Četiri priznata mezheba[1] su začeta u drugom i trećem stoljeću po Hidžri. Učenici osnivača mezheba su razvili idžtihadsku proceduru i metodologiju koju su osnivači mezheba slijedili na osnovu uvida u njihova djela, metodolologiju, fetve i hadiske predaje koje su koristili. Nakon perioda četvorice imama čiji su mezhebi sačuvani i prošireni, dolazi do perioda dekadence i „zatvaranja“ vrata idžtihada. Zatvaranje vrata idžtihada je bila posljedica multidimenzionalne konfuzije u muslimanskom društvu koja se ticala borbe oko legitimnosti između vjerskog i političkog vođstva, želje pojedinih vladara da izvrše kodifikaciju fikha i da tumačenje šerijata usklade sa svojom politikom i potrebom da sačuvaju lojalnost svojih podanika[2], sektaških borbi i tendencioznog tumačenja osnovnih izvora islama, rasprava oko uloge razuma u islamskom učenju itd.  Fikh i idžtihad, kao ljudsko nastojanje da se spozna pravo značenje i smisao šerijata  -božanskog zakona, je „otvoren proces“ koji će trajati sve dok je muslimana na Zemlji zbog dva jednostavna razloga: 1. Po islamu ne postoji dihotomna podjela na sveto i svjetovno, sakralno i profano. Cijeli svijet i odnosi u njemu su sakralna cijelina koja se ima uređivati po Božijem uzusu, 2. Fluktuirajuće okolnosti u  svijetu općenito i muslimanskim društvima posebno. Za razliku od hričšćanstva (pravoslavlja i katoličanstva), islam nije klerikalna religija. Poslanikov, a. s., hadis Nema svećenstva u islamu  ima dva osnovna značenja. Prvo je da u islamu ne postoji isključivo vezivanje za stvari onoga svijeta, a drugo da niko nema ekskluzivno pravo na tumačenje vjere. Ne postoje neprikosnoveni  autoriteti izuzev Kur'ana i Sunneta. Načini na koje se ova dva osnovna izvora tumače su različiti čak i kod prve generacije muslimana. Zavisno od razumijevanja metodologije islamskog prava, intencija šerijata i kulturno-historijskog konteksta, mnogi eminentni islamski učenjaci su zauzimali suprotna mišljenja iz različitih oblasti islamskog prava. Muslimansko razumijevanje mezheba se kreće u rasponu od davanja atributa nepogrešivosti osnivačima mezheba i slijeđenja bez ikakvog kritičkog ispitivanja do njihovog potpunog odbacivanja. Ovaj rad ima za cilj da relativizira ekstremne poglede i da doprinese konstruktivnijem razumijevanju ove problematike.

Niko nema ekskluzivno pravo na tumačenje vjere / Kada bi neko govorio o islamu bez potrebnog znanja, Muhammed, a. s., bi ga kritikovao

Velika većina današnjih muslimana slijedi određeni mezheb u većini pitanja o kojima su osnivači mezheba ili njihovi učenici iznijeli mišljenje zasnovano na njihovoj metodologiji interpretacije osnovnih i sekundarnih izvora te intencija šerijata. Hanefijski mezheb je najzastupljeniji u Turskoj, Centralnoj Aziji, Pakistanu, Bangladešu, Indiji,  Afganistanu, Iraku, Balkanu.  Malikijski mezheb ima najveći broj sljedbenika u Zapadnoj i Sjevernoj Africi, Bahrejnu, Kuvajtu. Šafijski mezheb slijede muslimani Jugoistočne Azije (Indonezija, Malezija, Bruneji, Tajland, Singapur, Filipini), Egipta, Etiopije, Eritreje, Somalije, Sudana, Džibutija. Hanbelijski mezheb preovladava u Saudijskoj Arabiji, Kataru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i dijelovima Omana. Pripadnost jednom mezhebu ne znači davanje atributa nepogrešivosti određenom učenjaku, već slijeđenje priznatih učenjaka koji su život posvetili izučavanju vjerskih nauka. Osnivači mezheba su dobro poznavali fundamentalne islamske nauke, arapski jezik i bili su veoma oštroumni i inteligentni. Njihove moralne kvalitete su bile na najvišem nivou. Nijedan od četverice imama se nije suprostavljao Kur'anu i Sunnetu. U toku svog života su savjetovali svoje učenike i sljedbenike da ih slijepo ne slijede i da uvijek daju prednost argumentovanijem mišljenju. Zbog njihovih moralnih kvaliteta i erudicije, te učenika i sljedbenika koji su širili njihovo učenje, četverica imama su imali najveći uticaj na kodifikaciju, razvoj i primjenu islamske pravne misli. Osnovna načela i principi islama, kao što su temelji vjerovanja, osnovne vjerske dužnosti, pouke iz kazivanja o vjerovjesnicima, temeljne intencije šerijata itd., ne iziskuju studiozno proučavanje i iznimne intelektualne sposobnosti. Svaki čovjek koji je iole upućen u islamske nauke može razumjeti temeljne poruke islama. Međutim, idžtihad, kao pokušaj da se prodre u smisao i značenje Božijeg zakona u specifičnim detaljima prakticiranja islama na osnovu interpretacije precedenata i intencija šerijata, je privilegija najučenijih, doktora islamskog prava, koji, pored podrobnog poznavanja tradicionalnih islamskih nauka, imaju „izoštren“ vid i poznaju društveno-političke i ekonomske konstelacije prostora i vremena u kome žive. Sam Poslanik, a. s., je birao samo najučenije i najinteligentnije među ashabima i slao ih u razne krajeve da ljude podučavaju islamu. Kada je Muhammed, a. s., preselio, broj ljudi kvalificiranih da prakticiraju idžtihad nije prelazio stotinu i šezdeset.[3]

Kur'an ističe da je dužnost muslimanske zajednice da se jedna grupa specijalizira u vjerskim naukama kako bi druge podučavala vjeri.[4] Naređuje se onima koji ne znaju da pitaju one koji znaju.[5] Kada bi neko govorio o islamu bez potrebnog znanja, Muhammed, a. s., bi ga kritikovao. Kada je jedan čovjek koji je imao duboku posjekotinu na glavi bio prisiljen uzeti gusul, neki od Poslanikovih ashaba nekvalificiranih da izvode idžtihad u tako ozbiljnoj situaciji savjetovali su mu da koristi vodu. Čovjek je tako i učinio, dobio infekciju i umro. Poslanik, a.s., strogo je osudio njihov postupak i optužio ih je da su bili indirektno odgovorni za njegovu smrt: „Oni su ga ubili, Bog ih ubio! Zašto nisu pitali o tome ako nisu znali?!“[6]Muhammed, a.s., upozorava svoje sljedbenike da budu vrlo obazrivi kada tumače Kur'an i da ga ne tumače ako ne posjeduju potrebno znanje.[7] U drugoj predaju Poslanik, a.s., spominje dvije vrste sudija koji će ući u Džehennem: jedan je kvalifikovan za posao sudije, ali nepravedno sudi, dok drugi sudi bez znanja i potrebne naobrazbe.[8] Iz ovih i mnogih drugih ajeta i hadisa možemo zaključiti da je potreban visok stepen stručnosti da bi se dalo mišljenje o vjerskim pitanjima. To se posebno odnosi na tumačenje Kur'ana i složenija pravna pitanja. Svako onaj ko tumači izvore islama bez prethodne naobrazbe, sofisticiranog znanja i temeljitog pristupa, upušta se u vrlo rizičnu aktivnost. Imajući u vidu kompleksnost islamske pravne nauke, kao i nemogućnost da svaki musliman direktno iz izvora islama derivira pravne propise, muslimani su prihvatili učenje četiri mezheba kao osnovu pravne nauke. Fleksibilnost osnivača mezheba, njihova velika popularnost, blizina vremenu Muhammeda, a.s., postavljanje temelja metedologiji islamskog prava , želja za standardizacijom i kodifikacijom islamskog prava, privrženost halifa i vladara određenim mezhebima su dodatni razlozi prihvatanja i širenja mezheba.