Kaže Uzvišeni Allah dž.š. u Kur’anu: "O vjernici, živite svi u miru i ne idite stopama šejtanovim; on vam je, zaista, neprijatelj otvoreni!“ (El-Bekare, 208) U islamu je mir suština, arapska riječ islam znači predanost, a nastala je od riječi selam, što znači mir. Našem Poslaniku, a.s. i muslimanima, prvih 13 godina boravka u Mekki nije bio dozvoljen fizički odgovor na nepravdu koju su proživljavali. Nakon Hidžre i formiranja islamske zajednice otvaraju se vrata upotrebi sile, ali samo u slučaju odbrane, s ciljem postizanja mira, pravde i da se zaustavi nasilje, te kako bi se zaštitila sloboda vjere.

Odlučujući faktor

U Kur’anu stoji: "Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah ih je, doista, kadar pomoći onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: 'Gospodar naš je Allah!' A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojime se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu – ta Allah je zaista moćan i silan -one koji će, ako im damo vlast na Zemlji, molitvu obavljati i milostinju udjeljivati i koji će tražiti da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih – A Allahu se na kraju sve vraća." (Hadždž, 39-41)

Zato je velika zabluda da je islam širen silom i vezivanje imena našeg Poslanika sa sabljom i mačem. Poznato je da je Muhammed, a.s., poslije ove kur’anske dozvole o odbrani u slučaju napada, živio samo devet godina, i u bitkama koje su bile odbrambene poginuo je mali broj ljudi. Čak i da su neki muslimani poslije imali namjeru vjeru širiti silom, nisu to mogli učiniti, jer Kur’an izričito kaže: "Nema prisile u vjeru, Pravi put se jasno razlikuje od zablude!" (El-Bekare, 256) T. W. Arnold, koji u svojoj knjizi The preaching of Islam govori o naglom širenju islama i velikom broju prelazaka na islam, piše i ovo:"Da sila nije bila odlučujući faktor u tim preobraćenjima može se zaključiti po prijateljskim odnosima koji su postojali između kršćana i Arapa-muslimana. Sam Muhammed je pregovarao s nekoliko kršćanskih plemena, obećavajući im svoju zaštitu i garantirajući im slobodno vršenje njihovih vjerskih obreda i nesmetano uživanje svih prava, kada su u pitanju njihovi svećenici i vlasti. Iz tih primjera o toleranciji prema kršćanima-Arapima, u vremenu nakon pobjede muslimana u prvom stoljeću po Hidžri, a koje su nastavile slijedeće generacije, možemo sa sigurnošću zaključiti da su ona kršćanska plemena koja su prihvatila islam, učinila to po svom vlastitom izboru i dobrovoljno."

Povijest islama bilježi da je Poslanik, a.s. , kao i halife poslije njega, slao vojsku sa slijedećim riječima: "Ne ubijajte djecu, niti žene, a ni orohnule starce niti monahe u samostanima! Ne dirajte palme! Ne sijecite drvo! Ne rušite zgrade!" Još je vrlo važno napomenuti da je Muhammedovo, a.s., ophođenje prema zarobljenicima bilo na najljepši način: "I hranu su davali, mada su je i sami željeli, siromahu i siročetu i zarobljeniku." (Ed-Dehr, 8).

Primjer tolerancije i suživota bio je prisutan u velikoj mjeri i u ophođenju Poslanika, a.s., sa nemuslimanima. Allahov Poslanik, a.s., ih je zijaretio i velikodušno dočekivao, primao i davao im poklone, dijelio im kurbane, obilazio njihove bolesne i odnosio se prema njima na najljepši mogući način, iako su neki imali ružan odnos prema njemu. Događaji u vezi sa oslobađanjem Mekke na najljepši način govore o istinskoj naravi i karakteru hazreti Muhammeda, a.s., naravi do koje mržnja, ni prema najžešćim protivnicima, nije nalazila puta. Poslanik je te protivnike pustio i ukazao im milost nakon sukoba. Nakon što su se okupili Poslanik, a.s., ih pita: "Kurejšije! Šta mislite da ću uraditi s vama?" Odgovorili su, potajno se nadajući da im danas ipak nije došao kraj: "Samo dobro. Ti si plemenit brat i sin plemenitoga, a moćan si!" Tada je Poslanik, a.s., rekao: "Reći ću vam isto ono što je rekao moj brat Jusuf: 'Ja vas sada neću koriti', reče – 'Allah će vam oprostiti, od milostivih On je najmilostiviji!' Idite, slobodni ste!"

Poslije oslobođenja Mekke Poslanik, a.s.,slao je svoje izaslanike u druge krajeve tadašnjeg svijeta da dostave poziv u islam. Tamo gdje je bilo još uvijek prisutno razbojništvo slao je vojsku koja je pokazala najhumaniji vid borbe koju pamti ljudska civilizacija. Razlog tome je da je Muhammed, a.s., podučavao i upućivao svoje ashabe da u Allahovu vjeru lijepom riječju i mudrošću pozivaju, što su oni prenijeli na kasnije generacije Ummeta. S druge strane u Drugom svjetskom ratu poginulo je 50-60 miliona ljudi, a oluja nuklearnog oružja koja je okončala navedeni rat odnijela je u prvom mahu najmanje 78.000 žrtava.

Zar svi nismo ljudi?

Potreba za temeljitim upoznavanjem Poslanikove ličnosti i misije dolazi do izražaja naročito danas kada ljudi gube  ljudskost . Allahova, dž.š , zakonitost je da nije htio da svi ljudi budu iste vjere. Tako to Kur'an kaže: "Da je Bog htio sljedbenicima jedne vjere bi vas učinio. Ali on hoće da vas iskuša u onome što vam je dao. Zato se natječite u dobru. Bogu ćete se svi vratiti pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti." (El-Ma'ide, 48). Univerzalno značenje i  značaj dijaloga ukazuje se u znamenitom ajetu u kur'anskoj suri Hudžurat: "O ljudi, Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili, da biste se upoznavali. Od vas je kod Allaha najplemenitiji onaj koji se Njega najviše boji. Allah sve zna i obavješten je." (Hudžurat, 13) Mi imamo izbor da odbijemo živjeti s drugima i drugačijim, ali kuda bi to svijet odvelo?

Cijeli tekst u printanom izdanju Preporoda