva globalna trenda postavila su nas pred sljedeće pitanje: ''Da li će muslimanski svijet još jednom morati izabrati između potrage za prosvjećenjem i težnje za elegancijom i luksuzom?''. Prvi trend je rastuća cijena i vrijednost goriva i činjenica da se njegove najveće rezerve nalaze u muslimanskim zemljama. Zapravo, desilo se da su zemlji kojoj su sudbinski dodijeljena dva najsvetija grada u islamu, podarene i najveće svjetske rezerve nafte. Muslimanski Srednji istok je svjetski predvodnik u posjedovanju izobilja ovog strateški i kritično važnog izvora industrijske enrgije. Saudijska Arabija, Iran, Irak, Kuvajt i druge muslimanske zemlje u regiji smatraju se jednim velikim i gotovo nepresušnim naftnim izvorom.

Ogromno bogastvo koje se time stvorilo neizbježno je pokrenulo još jednu epohu žudnje za elegancijom i luksuzom. Mali emirat Dubai posebno je spektakularan u tome. Ono što je nekada bilo zemlja kamila, konja i šatora, sada je dom luksuznih objekata za skijanje i klizanje na ledu izgrađenih  usred pustinje. Svjetski najluksuzniji hotel izgrađen je i nalazi se upravo u Dubaiu. S druge strane, ovo je bogastvo stvorilo velike mogućnosti za promovisanje prosvjetljenja, znanja i stručnosti. Mali Dubai sada ima kompaniju koja bi mogla pomoći Americi da upravlja svojim morskim lukama. Štaviše, bilo je gotovo dogovoreno i izvjesno da će se spomenuti posao ostvariti, ali su Američki nacionalizam i arapska militantnost bili uzrok povlačenja i neuspjeha ove poslovne saradnje.

Arapske zemlje bogate naftom su voljne da na Zapadu promovišu obrazovanje o islamu. To se može smatrati posebnom vrstom slijeđenja i provođenja principa Kur'anskog imperativa ''ikre''. Saudijski pričevi dodijelili su milione dolara projektima izučavanja islama na Harvardu, Georgtownu i nekim drugim institucijama. Milioni muslimanskih dolara iz naftnih prihoda pomogli su i omogućili osnivanje i izgradnju zgrada Oksfordskog centra za islamske studije u Engleskoj. Ovim su aktivirani principi objave ''ikre'', a poseban akcenat stavljen je na stvaranje uslova za bolje izučavanje i razumijevanje islama i muslimanske historije na zapadnim obrazovnim institucijama.

Međutim, ovaj smisao principa Kur'anskog imperativa ''ikre'' nije isti onaj koji je podstakao kreativnu sintezu u kojoj su prve generacije muslimana odgovorile na stimulanse iz drevne Grčke, Indije, zoroastrijanske Perzije, Egipta i židovske učenjačke briljantnosti. Ovo nas dovodi do drugog značajnog trenda koji je uslijedio nakon kraja evropskih carstava u Africi i Aziji i rađanja fenomena globalizacije. Na početku procesa dekolonijalizacije i globalizacije, značajan broj muslimana migrirao je na Zapad. Svijet je počeo govoriti ne samo o pitanju odnosa ''islama i Zapada'' nego sve više, i vjerovatno urgentnije i češće, o pitanju ''islama na Zapadu''. Muslimani su sada najveća vjerska manjina u Francuskoj, vodećoj zemlji kad su u pitanju postavljanja muslimanki za članove kabineta federalne vlade. Iako u SAD ima isto toliko muslimana koliko i Židova, muslimani su daleko manje moćni u politici, ekonomiji i ostalim stvarima od nacionalne važnosti. Amerika još uvijek nije imala Židova za svog predsjednika, ali je daleko manje vjerovatno da će u budućnosti ikada imati predsjednika koji je musliman. Međutim, moguće je da će uskoro SAD dobiti predsjednika koji je sin muslimana. Barack Obama, kršćanin koji je zadržao svoje muslimansko srednje ime ''Hussein'', glas je umjerenosti kad su u pitanju američki odnosi sa muslimanskim svijetom. I Obamin otac ali i njegov očuh bili su muslimani.

S druge strane, moramo reći da je važnije da li će muslimani Evrope i Sjeverne Amerike postati predvodnici umeta u potrezi za prosvjetljenjem, a ne u težnji za luksuzom. Baš kao što se muslimanska Španija do 15. stoljeća razvila u izvor i fontanu kreativne islamske kulturne sinteze, savremeni muslimani bi mogli reaktivirati tu klasičnu muslimansku sposobnost prihvatanja mudrosti i stručnosti od drugih. Da li je princip Kur'anskog imperativa ''ikre'' pred vratima nove ere civiliziranog dijaloga između islama i Zapadnog svijeta?

Tačno je da su neki muslimani radiji da od Zapada uče i peuzimaju znanje o različitim tehnologijama destrukcije, a ne da usvajaju vještine kreativnosti. U toku posljednjih 150 godina, Zapad je u isto vrijeme bio avangarda uništenja i militarizma, ali i rasadnik inventivnosti i inovacija. Militarizam Zapada i njegova pohlepa za naftom muslimanskih zemalja stvorili su osjećaj opsade u nekim dijelovima muslimanskog svijeta. Kao odgovor na to, radikalizirani islam je zauzeo obrambeni položaj – ito ne bez raloga. Muslimani od Čečnije do Iraka, od Kosova do Kašmira, od Somalije do Palestine, od Sirije do Irana i od Afganistana do Bosne bili su primorani da nauče kako da se brane. Međutim, smisao Kur'anskog imperativa ''ikre'' bio bi potpuno iznevjeren ako bi umet bio nesrazmjerno željan da usvaja samo i isključivo sposobnosti destrukcije (na primjer, razvijanje nuklearnog oružja), a ne da, istovremeno, razvija talente konstruktivnog djelovanja (na primjer, upotreba sigurnijih izvora i oblika energije u miroljubive svrhe).

Islamska civilizacija je u procesu stalnom razvoju tokom posljednjih 14 stoljeća. Međutim, smatra se da je islam kao vjera usavršen i upotpunjen objavom: ''Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera'' (5:3). S druge strane, islam kao civilizacija je vibrirao, imao svoje uspone i padove, veličanstvena postugnuća i tužne neuspjehe. Bivajući u stalnom razvitku, islamska civilizacija se kreće u prostoru između potrage za prosvjećenjem i žudnja za luksuzom.  

U ovom savremenom dobu, na obzorju se pojavljuju dvije mogućnosti: (a) ogromno naftno bogastvo, koje će nas odvesti u raskoš ili dovesti do prosvjetljenja i (b) globalizacija i migracija, koje mogu biti izvrsna prilika za stvaranje kreativne intelektualne sinteze. Islam bi ponovno mogao biti spreman da uči od drugih ali i da osvježava svoju vlastitu mudrost naslijeđenu iz prošlih vremena. Da li se to nalazimo pred vratima novog perioda u historiji islamske civilizacije? Da li će ovaj veličanstveni kulturološki projekat u procesu stalnog razvoja napraviti još jedan veliki korak naprijed? Izgleda da je došlo vrijeme da se u potpunosti sprovede Kur'anski imperativ ''ikre''.

*Preuzeto iz časopisa Islamic Horizons, septembar/oktobar 2008. godine, str. 52-55.

*Dr. Ali A. Mazrui je direktor Instituta za globalne kulturološke studije; profesor humanističkih nauka na univerzitetu ''State University of New York'' u Binghamtonu, New York; profesor na univerzitetu ''University of Jos'', Kenija; profesor emeritus i viši istraživač na Odjelu za afričke studije univerziteta ''Cornell University''; rektor univerziteta ''Jomo Kenyatta University of Agriculture and Technology Nairobi'', Kenija. Na zapadu je vjerovatno najpoznatiji po svojoj PBS seriji ''The Africans: A Triple Heritage'' (Afrikanci: Trostruko naslijeđe).

Sa engleskog preveo:

Asmir Dorić, prof.