S vremena na vrijeme u žižu javnosti dospiju vijesti o nasilnom i razuzdanom ponašanju omladine u školama i na ulicama naših gradova. Vjerovatno se sjećate slučaja nevino stradalog Denisa Mrnjavca hladnokrvno ubijenog u sarajevskom tramvaju ili tri tuzlanske srednjoškolke koje su maltretirale školsku kolegicu. Takvi događaji kao da na trenutak skinu koprenu s naših očiju i vidimo stvarno stanje i probleme o kojima moramo povesti računa. Nažalost, zajednički imenilac svemu tome jeste da se te nemile scene nakon medijske pompe ubrzano zaboravljaju, stavljaju pod tepih sve do novog slučaja kad ćemo se ponovo zgražati, pa opet zaboravljati, i tako ukrug.

Odgoj na pravi način?

Smatram da nas ovakve alarmantne pojave trebaju nagnati da sebi postavimo pitanje: da li odgajamo našu djecu na pravi način, kojim ih to vrijednostima učimo i kakvu viziju svijeta im predstavljamo?

O ovim pitanjima se u razvijenom svijetu uveliko raspravlja, posebno nakon tragičnih masovnih ubistava u američkim školama.

Pokušava se pronaći rješenje, kao i adekvatne preventivne mjere. Svoje mišljenje o tom pitanje je dao i eminetni dr. Robert Shaw, dječji i porodični psihijatar, koji smatra da se korijen problema nalazi u lošim odgojnim metodama. U svom bestselleru „The Epidemic: Raising Secure, Loving, Happy, and Responsible Children in an Era of Absentee and Permissive Parenting“, on naglašava da su odsustvo roditelja iz života svoje djece i epidemija tzv. popustljivog odgoja krivci za današnje stanje. Njegove su ideje zaista revolucionarne i bacaju novo svjetlo na važno pitanje odgoja mladih.

„Današnji svijet je prepun nezadovoljnih i nesretnih roditelja te djece koja pate, djece kojoj je dosadno, koja su nezadovoljna, nevesela, otuđena, emocionalno hladna, pa čak i nasilna“, ističe dr. Shaw. Dovoljno je da se osvrnete oko sebe. Dok su nekada sretne porodice bile sretna pojava, danas sve češće viđamo roditelje koji užurbano jure s jednog posla na drugi – djeca plaču, prepiru se, iživljavaju, izražavaju zlovolju, dure se dok ih roditelji grde kad se žale, ili ignoriraju svoje neposlušno, mrzovoljno dijete.

Svjedoci smo epidemije problema u školi, u učenju i ponašanju naše omladine. Nastavnici primjećuju kako im u razrede dolaze djeca koja nisu sposobna sudjelovati u nastavnom procesu, koja ne vide svrhu učenja, koja se ne mogu uklopiti u društvo niti u sistem pravila zato što nemaju volje za stjecanjem znanja. Nažalost, na postojanje djece bez nadzora ukazuju nesretni slučajevi koji ispunjavaju crnu hroniku (maloljetnik ubio djeda, istukao majku, nožem izbo prijatelja, izvršio samoubistvo zbog neuzvraćene ljubavi).

Roditelji, prijatelji i nastavnici znaju skočiti u odbranu i insistirati na tome da je počinitelj zločina fin dečko, bistar, pristojan, omiljen, koji ni u kojem slučaju nije sposoban za takvo zlodjelo.

Kad nas ipak crna stvarnost i javnost natjeraju da prestanemo poricati problem i da se s njime suočimo, umjesto da se okrenemo prevenciji i liječenju, pokušavamo prijestupe spriječiti pojačanim patrolama policije i zaštitara, ograničenjima i nametanjima jednakih propisa dobro odgojenim učenicima i problematičnoj djeci.

Međutim, to su samo vanjski rezovi dok se suština bolesti ne liječi.

Korijen problema se krije u načinu na koji (ne)odgajamo našu djecu. Jasno je da ako djeca ne poštuju roditelje vjerojatno neće poštovati ni svoje odgajatelje i učitelje,  a ako ne poštuju braću, sestre, vršnjake pribjegavat će agresivnim strategijama kako bi postigli ono što žele.

Kao što ističe dr. Robert Shaw, upravo trendovi u porodičnom odgoju koji su se pojavili u posljednjih trideset godina idu u prilog razvoju otuđenoga i nekomunikativnoga djeteta, djeteta s poteškoćama u učenju, djeteta koje nije moguće kontrolirati.

Porodica - stub društva

Prema njegovim riječima, porodica kao glavni stub društva danas ne predstavlja faktor sigurnosti i stabilnosti mladoj osobi. S jedne strane možemo govoriti o lošem socioekonomskom statusu većine porodica, a s druge strane u jednom broju porodica vladaju poremećeni porodični odnosi, gdje se jedan ili oba roditelja odaju asocijalnom ponašanju, konzumiranju alkohola, narkomaniju, zatim prisustvo nasilja u porodici.

Roditelji se nalaze u situaciji da moraju robovati materijalističkom društvu, društvu koje pretjerano cijeni uspješne, zbog čega oni moraju provoditi beskrajne sate kako bi što više zaradili na poslu. S djecom ne komuniciraju, rijetko im postavljaju granice, izgubili su osjećaj za položaj djeteta u porodici i zanemaruju njihov duhovni i moralni razvoj. Zbog toga se kod mladih ne razvijaju osnovne vrijednosti kao što su empatija, trud, dužnost i čast.

Ta se neobuzdana, neodgojena djeca vrte u krugu svog problematičnog ponašanja koje se sve više širi, dok na kraju ne dođe do stvarnih granica – granica koje prečesto moraju postavljati institucije poput škola, ili, u krajnjem slučaju zakon.

Roditelji treba da se zapitaju šta daju i koliko 'duhovne hrane' pružaju svojoj djeci, a koliko uzaludne zabave. Kako odrastaju naša ugrožena djeca provode sve više vremena u traženju načina na koji će se zabaviti nego na vlastito obrazovanje: u gledanju TV-a, igranju video-igara, lutanju po trgovinama, zloupotrebi kompjutera, a po uzoru na roditelje, svoju vrijednost pronalaze u posjedovanju, zahtijevajući najnovije tipove mobitela i najmodernije konzole za igrice.

U našoj okolini možemo primijetiti koliko je samo takve, emocionalno i duhovno, zapuštene djece s kojima niko ne razgovara, čak niti onda kada ona svojim postupcima i riječima mole 'odrasle' za pomoć. A onda, kada svojim ponašanjem prijeđu granice dopuštenog, svi oni koji su mogli primijetiti njihovu krizu i koji su im mogli pomoći, čude se kako je takvo dijete moglo počiniti zločin.

Nehotični odgoj

Naše društvo je zakazalo upravo na provođenju preventivnih mjera, i podučavanju mladih da se ljudska duša razvija samo dok daje drugima, brine i povezuje s njima, te jača u razumijevanju i ispunjenju. Unatoč dobrim namjerama njihovih roditelja, mnoga današnja djeca su i nehotice odgojena tako da uzimaju, a nikad ne daju ništa zauzvrat, da prikupljaju, a nikad ne dijele, da posjeduju, a da nikad ne cijene vrijednost toga što imaju.

Vjerujem da nam odgoj djece treba biti najbolja prilika za ispunjenje, zadovoljstvo i radost. Pa ipak, postoji nada, budući da taj virus ne uzrokuje bolest od koje djeca sama obolijevaju, ona je rezultat njihovog odgoja. Sve što roditelji moraju da učine je da promijene svoje ponašanje pa će se stanje njihove djece popraviti. Samo zajedničkim angažmanom porodice, škole i cijelog društva možemo bitno smanjiti nasilje u školama ali i na ulicama među maloljetnicima.

 Izvor: Al Jazeera