Muslimanski svijet prolazi kroz turbulentno vrijeme. Nepravedan i haotičan globalni poredak, ratovi preko posrednika, unutarnji sukobi, sektaške tenzije, društveni preokreti i ekonomske slabosti ne samo da stvaraju velike političke probleme za muslimanski svijet, već također rasipaju njegove intelektualne i duhovne energije. Kao posljedica toga, muslimanski učenjaci, naučnici i umjetnici zaostaju za svjetskim standardima i ne vidi se da imaju, ustvari, nešto reći svijetu. U ovom stanju kontinuiranog meteža, da li je moguće pronaći prostor za intelektualni, kulturni i umjetnički rad? Kratak odgovor je da i duga povijest muslimanskog svijeta sa svim svojim političkim usponima i padovima pruža dovoljno dokaza za to.

Neki od najvećih lučonoša islamske intelektualne tradicije su živjeli u vremenu velike političke transformacije. Prva generacija muslimanskih pravnika i teologa je svjedočila velikim potresima unutar muslimanske zajednice, posebno u odnosu na pitanje političkog nasljedovanja nakon smrti poslanika Islama, Muhammeda (a.s.), 632. godine. Rane teološke debate su bile blisko povezane sa političkim sporovima.

Filozofska i naučna tradicija u islamu je rasla tokom burnog perioda rane muslimanske države – formiranja i vojnih osvajanja. Tranzicija od Emevija do Abasija i uspostavljanje desetina islamskih emirata širom muslimanskih zemalja nisu odvratili muslimanske naučnike i filozofe od produciranja prvoklasnog znanja. To je bila njihova neprestana posvećenost istini i znanju da postave temelje kasnije islamske civilizacije koja se proteže od centralne Azije do Male Azije, Mezopotamije, sjeverne Afrike i Andaluzije. Veliki muslimanski filozofi, El-Kindi, El-Farabi i Ibn Sina, između ostalih, napisali su svoje značajne radove u filozofiji, logici, medicini i muzici usred političkih nesigurnosti i vojnih kampanja.

Od 12. do 14. stoljeća, muslimanske zemlje su vidjele dvije napadačke sile: krstaške ratove sa Zapada i Mongole sa Istoka. Razaranje koje su uzrokovali muslimanskim gradovima i toku svakodnevnog života je zabilježeno u historijskim knjigama sa osjećanjem patnje, boli i ogorčenja. Međutim, neka od najvećih djela islamske kulture i civilizacije su također stvorena tokom ovoga perioda. U svojoj čuvenoj knjizi ''Kitabu-l-i'tibar'', Usama ibn Munkiz, savremenik Salahuddina Ejjubija koji je vratio Jerusalem od krstaša 1187. godine, bilježi događaje iz tog perioda sa živopisnim detaljima. Ipak, nijedan od političkih i vojnih sukoba, kojima je svjedočio, nije ga odvratio od stvaranja svojega izuzetnog rada.

Osim toga, takvi istaknuti mislioci, kao što su Ibnu-l-Arebi (umro 1240.) i Mevlana Dželaluddin Rumi (umro 1273.), su napisali svoje velike radove u 13. stoljeću, to jeste, usred krstaških kampanja i mongolskih invazija. Dok je Ibnu-l-Arebi svjedočio stradanju andaluzijskog islama, Rumi je izbjegao mongolsku invaziju sklanjanjem i nastanjivanjem u Konju gdje je danas ukopan. Brojni učenjaci, filozofi, naučnici i umjetnici, uključujući i velikog Gazalija, Suhraverdija, Nasiruddin Tusija, Fahruddin Er-Razija, Mulla Sadraa, Ibn Kemala, Tekijuddina, Imam Rabbanija, Šah Velijullaha od Delhija i mnoge druge diljem muslimanskog svijeta, su nastavili svoj intelektualni i duhovni poziv kao privrženi sljedbenici znanja i mudrosti. Sinan, jedan od najvećih arhitekata u historiji, izgradio je svoja monumentalna djela uprkos zamršenosti politike Dvora. Šah Džahan imao je Tadž Mahal izgrađen u 17. stoljeću. Neka od najvećih djela islamske kaligrafije, minijature, dekoriranja (ebru) i uvezivanja knjiga su proizvedena nakon 17. stoljeća kada se muslimanski svijet suočio sa političkim krizama i vojnim sukobima.

Društveni, politički i ekonomski jadi sigurno su imali utjecaj na živote i možda mišljenje ovih velikih učenjaka i umjetnika. Međutim, nijedna svjetovna prepreka ih nije omela od posvećivanja svojih života znanju, istini i duhovnom ostvarenju. Njihovi trajni doprinosi ljudskom znanju i razumijevanju su preživjeli do dana današnjeg uprkos društvenim i političkim izazovima sa kojima su se suočavali u svoje vrijeme.

Ovdje postoje lekcije koje danas treba naučiti muslimanski svijet. Prije svega, politički problemi koji utječu na sve naše živote se neće riješiti samo političkim sredstvima. Njihovo rješenje zahtijeva ozbiljan intelektualni napor i predanost akademskom znanju i mudrosti. Dakle, nije mudro čekati dok se politički i ekonomski problemi ne riješe prije nego što se angažira u ozbiljnom akademskom i intelektualnom radu. Naprotiv, vlade i akademske zajednice moraju dati krajnji prioritet ozbiljnim naučnim i intelektualnim programima.

Drugo, koliko god politički problemi imaju danak na intelektualni život pojedinca i naroda, oni također imaju podsticajnu ulogu pri čemu otvoreni i radoznali umovi mogu pretvoriti krize u mogućnosti. Rad pod pritiskom nije lahak, ali može biti vrijedan.

Treće, savremeni muslimani još uvijek otkrivaju svoje bogato intelektualno naslijeđe. Samo djelić akademskih, naučnih i umjetničkih radova produciranih od strane muslimana u periodu više od milenijuma mora biti kritički uređen i objavljen. Ostaje da se uradi mnogo posla. Razlog zašto je ovo važno je taj što nam danas može pomoći da zacrtamo novi pravac bez odbijanja realnosti vremena u kojem živimo.

Moramo imati perspektivu otvorenog horizonta prema svijetu dok je čvrsto osnovan u našem vlastitom centru i tradiciji. Nijedna zajednica ne može imati budućnost bez pripadanja tradiciji.

Politički i ekonomski problemi s kojima se suočavaju muslimanski narodi danas su realni i ne treba ih uzeti olahko. Ipak, to ne može biti opravdanje za propust da se predaju ozbiljnom i dugoročnom intelektualnom, akademskom i umjetničkom radu.

Daily Sabah, 29.10.2016.

S engleskog preveo: Haris Dubravac