digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif

Naše društvo treba učiti djecu da izrastu u ljude koji će pričati priče žrtava/ preživjelih i onda kada oni više ne budu tu – ljude svjesne opasnosti nacionalizma, široko rasprostranjene islamofobije i netolerancije prema drugima. Na ovaj način možemo raditi na osiguranju zdrave kulture sjećanja.

Sine moj, opet je ljeto, dani su topli i vreli kao onog tužnog ljeta kad si otišao. Sine moj, godine prolaze, a ja te čekam, mada sam izgubila nadu. Sine moj, i ovog ljeta moje misli lutaju šumama kojim si prošao u nadi da će to biti put slobode. Je l’ taj put toliko dug i beskrajan, pa te još uvijek nema? Sine moj, gledam u te puteve kroz prozor svoje sobe, sjećam se tvog lika, stasa, sjećam se kako pališ cigaru, na ulici vidim lica slična tebi, na moment mi se čini da si to ti, a tebi ni traga nema, kao da nisi ni postojao. Da li je moguće da je neko tvoj mladi život tako ugasio? Ko ti ne da da mi dođeš, nije valjda da su te ubili?– pročitala je, u svom obraćanju na obilježavanju 26. godišnjice Genocida nad Bošnjacima Srebrenice, majka Kada Hotić pismo sinu koje je napisala dok se još nadala da je među preživjelima u nasrtaju zla genocida nad njenim narodom. Njeno pismo je bolno svjedočanstvo koje su mogle ispisati hiljade roditelja (ali i djece) čiji se neizlječivi bol razliježe ovom zemljom. Iz hiljada nišana, iza zelenih tabuta koje decenijima spuštamo u mezare, hiljade su neprospavanih noći, strahova, nadanja i hiljade dana potraga, identifikacija, suđenja, svjedočenja, suočavanja. Kao da strašan bol, nanesen planiranim i provedenim Genocidom, zločincima i onima koji njihove zločine slave nije bio dovoljan – decenijama poslije dopunjavaju ga i hrane se njime – zlo ne odustaje. Ali, ne odustaje ni dobro.

Skoro će pune tri decenije otkako se u našoj zemlji smjenjuju dani u kojima neko od nas ispraća na bolji svijet svoje najbliže, žrtve agresije na Bosnu i Hercegovinu. Duge tri decenije tražimo i zahtijevamo pravdu i smiraj, prelazeći neslućene linije otpora u toj borbi. U julu nam strahote koje su nas obilježile kulminiraju slikama iz Biljana, Srebrenice, Prijedora i Kozarca. Svijet prožme talas suosjećanja podstaknut medijskim izvještajima, a mi zahvalni na svakom ljudskom i prijateljskom činu ohrabrenja nastavljamo trku između dvije obale naših života – prošlosti koja nas još zaogrće tamom ljudske zlobe i budućnosti u kojoj želimo izgraditi dom gdje zlu kakvo smo svjedočili više neće biti mjesta.

Težak je to put, iznuruje, uzima danak – nad okrvavljenim i ranjenim kruže lešinari raznih sorti u ljudskom liku – ali pravednici ne odustaju. Među njima posebno one – majke, žene. Ponijele su, a i dalje nose, najveće terete zločina počinjenih nad nama. Sve im je oduzimano i osporavano – svjedoci smo – ni milimetra nisu odstupale. One su škola svima. Uz njihove skute smo naučili najvažniju lekciju – biti uspravan čovjek. Jednom će one, iako za mnoge od nas i danas jesu, biti heroine. I muškarcima i ženama. Njihova ustrajnost u nesvakidašnjoj borbi je najčasniji primjer ljudskosti u vremenima zla.

 Ne kalkuliše. Ne traži izgovore. Suprotstavlja se poteškoćama. Vjeruje Bogu da je istrajnost put i ne odustaje od nakane da u nemilosrdnom okruženju pronađe ono što će joj omogućiti da nastavi. Otkud ta snaga u ženskom biću – da nadraste planinu prepreka – da ustrajava, ne odustaje i da ujedno gradi, uzdiže i opet snije budućnost?

Njihova ustrajnost i mudrost su šamar zločincima, ali i našem kukavičluku, političkoj korektnosti, medijskoj dvoličnosti, akademskom pehlivanstvu – one su ponijele zastavu istinske ženske snage koja nadilazi svu teoriju. Između ostalog i zbog toga su najsvjetliji ljudi ovog našeg mraka. Nisu pristale biti ono što im je namijenjeno, a njihova čista namjera dovodi sve na svoje mjesto, osvjetljava put pravednika jednako kao što konstantno osvjetljava i pravu prirodu počinilaca i podržavalaca zločina – čiji pogani glasovi i dalje nastoje prikriti posljedice najvećih zločina protiv čovječnosti jednako kako su prikrivali i zločine i masovne grobnice, i dokumente i zločince.

Uvijek se pitam otkud majkama snaga i ustrajnost da se suprotstave, da skrhane bolom ne odustanu? Postoji jedna slika u našoj islamskoj tradiciji koja mi uvijek oživi pred očima dok pratim njihov put. Hadžera u pustinji. Priča je poznata – ona izmještena s malim djetetom iz sigurnosti svoga doma, naizgled izgubljena i ostavljena na mučnu borbu pukog preživljavanja. U pustoši u kojoj se izolirana i ranjiva našla, Hadžera u trku, dramatičnoj potrazi između dva brežuljka nalazi snagu da nastavi borbu. Vjeruje Bogu da će njeno čisto srce On vidjeti, da će naći odgovor na pitanje kako nastaviti dalje. Ne kalkuliše. Ne traži izgovore. Suprotstavlja se poteškoćama. Vjeruje Bogu da je istrajnost put i ne odustaje od nakane da u nemilosrdnom okruženju pronađe ono što će joj omogućiti da nastavi. Otkud ta snaga u ženskom biću – da nadraste planinu prepreka – da ustrajava, ne odustaje i da ujedno gradi, uzdiže i opet snije budućnost? Hadžera uspijeva. Iz njene ustrajnosti izrasta veliki narod, oko njenog “izvora” gradi se život i budućnost njenog potomstva. Ona i njena ustrajnost u islamskoj tradiciji ostaju metapriča i inspiracija o ženskoj snazi i ustrajnosti ovjekovječena u muslimanskim obredima hadža.

Naše majke su njena preslika. Ne okupira ih beznađe i u toj drami nema patetike – one neumorno traže pravdu. Majčinska ljubav i bolna svjedočanstva osnažuju njihovu potragu između dva svijeta, dva brežuljka – naizgled osuđene nastavljaju trčati kroz nemilosrdno okruženje, uz svu bol, uz prošlost – one ustrajavaju za našu budućnost.

Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivičine tribunale koje su činili sudije Prisca Matimba Nyambe (predsjednica), sudija Aminatta Lois Runeni Ngum, sudija Seymour Panton, sudija Elizabeth Ibanda-Nahamya i sudija Mustapha El-Baaj donijelo je u utorak 8. juna 2021. godine pravosnažnu presudu povodom žalbe Ratka Mladića i Tužilaštva na prvostepenu presudu izrečenu 22. novembra 2017. godine od strane Pretresnog vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Ono što je posebno privuklo pažnju brojnih gledalaca koji su pratili odgođeni prijenos izricanja presude jeste da je iza svake tačke presude Žalbenog vijeća koja je bila nepovoljna za Mladića, predsjednica čitala rečenicu „Uz izdvojeno suprotno mišljenje sutkinje Nyambe“, to jest same nje. Tako se došlo u situaciju da je predsjednica oponirala vijeću na čijem je čelu. Kod brojnih gledalaca javila su se pitanja: šta je to izdvojeno mišljenje, kakva je njegova uloga i ko je ta sutkinja koja je tako očigledno bila na strani sada pravosnažno osuđenog počinioca zločina genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina?

Izdvojeno mišljenje je izvorno ustanova anglo-američkog prava po kome sudija član zbornog sudskog tijela ima pravo da iznese svoje mišljenje koje se ne slaže sa mišljenjem većine članova tog tijela (dissenting opinion) ili nudi drugačije obrazloženje za odluku za koju je glasao (concurring opinion). Izdvojeno mišljenje se čini javnim i rezultat je uvažavanja individualiteta svakog sudije. U anglo-američkom pravu ovo se smatra slavnom karakteristikom sudskog procesa dok je u evropskom kontinentalnom pravu, kako to navodi Edward Dumbauld, smatrana za anomaliju ako ne i anatemu. U novije doba, ova ustanova je prodrla i u kulturu evropskog kontinentalnog prava.

Izdvojeno mišljenje ne utiče na validnost presude kao „presuđene stvari“(res iudicata), koja obavezuje strane u postupka bez obzira na to da li je bilo izdvojenih mišljenja ili ne. To što nije bilo jednoglasnosti prilikom donošenja presude ne utiče na poštivanje presude nego samo ukazuje na kompleksnost slučaja. Izdvojeno mišljenje je uvijek manjinsko, jer se odluka donosi većinom glasova. Strana koja je izgubila spor može naći neku utjehu da je određeni sudija glasao u njenu korist.

Ustanova izdvojenog mišljenja ušla je iz nacionalnog anglo-američkog prava u međunarodno sudstvo uključujući međunarodne tribunale. Funkcija izdvojenog mišljenja u međunarodnom pravu jeste jedino da ulazi u literaturu, može biti citirana u naučnim djelima ili eventualno biti prihvaćena od nekog sudije u nekom drugom slučaju.

Ko je sutkinja Nyambe? Ona je zambijska državljanka, rođena 1951. godine, školovana u Zambiji, gdje je izgradila advokatsku i sudijsku karijeru. Godine 2005. izabrana je za sudiju ad litem (privremeni sudija) MKSJ i učestvovala u suđenju Zdravku Tolimiru za genocid u Srebrenici. Godine 2011. izabrana je za sudiju Rezidualnog mehanizma za krivične tribunale. Bila je jedini sudija koji se usprotivio osuđujućoj presudi iz 2012. godine u slučaju Tolimir iznijevši svoje izdvojeno mišljenje na 36 stranica.

U tom mišljenju ona je navela stav da je najveći dio dokaza protiv Tolimira bio posrednog karaktera; da se ne može zaključiti da je bilo prisilnog premještanja muslimanskog stanovništva Srebrenice; nije se složila sa većinom sudija da je postojala „visoko organizovana akcija ubistava“nakon pada Srebrenice već da su to počinile male grupe pojedinaca koje su djelovale „na neovlašten i tajni način“; smatrala je da je odvajanje muslimanskih muškaraca i dječaka od njihovih porodica bilo „legitimno traganje za ratnim zločincima“i, konačno, imala pohvale za Ratka Mladića navodeći kao primjer sastanke u hotelu „Fontana“11. i 12. jula 1995. godine u Bratuncu sa holandskim oficirima i predstavnicima srebreničkih muslimana, na kome se Mladić, po njenim riječima, pokazao ljubaznim nudeći posluženje prisutnim uključujući cigarete, pivo i sendviče. Ove svoje stavove sutkinja Nyambe dosljedno je zastupala i prilikom suđenja Mladiću pred Žalbenim vijećem što je iznijela i u velikom broju protivljenja stavu većine.

Zbog toga će, kako je napisao Julian Berger u The Guardianu (8. juni 2021.) ući „u knjige pravne historije kao predsjedavajuća u jednom od najznačajnijih suđenja u žalbenom postupku o genocidu i zločinima protiv čovječnosti, istovremeno se ne slažući sa gotovo svakom tačkom presude“. Ovdje možemo dodati da će i sudija iz Maroka, Mustapha El Baaj, ući u naše sjećanje kao sudija koji je onemogućio da se presuda za izvršenje genocida proširi na šest općina u Bosni i Hercegovini, kako je to uočio Avdo Avdić u Oslobođenju (9. juni 2021.) Ali, to je druga priča.

 

Nasljednik Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove (IRMCT) objavio je sredinom maja da je 8. juni 2021. datum izricanja konačne presude u predmetu Tužilac protiv Ratka Mladića.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine