Ma koliko se davao značaj ovakvom božanskom rasporedu, nikada se on ne može previše naglasiti, niti se može razbistriti dno božanske Mudrosti koja se odlučila da probudi čovječanstvo i usmjeri ga na Pravi Put. Ne duljeći previše, da bismo afirmisali ovu prvu riječ posljednje Objave, donosimo listu djela koja preporučujemo za čitanje. Izbjegavali smo opširna djela. Naravno, ovdje je riječ o djelima muslimanskih autora; nemamo nesretnu ambiciju da ih nazivamo islamskim djelima, pošto ne želimo sebe nametnuti za kriterij procjenjivanja koje djelo je islamsko a koje nije, neovisno o tome da li je autor musliman (islamsko djelo je ono koje je u skladu sa učenjima islama).

Naglašavamo da praviti ovakav spisak nije moguće bez izvjesne doze subjektivnosti. Nije lahko iz galaksije knjiga izdvojiti nekoliko djela. Svjesni smo da zaobilazimo mnoga kapitalna i impozantna djela, ali, pošto se radi o našoj skromnoj preporuci, očito da je ona rezultat našeg rakursa promišljanja i trenutnog doživljavanja svijeta i života. Uvrstili smo pet klasičnih i pet savremenih djela. Poredana su po abecednom, a ne po prioritetnom redu. Olakšavajuća okolnost jeste da su sva preporučena djela prevedena, odnosno pisana na našem jeziku.

1. Alija Izetbegović, Islam između Istoka i Zapada. U našoj domovini je Alija Izetbegović poznatiji po svom političkom, a u muslimanskom svijetu radije po svome intelektualnom liku. Zbog tog razloga, preporučujemo djelo koje će ga osvijetliti kao angažiranog intelektualca koji je u teškim i burnim vremenima pisao o islamu kako ga on vidi, na lucidan, inventivan i oštrouman način. Kaže Enes Karić: ''Strepnje koje ta knjiga sadrži, ideale koje nagovještava, tjeskobu koju mjestimice njedri, mjesto koje se za islam  traži, posredna kritika muslimana današnjice koja se iznosi na vidjelo dana – sve to autoru služi na ponos, čini ga živim, ali ga i  nadživljava!'' Reći će sām autor: ''Ova knjiga nije teologija, niti je njen pisac teolog. U ovom pogledu knjiga je prije pokušaj da se islam 'prevede'  na jezik kojim govori i razumije današnja generacija''.
2. Dželaluddin Rumi, Tajne uzvišenosti. Samo islam ima dva velika spomenika ljubavi, Mesneviju i Tadž Mahal. Prvi duhovni, drugi materijalni. Tekst ovog djela je napisan jednostavnim proznim jezikom i stilom, znatno lakši za razumijevanje od tematski podudarne Mesnevije. Djelo Tajne uzvišenosti predstavlja zbirku Rumijevih kazivanja, nakon njegove realizacije duhovnog preobražaja, o različitim temama iz oblasti tesavvufa. Uz to, ovo djelo nesumnjivo predstavlja vanredno značajan i vrijedan primarni izvor u sklapanju cjelovite slike o životu i ličnosti Dželaluddina Rumija. Sufijska izreka kaže: ''Ko spozna sebe, spoznao je Gospodara''. Ovo dragocjeno djelo nam pomaže da zaronimo u dubine vlastitoga bića.
3. Ferid Muhić, Islamski identitet Evrope. Prema Enesu Kariću, najvažnija postavka koju Ferid Muhić iznosi u prva dva poglavlja jeste svakako ta da u Evropi nema religije koja je ''domaćin'' i one religije koja je ''gost!'' U neku ruku, cijela ova Muhićeva knjiga je upravo o tome. Drugo, može se čitati baš kao jedno od najznačajnijih djela svoje vrste – kao djelo koje opovrgava ideologe i ideologije što podržavaju i opravdavaju opreku islama i Evrope. Naprimjer, on u uvodu navodi kratak prikaz činjenica: 1. činjenica da judeo-kršćanstvo nije nastalo na tlu Evrope jasno demonstrira neodrživost tvrdnje o Evropi kao imanentno i ekskluzivno judeo-kršćanskom kontinentu; 2. pri formiranju svojih prvih država u Evropi, islam i muslimani nisu zatekli nikakvu kompaktnu zajednicu kršćanskih država na tlu Evrope. Kršćanstvo kao integrativni faktor i zajednički imenitelj nastaje znatno poslije, a ne prije formiranja prve islamske države u Evropi 711. godine, samo u jednom (i to manjem) dijelu Evrope; 3. veći dio Evrope ostaje paganski još vijekovima nakon što su ogromna područja Evrope već prihvatila islam i ušla u sastav islamskih država, što znači stotine godina poslije formiranja mnogih islamskih država u Evropi – od Kavkaza, preko najvećih otoka Mediterana, do Endelusa, koji je u to vijeme ekonomski i kulturno najrazvijenija te jedna od najvećih i najmoćnijih evropskih država. Treće, potrebno je kazati da u našoj javnosti niko do sada nije na ovako potkrijepljen način izvršio temeljitu kritiku medijskog tretiranja islama u Evropi i na Zapadu, napose onog desničarskog.
4. El-Gazali, Izbavljenje od zablude. Kratko El-Gazalijevo djelo koje opisuje tegoban put od sumnje do svjetlosti vjerovanja. On govori o svojoj vjeri i o iskušenjima, sumnjama i spoznajama kroz koje je ona prolazila težeći čistoj iskrenosti i sigurnosti. Govoreći o nečemu što je za veliku većinu ljudi oduvijek bilo od najviše životne važnosti, on to čini na krajnje jednostavan i jasan način.
5. Hafiz Širazi, Divan. Na ovoj listi smo uvrstili i jedno poetsko djelo. Djelo ponajvećeg perzijskog lirskog pjesnika koje su naši preci, kao što su Ahmed Sudi Bošnjak i drugi, tako brižljivo izučavali i komentarisali. O tome nam svjedoče brojni rukopisi iz blaga Gazi Husrev-begove biblioteke. Divanom je bio fasciniran i Gete. Čitanje ovog djela biće uveliko olakšano konsultiranjem, u bosanskom izdanju, Rječnika stranih, manje poznatih termina i Kratkog pojmovnika irfanskih termina. Ukoliko bismo bili primorani da u najkraćem opišemo ovo slavno djelo, onda bismo kazali da ono za nas predstavlja himnu ljubavi prema Bogu. Opuštajuće je čitati vatrene, a počesto i tugaljive, stihove velikog Hafiza koji krvavih suza čezne za Susretom. Lijepo je tokom čitanja ovoga djela imati na umu Hafizove riječi:

Bude li Božije Lice jedino za čime žudiš, tek ćeš onda moći reći da pravo sudiš! (G, 482)

6. Ibn Tufayl, Živi sin Budnoga. O jednom djetetu, ostavljenom na pustom otoku, brine gazela koja je izgubila svoje mlado. Dječak, pa potom čovjek, raste bez ikakvog dodira s civilizacijom, i najprije stječe osnovna saznanja o materijalnom svijetu, od pojma tijela – razlikujući tvar i oblik – stiže do pojma duhovnog svijeta, u raznolikosti stvari raspoznaje jedno načelo koje ih objedinjuje, i tako postepenim zaključivanjem dospijeva do svijesti o nužnom postojanju Stvoritelja. U posljednjem stadiju, tako stečeno znanje o Stvoritelju prerasta u iskustvo, neposredno sagledanje duhovne zbilje i utapanje u Istinu, čime je ostvaren svevremeni mistički ideal. Kada se jednoga dana usamljenik (Živi sin Budnoga) susretne s Esalom, dobrovoljnim prognanikom sa susjednog, nastanjenog otoka, dvojica ljudi će doći do zapanjujućeg otkrića: pošto je Živog sina Budnoga naučio jeziku, Esal shvata da je ovaj čistim umovanjem i strogim isposništvom spoznao i čak iskusio istinu koju ljudi na njegovom otoku smatraju religijskom, objavljenom. Štaviše, usamljenikova prirodna religija je savršenija, budući da nije imao potrebe za simboličkim iskazivanjem, kakvo predstavlja religija ljudskog društva. Nakon bezuspješnog pokušaja da ljude na Esalovom otoku, kojim vlada Selaman, upute u istinu kojoj nije potrebna koprena alegorijskog, dvojica prijatelja vraćaju se na usamljenikov otok, svjesni da ljudsko društvo nije moguće popraviti. To je, u najkraćim crtama, sadržaj veličanstvenog, kratkog, filozofskog romana filozofa iz Endelusa, djela koje je, ovaj fakt je nedovoljno poznat, najčešće prevođeno iz klasične islamske filozofije i koje ne prestaje da zaokuplja pažnju historičara književnosti i filozofije.
7. Mustafa Cerić, Korijeni sintetičke teologije u islamu. Obzirom da se na prostorima lijepe Bosne vrše permanentni napadi na teologiju Maturidija, kao i na kontinuitet poznavanja i proučavanja njegovoga djela na ovim prostorima, ovo djelo će, na najbolji način, poslužiti za upoznavanje sa njegovim vjerovanjem koje na dubok i pregledan način predstavlja čitalačkoj publici ova doktorska disertacija ''kao zapis o kontinuitetu pamćenja muslimana Bošnjaka i kao dokaz o autentičnosti bošnjačke višestoljetne teološke tradicije''. Odbranjena je u Chicagu, čijem autoru je bio mentor Fazlur Rahman. Za Mustafu Cerića je ova njegova studija ''samo preliminarni pokušaj da se sačini jedan potpuno zasluženi homage Ebu Mensuru el-Maturidiju, jednom od najvećih, ali pomalo zaboravljenih, ranih muslimanskih teologa''.
8. Mustafa Mastur, Poljubi Boga od mene. Riječ je o kratkom romanu koji je doživio četrdeset izdanja. Pisan u prvom licu, naglašeno egzistencijalistički ''obojen'', u kojem glavni junak traga za odgovorom na pitanje o postojanju Boga, a time i smislu čovjekovog života. Na kraju shvaća: ''Čovjekovo postojanje je slojevito – a ti su slojevi isprepleteni – i, dakako, zamršeno. Da bi se u njega proniklo, potrebno je biti dobar''. Stoga, ovo djelo možemo posmatrati kao savremeni odgovor na ono kur'ansko - preporučivanje dobra.
9. Sayyed Hossein Nasr, Razgovori: u potrazi za svetim. Djelo koje se može čitati kao memoarska literatura i duhovni dnevnik koji prati intelektualno narastanje jednog prepoznatljivog i vanserijskog pisca kakav je Nasr (Alija Izetbegović je kazao da je on za njega najveći muslimanski intelektualac). Ova knjiga sukusira ogromno znanje iz filozofije, teologije, sufizma, komparativnih religija, umjetnosti, etike, estetike, ekologije... Može se reći da na svojevrstan način sabire sva njegova prethodna pisanja u ovom djelu, koje je dodatno ukrašeno nekim interesantnim detaljima iz privatnog života.
10. Suhrawardi, Orijentalna mudrost – teozofija svjetlosti. Henry Corbin je pričao Seyyed Hossein Nasru kako se jedan od prelomnih momenata desio kada je jednog dana na Sorboni prisustvovao Louis Massignonovom predavanju. Massignon je znao za Corbinovu sklonost ka filozofiji i njegovo bavljenje Heideggerom. Na kraju predavanja prišao je Corbinu, izvadio iz džepa jednu knjigu i rekao mu: ''Ovo je tvoja izgubljena stvar''. Bilo je to Suhrawardijevo djelo Orijentalna mudrost. Corbin je tada već poznavao arapski jezik, i to veoma dobro. Pričao je Nasru: ''Počeo sam čitati tu knjigu i ona je promijenila moj život. Shvatio sam da je to, a ne Heidegger, ono što mi je trebalo''. Nije nikakvo čudo, jer Shahrazuri, Suhrawardijev učenik, tvrdi: ''Na zemaljskoj kugli nije viđena veličanstvenija knjiga o znanosti teologije ili o nekim drugim znanostima, ni plemenitija, tačnija, potpunija i pouzdanija''. Za čitanje i razumijevanje ovog tajanstvenog djela (ostalo je tajanstveno između ostalog jer je njen autor u duhovnoj oporuci rekao da se čuva ova knjiga, štiti i podalje drži od onih koji je nisu vrijedni), interesantno, Suhrawardi čitaocu savjetuje da meditira četrdeset dana, da se uzdrži od mesa, da malo jede, usredsređujući se na kontempliranje Svjetla Božijeg, najveličanstvenijeg i najslavnijeg.

Na kraju, uistinu nije teško odabrati po jedno djelo, sa ove liste, za čitanje tokom godine i tako ukrasiti svoj duhovni univerzum, povećati znanje i produbiti razumijevanje. Ipak, kada bismo znali da smo motivisali čitaoca da pročita makar jedno djelo sa ovoga spiska, uistinu bi nam predstavljalo neizmjerno zadovoljstvo. Kao što reče Muqtedar Khan: ''Ljudi, vrijeme je da se krene u biblioteku''.