Ostali dijelovi svijeta imaju više muslimanskih imigrantskih komuna; u zapadnoj Evropi, islam je druga najveća religija nakon kršćanstva, gdje predstavlja 6% ukupne populacije. Prema statistici za 2007. godinu, najzastupljenije religije u svijetu su:

1. kršćanstvo 33% (katolici 17%, protestanti 6%, pravoslavci 4% i ostali kršćani 7%),
2. islam 21%, s tim da je do 2014. godine procenat muslimana porastao na preko 28%,
3. hinduizam 13,3%, itd. (CIA, The World Factbook).

Geografska rasprostranjenost muslimana u svijetu i razvojni trendovi islama

 U 2010. godini evidentirano je 49 dominantno muslimanskih zemalja u svijetu. Oko 62% muslimana živi u južnoj i jugoistočnoj Aziji sa preko 1 milijardu sljedbenika. Najveća muslimanska zemlja je Indonezija, sekularna nacija sa oko 13% svjetskih muslimana, koju slijedi Pakistan 11%, Indija 10,9% i Bangladeš 9,2%. Oko 20% muslimana živi u arapskim zemljama. Na Srednjem Istoku, nearapske zemlje Turska i Iran su najveće muslimanske zemlje. U Africi, Egipat i Nigerija imaju najmnogobrojnije muslimanske zajednice. (Pew Research Centre) Savremene studije utvrdile su da je islam najbrže rastuća religija u svijetu, naročito je popularna kod mladih. Razlog je što entuzijazam i radoznalost mladih vodi do puta saznanja i istine. Islam, druga najveća religija u svijetu, je u rapidnom porastu na svjetskoj ljestvici i ima najnižu srednju dob, jer je polovina muslimana stara 23 godine ili mlađa, u poređenju sa 28 godina kod ostatka svjetske populacije. (US forum)

Ukupni broj muslimana u Evropi u 2010. godini je bio oko 44 miliona (6%), bez Turske. Ukupni broj muslimana u Evropskoj uniji je oko 19 miliona (3,8%). U prosjeku 9 miliona Turaka živi u Evropi, što čini najveću muslimansku imigrantsku komunu u Evropi. Procenat muslimana u Rusiji kreće se od 5% do 30%. Glavni muslimanski rejoni u Evropi jesu Albanija, Kosovo, dijelovi Makedonije i Bugarske, kao i neka područja Rusije u sjevernim dijelovima i slivu Volge. Muslimanski Sandžak obuhvata dijelove teritorije Srbije i Crne Gore. Transkontinentalne zemlje Turska, Azerbejdžan i Kazahstan su, također, poglavito muslimanske. Muslimanska populacija u zapadnoj Evropi potječe od doseljenika u 1945. ili nakon 1945. godine, kada se Francuska deklarisala kao zemlja imigracija. Muslimanske emigracije u metropolitansku Francusku kuliminirale su tokom Alžirskog rata za nezavisnosti. UN Visoki ured za izbjeglice procijenio je da 70% stanovništva Albanije čine muslimani, 91% na Kosovu, i 30% u Makedoniji. Bosna i Hercegovina također ima muslimansku većinu. U Turskoj su muslimani 99%, u Azerbejdžanu 93%. U Crnoj Gori 1/5 populacije čine muslimani. U Rusiji, Moskva je stanište za oko 1,5 milion muslimana. Studije su pronašle više muslimana u Ujedinjenom Kraljevstvu Engleske nego u Libanonu i više muslimana u Kini nego u Siriji. U Ujedinjenom Kraljevstvu, od 2001. do 2009. godine, muslimanska populacija je porasla deset puta brže od ostatka populacije. Procjenjuje se porast muslimana u evropskom stanovništvu od 6% u 2010. godini na 8% u 2030. godini. (Pew Research Centre, 2011.)

Karta 1. Geografska rasprostranjenost muslimana u svijetu u 2014. godini

(Izvor: Iqra Foundation, 2015)

Identifikacija i klasifikacija muslimanskih zemalja u svijetu

Na temelju istraživanja geografske rasprostranjenosti muslimanskog stanovništva, izvršena je identifikacija muslimanskih zemalja u svijetu i podjela na tri kategorije prema većinskom udjelu muslimana u ukupnom stanovništvu neke zemlje:

1. Prva kategorija: muslimani preko 66% u ukupnom stanovništvu (apsolutna većina)
2. Druga kategorija: muslimani 50-66% u ukupnom stanovništvu (relativna većina)
3. Treća kategorija: muslimani 33-50% u ukupnom stanovništvu (manjinska većina).

U sva tri slučaja, ovakve zemlje su kategorisane kao muslimanske ili poglavito muslimanske, jer muslimani čine trećinu, polovinu ili više od polovine njihove ukupne populacije.

Sve muslimanske zemlje dijele islamsku kulturu i tradiciju zbog čega postoje značajne sličnosti u njihovoj ukupnoj ili djelimičnoj urbano-geografskoj strukturi i fizionomiji. Ona se prije svega manifestuje u prepoznatljivom kulturno-graditeljskom i historijskom naslijeđu Orijenta, te islamskoj praksi muslimanskog stanovništva (vjerovanje u jednog Boga, pet dnevnih namaza, post ramazana, zekat i sadekatu-l-fitr, itd.). Tragovi Orijenta kod nas su evidentni na brojnim objektima i kulturno-historijskoj baštini iz turskog perioda u Bosni i Hercegovini, prije svega u ambijentalnoj cijelini kakva je sarajevska Baščaršija sa brojnim džamijama i slično.

Struktura Sarajeva

Prema karti, muslimanski regioni u Evropi u 2009. godini su: Bosna i Hercegovina (veći dio teritorije), Albanija, Kosovo, JZ dijelovi Srbije i SI Crne Gore, SZ Makedonije, Bugarska (uglavnom na jugu zemlje), kao i SI Rusije; zatim, transkontinentalna područja: Turska, sjever Kipra, Azerbejdžan i Kazahstan.

Etnička struktura u Bosni i Hercegovini je uslovno rečeno indikator religijske opredjeljenosti. „Etnička grupa je zajednica ljudi povezanih zajedničkim porijeklom, kulturom, rasom, religijom, jezikom i nacionalnosti. Etničke grupe mogu biti izdvojene na bazi jezika, religija, nacionalnog porijekla, zajedničkih običaja, ili čak na bolesno-definiranom konceptu rasa.“ (Fellmann, J., Getis, A., Getis, J., 1999.) Etnička struktura Sarajeva, kao glavnog grada Bosne i Hercegovine, pretrpjela je određene promjene od 1991.-2005. godine: (vidjeti naslovnu ilustraciju)

Prema grafikonu etničke strukture Sarajeva 1991-2005. godine, mogu se utvrditi dvije kategorije promjena:

• porast udjela Bošnjaka (muslimana) u ukupnom stanovništvu 1991-1996. godine uslijed migracija tokom rata i agresije na Sarajevo i BiH;

• blagi pad Bošnjaka od 1996-2005. godine uslijed stabilizacije zemlje i povratka raseljenih lica, te vanjskih migracija. „Sarajevo, kao glavni grad BiH, treba simbolizirati oživljavanje multietničnosti i ilustrirati obaveznu dobrodošlicu povratnicima manjina.“ (Rebuilding Multhi-Ethnic Sarajevo, 1998.) Međutim, Bošnjaci sa preko 77% i dalje predstavljaju apsolutnu većinu u ukupnom stanovništvu Sarajeva.

Cijeli tekst u Preporodu od 1. decembra