Cijenjena porodico,

prijatelji, saradnici i poštovaoci Alije Izetbegovića,

ekselencije,

očekujem vaše razumijevanje za razloge uslijed kojih će ovo obraćanje, koje mi čini veliku čast, imati karakter ličnog svjedočenja. Sredinom proteklog ramazana predsjednik i prijatelj Bakir Izetbegović upoznao me sa idejom o priređivanju izbora tekstova Alije Izetbegovića u audio formi i predložio mi da učestvujem u njezinoj realizaciji. Obradovao sam se zamisli i, naravno, mogućnosti da budem sudionik u pravljenju izbora iz djela sa kojim sam imao i imam više od uobičajenog čitalačkog odnosa. Prijedlog sam odmah prihvatio, smatrajući da mi predstoji koliko važan i odgovoran toliko i ugodan posao ponovnog čitanja tekstova koje dobro poznajem.

Moje čitalačko druženje sa tekstovima Alije Izetbegovića

Upoznavanje sa Alijom Izetbegovićem kao autorom za mene je započelo sa njegovim prvim objavljenim radom o islamu. Bio sam u trećem razredu Gazi Husrev-begove medrese kada je u Takvimu za 1968. godinu izašao rad sa izazovnim naslovom Zašto su muslimani zaostali i zagonetnim autorskim potpisom L.S.B. Napisan u stilu koji je odudarao od vladajućeg stila tadašnjih pisanja o islamu u nas, rad sam doživio kao sretni događaj i čitao sa uzbuđenošću i predanošću sa kojima se čitaju tekstovi otkrića, tekstovi što korespondiraju sa našim dubljim slutnjama, mislima i osjećanjima.

Potrebu da saznam ko je autor teksta Zašto su muslimani zaostali i želju da to bude savremeni bosanski musliman, a ne neki strani muslimanski pisac, zadovoljio sam nakon višemjesečnog zanovijetanja profesorima Medrese. Od profesora Sokolovića, koji je učestvovao u pripremanju Takvima, uspio sam iznuditi saznanje da je L.S.B. pravnik iz Sarajeva, u četrdesetim godinama života, a odgajatelj Radončić mi je otkrio da se on zove Alija Izetbegović. Poslije sam zanesenost tekstom i želju za bosanskim identitetom autora razjašnjavao sebi time što sam tada imao nepunih osamnaest godina i što je tekst odgovarao na zahtjeve mojih medresanskih ideala za koje nisam nalazio potvrdu u životnom svijetu izvan zidova Medrese niti u raspoloživoj literaturi o islamu na materinskom jeziku.

Alija Izetbegović je bio od onih koji se usuđuju učiniti iskorak u nesigurnost slobode u odnosu na vlastiti život, koji preuzimaju rizik izbora životnog puta i njegove posljedice. No, uz to je bio i od onih koji svome odnosu prema životu nastoje pribaviti zadovoljavajuće svjetonazorsko saznanje stvarnosti, vrjednovanje života, postavljanje svrha. Kao i svaki izvorni mislilac koji u životu zapravo razvija jednu misao, on je jednu misao zastupao u svim svojim važnijim tekstovima. To je kur'anski inspirirana misao ravoteže između duhovnog i materijalnog domena stvarnosti.

 

 

U toj zanesenosti započelo je moje čitalačko druženje sa tekstovima Alije Izetbegovića, i nekoliko godina kasnije ono je dobilo realističniju određenost sa neposrednim upoznavanjem i druženjem sa rahmetli Predsjednikom. Zahvaljujući tome, Islam između Istoka i Zapada i druge važnije njegove tekstove mogao sam čitati i uglavnom sam čitao u rukopisu. O većini njih sam poslije pisao kao sadržajima dragocjenog čitalačkog iskustava i govorio u različitim prigodama koje pamtim kao događaje istinskog duhovnog uznošenja. Tako se, ne bez ponosa, često sjećam učešća sa rahmetli Nedžadom Ibrišimovićem i akademicima Muhamedom Filipovićem i Tvrtkom Kulenovićem u predstavljanju knjige Moj bijeg u slobodu 1999. godine u Domu Armije u Sarajevu. Ta promocija jedne knjige narasla je do odbrane i pohvale civilizacije knjige, do čina koji je Alija Izetbegović svojim završnim autorskim svjedočenjem uznio na razinu univerzalnog susreta života, literature i slobode.

Obavezu reprezentacijskog čitanja tekstova Alije Izetbegovića preuzeo sam, stoga, sa samopouzdanjem čitaoca koji iz bliskog opusa treba izdvojiti dijelove što vjerodostojno predstavljaju zamisli, poglede i svjedočenja autora. Kada sam, međutim, krenuo sa čitanjem tekstova okupljenih u deset knjiga Izabranih djela dočekala su me iznenađenja na koje nisam računao. Već u susretu sa prvom knjigom i radovima sa kojima sam se povezao u danima mladalačkih traganja, bio sam pretečen njihovom aktualnošću i uvjerljivošću u mjeri koju nisam očekivao. Vidio sam da vrijeme, taj stari nepodmitljivi sudija, nije nimalo umanjilo intelektualnu poticajnost i direktnu praktičku značajnost tekstovima koje je Alija Izetbegović napisao krajem šezdesetih i tokom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao priloge kritici tadašnje stvarnosti muslimanskog svijeta. Štaviše, zaključio sam da njegova pitanja i odgovori u tim tekstovima danas imaju veću snagu praktične mudrosti negoli prije četiri desetljeća kada su nastajali, posebno pitanja, koja rasvjetljavaju jaz između vrijednosti islama i stvarnosti muslimanskih društava. Taj jaz o kojem je pisao Izetbegović, a koji razdvaja stvarnost većine muslimanskih društava, u kojima je život većine ljudi obilježen nepravdom, praznovjerjem, siromaštvom, kukavičlukom, nasiljem, nazadnošću, i islam kao skup vjerskih poruka, koje zahtijevaju pravdu, znanje, solidarnost, mir, red, dostojanstvo, i kao kulturno-povijesni pokret, koji je stvorio zakonodavstvo, gradove, države i civilizacije, danas je očigledniji za neke muslimane, a zamagljeniji za mnoge ili gotovo sve muslimane.

Sa drugom knjigom, sa Islamom između Istoka i Zapada bilo mi je jasno da nije nevolja u tome šta uključiti u izbor već šta isključiti iz izbora. Kako mirne duše nešto uzeti, a nešto ostaviti iz djela, koje je akademik Enes Karić označio odvažnom knjigom u muslimanskom intelektualnom vidiku, a akademik Tvrtko Kulenović hrabrom knjigom na univerzalnom naučnom planu i jednim od temeljnih djela naše kulture, kako, dakle, selekcionirati sadržaj djela s kojima je bošnjačka muslimanska misao i bosanskohercegovačka kultura uvjerljivo izašla u svijet. Kada je Izetbegović pisao svoje glavno djelo Bosna je bila daleko od središta bilo čega, Istok i Zapad su imali primarno geopolitičko značenje i naslov djela je upućivao na obilježavanje položaja islama i muslimanskog svijeta na blokovski podijeljenoj ideološkoj, političkoj i ekonomskoj mapi svijeta. U okolnostima poslijeblokovskog ustroja svijeta moglo se zato očekivati da Islam između Istoka i Zapada izgubi na izražajnosti, međutim, danas se nije teško uvjeriti u vrijednost djela kao autentičnog priloga rješavanju dubljih napetosti našeg doba. Dovoljno je spomenuti Izetbegovićevo zasnivanje fundamentalne suprotnosti u sukobu istine religije i umjetnosti, na jednoj, i istine nauke, na drugoj strani, kao isključivih i utoliko nepotpunih istina o čovjeku i svijetu, njegovo upućivanje na islamski jezik njihove ravnoteže i zagovaranje njihovog mirenja u jedinstvu duhovne i materijalne strane života. Čovječanstvu danas prijeti ugroženost života na Zemlji od onih koji nemaju mjere u iscrpljivanju blaga prirode pomoću nauke i ugroženost zajedničkog života različitih naroda od onih koji uništavaju vjerska i kulturna blaga drugih zloupotrjebljavajući religiju. Zato o ravnoteži i mirenju religije i nauke, kao najjačih općih sila koje utječu na ljude i koje zajedno mogu spasiti čovječanstvo, danas slično Aliji Izetbegoviću govore mnogi.

Prkosio institucionaliziranoj sintaksi besmisla

Radove koje je objavljivao u Takvimu, Islamsku deklaraciju i Islam između Istoka i Zapada Alija Izetbegović je pisao u privatnosti porodičnog života i izvan istitucionalnih središta akademskog i društvenog života. Djelo Moj bijeg u slobodu napisao je u zatvoru. Tokom nepunih pet godina on je u fočanskom zatvoru bilježio svoja razmišljanja i mišljenja drugih i tako prkosio institucionaliziranoj sintaksi besmisla, pobjeđivao sistem koji se temeljio na vjerovanju da je moguće izvršiti amputaciju slobode i da se fantazmagoričnom stvarnošću visokih zidova i čeličnih rešetki može poništiti stvarnost svijeta. U susretu sa djelom Moj bijeg u slobodu, trećem, četvrtom, iznova me fasciniralo i obavezalo to što u zatvorskim bilješkama Alije Izetbegovića nema ličnih ispovijesti. On više govori o svemu nego o sebi. Tek tu i tamo pojavi se neki sud o životu, koji odaje raspoloženje pisca, poput onih da i duša boli kao i tijelo, i da oni koji mogu podnijeti život mogu podnijeti i smrt. Jer život je teži i opasniji od smrti. Moj bijeg u slobodu ostaje čudesna i neprolazna pohvala literature i slobode u njihovom proživljenom oslanjanju jedne na drugu.

Knjigu Sjećanja Alija Izetbegović je sačinio kao autobiografski zapis prvog demokratski izabranog predsjednika Predsjedništva samostalne Bosne i Hercegovine. Pretežnim dijelom to su fragmenti Izetbegovićeva životopisa iz vremena kada je njegov život bio jedno sa sudbinom Bosne i bošnjačkog naroda, a ta se sudbina odvijala u planetarnoj razvidnosti i dramatskom dodirivanju krajnosti dobra i zla, pravde i nepravde. Čitao sam te fragmente po ko zna koji put, sada kao svojevrstan uvod i rezime ujedno za šest knjiga dokumenata o vremenu Evrope i svijeta kada je Alija Izetbegović dostojanstveno i hrabro izvršavao zadaću lidera u političkoj stranci, bošnjačkom narodu i državi Bosni i Hercegovini usprkos najsurovijim političkim iskušenjima, bezumlju i zločinima. A dokumenti, u sjećanju manje ili više živi Izetbegovićevi govori, intervjui i istupi, pokazivali su mi se sve više kao monumenti u proširenom vidiku u kojem sam ličnost i djelo Alije Izetbegovića vidio u snažnijem i cjelovitijem osvjetljenju.

Podsjećam na neke od njih. U referatu na Osnivačkoj skupštini SDA Alija Izetbegović objavljuje da je Bosna i muslimanska i srpska i hrvatska, i sa jednakom odlučnošću odbacuje muslimansko, srpsko i hrvatsko svojatanje Bosne. Pritom u osnivačkom dokumentu SDA utvrđuje jasno zauzimanje za vladavinu pravednih zakona, a protiv vladavine ljudi, kakvi god oni bili i kakva god ona bila. U obraćanju poslanicima Skupštine Republike Bosne i Hercegovine u decembru 1994. ponavlja svoje riječi odanosti „principu najvišeg reda, principu slobode, jer sloboda je ono što našim životima daje smisao“, i navodi da je „neopozivi cilj da Bosna – bez obzira šta će još biti – bude zemlja u kojoj niko neće biti progonjen zbog svoje vjere, nacije i političkog uvjerenja“. U Izjavi nakon parafiranja Mirovnog dogovora u Dejtonu poručuje: „Ovo možda nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji kakva jeste, u svijetu kakav jeste, bolji mir se nije mogao postići. Bog nam je svjedok da smo učinili sve što je bilo u našoj moći da mjera nepravde za naš narod i našu zemlju bude manja.“

Cijeli tekst u Preporodu od 1. novembra

[i] Obraćanje na Akademiji u povodu dvanaeste godišnjice smrti Alije Izetbegovića, koja je održana 19. oktobra 2015. god. u Narodnom pozorištu u Sarajevu.