50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Sve službe u Zajednici trebaju biti na pomoći imamu ne obratno

Autor: Asim Jelovac Oktobar 17, 2017 0

Od imama se očekuje da bude onaj koji će u svakom momentu biti spreman da pripomogne, razveseli, utješi, savjetuje.

On treba da bude taj koji traba naći načina i metodu za svaku stranu prihvatljivu, da ukaže i izbori se sa svim privatnim, ali širim društvenim, često i globalnim svjetskim anomalijama i problemima kako bi u svome okruženju, džematu izgradio balans i harmoniju na zadovoljstvo svih. Zbog toga se posao imama i ne naziva poslom, nego službom. Imami služe. Služe džematu, džematlijama, nedžematlijama, služe kao humanitarci, socijalni radnici, društveno angažirani pojedinci od kojih se očekuje da krene i inicijativa i realizacija. „De ti to, efendija, Boga ti“, uglavnom će tako skinuti sa vlastitih leđa obavezu oni koji, eto, žele i imaju volje da nešto urade, ali da ih se ne bi pogrešno razumjelo, prebacit će efendiji.

Imami trebaju imati u okviru Zajednice mjesto i osobe koje će ih primiti, saslušati i razumjeti. Imami to zaslužuju svojim položajem u Zajednici. Svakodnevno će predstavnici Zajednice ponoviti u susretu sa imamima kako su imami glavni stub Zajednice. Ne smije to ostati samo kurtoazno izrečeno na zvaničnim prijemima. Stub se mora čuvati, obnavljati, paziti da bi vršio svoju funkciju. Imam je po svojoj ulozi baza Zajednice. Sve službe u Zajednici iznad imama jesu, ustvari, servis koji treba da opslužuje bazu. Ne obrnuti slijed.

Vjerska služba se podrazumijeva: klanjati i tako i tako moraš – i tu je već pripremljena logička kritika za eventualnu imamovu odsutnost iz džamije. U svome radu kod imama se vrlo često izbriše ona linija koja razdvaja privatno od poslovnog i službe. Ne postoji osmočasovno ili određeno radno vrijeme nakon kojega imam može isključiti telefon ili zaključati vrata kuće. Koliko takav način života utječe na porodicu imama. Njegova supruga gubi svoju individualnost i intimu. Ona udajom za imama dobija i sama nadimak ili novo ime: efendinica. Njenim pravim imenom je slabo ko zove. Ženu vozača niko ne zove vozačicom, niti ženu menadžera menadžericom, niti bilo koje drugo zanimanje čovjeka se ne veže za njegovu porodicu kao zanimanje imama za njegovu. Njegova djeca su efendijina djeca. „Što ja ne mogu to obući, imati, igrati, gledati kad svi u razredu mogu“, uzalud će efendijina djeca pitati roditelje za najbanalnije stvari. „Efendijin prošao sa tricom, a uvijek vazi kako trebaju naša djeca biti najbolja u svemu, kad može u efendije može kod svakoga“, komentari su kojima se obično miri sa vlastitim neuspjehom.

Kako da imam izađe nakraj, prije svega psihološki, a onda i fizički sa posljedicama i naporima koje u toku svoje službe doživljava. Sa opterećenjima koja ga vrlo često dovode do granica psiho-fizičke izdržljivosti? Većina rješenje nalazi u susretu sa kolegama imamima, međusobnoj kolegijalnosti i razmjeni iskustava. No, to opet vrlo rijetko da uspije skinuti nagomilani teret i iscrpljenost.

Imami trebaju imati u okviru Zajednice mjesto i osobe koje će ih primiti, saslušati i razumjeti. Imami to zaslužuju svojim položajem u Zajednici. Svakodnevno će predstavnici Zajednice ponoviti u susretu sa imamima kako su imami glavni stub Zajednice. Ne smije to ostati samo kurtoazno izrečeno na zvaničnim prijemima. Stub se mora čuvati, obnavljati, paziti da bi vršio svoju funkciju. Imam je po svojoj ulozi baza Zajednice. Sve službe u Zajednici iznad imama jesu, ustvari, servis koji treba da opslužuje bazu. Ne obrnuti slijed. Da glavni imam nazove, svrati i priupita imama kako živi. Da muftija ima informacije o svojim imamima i bazu podataka sa specifičnostima džematskih, ali i ličnih problema s kojima se imam nosi. Da na preporuku glavnog imama, odnosno muftije nazove reisu-l-ulema svoga imama. „Selam alejkum, efendija. Reis je. Kako si, kako deveraš?“

Organizacija u kojoj nižerangirani ima obevazu da samo slijedi upute i zahtjeve nadređenog pretvara se u birokratiju i aparaturu. Zajednica koja je utemeljena na moralno-etičkim normama funkcioniše drugačije negoli je to odnos šef-uposlenik.

O posljedicama koje imamska služba ostavlja na imama napisan je jedna od najboljih poslijeratnih (i rijetkih) radova od strane gospođe Lamije Vatreš-Mehmedbašić pod naslovom „Sindrom sagorijevanja u radu kod imama“. Rad je objavljen u Glasniku Rijaseta IZ 10-12/2016. Rad obiluje provjerenim statističkim podacima o psiho-fizičkim posljedicama kojima su imami izloženi u toku svoga radnog vijeka. Ovaj rad je trebao biti osnova za daljnja istraživanja i konkretne korake ka poboljšanju brige za imame. Nažalost još nije ispunio svoju svrhu.

Ovim istraživanjem nisu obuhvaćeni imami u dijaspori. Oni su svakako kao i sama dijaspora priča za sebe, koja se najviše aktualizira u toku mjeseca ramazana ili godišnjih odmora. Sve veći broj imama socijalnih slučajeva ili rastrgnutih porodica su znakovi da se sistemski i organizacijski treba iznaći rješenje koje će imamima biti podrška i ohrabrenje u njihovom životnom pozivu i službi. Zašto ne i ured za brigu o uposlenicima Zajednice.

„Kako s penzijom, Mehmedaga“, upitao je efendija Mehmeda, friškog penzionera, odnedavno redovnog džematliju koji je penziju stekao radeći čitav život na građevini diljem Njemačke. „A moj hodža, more se nekako, 1500 eura neto. Razlika jes` doduše, ali neka je zdravlja, nama dosta“, odgovara Mehmed, šireći ruke. „Pa dobro, fala Bogu“, nastavlja efendija, „meni su poslali obavjest da će mi penzija biti 250 eura, pa izdržat će se nekako, ako Bog da.“ „Pa dobro, moj efendija“, utješno će Mehmed, „ali ja sam radio.“

 

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija