Bez dvojbe ovo je zadatak koji se ostvaruje tokom cijeloga života! Za ovu misiju potrebni su: sati, dani, mjeseci i godine rada, potrebno je u kontinuitetu bdjeti nad sobom u djetinjstvu, mladosti i starosti.

Iz prakse iz života vidimo da su pristupi ovom zadatku različiti, da su iskustva različita i da su samim tim i konačni rezultati različiti. Od toga koliko je ko uložio vremena, truda, znanja ovisit će kakav će biti čovjek?

Svi samo pričaju o greškama drugih i njihovim mahanama, a niko skoro ni riječi o sebi i svojim slabostima. Uvijek postoji gore od goreg, pa tako postoji nešto što je gore od narativa o greškama drugih, a to je zapostavljanje sebe i rada na sebi? Svi vide greške kod drugih, a niko to isto i gore ne vidi kod sebe! Upravo na način kako je to davno Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Neki od vas vide u tuđem oku trunku, a u svom oku ne vide balvan.“ Svi pričaju o tuđem trunju i njegovoj opasnosti, a niko o svojim balvanima, kao da se gine od trunja, a ne od balvana?

Biti čovjek i to dobar čovjek nije lahko, šta više u današnjem vaktu to je teško ostvarljiva zadaća, koja u odnosu na neka ranija vremena biva sve nedostižnija. Onda se čudimo što je malo onih koji su zadovoljni međuljudskim odnosima, što je malo onih koji se ne žale na ponašanja drugih, što je malo onih koji se nisu razočali u druge ili što je sve više onih koji se povlače u sebe, ili što je sve više onih koji su izgubili povjerenje u ljude.

Postoji opći konsenzus da smo u nezadovoljni našim međuljudskim odnosima, da bismo željeli da pored sebe imamo više dobrih, a manje loših insana! U ovakvim prilikama nameću se logička pitanja: Da li možemo biti bolji ljudi? Gdje je naš problem? Ko je odgovoran? Je li do sistema ili individue? Treba li se mijenjati? Je li kriv odgojni sistem? Pitanja mnogo, a pravih odgovora malo!

Odgajanje je cjeloživotni proces

U kontekstu govora o odgoju kao cjeloživotnom procesu nailazimo na niz barijera. Glavna prepreka se nalazi u činjenici gdje počinje,a gdje završava odgoj? Lahko ćemo se složiti gdje i kada počinje, a kada završava tu nastaju dileme! Tako većina nas je u zabludi da sa završetkom srednjeg obrazovanja prestaje odgoj i formiranje ličnosti! Nekako je ustaljeno mišljenje da je to tako! Smatra se da je osoba formirana, kompletirana i da se tu nema potrebe više šta mijenjati – takav se umire! Međutim, da li je to baš tako? Padagogija kao nauka i praksa pokazuju da to nije ispravno shvatanje. U nauci o odgoju postoji poddisciplina koja se zove andragogija i koja se bavi odgojem i obrazovanje odraslih. Osim toga u pedagogiji kao nauci prisutna je sintagma cjeloživotnog učenja, koju su kao takvu prihvatili i zagovaraju brojni obrazovni sistemi u svijetu. Dakle, u skladu je sa pedagoškom naukom, psihologijom i sociologijom stav da se čovjek treba razvijati, formirati i izgrađivati kao ličnost tokom cijelog svog života, što bi značilo da se čovjek može popravljati nabolje – izgrađivati kao ličnost i poslije formalnog školovanja. Tako čovjeku sa 30, 40, 50 ili pak 60 godina nije kasno da se mijenja, nije kasno da teži i razmišlja o tome kako da bude bolji čovjek! Nije kasno da krene putem koji vodi ka savršenstvu duše. U tom kontekstu je izjava koja se prenosi od Ebu Hanife da je rekao: „Ko smatra da više nema potrebe da uči i saznaje – neka plače nad sobom.“ Iz ove izjave koja je svevremenska vidimo da je cjeloživotni odgoj bio životni imperativ pravovjernih muslimana, životni moto, njihova deviza. Rad na sebi, popravljanje sebe je bila cjeloživotna zadaća. Govorili su: „Ko popravi svoju unutrašnjost (dušu i srce), Allah će popraviti njegovu spoljašnjost (tj. ponašanje i djela).“ Gdje smo mi u odnosu na te životne ciljeve? Zaključuje se da smo u velikom zaostatku u odnosu na njih, i nije nikakvo čudo što zaostajemo u raznim oblastima života i nije nikakvo čudo što nam je odgoj na niskom stepenu razvoja i nije nikakvo čudo što nam nedostaje čovjekoljublja.

Umišljenost i samoljublje sprječavaju otklanjanje mahana

Da bi se čovjek transformisao u bolju ličnost neminovno je da nailazi na prepreke koje ga odvraćaju. Nekih je svjestan, a nekih ne! Jedna od prepreka koju većina ljudi ne vidi kod sebe, a koja je krupan remetilački faktor je samoljublje/samodopadanje. Riječ je o osobinama koje u manjoj ili većoj mjeri se nalaze u svakom insanu. Svaki insan voli sebe i tu nema ništa sporno! Međutim, kada ta voljenost dosegne nivo ekstremnosti, e tu nastaje problem, jer se čovjek previše zaljubi u sebe! Rekli bismo za takve da su postali narcisoidni! Veći problem od toga što su narcisoidni je problem što takvi ne uočavaju kod sebe tu narcisoidnost. A da je ima – ima je! Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „One koji su prije vas bili, upropastilo je samodopadanje i samoljublje.“ Zaljubljenost u sebe čovjeka može odvesti u propast, jer ga ona sputava da vidi svoje mahane i nedostatke, ali i da ih otklanja – što je još važnije! Zaljubljenost ih sprječava da rade na sebi, šta više oni kada stanu pred ogledalo u njemu vide lika koji je bez mahane i nedostataka. Lika kome se dive! Lika koji ih diže do umišljenih visina, superiornu ličnost koja nema grešaka.

Ogledalo ili dvogled – šta je važnije?

U vremenu i ljudima koji nas okružuju preplavljeni smo govorom o greškama kod drugih ljudi. Svi samo pričaju o greškama drugih i njihovim mahanama, a niko skoro ni riječi o sebi i svojim slabostima. Uvijek postoji gore od goreg, pa tako postoji nešto što je gore od narativa o greškama drugih, a to je zapostavljanje sebe i rada na sebi? Svi vide greške kod drugih, a niko to isto i gore ne vidi kod sebe! Upravo na način kako je to davno Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Neki od vas vide u tuđem oku trunku, a u svom oku ne vide balvan.“ Svi pričaju o tuđem trunju i njegovoj opasnosti, a niko o svojim balvanima, kao da se gine od trunja, a ne od balvana? I tako mi u toj priči o drugima tonemo polagahno u more svojih grešaka i mahana, plivamo po njima i ne primjećujemo da idemo sve dalje i dalje od obale i da ćemo se utopiti. Lijepo nam je dok traje, a šta će biti poslije, šta nas čeka, e, toga nismo ni svjesni. Nego, neka nama da se do besvjesti naslađujemo tuđim mahanama. Važno je da druge poznajemo, a sebe i ne moramo, jer mi sebi nismo bitni! Kojeg li apsurda i promašaja? Bože, koliko će biti onih koji će zbog ovoga biti na gubitku? Prisjetimo se šta su o ovakvim pitanjima rekli neki moralni svjetionici.

Lijepo je rekao Šafi'i: „Jezikom svojim ne spominji sramotu nečiju, sazdan si od sramota, a i ljudi jezike imaju, oku svome, kada sramotu kakvu uoči, kaži: – Sakrij je, o oko moje, jer i drugi oči imaju.“

Onaj kome je stalo do sebe i svog uspjeha, trebao bi voditi više računa o sebi, a to znači da gleda u druge samo kada im treba i može pomoći! Život je kratak da bismo se bavili drugim i njihovim mahanama, zato prestanimo sa istraživanjem i zavirivanjem u tuđe živote! Ostavimo dvogled i taj licemjerni pogled! Stanimo pred ogledalo i to ne jednom nego stalno se ogledajmo! Suočimo se sa sobom i to iskreno! Na to nas savjetuje i Ibn Kajjim koji je rekao: „Kad tražiš mahane upotrijebi ogledalo, a ne dvogled.“ Ostavimo dvogled, važniji nam je u ogledalo pogled i zumiranje svojih mahana! Imamo ih i previše, možda više od onog o kome pričamo!

Pa gdje je onda problem? Sazdani smo od mahana, sramota, a mi šutimo i pravimo se da ih ne vidimo ili ih stvarno ne vidimo!? Pa kako je to moguće? Šta je to sa nama pa da sebe zaboravljamo i zapostavljamo? Onaj kome je stalo do sebe i svog uspjeha, trebao bi voditi više računa o sebi, a to znači da gleda u druge samo kada im treba i može pomoći! Život je kratak da bismo se bavili drugim i njihovim mahanama, zato prestanimo sa istraživanjem i zavirivanjem u tuđe živote! Ostavimo dvogled i taj licemjerni pogled! Stanimo pred ogledalo i to ne jednom nego stalno se ogledajmo! Suočimo se sa sobom i to iskreno! Na to nas savjetuje i Ibn Kajjim koji je rekao: „Kad tražiš mahane upotrijebi ogledalo, a ne dvogled.“ Ostavimo dvogled, važniji nam je u ogledalo pogled i zumiranje svojih mahana! Imamo ih i previše, možda više od onog o kome pričamo! Iskreno stajanje pred ogledalom će nam to otkriti! Ako nam je stalo da uspijemo i spasimo se budimo iskreni prema sebi, a kada se iskreno pogledamo u ogledalu onda ćemo vidjeti i balvana i srama i očaja i belaja i svega drugog, nevaljalog što ima u nama. Na osnovu svega napisanog zastanimo na trenutak i razmislimo šta će nam donijeti više dobra ogledalo ili dvogled? Složit ćemo se da nam trebaju svima ogledala i to ne mala, nego velika, da se bolje vidimo, jer ako se bolje vidimo, manje ćemo u životu i budućnosti da se stidimo!