Doba u kojemu živimo je doba medija. Tradicionalnih masovnih medija i društvenih mreža. Dakle, doba u kojem živimo nudi nam naše vlastite živote i ‘živote’ koje posredno živimo kroz mrežu ekrana oko sebe. Većina nas tako znatno manje nego u prijašnjimvremenimaživi samo neposredno, originalno i zbiljski svoj život, kako je ljudski rod činio i naši preci hiljadamaili stotinamagodina prije, a znatno više živi i primatra tuđe živote. Jedna od osnovnih osobina ovog doba je tzv. fenomen medijatizacije, koji je u osnovi projekt i proces kojima se društvena zbilja, realnosti svakodnevice pretvaraju u medijske sadržaje pošto-poto i kojima se kao medijskim sadržajima s više pažnje, značaja i empatije odnosimo no što smo se stoljećima odnosili prema realnostima života, zbiljskome trajanju ili ‘svijetu života’, tom živom životu, živom umu, živom srcu, živim ljudima i događajima.
Proces medijatizacije ima neke svoje već teorijski i prakseološki ustanovljene četiri faze (Strumbak, 2008). Prva je u korist realnosti ili zbilje, događaji i ljudi se naime još uvijek prirodno ponašaju i ne brkaju se neposredni i posredni tokovi stvari oko sebe; potom u drugoj i trećoj fazi ovaj proces teče sve više u korist medijskim prezentacijama, da bise na kraju u četvrtoj fazi, realni događaji i ljudi počeli ponašati u skladu sa medijskom logikom, odnosno, naš zbiljski život kao neposredan prestaje nam biti važan, a na njegovo mjesto stupa posredovani ili medijatizirani stil ili način života.
Naime, duhovnost je obrnuto proporcionalna bilo kakvoj logici materijalizma, konzumerizma, povanjštinjenja, javnosti, isturanju na opći uvid, javni pogled, na svaku vrstu transparencije. Duhovnost je naime per se unutarnje, skrito, tajnovito, mistično, neizrecivo, neponovljivo stanje unutar ljudskoga bića i svega stvorenog, sama bit transcendencije, kontemplacija i ushit koji ne podliježe posredovanoj pažnji na način masmedijskih prezentacija. I u njoj se polahko, ali stalno napreduje... to medijatizacije ne može obuhvatiti.
Medijatizacija ramazana
Postalo nam je uobičajeno da u ramazanskim danima pratimo više TV-ramazan no stvarni svoj realni i zbiljski ramazan, u kućama, a posebno u sami iftar. Tom se prilikom obično kuha, servira, razgovara o vjerskim temama, uči Kur’an ili ilahije, salavati... To je već standardizirana ponuda medijatizacije ramazanskog života i duhovne zbilje kod nas u Bosni. I ovo postaje sastavni dio i vjerskog života modernihmuslimana. Slobodni trenuci se poklanjaju TV-ekranu prije negoli kojoj stranici neproučenog džuza Kur’ana ili virdu koji nam je tokom zbrzanog dana promakao. I timese potvrđujemo kao muslimani koji više pažnje poklanjaju posredovanim dijelovima (tuđeg) linearnogživota nego neposrednom, svom, realnom ioriginalnom življenju. Za svaki minut posredovanog TV-vremena, mi gubimo minut svog prirodnog života. Tako je sa satima, cijelim popodnevima ili noćima, kako ko već upražnjava sad već ionaj drugi ekran (analogni i digitalni) – sa društvenih mreža, pametnog telefona ili stalne internetske konekcije... Tako da sadaviše gledamo u ekran nego u svoj svijet. Najzačudnije je upravo da nam period najduhovnijeg ozračja kakav je šehr-i ramazan biva preotet, uzet i na neki način zadat posredovanim, ali zavodljivim i dopadljivim ekraničkim sadržajima, da toskorone primjećujemo. Ili ne primjećujemo na pristojan i kritički način uz pomoć kojega bi od toga malo pomalo odustajali. U ovom periodu koji je netom iza nas, nekoliko je TV-kuća emitiralo raznovrsne ramazanske programe, ne doduše one državnog ili entitetskog nivoa, ali kantonalne i općinske, te nekolike privatne televizijesu to činile svakodnevno. I nema sumnje da je to zahtijevan produkcijski posao, i veliki zadatak koje su ove firme, i ovi ljudi s onu stranu ekrana odradili za sveukupnost medijske publike u Bosni. Ne možemo se oteti dojmu da je kuhanje predominantan sadržaj ramazanskih kolaž programa. U pitanju su spretne ruke, mlađa lica, lijepa lica, bogatiji jelovnici, sve puniji i veći frižideri, sve luksuznije i skuplje suđe, čaše, escajg. Ništa tome nema mahane. Kad bi se ramazan samo iz bogatog i sređenog dnevnog boravka pratio, svih 30 dana u bonluku i rahatluku, što bi se reklo. I da pri tom svaki domaćin i domaćica rahat kopiraju ta jela, sve ideje za slatko ili slano i slično tome... No, ima jedna druga posve zanemarena strana u medijatizaciji ramazana. Naime, veliki broj ljudi je skromnijeg stanja, mnogi jedu i ostatke od prethodnih iftara, sehura, svaka domaćica zna da iza svakog jela ponešto ostane, a da se to nesmije bacati (israf haram) posebno ne ramazanom dok sepodobro ispraksa gladovanje, pa se ne predloži kako složiti treći iftar od ostataka ona dva prethodna, a bilo bi veoma korisno. I veoma poučno. Pa to je možda i najvažniji aspekt ramazanskih iftara i sehura, ideje berićeta sa svake baš svake mrve (kaže Poslanik da se pobere svaka i najmanja mrvica i otare sahan, jer možda je berićet baš u toj mrvici i talogu na sahanu koji ste pošli baciti). Ne bi bilo bolje konkretne poduke većini nas, danas veoma rasipnih i neštedljivih. O tome se ne govori, ko da smo svi na hotelskim iftarima i raspojasani gotovani, i ako jesmo nije dobro nimalo.
Neiskazani elementi duhovnosti
S tim u vezi razuđeni i golemi kompleks moralnih i odgojnih, pedagoških i etičkih adaba ili edeba izostaje, sitnica, naizglednih sitnica koje su svaka za se put u Džennet, popravka rasklimanih dušinih baglama i baglamica, a one se rasklimaju u tempu života u kakvome jesmo. Gdje je tu šutnja? Gdje su dove? Gdje je mjesto osame? Tišina koja smiruje? Lahki zrak i povjetarac kakvog je preobilje ovoga ramazana bivalo? Gdje su dekike za teobe, oni tanahni lomovi duša kad oči zasuze?... Od hrane i preobilja zasigurno nećemo moći. Naravno, namjerno nabrajam sve te brojne i neiskazane elemente duhovnosti koji su apstraktne forme ili vokacije uopće neizrecivi na medijatizirani način. Sve su to i još mnoštvo drugoga duhovni elementi života, jer kako rekosmo, medijatizacija je dobra platforma za materijalizirani svijet života. Djelimično je to moguće u umjetničkim formama izraza ili na filmu, ali u prosječnim ekranskim prezentacijama života to je nemoguće. To bi svakako bio dobar, a neodrađen posao Islamske zajednice i njenih poslenika, ako bi se dali upregnuti u ovaj zahtijevni posao... ili su posustali... Stoga se ogromni spektar emocija, slojevi duše, stanja srca ili promjenljivi halovi uopće ne mogu medijatizirati, oni se ponajviše riječju i gestom, išaretom ili šutnjom mogu naslutiti. Stoga je medij jezika i dalje ključno određenje čovjeka, ma koji vijek ga pratio u stopu. Ato televizije i producenti i menadžeri posredovanog svijeta medija ne mogu razumjeti. Njihove su naime alatke i dalje tehnička pomagala koja, što ih je više i što su modernija, to manje prepoznaju čovjeka, njegovu transcendentnu stranu, njegovo božansko lice, naum i određenje što mu ostaju univerzalna svojstva od ezela do ebeda. No, kako nije moguće na ekranu prikazati unutarnji mir ili unutarnji nemir, sklad ili rastrojemocija čovjeka, kako za takvo što nema kamere ili mikrofona, ramazanski postojeći koncepti medijatizacije čine jedino moguće – bave se materijalnim aspektima časnog mjeseca. A i to je golemo u ludilu globalne svakodnevice, kojoj se muslimani vjernici, kakogod, sjajno odupiru.
Stoga, logično je, često mediji pretjeraju. Možda bi se kuhati moglo jednom, dvaput u hefti, skromno, u kući, na polju, u šumi, u putu, dakle, u svim mogućim okolnostima u kojima se svakako nalazimo; samo idealnim ljudima idealno izgleda svaki Božji dan pa i ramazanski, ostalima je mnogo toga pretumbano, nepredvidljivo, iznenadno... ali to je najveća slast života. Ovakav linearni koncept jedan dan jedaniftar, jedno ili više stereotipnih gostovanja je svakako potrebno osvježiti i obogatiti zbiljskim vrjednotama ramazana i ideje odricanja uopće. U vremenu kad se niko ničeg ne odriče, ako neke skupine čine čuda od odricanja zar to ne zaslužuje daleko snažniju puninu? Dubinu Postojanja? Snagu imaginacije? Bezbroj doživljaja? Ali, to bi se moralo snimati i dopunjavati cijele godine, a za to se vjerovatno nema ni ljudi ni novaca. Lahkoća, ramazanska čuda, iznenadna nafaka, susreti kao iz snova, sve to prati ramazanske dane posta, i to pouzdano znaju svi iskreni postači. To upravo nedostaje ramazanskim šemama i ramazanskim temama.
No, neću biti pravedna ako svakakone priznam da je sve još i veoma dobro dok postoji, jer onoga trena kad sve TV kuće zaborave na ramazan ili ga počnu smatrati stereotipom pa ukinu ovakve programe što se na javnim servisima i emiterima već odavno dogodilo, tek će nas sustići ignorantski odnos i prema vjeri i prema vjernicima i njihovim praksama koje su sastavnice identiteta i bića svih njih. Dosta je već i to što samo Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini nema potpisan ugovor za državom o svom postojanju i pravima u tom postojanju zagarantirana Ustavom, Deklaracijom o općim ljudskim pravima i Poveljom Ujedinjenih nacija o pravima i slobodama ljudi i država... Valjalo bi da se mnogo prije ramazana, budući media-centar IZ kako dobre domaćice ‘štekaju’ najbolje plodove i mivke ‘naštekaju’ zgodnih priloga, sa skritih mjesta, nepoznatih lokaliteta, sa vrela pitke žive vode bosanske, sa planina, zaselaka, sa pašnjaka i rijetkih kula bosanskih, iz poezije i proze, iz drame i poeme, hikjaje i priče, tekako bi se svakako smanjila centiranost, kakva je trenutno poprilično zamijetna.
Bolje je ponekad i ne znati negoli znati pa se po tom znanju ne vladati i ne stizati do Gospodara sa tim znanjima. Ramazan je riznica ljudskosti kroz glad, žeđ, malaksalost, odsusutvo želja i ambicija, predugih nada i prohtjeva. Tu je bosanski insan u ontološkoj vezi sa Stvoriteljem svih svjetova, sa umijećem sjećanja na najbolje među nama. Koliko turbeta, hikaja, evlija, dobrih insana, hajir česama, hajir čajira, vakufa otetih i vraćenih... sve s jedinim ciljem kako bi što veći broj među nama volio tim više ono što Gospodar svih svjetova voli, a omrazio ono što isti taj Gospodar kudi. Da se naučene lekcije prakticiraju po redu, bez preskakanja i kampanjštine, od abdesta do noćnog bdijenja... I kuhanje ima svoj red. I redoslijed, sve to iskusne plemenite domaćice znaju. Šta skuhati ako nemaš frižidera? Zemlja Bosna kao zemlja Knjige i na to je imala odgovore, a ima ih i danas, samo ih treba pročačkati, jer je ovo Bosna knjige/Knjige, zemlja gdje se prava tradicija vazda prenosila kazivanjem i slušanjem. I obrnuto, slušanjem i kazivanjem. Čitanjem i pisanjem. Zato su prava znanja prije tamo gdje ih se manje ili nikako ne očekuje...
Tako reče prof. dječijeg metabolizma sa Californijskog Univerziteta prof. dr. Robert Lustig – na pitanje čime hraniti djecu – samo sa onim čega nema u reklamama! Pa će biti zdrava!
Dok ovu izjavu promišljate, poštovani čitatelji ‘Preporoda’, podsjećamo na izuzetnu izjavu književnice Susan Sontag: ‘Mi smo običavali dugo noću razgovarati i dijeliti mišljenja samo kod onih prijatelja koji nisu imali TV-ekran u dnevnom boravku, jer smo samo tako mogli biti originalni. ’
