Adilović: Islamska zajednica BiH danas ima dovoljno ulemanskog potencijala da definira mnoga pitanja koja do sada, iz raznih razloga objektivne i subjektivne naravi, nisu definirana. Nije jednostavno odrediti šta jest, a šta nije islamska tradicija Bošnjaka. Termin islamska tradicija, bez sumnje je omeđen islamom i sve što nije utemeljeno na islamu ne može se smatrati islamskom tradicijom. Nažalost, mi to još nismo zvanično definirali. Iz dosadašnjih diskusija naših intelektualaca po ovom pitanju stječem dojam da se pod terminom islamska tradicija Bošnjaka misli na naše običaje koji se dovode u vezu sa islamom i stanje muslimana od 1945. godine do danas, a mnogo toga što je bilo dio naše tradicije od prvog dana islama na ovim prostorima se negira. Eklatantan primjer za to je brada koja je bila tradicija naših predaka na ovim prostorima sve do komunizma, a danas se smatra nekakvim stranim ili vehabijskim utjecajem. Kada su u pitanju određeni običaji naših muslimana koje mnogi  smatraju ibadetom, poput posjete turbeta, organiziranja hatme, četerestine, dovišta... smatram da ih treba tretirati samo kao običaje, tradiciju, a ne kao vjerske obrede. Naprimjer, posjetu turbetima i davanje novca kod turbeta treba smatrati udjeljivanjem sadake siromašnima ili kao donacija IZ. Ti običaji su dio naše realnosti i danas se s njima trebamo nositi. Neki od njih će vremenom iščeznuti, ako naša ulema iskaže jasan stav iz kojeg se vidi da ti običaji nemaju nikakvog utemeljenja u islamu, a neke je potrebno samo modificirati kao što su: mevlud, Ajvatovica, Lastavica i sl. Dakle, trebamo konačno ta pitanja definirati i to prezentirati kao oficijelan stav Islamske zajednice, a Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka pri Islamskoj zajednici imat će u tom pravcu veliku ulogu. Raduju me ovi projekti organiziranja okruglih stolova i debata na kojima naši alimi, a ja pravim razliku između alima i intelektualaca, mogu iznijeti svoje stavove, često suprotne i razgovarati o temama koje su bitne za našu islamsku tradiciju i muslimane općenito.

Dr. Zuhdija Adilović je bio dekan Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici na kojem je istovremeno angažiran i kao predavač. Član je Svjetske unije islamskih učenjaka sa sjedištem u Dohi. Dodiplomski, magistarski, kao i doktorski studij završio je u Saudijskoj Arabiji na Islamskom Univerzitetu Muhammed b. Saud. Polja njegovog znanstvenog interesovanja su akaid i uporedne religije, savremene ideologije i islamsko obrazovanje.

 

Dr. Osman Kozlić je trenutni banjalučki muftija. Bio je predsjednik Ustavnog suda Islamske zajednice

i predavač nastavnih predmeta Fikh i Hadis u Behram-begovoj medresi u Tuzli.Magistrirao na Univerzitetu Muhamed Peti u Maroku. 

Doktorirao 2013. godine na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu iz oblasti islamskog prava

Kozlić: Moje je mišljenje da mi nemamo šta određivati, jer naša tradicije je onakva kakva se tokom stoljeća profilirala. Pitanje je samo kako se mi odnosimo prema njoj, šta nam ona znači i koliko smo doslijedni u njenom očuvanju? Ta tradicija je naš duh, naša duša, suština našeg bića, identiteta, a to znači da niukom slučaju ne smijemo sebi dopustiti luksuz da odstupamo od te tradicije. 

S obzirom da se u posljednje vrijeme povlači pitanje tzv. zvaničnog znanstveno-teološkog tumačenja pojedinih aspekata naše islamske tradicije (posjeta turbeta i bacanje novca u turbeta), mišljenja sam da to nije, niti zvanični, niti naučno-teološki pristup. Mi prvo moramo preispitati šta je klasični, a šta skolastički islam, da se poslužim izrazom Muhameda Arkuna. Dakle, ako neki pod time misle na traženje delila-šerijatske argumentacije, hadisa, naprimjer, kojim bi se određena praksa odobrila ili odbacila, onda je pravo pitanje da li protagonisti takvih tendencija uopće znaju šta je hadis, a šta šerijatski dokaz? Ja sam deset godina boravio na Magribu, Alžir i Maroko, i mogu i iz tog ugla promatrati odnos Bošnjaka prema vlastitoj tradiciji. Kada sam jedne prilike, dok sam boravio u Maroku na postdiplomskom studiju, otišao u jednu obližnju džamiju da sa dvojicom prijatelja obavim podne namaz u džematu, zatekao sam jednog dežurnog u toj džamiji koji nas je pitao šta želimo. Kada sam mu rekao da želimo obaviti podne namaz u džematu, on nam je ljubazno kazao da to neće biti moguće s obzirom da je podne namaz u toj džamiji već obavljen. Rekoh mu da mi je poznat stav malikija po tom pitanju, kao i to da smo mi hanefije, a kod nas je to dopušteno. Nakon kraćeg ubjeđivanja pristali smo na jedino moguće rješenje, a to je da pojedinačno klanjamo namaz. Zapravo, riječ je o fetvi Imami-Malika, prema kojoj se u jednoj džamiji može samo jednom obaviti namaz u džematu, naprimjer podne. Ono što je opredijelilo Imami-Malika bila je želja da se vodi računa o namazu i njegovom obavljanju u džematu u precizno naznačenom vremenu. Iznenadilo me je to što su sljedbenici malikijskog mezheba bili doslijedni u primjeni fetve svoga imama. Kasnije, kada sam malo bolje upoznao malikije, primijetio sam da su bili dosljedni u očuvanju svoju pravne tradicije. Nažalost, mi Bošnjaci smo danas često izloženi različitim utjecajima, pa i onim mezhebskim, tako da nerijetko moramo ići unazad, ponavljati već kazano i riješeno, a sve s ciljem da očuvamo svoju hanefijsku pravnu tradiciju. Jasno je da su Marokanci institucionalno čuvali svoju vjersku tradiciju, a to se i danas može vidjeti po načinu odijevanja, učenju ilahija uz upotrebu muzike - andalužanski stil, pa čak i učenju mevluda za rođendan Muhammeda, a.s. Doduše, ponekad mi se činilo da su malo prestrogi, naprimjer, kada niko nije smio zaklati svoj kurban dok emirul-mu’minin, odnosno vladar ne zakolje svog kurbana. Međutim, kasnije sam shvatio da mnogo toga što mi tada nije imalo smisla, danas ima smisla, poput gore spomenute Malikove fetve.