Zašto je politika tako teška? Jednostavno rečeno, politika je teška jer su ljudi teški. Politika je teška jer često jedna strane ne može ili ne želi da prihvati drugu stranu. Ovo postaje veliki problem kada strana koja nije prihvaćena nije svjesna svog stanja.

Nisu željeli priznati da ih Srbi i Hrvati teško prihvataju

Muslimani po mnogo čemu mogu služiti kao primjer, pa čak i po ovome. U krhkoj Jugoslaviji tokom kasnih ‘80-tih i ranih ‘90-tih, muslimani, nisu željeli priznati da ih Srbi i Hrvati teško prihvataju. Muslimani, lojalni Titovi pioniri, izlazili su na ulice širom BiH pokušavajući spriječiti sukobe. Ovako nešto nije zabilježeno na ulicama gradova u Srbiji i Hrvatskoj. Nije li ovo zanimljivo? Muslimani kao narod koji nije započeo rat izlazi na ulicu ponašajući se kao da su krivi za raspad Jugoslavije, dok se Srbi i Hrvati pripremaju za sukobe, za napad na suverenu BiH.
Nažalost, ni danas nismo daleko od gore navedene situacije, samo što smo danas Bošnjaci, a ne muslimani. Dakle, Bošnjaci koji žele da prikažu realnu sliku vanjskopolitičkih odnosa Srbije i Hrvatske prema BiH često budu prozvani kao osobe koje imaju talenta da šire mržnju. Muslimani su u Jugoslaviji bili ‘najtiši’, ali su ipak bili prozvani fundamentalistima. Doživjeli su etničko čišćenje, genocid, sistematsko silovanje, rušenje bogomolja i tako dalje. Možda su šutjeli iz straha od udbaša, a možda jednostavno nisu imali ‘talenta’ da šire mržnju. Ako su tadašnji muslimani bili fundamentalisti, šta smo onda mi danas?
Za razliku od 80-tih i 90-tih politika je danas poprilično otvorena za javnost. Mediji izvještavaju o mnogim događajima. Ljudi su informisani, ali se često zaboravlja činjenica da informacija nije ujedno i znanje. Informacije postaju bezvrijedne kada se počnu prihvatati bez analize, a analiza je sistematsko ispitivanje i evaluacija informacija. Bošnjaci su informisani o dešavanjima u BiH, regiji i svijetu. Ipak, pitanje je da li su svjesni značenja tih informacija. Da li su svjesni svog položaja u odnosu na Srbiju, odnosno da li misle da je trenutni položaj Srbije i Srba opasniji za Bošnjake i BiH nego tokom devedesetih?
Srbi su oduvijek gajili određene ambicije prema BiH, a oni koji se ne slažu sa ovom konstatacijom treba da pročitaju samo nekoliko djela da im stvari postanu kristalno jasne. Recimo djelo Vuka Stefanovića Karadžića ‘Srbi svi i svuda’ iz 1836. godine, ‘Načertanije’ Ilije Garašanina iz 1844. godine, ‘Homogenu Srbiju’ Stevena Moljevića iz 1941. godine, i ‘Memorendum I’ Srpske akademije nauka i umjetnosti iz 1987. godine ponudit će vam izuzetan uvid u srpsku politiku prema BiH. Situacija ni danas nije puno drugačija. Srbi iz RS žele pripajanje RS Srbiji i zbog toga nije ispravno da kažemo da oni traže nezavisnot. RS, dakle, ne želi da bude nezavisna, ona želi da bude dio Srbije. Zanimljivo je i to da se Aleksandar Vučić nikad nije ogradio od ovakvih ambicija.

Bošnjaci su dužni štititi svoj narod u Sandžaku, ali nikome ratom ne prijete

Prilikom proslave 600-te godišnjice od Kosovske bitke, 28. juna 1989. godine, Slobodan Milošević je na Kosovu polju rekao „niko ne sme da vas [Srbe] bije“, što je postala jedna od karata srpskog nacionalnog identiteta. Slične se izjave daju i danas. Za raliku od Miloševića, Vučić je našao zakonske osnove da zaštiti srpski narod. „Srbija nikome ne preti ratom, Srbija ne priziva i ne želi sukobe, ali Srbija i po Dejtonskom sporazumu i po svakom pravu i moralnom zakonu ima obavezu da zaštiti svoj narod“, rekao je jednom prilikom Vučić. Zanimljiva je priča o zaštiti Srba u BiH, koji zasigurno nisu ugroženi, a naročito u RS. Vučić, vjerovatno, poput Miloševića želi samo naglasiti da Srbe niko ne smije da dira, a oni nikome ne smiju da prijete. Nažalost, Vučićeva izjava nije dobila pažnju kao Miloševićeva. Nikada nije objasnio ni od čega treba da štiti srpski narod, šta je to moralna dužnost, te zašto govori o tome ako nema opasnosti od novih sukoba. Pitanje je kako bi se gledalo da takve izjave dolaze od bošnjačkih političara, čiji narod nema teret prošlosti kao Vučićev. Da, recimo, Bošnjaci kažu da imaju moralnu dužnost da štite svoj narod u Sandžaku, a da dodaju da nikome ratom ne prijete. Ovakve ili slične izjave sigurno bi izazvale velike reakcije u Srbiji, a vjerovatno bi ih osudile i međunarodne institucije zbog miješanja u unutardržavne stvari Srbije. Nažalost, ovakve izjave dolaze iz Srbije i prolaze skoro potpuno nezapaženo jer se radi o BiH.
S druge strane, tokom 90-tih, Zapad je konstantno kritikovao Srbiju za mješanje u ratne događaje u BiH, u njen suverinitet i u njenu nezavisnost. Danas Zapad šuti, iako mu je jasno da politika iz Beograda definiše politički diskurs u Banjaluci. Tokom 80-tih i 90-tih teško je bilo zamisliti da će Srbija uspjeti da razvije veoma bliske vanjskopolitičke odnose sa Rusijom, ali je Srbija to ipak uspjela. Rusi vrše modernizaciju vojske u Srbiji, a imaju i ‘humanitarnu’ bazu u Nišu.
Ulazak srpskih vojnih, policijskih, paravojnih i parapolicijskih snaga u BiH tokom 90-tih predstavljalo je urušavanje suvereniteta BiH. Danas postoji pravna osnova, Dejtonski mirovni sporazum, koja dozvoljava da srbijanska policija uđe u riječne vode i teritoriju BiH. Naravno, ovo se radi kroz zajedničke vježbe (npr. Drina 2016) sa policijskim snagama iz RS-a. Ali ovo, takođe, pokazuje da srbijanske oružane snage mogu u kratkom vremenu da budu u BiH, da srbijanske i policijske snage RS mogu da djeluju združeno. Za razliku od 90-tih, danas se srbijanske policijske snage ne moraju kamuflirati u paravojne ili parapolicijske snage pri ulasku u BiH. Zahvaljujući Dejtonu, otvoreno mogu reći da su poslane iz Beograda. Takođe, ovome se može još dodati i saradnja između institucija u RS u Srbiji. Naravno, blaženi Dejtonski sporazum dao je pravne osnove da dođe do toga. Zajedničke sjednice vlada Srbije i Republike Srpske održavaju se nekoliko godina. Zanimljivo je i to što je Srbija često bila osuđivana za učešće u bosanskom ratu (1992-1995), naprimjer UN rezolucija 47/141 (Situacija u BiH), a da su joj pri tome isti oni koji su je osuđivali dali pravne osnove da sarađuje sa Srbima u BiH na visokom državnom nivou.

Srbi se predstavljaju kao žrtve

Srbi su ipak odlučili da se na međunarodnoj sceni predstave kao žrtve, kao narod koji ima potrebu da istakne svoju potrebu za očuvanjem. Upravo radi toga, RS i Srbija najavili su zajedničku Deklaraciju o zaštiti i očuvanju srpskog naroda. Zanimljivo je da će baš ta deklaracija biti predmet rasprave u periodu kada Srbija ima problema sa većinom susjednih država. Nije prvi put da se Srbi osjećaju ugroženo, ali je prvi put da se Srbi iz dvije različite države očituju po ovom pitanju. Ovo je za njih pomak, prihvatili to Bošnjaci ili ne. Milorad Dodik, predsjednik RS, obznanio je da ova deklaracija neće biti puko slovo na papiru, već program po kojem će Srbi iz Srbije i RS graditi budućnost. Naravno, država BiH i ostali njeni narodi izostavljeni su iz ovog procesa. Bošnjacima nije potrebna ovakva deklaracija, iako su oduvijek bili okruženi ‘predatorima’. Bošnjacima je potrebno da shvate u kakvom se političkom vakuumu trenutno nalaze. Potrebno je uvidjeti da je sadašnji politički položaj Srbije po mnogo čemu opasniji nego onaj iz 90-tih. Ne možemo poricati da je taj period bio krvav za Bošnjake i BiH, ali treba znati da se Srbi ovom deklaracijom vrlo jednostavno mogu predstaviti kao žrtve i usvojiti sistematski program po kojem će ‘sačuvati’ srpski narod. Sama priroda deklaracije, prema najavama, u duhu je Vučićeve politike „Mi Srbi pružamo ruku pomirenja, ali se osjećamo ugroženo“. Međutim, Aleksandar Vučić nikad nije ‘pružio ruku izvinjenja’ za svoje ratne izjave protiv Bošnjaka i angažman u BiH, a sada govori i o ugroženosti srpskog naroda.
Dobro bi bilo da Vučić i Dodik objasne o kakvoj se ugroženosti srpskog naroda radi. Zar se može miriti ako se osjeća ugroženo? Kakvo je to pomirenje koje Vučić nudi? Upravo zbog ovakve nezgrapne retorike, Vučić pokazuje da je njegov politički plan za pomirenje u najmanju ruku ozbiljno impotentan.