Čovjek bi trebao biti dio svakodnevnog života. ‘Osoba od svijeta’ i istovremeno ‘oslobođen od svijeta’. Naizgled nemoguće. No, ramazan zorno potvrđuje da je to moguće.

Kad je šejh Sari Sakati primio selame od askete s brda Lukam uzvratio je: ‘On živi na planini tako da njegov trud ništa ne vrijedi. Čovjek treba da je u stanju živjeti usred pijace, a biti tako zaokupljen Bogom, da ga ni za tren ne zaboravi i ne napusti’.

Svijet postača

U naše doba nije teško prioniti uz svijet, zavodljiv je i mami nas. I mi vidimo svaki dan te ljudske ‘većine’ koje su se zaljubile u moć, u ‘zlatno tele, baš kako ih Kur’an definira:’..ali većina ljudi ne zna’ (Hud,17), ‘...ali većina njih ne zahvaljuje’ (Junus,60), dakle, većina je ‘negativno prozvana’. Ovaj kur’anski princip je jasniji dopuni li se izravnom porukom – ‘A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici’ (Jusuf,103). I mi tu ‘većinu’ gledamo na ulicama, po trgovima, pijacama, firmama, institucijama kako hrabro niječu mjesec za njih koristan, mjesec kosmičke milosti.
Pomislim, postači i postačice, vitezovi tijela i prezrenosti prohtjeva, askete odricanja i sabura, mirni su negdje po svojim kućama, u osamama, uživaju ‘u Allahovoj dobroti koja je neizmjerna’ (Plijen, 29), hrabriji su u javnosti, ali odmakli na sigurno, skrajno od stranputice, izašli iz grube materije u tanahnu mehkoću koja je prozračno tajnovita. Jedan sasma drugi dun’ja. U njima duša pulsira kao plemeniti poj gladi, kao očišćeni krvotok, limfotok, u nekom posebnom praktičnom svijetu uravnoteženosti. Taman tamo ka integriranoj ličnosti se zaputili. I ništa im baš ništa ne fali.

Mudrost Postojanja

To što može kontrolirana glad, voljna žeđ i duhovna prozirnost – ne može ništa slično, niti jedan drugi metod postići kod insana. Kako bi rekao psiholog Erikson: ’Dolaskom u posljednju fazu, postajemo svjesni činjenice da naša civilizacija ne štiti koncept cjelovitog života, kao što to čine civilizacije Istoka...zapanjujuće je bilo vidjeti da je zapadna psihologija, uz časne izuzetke, izbjegavala posmatrati raspon cjelokupnog ljudskog ciklusa’. A to nije ništa drugo doli divljenje onim neponovljivim staricama, nanama i dedama koji isposte i po 90 ramazana a čili i umni posve. Uz smješak. Jači od mladosti, žilaviji od trenera. Upravo tu, tu nastaje životna mudrost – eliksir vječnosti! Kako gledati smrti u lice a biti zadovoljan i dostojanstven kao smrtno biće. To i jest osnovna vrlina svakog čovjeka. Jer, gledanje u smrt pojačava stepene mudrosti. Sve suprotno našem okružju, modernosti naime. Ona toliko panično bježi od smrti, svoje smrti da razarajuće ubija i umrćuje druge kulture i civilizacije, narode i države. Muslimanske napose.
Istovremeno, traži grčevito njegovatelje/ce za staračke noge, ruke, tjelesne otvore, njihove stare duše niko ni ne spominje, zar da se i to njeguje?... Poredak jednodimenzionalnog života je na vrhuncu. Bez nekog novog pročišćenja i discipliniranja duša svakog pojedinca, vjernika, nema boljeg društvenog poretka.To bi muslimani stalno trebali imati na umu.

Ramazanom, svaki dan, postači uviđaju tu najljepšu mudrost Postojanja – za život nam je potrebno malo, jako malo, ne puno kako se to obično misli. Od pet, šest jela za iftarom, samo hurma, topa i čorba, potom kahva idu uslast. Ostalo višak.
Post ukida intrapsihičke konflikte u nama. Sve nam je u krvi, u duši i stopljeni smo, naš mali svijet i Velika Egzistencija oko nas u istom ritmu. Ne uviđamo li ovo, ne zahvaljujemo li se na bezbrojnim Allahovim darovima, putevi će se pomrsiti te će nam se činiti kako je za život potrebno jako, jako puno...upravo kako nije. Vidimo to na civilizaciji koja se slama na naše oči.

Kako se budemo odnosili prema izbjeglicama tako ćemo i graditi sebe kao pojedince i društvo u cjelini

Oduvijek su ljudi selili tamo gdje im je bolje, tamo gdje se bolje, ljepše i sigurnije živi. Oduvijek su bježali od zla, ratova, siromaštva, gladi i sl. Da bi ostvarili jedno, a pobjegli od drugoga, oni kojima je to bilo nužnost morali su krenuti na put, na put koji je iziskivao neizvjesnost, promjene stalnog mjesta boravka i prilagođavanje novim okolnostima. Njihovo putovanje (lat. migratio) pretpostavljalo je dva pojma: iseljavanje (emigracija) i useljavanje (imigracija). Početak puta značio je iseljavanje, a useljavanje je već bilo krajnja tačka putnika. U svakom slučaju namjera i želja bilo je stići do cilja. Recimo, mnogima je u prošlim vremenima cilj bio domoći se Amerike. Veliki broj njih je tako uselio u ovu zemlju i svojim radom i trudom, na ovaj ili onaj način, od nje napravio jednu od najmoćnijih država na svijetu. Inače, sam fenomen useljavanja je vrlo kompleksan, a čak se u nekim državama poput Švedske izučava kao poseban predmet (predmet: IMER-internacionalne migracije i etničke relacije). Razlozi ovog izučavanja useljeništva su višestruki i zavise od toga odakle useljenici dolaze, dužine njihova boravka, kakav je njihov socijalni status ili političko opredjeljenje, te religija, porijeklo i boja kože.

Bez useljenika nema ni napretka

Suvremene migracije, gledano kroz historiju, započinju sa kolonizacijom i industrijalizacijom, kao i ekonomskim širenjem Evrope na područje Novog svijeta tokom 50-ih godina prošlog stoljeća. Prvi useljenici bili su srednjih godina i u punoj radnoj snazi što se već za današnje ne može reći, jer se oni sada pojavljuju kao klijenti potpuno izvan tržišta radne snage. Dakako, to komplikuje i sam proces useljavanja u pojedine zemlje kojima je radna snaga potrebna. Statističari ističu da se raspodjela useljenika, tj. imigranata po zemljama primaocima promijenila zadnjih godina. Podaci UN-a ukazuju da je taj srazmjer razvijenih zemalja spram nerazvijenih zemalja takav da bogate zemlje primaju 60% ukupnog broja imigranata u svijetu. Koji su realni interesi bogatih zemalja odgovor možemo potražiti u formiranju zdrave ekonomije. S druge strane, izvjesno je da bogate zemlje (Zapadna Evropa) imaju potrebu za useljavanjem „kako bi se popunila rupa na tržištu rada i popravila loša demografska slika“ (G. Brochmann: „Šta je imigracija“, knjigu objavio Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu). U tom pogledu indikativno je da se autohtono stanovništvo Evrope smanjuje i da je samo u 2014. godini prirodni priraštaj iznosio 14.5%, a priraštaj uslijed priliva imigranata preko 85%. (Kada bismo samo znali podatak o broju rođene djece imigranata iz BiH). Čak bi, prema tvrdnji Grete Brochmann „bez imigranata Norveška stala“. Naime, bez radne snage i useljavanja stanovništvo bi u toj zemlji rapidno starilo i pitanje stvaranja vrijednosti time bi se znatno smanjilo.
Ono što nas, međutim, interesira jesu sami useljenici koji se kao manjina uslijed prilagođavanja u konačnici asimiliraju ili utapaju u većinu u državama koje su im, zapravo, omogućile boravak. Problem je kako postići to da se useljenici zakonski zaštite i budu ravnopravni članovi zajednice, kako u procesu rada tako i u društvu kao takvom. Ovaj problem tim postaje složeniji sa terorističkim napadom 11.septembra 2001.g. na Svjetski trgovački centar u Njujorku, te sve izraženijeg ekstremnog desničarenja i fašizma. Kontroliranje granica i zaustavljanje izbjeglica od Istoka prema Zapadu postalo je prioritet mnogih zemalja. No, one tek mogu usporiti te imigracije. Stručnjaci predviđaju da će u narednih deset godina broj imigranata iz Afrike i jugozapadne Azije u Evropu povećati za nekoliko desetaka milijuna ljudi. Uglavnom su to izbjeglice iz muslimanskih zemalja, iz Iraka, Sirije, Nigerije, Alžira, Tunisa, Afganistana. Bangladeša i dr. koji se teže uklapaju u evropski način života negoli radni imigranti. Ipak, svi oni su, ne svojom krivnjom, bježeći od zla napustili svoje domove, nadajući se boljem životu u Evropi.
Sad od Evrope zavisi da li će svoje granice ostaviti otvorenim i koliko će prihvatiti izbjeglica. U međuvremenu, ona bira i selektira izbjeglice tako da na svojim granicama zaustavlja one koji ne dolaze iz ratnih područja. Naime, nakon prvih masovnih iseljavanja kao izbjeglice su se počeli prijavljivati i oni koji se na taj način žele domoći boljeg statusa, a radi se mahom o tzv. ekonomskim imigrantima. Oni su krenuli ka Evropskoj uniji zbog siromaštva i loših prilika. To u svakom slučaju ugrožava izbjeglički status koji je kako-tako određen Ženevskom konvencijom iz 1951.godine. Kolika je apsurdnost na njenim granicama najbolje ukazuju riječi novinara New York Timesa: „Jadna je Evropa u kojoj se čovjek boji useljavanja kojeg treba!“.

BH odnos prema imigrantima

Dakako, izbjeglička kriza koja vlada Evropom nije mogla zaobići ni Bosnu i Hercegovinu. Doduše, ona se kao i ostale zemlje Balkana samo našla u tranzitu ka Evropi. BiH kao država u tom smislu nema ekonomske moći, razvijene socijalne pomoći, te nema smještajnih kapaciteta. Nažalost, ona nema ni migracionu politiku niti valjanu zaštitu za izbjeglice. Preostaje ono pojedinačno, ono ljudsko i ono na što vjera upućuje. Svaki čovjek treba suosjećati, svaki musliman treba osjetiti zajedničku bol, te imajući u vidu sve ono što smo u BiH preživjeli tada ne samo da ćemo razumjeti izbjegličku bol nego ćemo nastojati i pomoći im. Ne treba pravdanje tome tražiti u onome da ništa ne možemo promijeniti. Zar nije sramno što su neposredno prekoputa sarajevske Vijećnice, dok se u njoj održavala svečanost izbjeglice sa svojom djecom u parku spavale na zemlji, u šatorima pod kišom. Uzmimo primjer Nerina Dizdara iz Stoca koji je odmah u svoju kuću doborovoljno primio jednu izbjegličku porodicu. Islamska zajednica je donirala znatna novčana sredstva i sve čini da izbjeglicama pomogne. Tu su još mnoga udruženja i organizacije. Kad se hoće sve se može.
Ono što treba da se pitamo jeste: Jesmo li izgubili ljudskost? Kakvo smo to društvo? Nije zaustavljanje 300 imigranata na putu ka izbjegličkom centru Salakovac samo političko pitanje ili već izborno pitanje, nego nadasve pitanje naše savjesti. Koliko smo spremni pomoći tim ljudima? To je pitanje na kome ćemo svi polagati ispit. Kao ljudi i kao vjernici imamo obavezu pomoći onima koji su u nevolji. Ostaviti ih da pate još bi bio veći grijeh. Podsjetimo samo kako su mekkanske izbjeglice - muhadžire prihvatili u Medini i kako su oni slijedeći ideju islama ujedinili medinsko društvo koje je bilo opterećeno plemenskim sukobima. Nek nam muhadžiri budu podstrek da budemo bolji ljudi.

Jer, jedino nas možda čitanje čini slobodnim. Jedino nas možda čitanje u svjetskim razmjerima međusobno povezuje. Čitanje uvećava, proširuje naš svijet, ono nas oslobađa od straha i predrasuda, te okova instiktivnog života ograničenog na mali svijet ličnih interesa smješten, kako kaže Russell, usred jednog velikog i silnog svijeta koji prije ili kasnije taj naš mali svijet ličnih interesa pretvara u ruševine.

Ramazan je mjesec Kur’ana. „U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, Upute za ljude, i jasnih dokaza Prave Staze i lučenja istine od laži (El-Bekare, 185) A prva kur’anska Objava koja je odjeknula u mjesecu ramazanu, na brdu Hira, gdje se Muhammed, alejhisselam, često osamljivao, sadržana je u riječima: „Čitaj, u ime tvoga Gospodara, koji stvara“. (El-Alek, 1) 

Iz tih kur’anskih riječi u kojima se od Muhammeda, alejhisselam, traži da čita, potekla je povijest islama. Ta povijest islama kojoj i mi ovdje pripadamo sadržana je u povijesti čitanja kojim se ispunjava nalog izrečen u noći Kadra. To čitanje obilježava povijest našeg islamskog obrazovanja. Tako da je „jednako kao i obrazovanje u drugim velikim kulturama klasično islamsko obrazovanje obilježeno težnjom da čovjeka potakne, uputi i odgoji za duhovno više i izvjesnije, da ga učini višim“. (Hilmo Neimarlija)
Tako bismo mogli kazati: ramazan je mjesec čitanja. U muslimanskoj tradiciji to čitanje sadržano je u čitanju/učenju Kur’ana i mukabela i odnosi se u prvom redu na ono znanje koje je sadržano u Knjizi i koje nije kao u zapadnoj povijesti prognano u sferu iracionalnog (Louay Safi). Ali, ramazan kao mjesec čitanja trebalo bi da nas potiče i na čitanje u toku cijele godine, na svakodnevno čitanje, na čitanje koje se odnosi na znanja, iskustva, poglede sadržane u knjigama. U ramazanu bismo trebali razvijati ljubav prema čitanju, kulturu čitanja.
Jer, jedino nas možda čitanje čini slobodnim. Jedino nas možda čitanje u svjetskim razmjerima međusobno povezuje. Čitanje uvećava, proširuje naš svijet, ono nas oslobađa od straha i predrasuda, te okova instiktivnog života ograničenog na mali svijet ličnih interesa smješten, kako kaže Russell, usred jednog velikog i silnog svijeta koji prije ili kasnije taj naš mali svijet ličnih interesa pretvara u ruševine. Jedino čitajući možemo razumjeti taj ne samo veliki i silni, nego i složeni i zamršeni svijet u kojem treba da se orijentiramo kao muslimani.
Samo kroz čitanje čovjek ispunjava zadaću da ispuni misiju Božijeg namjesnika na Zemlji, da bude poučen i da imenuje stvari. Samo čitajući ispunjavamo viši smisao našeg života. Samo u čitanju smo kod kuće. Jer, „bez formativne moći jezika unutarnji život nikada se ne može ispuniti i uobličiti“ (Bari Sanders)
***
Usred ramazana smo. Sedamnaestog dana mjeseca ramazana odigrala se bitka na Bedru u kojoj je malobrojna skupina muslimana na čelu s Muhammedom, alejhisselam, braneći Medinu, pobijedila brojčano nadmoćnu vojsku mekkanskih mnogobožaca. Nakon bitke oni mnogobožački zarobljenici koji nisu mogli otkupiti svoju slobodu imali su mogućnost da to učine tako što će naučiti po desetero muslimanske djece da pišu i čitaju. Čitanje je put do ‘Prave staze’. Ovih dana imali smo priliku pročitati informaciju da, prema podacima popisa stanovništva iz 2013. godine u Bosni i Hercegovini ima blizu 150.000 građana iznad 15 godina koji ne znaju čitati i pisati.