Kad god bi neki grčki političar izrazio kritiku za vrijeme rata u Bosni, ona je, u većini slučajeva, bila usmjerena protiv povremenih zračnih udara NATO-a i mahinacija Zapada. Napokon, Zapad je bio taj koji je, prema grčkoj percepciji, bio odgovoran za pakao u bivšoj Jugoslaviji. Čak i u aprilu 1994. godine, kada su srpski zločini bili potvrđeni izvan svake razumne sumnje, jedina kritička primjedba koju je premijer Andreas Papandreou izrazio, kada se u Atini susreo s Vladislavom Jovanovićem, ministrom vanjskih poslova bivše Republike Jugoslavije (SRJ), bila je usmjerena protiv NATO-a “zbog politike koju je slijedio u Bosni”. Kada su u pitanju jugoslavenski dužnosnici, za njih su “grčki i srpski narod ujedinjeni poput pesnice”. Tokom nedavnog rata na Balkanu, Atina i Beograd doista su bili ujedinjeni, kao što je to Jovanović rekao, “poput pesnice”.

^[1]

Te veze bile su stvarnost i postojale su na svim nivoima, iako nikada nisu ozvaničene ugovorom ili vojnim savezom. Samo je jednom pitanje formaliziranja tih veza izgledalo kao prava i neposredna opcija. To se dogodilo u decembru 1994. godine, kada je srpski predsjednik Slobodan Milošević predložio, tokom jedne od svojih posjeta Atini, stvaranje konfederacije između Grčke i Srbije, koja bi, također, uključivala i Bivšu Jugoslavensku Republiku Makedoniju (BJRM). Reakcija grčke vlade na Miloševićev prijedlog bila je pozitivna, barem na riječima. Premijer Papandreou izrazio je, u načelu, svoju podršku prijedlogu, tokom konferencije za novinare: “Mislimo da je prijedlog pionirski i zanimljiv, ipak još uvijek ga nismo ispitali.”^[2]

Papandreou, kao i Konstantin Mitsotakis prije njega, bio je štovatelj srpskog predsjednika i nikada nije učinio ništa da to sakrije. On je uvijek hvalio Miloševića, kojeg je smatrao “čovjekom mira, koji igra najvažniju ulogu u borbi za mir u regiji”.^[3]

George Mangakis, koji je nekoliko mjeseci kasnije postao grčki zamjenik ministra vanjskih poslova, bio je još više oduševljen Miloševićevim prijedlogom. On je to vidio kao korak prema formiranju pravoslavnog saveza − “pravoslavne osovine”, kako su je zvali, koja bi efikasno štitila nacionalne interese Grčke od “podmuklih sila” koje promiču turske i muslimanske interese u Evropi.^[4]

Međutim, konačni rezultat Miloševićevog prijedloga bio je ozbiljan raskol u prosrpskoj politici grčkog političkog establišmenta. Vrlo jaka reakcija došla je od konzervativnog grčkog predsjednika Konstantina Karamanlisa. Bilo je to u obliku curenja informacija od strane “anonimnih izvora bliskih predsjedniku”, koji su Miloševićev prijedlog okarakterizirali kao “nerealan” i “opasan”. Iako bi se time samo postavio formalni okvir za već postojeće stanje, prihvaćanje takvog sporazuma gotovo bi sigurno dovelo Grčku u ozbiljan konflikt s njenim saveznicima u NATO-u i Evropskoj uniji. Predsjednik Karamanlis, koji je bio jedan od glavnih protagonista ulaska Grčke u EU, nikada ne bi dopustio da se to dogodi. Tako je prijedlog na kraju bio skinut s dnevnog reda.^[5]

Oglušivanje na srpska kršenja ljudskih prava karakteriziralo je, također, reakciju Grčke pravoslavne crkve. “Pravoslavna crkva je na strani pravoslavnog srpskog naroda”, izjavio je arhiepiskop Serapheim u maju 1993.^[6] Godinu dana kasnije, kada više niko nije sumnjao da su Srbi počinili masovne zločine u Bosni, vođa Pravoslavne crkve potvrdio je bezuvjetnu podršku svoje crkve njihovoj pravoslavoj braći: “Grčka treba uvijek imati na umu da je naš prirodni saveznik Srbija.” On je ustvrdio i da nacionalna povijest, tradicija i veze sa Srbijom treba da odrede grčku vanjsku politiku, čak i ako je ona suprotstavljena politici grčkih evropskih saveznika.^[7]

Stav Grčke pravoslavne crkve bio je razumljiv. Nakon što je bila jedan od najvatrenijih pristalica vojne hunte koja je vladala Grčkom 1967−1974, promovirala je svoju novostečenu ulogu branioca ovog epskog “sukoba civilizacija”.^[8] Ne samo da se crkva suzdržala od kritiziranja srpskih zločina nego su neki od njenih sveštenika redovno putovali u ratom opustošenu Bosnu da bi pružili duhovnu pomoć vojsci bosanskih Srba i predvodili crkvena služenja zajedno sa srpskim sveštenicima, u prisustvu srpskih oficira.^[9] Također su posjećivali srpske kasarne, molili se s vojnicima za konačnu pobjedu, te pozirali s njima za slike koje su bile distribuirane u Srbiji.

Takav je bio slučaj s izaslanstvom Grčke crkve koja je posjetila srpski dio Sarajeva početkom februara 1995. Predvođeni Ignatiosom, arhimandritom eparhije Pirej, predstavnici Grčke crkve sastali su se s Radovanom Karadžićem i uputili svoje blagoslove srpskim vojnicima koji su svakodnevno, od aprila 1992, granatirali glavni bosanski grad, a što je rezultiralo smrću dvanaest hiljada civila, uključujući hiljadu i sedamsto djece. Međutim, ti tragični događaji nisu ni jednom spomenuti u izvještaju o njihovoj posjeti koji je objavljen u mjesečnom časopisu eparhije Pirej. Naprotiv, izvještaj je bio pun hvale za “hrabre srpske vojnike, najbolje na svijetu”, koji se “bore i žrtvuju za svoju vjeru i svoju zemlju”.^[10]

Povremeno, grčki sveštenici posjećivali bi mjesta etničkog čišćenja i drugih zločina počinjenih nad Bosancima te obavljali crkvena služenja s braćom Srbima. Tako je u decembru 1993. godine izaslanstvo grkokatoličkih sveštenika iz Soluna posjetilo bosanski grad Zvornik. Tu su, zajedno s Vasilijem, vladikom Srpske crkve, služili božićnu liturgiju u Crkvi Svetog Nikole, zaštitnika Zvornika.^[11] Godinu dana ranije, paravojna jedinica poznata pod nazivom “Tigrovi”, pod vođstvom srpskog ratnog komandanta Arkana, izvršila je nasumična ubistva i druga kršenja ljudskih prava, “čisteći” Zvornik od muslimanskog stanovništva.

Jose Maria Mendiluce, najviši službenik Ureda visokog povjerenika Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) u bivšoj Jugoslaviji, koji je toga dana prolazio kroz Zvornik rekao je: “Bio sam zaustavljen dva sata prije nego što sam shvatio da sam bio u ozbiljnoj opasnosti. Mogao sam vidjeti kamione pune mrtvih tijela. Vidio sam naoružane ljude kako iznose više leševa djece, žena i staraca iz njihovih kuća i stavljaju ih na kamione. Vidio sam barem četiri ili pet kamiona punih leševa. Kada sam stigao, čišćenje je završeno. Nije bilo ljudi na ulicama. Sve je bilo završeno.”^[12]

U januaru 1995. godine općina Kalamaria u Solunu proglasila se gradom pobratimom sa Zvornikom. Do tog vremena Zvornik je bio temeljito “očišćen” od muslimanskog stanovništva.^[13] Međutim, događaj koji na najkarakterističniji način definira prirodu odnosa između grčkih političkih i vjerskih vođa, s jedne, i srpskih ratnih vođa, s druge strane, bilo je masovno okupljanje na otvorenom, organizirano na stadionu u Pireju u ljeto 1993. godine u čast Radovana Karadžića. Pozvan lično od strane arhiepiskopa Serapheima, Karadžić se službeno sastao s premijerom Konstantinom Mitsotakisom, koji je u to vrijeme bio vođa konzervativne partije Nove demokratije. Sastao se, također, s Andreasom Papandreouom, čelnikom socijalističke stranke PASOK. Posebno značajno za ovaj događaj jeste činjenica da ga je organizirala Grčka pravoslavna crkva.^[14] Ovo je daleko premašilo uobičajene crkvene izraze solidarnosti sa Srpskom pravoslavnom crkvom i srpskim narodom. Pozivanje srpskog ratnog vođe u Grčku i organiziranje slavlja u njegovu čast nisu bile religiozne aktivnosti. Bilo je to čisto političko djelovanje, koje je, ustvari, značilo priznanje Republike Srpske kao legitimnog političkog entiteta s Karadžićem kao njegovim premijerom. Još ozbiljnije bile su moralne implikacije ovog čina. Identifikacija Grčke crkve s vođom bosanskih Srba značila je odobrenje politike etničkog čišćenja usmjerenog protiv bosanskog muslimanskog civilnog stanovništva, kao i prakse svakodnevnog granatiranja Sarajeva.

Podrška i prihvatanje Karadžićeve politike od strane Grčke pravoslavne crkve su, također, bili vidljivi u izjavama zabilježenim nakon sastanka lidera bosanskih Srba i lidera Grčke crkve. “Moram naglasiti da su i Grčka i Srpska crkva duboko patriotske”, rekao je Karadžić arhiepiskopu Serapheimu, koji je odgovorio da grčki narod prati borbu Srba s velikim zanimanjem te da je na srpskoj strani. “Grčka crkva”, dodao je, “zajedno s grčkim narodom, mora podržati borbu Srba.”^[15] Udruženje grčko-srpskog prijateljstva i njen predsjednik Aris Mousionis također su pomogli u dovođenju Karadžića u Grčku. Osnovana 1992. godine, ova organizacija igrala je ključnu ulogu u promoviranju srpskih stajališta tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji. Mousionis, koji je bio prisutan na sastanku između grčkog pravoslavnog prelata i ratnog vođe bosanskih Srba, rekao mi je nekoliko godina kasnije da je arhiepiskop Serapheim “bio presretan što je upoznao Karadžića. U jednom trenutku, Karadžić je pokušao poljubiti arhiepiskopovu ruku, ali on ga je blago odgurnuo rekavši: ‘Ja moram poljubiti tvoja stopala!’”^[16]

Aris Mousionis također je bio prisutan na sastanku između Karadžića i lidera PASOK-a Andreasa Papandreoua, koji je nekoliko mjeseci kasnije ponovno postao grčki premijer. “Papandreou je bio veliki štovalac Karadžića”, rekao mi je kasnije. “Međutim, on nije bio toliko upoznat s onim što se događalo u ratu u Bosni, niti je imao povijesno znanje o Jugoslaviji i krizi koja ju je zahvatila. Indikativno je u njegovom neznanju to da je tokom sastanka neprestano zvao Karadžića ‘druže’, kao da je ovaj bio komunistički partizan!” Prema Mousionisu, Papandreouova izražena podrška bosanskim Srbima proizilazila je prvenstveno iz njegove iritiranosti vezane za nedostatak zapadne podrške grčkim zahtjevima u vezi s Turskom i Makedonijom.

Osim Grčke pravoslavne crkve, koja je bila glavni organizator svečanosti u čast Karadžića, vodeći grčki političari, koji su predstavljali cijeli nacionalni politički spektar, također su dali svoj doprinos. Kako bi odali počast vođi bosanskih Srba, bili su tu Kostas Karamanlis, čelnik Nove demokratije, te ministar odbrane Akis Tsochatzopoulos iz stranke PASOK, kao i vodeći političari iz manjih stranaka. Kao odgovor na burni aplauz mase ljudi koji su došli da ga vide, Karadžić je izjavio: “Svi nam govore da položimo oružje, jer smo sami. Mi kažemo: ‘Ne, nismo sami. S nama je bog i Grci.’”^[17] Izlazeći na podijum nakon srpskog vođe, predstavnik Grčke pravoslavne crkve dodao je: “Grčka je na strani svoje pravoslavne srpske braće koja proživljavaju kušnje i poniženja. Sveta nam je dužnost pomoći našoj braći kako bi se mogli suprotstaviti ovom iskušenju.”^[18]

U ovom događaju nije zanimljiva samo činjenica da je službena Grčka − njena crkva, političari, sindikati i tako dalje − organizirala svečanost za nekoga za koga se sumnja da je odgovoran za ozbiljne zločine, već i da je grčka država pokušala silom spriječiti građane da protestiraju protiv Karadžićevog dolaska. Naime, istog dana kada je održana spomenuta svečanost policija u Atini uhapsila je četiri pripadnika male maoističke grupe OAKKE zbog postavljanja plakata s natpisom: “Izbacite koljača Karadžića iz Grčke!”^[19]

Ova politička grupa, koja se sastojala od samo nekoliko ljudi, bila je jedina snaga koja je pokušala organizirati javni protest tokom posjete srpskog lidera.

Ali počasti koje je Grčka odala Karadžiću nisu okončane ovim svečanostima. Ostrvska općina Zakinthos u augustu je odlučila proglasiti vođu bosanskih Srba počasnim građaninom. Ovaj događaj trebao se održati u sklopu proslave zaštitnika ostrva Svetog Dionizija.^[20] Odluka ove općine bez posebne političke ili ekonomske važnosti bila je značajna po tome što je pokazala spontane osjećaje odobravanja, ako ne i divljenja za Radovana Karadžića, koji su postojali u cijeloj zemlji. Naime, niti jedan od događaja organiziranih u čast Karadžića nije uzrokovao negativne reakcije, osim kod onih nekoliko intelektualaca i novinara koji su zauzeli izdvojene pozicije na samom početku rata u bivšoj Jugoslaviji. Spomenute svečanosti smatrane su prirodnim izrazima solidarnosti koje su grčki građani trebali osjećati i pokazati prema svojim pravoslavnim prijateljima.

Međutim, izvan Grčke ove aktivnosti podigle su buru protesta. Posebno jaki bili su protesti koje je u Njemačkoj organiziralo “Društvo za ugrožene narode” i njegov čelnik Tilman Zuelch, koji je imao vrlo aktivnu ulogu u posljednjim demonstracijama protiv vojne diktature koja je vladala u Grčkoj od 1967. do 1974. On je, također, organizirao proteste protiv turske invazije i okupacije sjevernog dijela Kipra 1974. U tom smislu, on nikako nije mogao biti optužen za gajenje antigrčkih osjećaja. U martu 1994. godine Zuelch je zajedno s tridesetak Bosanaca i nekoliko Njemica okupirao grčki izložbeni paviljon Međunarodnog turističkog sajma u Berlinu. Tom prilikom podigao je transparent na kojem je pisalo: “Grčka podržava srpske ratne zločince.” On je objasnio razloge ovog čina u intervjuu grčkim novinama: “Mi smo protestirali zbog Bosne. Optužujemo Grčku zbog njene saradnje sa srpskom vladom koja nastoji istrijebiti Bosance.” Prema Zuelchu, Grčka je, opskrbljujući srpski ratni stroj naftom iz Soluna, kršila međunarodni embargo. Štaviše, ratni zločinci poput Miloševića i Karadžića u Grčkoj su tretirani kao heroji.^[21]

Radovan Karadžić sljedeći put posjetio je Grčku krajem januara 1994, kada se susreo s Andreasom Papandreouom, koji je ponovo postao premijer. Sastao se, također, s ministrom vanjskih poslova Karolosom Papouliasom. Službeni razlog njegove posjete bilo je učešće na medicinskoj konferenciji “Utjecaj embarga i rata na zdravlje srpskog naroda”.^[22]

Prilikom posjete Grčkoj čelnik bosanskih Srba najviše je uživao u maloj luci u blizini Pireja, nekad poznatoj kao Turkolimano (“Luka Turaka”), ali koja je nedavno lingvistički “očišćena” i preimenovana u Mikrolimano (“Lučica”). Tu je sjedio, ispijao Ouzo u društvu intelektualaca, novinara i političara koji su se okupili kako bi slušali njegove priče o nepravednom ratu koji su “stranci” nametnuli njegovoj zemlji.

“Prolaznici koji su šetali te tople ljetne noći”, glasio je tipičan novinski izvještaj o Karadžićevom izlasku, “ zastajali bi da se rukuju sa srpskim vođom. To što nisu znali govoriti njegov jezik nije im bilo važno. Topli stisak ruke, emocije u njihovim pogledima, bili su dovoljni da izraze njihovu podršku.”^[23]

Karadžić je došao i otišao. Isto je učinio i Milošević, koji je Grčku posjetio u januaru i aprilu 1991. godine, te martu 1992. Navedeni dolasci odnose se, naravno, samo na službene posjete ovih dvaju lidera.^[24] Može se samo nagađati o njihovim navodnim tajnim posjetama. Ostali uglednici iz beogradskog i paljanskog režima posjećivali su Grčku tokom ovog razdoblja kao gosti grčke vlade, crkve, sindikata, političkih stranaka i udruženja studenata. Ove službene pozivnice rijetko su bile upućivane članovima snažno potiskivane antiratne opozicije u Srbiji, niti su, naravno, ikada upućene bilo kojem Bosancu. “Grčka ambasada u Beogradu nije htjela izdati vize članovima srbijanske demokratske opozicije”, rekao je Milan Protić, jedan od vodećih lidera opozicije. “Nikada se nismo osjećali dobrodošli u grčkoj ambasadi.” Protić je nakon pada Miloševića u oktobru 2000. postao gradonačelnik Beograda.^[25] Za većinu Grka, jedina Srbija koja je postojala bila je ona Miloševićeva, Karadžićeva i Mladićeva.

Uloga grčkih medija u umanjivanju ili, čak, uopće u nespominjanju srpskih zločina ne može se potcijeniti. “Ljudi u Grčkoj nisu bili informirani o zločinima počinjenim u BiH”, rekao je Athanasios Papandropoulos, bivši predsjednik Evropske unije novinara. “Način na koji je većina medija umanjila ili propustila spomenuti strahote Srebrenice i drugih mjesta zločina podsjeća me na način na koji su neki neorevizionistički historičari umanjivali ili negirali postojanje Auschwitza.”^[26]