Za Medinsku povelju se vrlo često kaže da je ona prvi pisani ustav jedne države u svijetu. Nastala je 623. godine, dvije godine nakon prve diplomatske intervencije i prvog mirovnog sporazuma u ljudskoj povjesti – sporazuma na Akabi, kada je došlo do bratimljenja dva suprostavljena Medinska plemena, Evsa i Hazredža.

Naime, po dolasku u Medinu, Muhammed s.a.w.s., u gradu zatiče zajednicu sačinjenu od različitih grupacija stanovništa. Uočivši da je riječ o šarolikoj zajednici, izvršio je popis stanovništva, kako bi ustanovio realno stanje grada, te na temelju toga organizovao zajednicu. Izgradio je i prvu džamiju u Medini, koja nije bila isključivo vjerski objekat, nego i objekat unutar kojeg se okupljaju članovi zajednice, mjesto unutar čijih zidova se gradila zajednica i donosile političke odluke za konstituisanje prve Islamske države.

Medinska povelja je bila prvi korak u konstituisanju te države. Riječ je o dokumentu koji je uredio prava i obaveze nemuslimanske manjine, zaštitio prava svih građana Medine bez obzira na njihovu vjeru, naciju, boju kože, odredio jednak tretman za sve građene, te uspostavio saradnju izneđu muslimana i jevreja.

“Ovo je spis Muhammeda Vjerovesnika sastavljen između muslimana iz Kurejša i Jesriba i onih koji ih slijede i onih koji im se priključe i koji se bore sa njima.” (Medinska povelja)“

Dakle, osim što je predstavljala vrhunski pravni i politički dokument, Medinska povelja je predstavljala i vrhunski mirovni sporazum koji je pomirio sukobljena plena čiji ratovi su znali trajati i po deset i više godina.

Ovim ustavom stvara se zajednica jednakih u kojoj se svi članovi zajednice međusobno potpomažu i zajednički bore protiv neprijatelja.

“Potpomagaće se (svi) međusobno protiv neprijatelja potpisanika ove povelje, pa će jedni druge da postiču na činjenje dobra, a ne na činjenje zla” (Medinska povelja, član 11)

I. Struktura Medinske povelje

Medinska povelja po strukturi podjeljena je u četri dijela odnosno 72 član. Prvi dio Medinske povelje, od 1. do 25. člana odnosi se na organizaciju zajednice i definiše odnose unutar zajednice. Prvih dest članova povelje definiše prava i obaveze plemena koja su ušla u sastav zajednice, u pogledu plačanja krvarine i otkupa zarobljenika.

Na osnovu ovih članova može se jasno vidjeti koja su plemena ušla u sastva Medinske zajednice. Među tim plemenima bili su: muslimanska plemena Kurejšije (op. kojem je pripadao i sam Poslanik Muhammed s.a.w.s), muslimani Medine (ensarije), te plemena Benu ‘Aufci, Benu Saidci, Benu Harisci, Benu Džušemci, Benu Nedždžarci, Benu ‘Amr b. ‘Aufci, Benu n-Nabitci i Benu Evsci.

Članovi od 11. do 25. se isključivo odnose na definisanje odnosa među plemenima / članovima zajednice, a koji počivaju na principima međusobnog potpomaganja, dobročinstva, odanosti, povjerenja, bogobojaznosti, nenasilja, međusobne zaštite, tolerancije, saradnje, pravde, jednakosti, zajedništva i nedjeljivosti mira.

Drugi dio Medinske povelje koji obuhvata članove od 25. do 53. definiše prava i obaveze jevrejskih plemena u Islamskoj državi. Odnos sa jevrjeskim plemenima utemeljen je na principu savezništva, pa i u pogledu odbrane zajedinice od neprijateljskih nasrtaja. Pripadnicima jevrejskih plemena se omogućava i učešće u odbrani Medine, uz obavezu podjele troškova rata sa muslimanima.

Nadalje, jevrejima se daje sloboda da šire svoju vjeru, kao i muslimani svoju. Strogo se zabranjuje svim članovima zajednice potpomaganje zločinaca, čak i ukoliko isti dolazi iz nekog od savezničkih plemena. Posebno je naglašeno da svako od savezničkih plemena bilo muslimansko ili jevrejesko snosi posljedice za vlastite pogreške, odnosno da muslimani ne odgovaraju za jevrejske pogreške, a niti jevreji za muslimanske pogreške.

Treći dio Medinske povelje vezuje se za članove od 53. do 64., koji daju najkavlitetniju deskripciju islamkog drušva, promovirajući dobrosusjedske odnose i pravo svake osobe na privatnost.

Četvrti dio Medinske povelje obuhvata članove od 64.do 70. koji u osnovu predstavljaju završne odredbe koje definišu norme poštivanja Povelje.

II. Politološka dimenzija Medinske povelje

U politološkom smislu Medinska povelja ima veliki značaj jer kao takva predstavlja prvi pisani akt za političko konstituisanje jedne muslimanske država, a vrlo često se istiće da ona predstavlja i prvi pisani akt za konstituisanje jedne države u svijetu. To je akt koji definiše i razrađuje sve one elemente koje politološka nauka i međunarodno pravo kasnije definišu kao ključne elemente za transformaciju jedne zajednice u državu.

Prema međunarodnom pravu da bi se konstituisala jedna država neophodno je da postoji određeni teritoriji namjenjen za tu državu, da postoji stanovništvo koje živi na tom teritoriju i da je na tom teritoriju organizovana politička vlast tj. da postoje organi vlasti koji su sposobni da ulaze u odnose sa drugim zajednicama i državama.

Sa Medinskom poveljom Muhammed s.a.w.s je započeo proces ujedinjavanja plemena koja su živjela na jednom geografskom području u zajednicu koja će se kasnije transformisati u državu.

Sa procesom ujedninjavanja plemena koja su tada živjela u Medini ispunjena su dva osnovna uvjeta za postojanje države (teritoriji i stanovništvo), a sa plemenskim prihvatanjem i davanjem prisege Poslaniku Muhammedu s.a.w.s. za zagovorništvo i predstavljanje cjelokupne zajednice u odnosima sa drugim zajednicama ispunjena je i politološka dimenzija organizacije države – postojanje organizovane političke vlasti.

„Za sve razmirice i nesuglasice između potpisnika Spisa, za koje postoji bojazan da bi mogle prouzrokovati smutnju, treba se obratiti Bogu i Božijem Poslaniku, Allah ga blagoslovio i spasio.“ (Medinska povelja, član 57)

III. Pravna dimenzija Medinske povelje

Medinska povelja osim političke ima i svoju pravnu dimenziju, koja se ogleda kroz postojanje i promociju načela nediskriminacije, jednakosti i pravičnosti za sve, humanosti, ali i drugih načela ljudskih prava koja će biti utemeljena u univerzalnim dokumentima o ljudskim pravima. Ističući da su svi članovi zajednice bez obzira na vjersku i plemensku pripadnost i boju kože jednaki u pravim i obavazama, te ističući da niko od članova zajednice zbog svoje vjerske i plemenske pripadnosti ne može ugroziti drugog, Medinska povelja uspostavlja nekoliko načela ljudskih prava, kao što su načelo nedskriminacije, jednakosti i pavičnosti i humanosti.

Medinska povelja je svojom sadržinom zasigurno udarila i ojačala temelje ljudskih prava i vladavine prava koji se danas promoviraju u međunarodnim odnosima. Iz same Povelje proizašao je niz temeljnih ljudskih prava koja se danas proklamiraju u univerzalnim dokumentima o ljuskim pravima, i koja se dodjeljuju svakom građaninu svijeta.

Neka od temeljnih ljudskih prava poizašlih iz Medinske povelje su:

1. Pravo na slobodu i jednakost: koja se ogleda kroz činjenicu da je svaki član Medinske države bio jednak u korištenju ljudskih prava bez obzira na vjeroispovjest, boju kože ili plemensku pripadnost. (pravo proklamirano kroz cjelokupan dokument)
2. Pravo na život: svaki čovjek ima jednako pravo na život. „Bogobojazni vjernici moraju se suprostaviti nasilniku ili onome tko snuje nepravdu ili zločin, krši prava ili unosi nemir među vjernike. Neka svi dignu ruku na takvoga, pa bio on i sin jednog od njih“(član 13.) „Ni jedan vjernik ne smije zbog nevjernika ubiti drugog vjernika, niti podržati nevjernika protiv vjernika“ (član 14)
3. Pravo na slobodu udruživanja: ovo pravo utemeljeno je u članu 16. Medinske povelje koji glasi „Oni Jevreji, koji se s nama povežu, stječu pravo na našu pomoć i podršku; nitko ih neće tlačiti niti će pomagati neprijateljima njihovim“.
4. Pravo na slobodu misli, svijesti i vjere: ovo pravo utemeljeno je članom 30. Medinske povelje koji glasi „Jevreji slobodno šire svoju vjeru, a muslimani svoju. Ovo važi za njih same, a i njihove klijente“.
5. Pravo na imovinu: sadržano u članovima 48. i 49. „Na Jevrejima je da podmiruju svoje troškove, a na muslimanima da podmiruju svoje. Potpomagat će se međusobno protiv neprijatelja ovog Spisa”.
6. Pravo na azil: sadržano u članu 55. „Onaj ko je pod zaštitom smatra se ravnopravnim sa zaštitnikom, ne može mu se nanositi šteta i nepravda“.
7. Pravo na jednakost pred zakonom / pravo na pravično suđenje: sadržano u članu 57. Za sve razmirice i nesuglasice između potpisnika Spisa, za koje postoji bojazan da bi mogle prouzrokovati smutnju, treba se obratiti Bogu i Božijem Poslaniku, Allah ga blagoslovio i spasio“.
8. Medinska povelja u sebi sadrži sve četiri kategorije ljudskih prava, i lična i građanska i ekonomska i socijalna i prava treće generacije. Ona je prije 1400 godina sadržavala ljudska prava koja se danas građaninu svijeta garantuju kroz Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, sačinjenu ne tako davno – prije 68 godina.

Pored svega navednog Medinska povelja nije dovoljno afirmisana u izučavanju povjesti ljudskih prava. Jedan od osnovni razloga zašto je to tako jeste izvor Medinske povelje odnosno njena vezanost za islam i islamsku civilizaciju.

IV. Mirovna dimenzija Medinske povelje

I prije nastanka Medinske povelje muslimani su primjenjivali određene instumente mirnog rješavanja konflikata kao što su; posredovanje, pregovaranje, mirenje i arbitraža, koji će biti usavršena poslaničkom misijom Muhameda s.a.v.s koji od Uzvišenog bijaše poslat da „usavrši ljudsku čud“.

Poznat je primjer arbitraže Muhammeda s.a.v.s. i prije njegove poslaničke misije, u momentu kada vršeno obnavljanje Ka'be. Tada je došlo do sukoba među arapskim plemenima o tome kome će pripasti čast da u zidove časne Ka'be ugradi crni kamet – Hažderul–esved. Budući da sukobljena plemena nisu mogla samostalno riješiti spor, odlučili su da rješenje spora povjere osobi koja prva uđe u dvorište Ka'be.

U dvorište Ka'be, ušao je on, Muhammed – El Emin (pravedni / povjerljivi), a prisutni presretni njegovim ulaskom pozvaše ga da bude njihov arbitar. Muhammed, na čuđenje prisutnih skide svoj ogrtač, razastre ga na zemlju i na ogrtač postavi Hadžerul – esved, te pozva glavešine plemena da uzmu rubove ogrtača i podignu ga do visine na kojoj se kamen treba postaviti. Kada glavešine plemena to učiniše Muhammed uze kamen i ugradi ga u zid Ka'be. Ovim činom spor bi rješen na zadovoljstvo svih“.

Također jedan od poznatih mirovnih sporazuma koji je nastao uz posredovanje poslanika Muhammeda s.a.v.s jeste sporazum na Akabi, kada je došlo do bratimljenja dva medinska plemena Evsa i Hazredža.

Medinska povelja navedene instrumente mirnog rješavanja konflikata po prvi put normalizuje kroz jedan pisani akt sa zakonskom snagom, te iste izdvaja kao sredstva mirnog rješavanja konflikata i osiguranja trajnog mira (članovi 19. i 28).

„Za vjernike je mir nedjeljiv i ni jedan vijernik niti skupina (pleme) ne može sklopiti mir (separatni mir) mimo drugog u borbi na Božijem putu, osim ako su svi saglasni o tome. U bilo kojem međusobnom sporu treba se obratiti Allahu Uzvišenom i Muhammedu, Bog ga blagoslovio i spasio.“