Samo što sam je uspio upitati ona je ponovo zaplakala i suze su ponovo tekle niz njene obraze kao i na onoj fotografiji koja je bila pričvršćena u ličnoj karti kakve su tada lične karte bile. Kada se malo pribrala, zamolio sam je da nam kaže razlog plakanja, te je ona tada nama djeci koji smo se tu zatekli ispričala:
„Djeco, suze koje se vide na ovoj slici su tekle iz moga srca i moje duše, a razlog je što sam tada prvi put u svome životu pred nekim ko nije iz moje porodice morala skinuti šamiju s glave i otkriti svoje pletenice, kose. Pošto sam morala imati ličnu kartu da bih mogla boravaiti na području druge opštine, izvan opštine Vlasnice, a boravila sam na području opštine Han-Pijesak u selu Nevačka.
Razlog moga boravka u ovome selu bio je što smo, ja i moj muž Muhamed u toku četiri ljetna mjeseca držali našu stoku na planinskom pašnjaku naših poznanika i kućnih prijatelja Imamović Džafe i njegove Hasnije-hanume. Na ovom pašnjaku Džafo i Hasnija su imali kuću za boravak i sve potrebne objekte za skladištenje mlijeka sira i masla i za držanje hajvana. To je veliko imanje (više od trista dunuma) Džafe i njegove Hasnije gdje je u ljetnim mjesecima na paši bilo mnogo goveda, konja i ovaca.
Moj posao je bio mužnja krava, ovaca te pravljenje raznih vrsta sireva, kajmaka, povlake i masla. Da bih mogla dobiti ličnu kartu morala sam se slikati, a kad mi je slikar rekao da skinem šamiju oko mene se okrenula njegova radnja, učinilo mi se da se plafon radnje na mene srušio, a srce je reagovalo, dok su suze ko grašle tekle niz moje lice. Do tada nisam mogla ni zamisliti da ću pred nekim strancem morati otkriti svoju kosu.
Djeco, ispričat ću vam još nešto! Kada je 1947. godine tadašnja vlast donijela zakon da žene muslimanke moraju odbaciti svoju tradicionalnu nošnju zar i feredžu mi žene muslimanke smo se tome jako opirale. Kada je u Vlasenici Okružni odbor žena održao sastanak i nije usvojio rezoluciju koja je donesena po ovom pitanju mi smo se obradovale da će tako biti učinjeno i u drugim srezovima i da ipak ta odluka neće uspjeti i da ćemo mi i dalje moći nositi zar i feredžu.
Međutim, vlast je bila tada kategorična da sprovede svoju odluku i to su krenuli da čine preko najuglednijih ljudi muslimana, pa čak i imama i gradskih muderrisa. Posebno nam je bilo teško kada nam je došao muderris iz Vlasenice i govorio o tome da trebamo vlast poslušati i skinuti zar i feredžu.
Teška srca mi smo to i učinile, ali većina nas žena je samo otkrivala svoje lice u mahali gdje smo živjele, a kad krenemo u neko drugo selo preko šamije smo stavljale, a i sada stavljamo velike bošče veličine jednog krevetnog čaršafa i putujemo s otkrivenim licem, ali čim nam u susret dolazi nepoznat muškarac, mi svojom rukom jedno pero te bošče stavljamo preko lica, tako da nam ponovo samo oči budu otkrivene.
Taman kad smo teško prihvatile da hodamo otkrivenog lica i da nam lice može svako vidjeti za slikanje na ličnoj karti morala sam skinuti i šamiju. Tada sam razmišljala dokle će ovo s otkrivanjem našeg tijela ići da bismo mi muslimanke „naime“ bile u društvu prihvaćene.“
Plemenitost naših Bošnjakinja
Nekoliko rečenica da napišem o ovoj mojoj plemenitoj i mogu slobodno reći obrazovanoj amidžinici Nazi.
Rođena je 13. decembra 1901. godine u selu Skugrići, zaselak Musići na radost oca Bege i majke Fatime. 1925. godine se udala za mog amidžu Muhameda, a na Ahiret je preselila 26. 08. 1985. godine. Rodila je podosta djece, a samo troje je preživjelo; Hasan koga četnici početkom agresije na BiH 1992. godine ubiše u Neđeljištima, Mušan ef. koga 15. augusta ubiše ustaše u džamiji na Buni kod Mostara čiji zemni ostaci još nisu pronađeni i Rahima koja u muhadžirluku preseli u Srebreniku, te je ukopaše pored njenog sina rahmetli Ismeta ef. Mustabašića, koji je bio glavni imam u Srebreniku.
Od ovo troje djece moga amidže i amidžinice imaju potomci. Kako nam je pričala njeni roditelji su bili dobro stojeći, imali su ogromno imanje, dobro su živjeli i uvijek su mogli i druge pomagati. Više godina je pohađala mekteb pred dobrim hodžama. Po njenoj priči to je bio kao mektebi ibtidaija, dobro je poznavala islamske propise i služila se arebicom, kao i mnoge druge Bošnjakinje njenih godina, što će reći da je za to doba bila pismena i obrazovana Bošnjakinja.
Vrlo često smo se mi djeca oko nje okupljali, a ona nam je pričala razne hikaje i priče, a uvijek je imala ponešto i da nas djecu počasti. Nakon Drugog svjetskog rata po povratku iz muhadžirluka moj babo Ibrahim i amidža Muhamed su pored jedne kuće izgradili još jednu veliku kuću u kojoj je jedna velika prostorija služila za obavljanje noćnih namaza u džematu, (akšam, jacija i sabah) i mektebsku nastavu, jer tadašnja socijalističko-komunistička vlast nije dala obnoviti u ratu srušeni mekteb u našem selu.
U istoj kući, u zimskom periodu, nekoliko godina je održavan i analfabetski tečaj koji je vodio moj babo Ibrahim-Ibro hodža. U toj kući bila je soba za boravak amidže i amidžinice. Potkrovlje i tavan je služio za ostavu suhog voća, a magaza je bila tadašnji frižider gdje su se proizvodi uskladištavali i ljeti i zimi. Amidžinica je bila zaista pravi rizničar, čestita domaćica, koja je strogo vodila računa da se šta ne pokvari i ne propadne. Bila je besprijekorno pravedna, a džometli ruke i sva djeca su je neizmjerno voljela i poštovala. S mojom majkom Hurijom se tako dobro slagala da se nisu htjele podijeliti čak i kada smo se mi njihova djeca gotovo svi po svijetu razišli. Babo i amidža su bili istinska braća, a njih dvije bile su neki dalji rod, ali su bile prave sestre. Zbog njene dobrote i džometli ruke djeca, pa čak i omladina su se oko nje često iskupljala, a ona bi nam uvijek imala nešto lijepo dati i lijepu priču ispričati.
Šta god ko radi, sve sebi!
Vrlo često je pričala priče o jednoj djevojci koja nije imala majku već maćehu, a govorila bi da: „ Šta god ko radi, sve sebi!“,te su je prozvali sveseba, pa poneko je i moju amidžincu Nazu nazivao tim nadimkom.
Na ovu temu „sve sebi“ ispričala nam je više priča, a ja ću navesti samo jednu:
„U jednom mjestu živjela je jedna žena koja je imala tri sina i jednu pastorku. Pošto je bila na pastorku ljubomorna, riješila je da joj naškodi sa zatrovanom hranom, te joj je za ručak koji će ponijeti kao čobanica za stokom pripremila zatrovanu hranu. Djevojka je boravila kod stoke, a hranu još nije dirala.
Sinovi njene maćehe, njena braća su taj dan bili u lovu i poprilično izgladnili kada su naišli pokraj svoje sestre zapitali su je: „Sestro, ima li nešto za pojesti?“
Ona je izuzetno voljela svoju braću, obradovala se njihovom dolasku, a ne znajući da je hrana zatrovana otvori im svoju torbu i pred njih izvadi netaknutu hranu koju je maćeha spremila. Oni su to sve pojeli tako djevojci nije ostalo baš ništa.
Nakon kratkog vremena, sva trojica su imali velikih zdravstvenih problema, te po jednoj predaji čak je jedan koji je najviše pojeo zatrovane hrane, a vjerovatno da je bio i manje otporan i umro...
Nakon ovog nemilog događaja maćeha ove djevojke je promijenila svoj odnos prema pastorci i pazila je kao što se pazi i rođena kćer.
Ovu i slične priče koje su bile jako poučne amidžinica Naza je umjela tako divno ispričati da se iz svake priče mogla uzeti dobra pouka. Ona bi priče pričla kao dio romana, navodeći mnogo detalja i što je bilo posebno zanimljivo ona bi se pravo uživila u pričanju tih priča.
Svjedočenje žena Jajca
Koliko su se žene Bošnjakinje opirale odbacivanju zara i feredže iznijet ću kazivanja nekih žena koje su i sada žive, a koje su u intervju za knjigu Medžlisa IZ-e Jajce, izdanje 2015. godine „STOTINU I JEDNO PRISJEĆANJE“ između ostalog kazale sljedeće:
Zekija –Kija Čar iz Jajca je u svom prisjećanju rekla:
„Žene su nosile: dimije, bluzu, prekrivene jemenijom, nosile su zar. Neke djevojke su kosu prekrivale, a neke i nisu. Mnoge žene su nastavile zar nositi i kada je bilo zabranjeno. Tako je i moja majka sa zarom otišla preko Starog grada kadinici na kahvu i mehabbet. Mehmed Alija Kapetanović, posljednji jajački kadija je sa svojom hanumom živio u svojoj kući koja se nalazi iznad Omer-begove kuće-iznad Travničke kapije....Moja majka je bila iz Doboja, a kadinica iz Tešnja, te su se često posjećivale. Kada se majka vraćala kući milicija je radi zara ustavila i odvela u zatvor. Nakon ispitivanja pustili su je da ide kući, ali nakon privođenja i odvođenja u zatvor i ispitivanja i ona više nije nosila zar.“
Hadži Adila Mačak iz Jajca u svom kazivanju o zaru je rekla:
„Žene su morale biti pokrivene. Međutim kad je ukinut zar mene je poslala svekrva svojoj majci u Kuprešane. Te kad sam naišla kroz Divičane, bila sam zavijena u zar zvani jastuk bošča. Sreli su me žandari, zaustavili u Divičanima, i onda me pitali kuda ćeš, rekla sam idem u Kuprešane. Koga imaš? Rekla sam svekrvinu familiju. Pitali su me odakle sam, rođeno ime? Eh ti moraš ostati u zatvoru, zato što si se zavila. Ja sam njima tada odgovorila što vi mene ispitivate, znate li vi Husu Kerana?? Znamo. To mi je daidža, pitajte njega ko sam ja. A Huso je radio u općini u Divičanima. Rekli su kad si Husina sestrišnja možeš ići i tako su me pustili. Drugi primjer došla je milicija u kuću Šahbaza Muje. Mujina žena koja je bila u kući utekla je iza stana jer je bila zavijena, a nije imala zar. I zbog toga što je utekla ona je tri dana i tri noći u Divičanima bila u zatvoru i suh orah je zalijevala. To je bila kazna. Isto kao da sipaš vodu u šuplje bure“.
Pored moje amidžinice Naze-hanume, moje majke Hurije-hanume i punice Alije-hanume i u svim mjestima moga službovanja naše plemenite nene su mi pričale svoju tugu za zarom i feredžom kada su toliko drage odjevne predete morale skinuti.
Njihove priče o zaru i feredži bile su toliko osjećajne da se i ja njih najviše prisjećam kao da mi sada one to pričaju iako su neke na Ahiret preselile i prije tridesetak i četrdeset, pa i više godina.
U ovom tekstu spomenut ću samo po jednu hanumu iz svakoga mjesta moga službovanja čije mi je pričanje o zaru i feredži ostalo u trajnom sjećanju kao da mi one to sada pričaju:
Iz sela Dabrica kod Stoca spominjem Zlatiju-hanumu Begović, iz Omerovića kod Duvna Mujessiru-hanumu Nuhić, iz Jezera kod Jajca Nuru-hanumu Aganović. Neke od ovih spomenutih, ali i mnoge druge Bošnjakinje su u svojim seharama imale zar i feredžu, te bi to pokazivale nama koji nismo upamtili vrijeme kada su žene muslimanke-hodale sa zarom i feredžom.
Kada bi te plemenite nene Bošnjakinje sada iz svojih mezarova ustale i vidjele svoje unuke i praunuke kako su obučene i kakve kroz čaršiju hodaju teško bi ih bilo ubijediti da su to njihovi potomci, jer one nisu mogle ni zamisliti da se žensko tijelo smije javno isticati.
Ono što također želim istaći je da su te plemenite nene Bošnjakinje visoko cijenile ulemu; imame i muderrise, jer su one njih poslušale, te je tadašnja socijalističko-komunistička vlast iskoristila ugled tadašnje uleme znajući da će muslimanke-Bošnjakinje samo njih poslušati.
Vrlo teško je objasniti, kako mnoge današnje Bošnjakinje sebi dozvole da potpuno razgolićene u šorcevima, helankama i drugim rastezljivim i prozirnim odjevnim predmetima hodaju ističući svoje tijelo pogledima i onih koji su kao i one, ali i onih koji se na njihovu razgolićenost zgražavaju.
Neke današnje muslimanke-Bošnjakinje iako slušaju glas svoje uleme među kojima ima veliki broj i njihovih sestara muallima, hafiza i profesorica koje im ukazuju na propise naše uzvišene vjere Islama o pokrivanju žene muslimanke neće to u praksi da primijenu. Začuđujuće je da ih ima koje čitav Ramazan dolaze u džamiju na jaciju i teravih namaz, slušaju predavanja, a po danu razgolićene hodaju po čaršiji.
Hvala Uzvišenom Allahu, dž.š., da, ipak ima dobar broj muslimanki-Bošnjakinja koje se istinski boje Allaha, dž.š., strogo se pridržavaju Islamskih propisa o pokrivanju žene muslimanke. Ima primjera gdje se majka još nije prekrila, te začešljana gologlava hoda kroz čaršiju, a njene dvije ili tri kćerke jesu i za njih je hidžab omiljeni odjevni predmet. Hvala Allahu, dž.š., da sokacima naših sela i ulicama naših čaršija dobar broj naših sestara s velikim ponosom hodaju s hidžabom.
Uzvišeni Allahu molimo Te, zaštiti naše plemenite sestre muslimanke od svih napasnika. Amin.
