digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg

Nova strategija Evropske unije za Zapadni Balkan dolazi skoro deceniju i po nakon što su najviši predstavnici EU u Solunu poručili da je perspektiva članstva zemalja regije realna, te da Unija neće biti zaokružena bez zapadno-balkanskih država

Preporuke usvojene na solunskom samitu, predočene ranije u dokumentu Evropske komisije „Zapadni Balkan i evropske integracije“, bile su u proteklih petnaest godina strateški ugaonik za pristup Unije regiji. Mada su od tada države regije napravile pomake u evropskim integracijama, samo je Hrvatska ostvarila punopravno članstvo.

Nova strategija EU za Zapadni Balkan šalje praktično iste poruke kao prije 15 godina, sadržane u samom naslovu novog dokumenta, koji naglašava „kredibilnu perspektivu proširenja“ i „pojačan angažman EU“ u regiji. Značajna razlika leži u tome da je nova strategija znatno jasnija i specifičnija. Ona u svom dodatku ima akcijski plan sa vremenskim okvirom za implementaciju sadržaja šest vodećih (flagship) inicijativa za transformaciju Zapadnog Balkana.

Prva inicijativa se odnosi na jačanje vladavine prava, druga je fokusirana na saradnju u oblasti sigurnosti i migracija, dok se trećom nastoji podržati socio-ekonomski razvoj. Četvrta je usmjerena na unapređenje povezanosti na polju transporta i energetike, peta je formulirana kao digitalna agenda za Zapadni Balkan, dok se šestom inicijativom teži podržati pomirenje i dobri susjedski odnosi. Sadržaje vodećih inicijativa ćemo diskutirati u nastavku povezujući ih sa pitanjem zbog čega se EU odlučila za novu strategiju za Zapadni Balkan, iako je svjesna da Unija „mora postati jača i čvršća, prije nego može biti veća“.

 

Ulaganja Kine u regiju

Razlozi su višestruku, počevši od geopolitičkih i sigurnosnih, pa do erozije kredibiliteta i transformacijskog kapaciteta Evropske unije u regiji. Geopolitički razlozi se, prije svega ogledaju, u činjenici da je regija u posljednjih nekoliko godina postala prostor u kojem su drugi akteri poput Rusije, Turske i Kine, pronašli prostor za projekciju svog utjecaja. Rusija i Turska, prije svega koriste mehku moć umotanu u povijesne i kulturne veze sa pojedinim narodima i zemljama regije, dok Kina postepeno ulazi sa svojim „investicijskim“ kreditiranjem izgradnje infrastrukture.   Izbjeglička kriza u protekle tri godine je demonstrirala i važnost zemalja Zapadnog Balkana za sigurnost granica EU. Regija predstavlja „najkraću tranzitnu rutu između jugoistočnog krila Unije i centralnoevropskog jezgra“. To je Uniju opredijelilo da druga inicijativa, koja se tiče sigurnosne dimenzije, uz inicijativu za podršku socioekonomskom razvoju, bude najsadržajnija.

Implementacija ove inicijative uključuje 14 aktivnosti fokusiranih u prvom redu na zaštitu granica, te borbu protiv organiziranog kriminala. Radi se o aktivnostima kojima se državne agencije za provedbu zakona povezuju sa odgovarajućim EU agencijama. Za Bosnu i Hercegovinu će provedba ovih aktivnosti biti naročito komplicirana, jer podrazumijeva i uspostavu nacionalnih koordinatora u nekoliko oblasti (prevencija nasilnog ekstremizma, kontrola granica), raspoređivanje oficira za vezu EUROPOL-a (EU agencija za provedbu zakona) što vrlo često od tehničkog postaje političko pitanje. Primjera radi Bosna i Hercegovina je prije dvije godine potpisala Operativni sporazum sa EUROPOL-om, koji je uključivao određivanje kontakt tačke i oficira za vezu, ali dosada, zbog opstrukcija, prevashodno iz entiteta RS, nije implementiran.

 

Erozija kredibiliteta EU

U posljednjih nekoliko godina EU je u regiji pretrpjela eroziju vlastitog kredibiliteta i transformativnog utjecaja na države Zapadnog Balkana. Svijest o toj eroziji, pogotovo kada se radi o Bosni i Hercegovini, je vidljiva i u prvoj vodećoj inicijativi koja se odnosi na jačanje vladavine prava. Sedam aktivnosti unutar ove inicijative, koje su usmjereni na reformu konstantno reformirajućeg pravosudnog sistema, pokazuju da je struktuirani dijalog o pravosuđu koji je počeo u vrijeme prve visoke predstavnice EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Catherine Ashton praktično propao. U period do 2020.godine EU zapravo namjerava restartovati reformu pravosuđa, te uspostaviti još jednu reformsku agendu za prilagođavanje postojećeg zakonodavstva eurounijskim standardima. Iako Strategija naglašava beskompromisnu brobu protiv korupcije, sam akcioni plan do 2020.godine predviđa samo jednu neposrednu aktivnost u tom smjeru, kroz uspostavu praćenja suđenja u ozbiljnim slučajevima korupcije i organiziranog kriminala.

00Sličica Želim Print

U inicijativi za socioekonomski razvoj posebna pažnja je posvećena startup-ovima i jačanju malih i srednjih privatnih poduzeća, te uključivanje zemalja u evropske obrazovne i naučne projekte. Samo za programe mobilnosti i suradnje u okviru Erasmus+ programa predviđa se udvostručenje finansijskih sredstava do 2020.godine. Peta i šesta vodeća inicijativa bi trebale pomoći prevazići nedostatke kapaciteta u oblasti digitalnih kompetencija, energetsku i transportnu nepovezanost regije, te njezinu uključenost u evropske energetske i transportne mreže.

Posljednja, šesta vodeća inicijativa, vezana za pomirenje i podršku dobrosusjedskim odnosima, zahtijeva rješenje bilateralnih pitanja prije nego bilo koja država postane punopravna članica EU. U ovom trenutku sve zemlje imaju neko od neriješenih međusobnih pitanja. Najčešće se radi o demarkaciji granica. Bosna i Hercegovina u tom pogledu ima neriješeno pitanje sa Hrvatskom i Srbijom, a pitanje granice sa Hrvatskom nije riješila ni Crna Gora, koja i pored potpisanog sporazuma i dalje ima otvorena granična pitanja sa Kosovom.

 

Status BiH 2019. godine

U idealnom slučaju, ukoliko se EU opredijeli za tehnokratski umjesto geopolitičkog pristupa regiji, Bosna i Hercegovina bi tek 2019. godine mogla dobiti status kandidata, dok je samo za Srbiju i Crnu Goru otvorena mogućnost da 2025. godine postanu članicom Unije. Prije toga bi Srbija sa Kosovom trebala postići sveobuhvatan, pravno obvezujući sporazum, što u konačnici znači de facto i de jure priznanje Republike Kosovo. To se u ovom trenutku, imajući u vidu logiku djelovanja tamošnjih političkih vlastodržaca čini malo izglednim. Logika koja obično prevladava u regiji ide u pravcu da ukoliko implementacija neke reforme može ugroziti status i održanje na vlasti, onda time gore po reformske zahtjeve.

Budući da sama strategija 2025. godinu smatra „ekstremno ambicioznom“ za bilo kakvo proširenje EU, mogli bi je preimenovati u „neizvjesnost kredibilne perspektive proširenja na zemlje Zapadnog Balkana“. Pored činjenice da EU u protekle skoro dvije decenije nije imala socijalizirajući efekt na političke elite, što se zorno ogleda u odsustvu motivacije kod vlasti da se prihvate evropski standardi, te njihovom oportunističkom pristupu da traže benefite bez reformi, otežavajuća okolnost je i predviđena unutrašnja reforma same Unije. Ova reforma koja bi trebala teći paralelno sa angažmanom Unije u privlačenju zapadnobalkanskih država, bi se također mogla okarakterizirati kao ekstremno ambiciozna.

Ostaje da se vidi da li ćemo umjesto „kredibilne perspektive proširenja“ dobiti situaciju u kojoj će za Uniju biti i dalje prihvatljiva stabilokracija, odnosno očuvanje prihvatljivog nivoa stabilnosti i sigurnosti na Zapadnom Balkanu.

 

Praksa prešućivanja, prikrivanja, zanemarivanja i ignorisanja prisustva i doprinosa žena u javnom i društvenom prostoru i danas je ozbiljno prisutna uz sve veću tendenciju potpunog isključenja. Da li je uvijek bilo tako?

Tipični Zapadni diskurs podrazumijeva da ne postoji društveni poredak koji ima više „vjere“ od islamskog društvenog poretka, a prisustvo „vjere“ u društvu je obrnuto proporcionalno prostoru u kome žene mogu da djeluju i uživaju autoritet. Konstrukcija; muslimanke-učenjakinje, ili ekspertkinje u pojedinim oblastima za zapadnjake zvuči kontradiktorno ili je čak nemoguća. Ovo je misao Muhameda Akram Nadwi, autora biografskog Riječnika o ženama učenjakinjama koje su se bavile hadisom kroz islamsku historiju. Izrečena je na stranicama knjige al-Muhaddithat: the woman scholars in islam, koja bi uskoro, ako Bog da, trebala izaći iz štampe u prijevodu na bosanski jezik. Tako bi ovo iznimno vrijedno i jedinstveno djelo bilo dostupno širem krugu čitalaca u BiH.

Gdje su muslimanke?

Ako malo bolje sagledamo poziciju žena u muslimanskom svijetu, društvima i sredinama ovo uopće više ne izgleda samo kao „tipični zapadni diskurs“, ovo je danas, nažalost, i stanje muslimanskog svijeta. Vjekovna praksa prešućivanja, prikrivanja, zanemarivanja i ignorisanja prisustva i doprinosa žena u javnom i društvenom prostoru i danas je ozbiljno prisutna uz sve veću tendenciju potpunog isključenja. Najbolji pokazatelj je sve prisutnija praksa sužavanja i ograničavanja džamijskog prostora za žene. U nekim sredinama i sporadičnim situacijama to ide i do potpunog onemogućavanja ulaska u džamije i prisustva namazima. Ovo ne treba posebno elaborirati i dokazivati, tome svjedočimo kako na našim prostorima tako i šire. Radi ilustracije navest ću jednu upečatljivu sliku, potpuno neočekivanu pa stoga više bolno iznenađujuću. U novembru 2014 godine imala sam priliku biti na nekim od namaza u džamiji Al Aksa, u Jerusalemu, i vidjeti da su žene zauzimale prostor nadesno, nakon ulaska u džamiju, glavnog i čini mi se jedinog ulaza u funkciji. Prostor je bio slobodan, fizički i vizualno neograničen nikavim pregradama, perdama ili zastorima. Bio je ispunjen nekad manje nekad više, po mojoj računici 25 do 100 žena, u zavisnosti od prisustva turističkih grupa iz muslimanskih zemalja. U januaru 2018 godine sam ponovo imala priliku klanjati u Al Aksi, a taj isti prostor je tad izgledao potpuno drugačije. Ograđen u kocku, najmanje dva i po metra visokim drvenim pregradama na točkovim, radi lakšeg pomjeranja i evenualno proširivanja prostora. Sve je to na mene ostavilo tužan i tegoban utisak. Ne samo zato što je u potpunosti narušilo (nagrdilo) ambijent i enterijer džamije, pa i cjelokupnog Svetog mjesta, nego zato što je jasno svjedočilo o trenutnoj slabosti i nemoći muslimana i odavalo apsulutne, nesumnjive znake teške dekadence u koju smo zapali.

M.A. Nadwi je u svom desetogodišnjem radu na spomenutom Riječniku sakupio biografske podatke za 8000 žena koje su se tokom islamske historije bavile hadisom ali i drugim, kako islamskim tako i ostalim naukama, širom muslimanskog svijeta. Pošto sam sa kolegicom N. Muminović radila na prijevodu spomenute knjige, gledajući zadnje prizore iz Al Akse s tugom sam se prisjetila primjera koje Nadwi opisuje u svojoj knjizi al-Muhaddithat a koji su zabilježeni u mnogobrojnim izvorima islamske historiografije.

Učiteljice, pobožne, učene

Umm al-Darda, je bila poznata po podučavanju u džamijama u Damasku i Jerusalemu. Njenim predavanjima su prisustvovali i muškarci i žene, pravnici i tradicionalisti, čak je i halifa, Abd al-Malik ibn Marwan redovno prisustvovao njenim časovima. Ibn Kathir kaže: „Ona je bila tabi’iyyah, pobožna, učena i pravnica. Muškarci su izučavali pred njom i saznavali fiqh od nje na mjestima gdje je podučavala, na sjevernoj strani (Umejadske) Džamije, i halifa Abd al-Malik ibn Marwan je imao običaj sjediti u njenoj halki sa ostalim učenicima.“ Isma’il ibn Ubaydillah prenosi: „Abd al-Malik Ibn Marwan je sjedio na stijeni (Jerusalemskoj) i Umm al-Darda je sjedila s njim, podučavajući. Kad je zaučio ezan za akšam, on je ustao, a i ona je ustala oslonjajući se na Abd al-Malika, i tako su ostali dok nije ušao u džamiju s njom. Zatim je ona sjela sa ženama a Abd al-Malik bi prošao naprijed, voditi namaz.“ Drugi primjer koji Nadwi navodi je pravedna šejha, Umm al-Khayr Fatima bint Ibrahim ibn Muhammed al-Bata’ihi, umrla 711. g. po H. Al-Dhahabi o njoj bilježi: „Slušala je Sahih al-Buhari od Ibn al-Zabidi, Sahih Muslim od Abu 1-Thana’ Mahmuda ibn al-Hasiri, a učila je i pred Ebu Qasimom ibn Rawahah. Živjela je dug život i mnogo je prenosila. Moj sin, al-Subki, Siraj al-Din ibn al-Kuwayk, al-Taqi ibn Abi l-Hasan i veliki broj drugih izučavali su hadis pred njom.“ Ona je podučavala hadis u Poslanikovoj džamiji u Medini. Ibn Rushayd bilježi:„Došla je sa sirijskom karavanom kao posjetiteljica i hodočasnica. Upoznao sam je u Poslanikovoj as. džamiji, čitali su hadis pred njom, a ona je bila naslonjena na jednu stranu zida Poslanikovog as. mezara, iznad njegove glave.“

Nemoguće je da je Fatima bint Ibrahim ibn Muhammed mogla podučavati na mjestu koje tako cijene svi muslimani, osim ako i sama nije uživala poštovanje i povjerenje najvišeg stepena. Ovaj prizor je danas čini mi se posve nezamisliv, i to ne samo u medinskoj džamiji. Imam osjećaj da niti ima ko šta kazati nit’ se ima kome reći, ko bi htio čuti.

00Sličica Želim Print

Islamski vjerozakon kao ni Poslanikova praksa ne stavljaju ženama nikakve formalno pravne prepreke na putu sticanja ili prenošenja znanja, bilo da je u pitanju islamsko ili znanje druge vrste. Ali sam Zakon, ma koliko bio podsticajan i afirmativan u tom pravcu, kao što je islamski, nije dovoljan sam po sebi da omogući namjeravani ishod. Potrebno je i opće društveno nastojanje da se uspostavi ambijent koji će podržati i omogućiti ono što Zakon namjerava ili podržava.

Žene su bile pouzdane prenositeljice hadisa

Djelo al-Muhaddithat je samo mali dio, izlučen iz grandioznog posla od 40 tomova koji je uradio M. A. Nadwi, da ga Allah nagradi svojom nagradom a od nas ima poštovanje i zahvalnost. Ono što ostavlja bez riječi i bez daha tokom čitanja jeste često ponovljena činjenica; muhaddise su se tokom cijelog perioda, kad je u pitanju precizno i inteligentno prenošenje hadisa, smatrale pouzdanijim nego muškarci. Dobar broj muških prenosilaca hadisa optužen je za netačno prenošenje a neki čak i za izmišljanje hadisa. Ni jedna žena, učenjakinja hadisa, nije nikada bila optužena za tako nešto, ni za netačnost ni za izmišljanje. Imam Zehebi po ovom pitanju izjavljuje da ne zna ni za jedan slučaj gdje je žena bila optužena za ijedno namjerno ili nenamjerno odstupanje i pogrešku u odnosu na stroge standarde naučne tradicije. Ibn Arak al Kinani, posvetio je jedno poglavlje svoje čuvene knjige Tenzih al šaria al mar’fuah anil ahadis al šaria al mawdu’ah kako bi naveo na stotine fabrikatora, onih koji su izmišljali hadise, ni jedno ime žene se tu ne pojavljuje, ni jedno jedino. Nevjerovatna činjenica, koja ostavlja čovjeka u zapitanosti? Autor nas ne ostavlja bez ponuđenog odgovora; u onoj mjeri u kojoj su žene bile daleko od iskušenja vlasti i tereta političke moći, tim su više bile u mogućnosti očuvati doslovnu i besprijekornu predaju Poslanikovog  sunneta.

 

Svaki dan slušamo negativne vijesti i sa svih strana nas opterećuju tužnim i negativnim pričama. Političari se međusobno optužuju i svađaju, a to se dalje prenosi i na obični svijet. Gotovo da se u našim medijima i ne može čuti ništa dobro, kao da u našem društvu i nema dobra. Pokušavaju nas uvjeriti da nema nade, da je sve crno, da se stvari ne mogu promijeniti, da niko ne valja, a zdrav razum nam govori drugačije. Žele ubiti naš elan, naše ambicije i našu želju da doprinesemo društvu u kojem živimo. Allah Uzvišeni kaže: ...i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih. Nažalost, istina je da nismo baš u zavidnoj poziciji. Evidentno je da je naše društvo bolesno, da mnogo toga ne štima, da je poremećen sistem vrijednosti  i da vlada veliko nepovjerenje među ljudima. Ali, to ne znači da za nas nema nade. Suština misiji Allahovog Poslanika, alejhi-s-selam, je da nam pokaže da je promjena moguća, ma koliko situacija bila teška.  Vjernik musliman ne smije biti pesimističan, nikada ne smije gubiti nadu u Božiju milost i bolje sutra. Pravi vjernik uvijek je optimista. Allah Uzvišeni nam poručuje: ...i ne gubite nadu u milost Božiju; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost. (Jusuf, 87.) Kada kažemo da je optimizam osobina vjernika, logično nam se nameću pitanja: Šta je izvor njegovog optimizma? Kako biti optimističan? Muhamed Ali, veliki čovjek i sportista, u namjeri da konstantno napreduje, niže uspjehe i pomjera granice svoje izdržljivosti, sam je sebi govorio: „Ne postoji nemoguće!“ Iako mi nije namjera ovdje se osvrtati na to da li zaista postoji nemoguće i o tome polemisati, teško je ne primijetiti da su njegove riječi utemeljene na vjeri u apsolutnu moć Allaha Uzvišenog. Vjernik vjeruje da je sve što se dešava u kosmosu u Božijim rukama, On čini ono što hoće. Sve se dešava Njegovom voljom. Božija volja čvrsto je povezana sa apsolutnom Božijom mudrošću i pravdom, a apsolutna Božija mudrost povezana je sa apsolutnim dobrom. Ne postoji apsolutno zlo. Postoji samo zlo koje je u službi dobra. Zato, koliko god situacija u kojoj se nađemo bude teška, znajmo da nam Allah želi dobro. Allah želi da nam ukaže svoju milost i da oprosti. On želi da pronađemo sreću, budemo zadovoljni, a ne želi da nas kazni. Allah nas je stvorio za „Džennet čija su prostranstva kao nebesa i Zemlja“. Svijest o tome je prvi korak ka optimizmu. Kada skrenemo s pravog puta, kada se udaljimo od uputstva koje nam je Gospodar dao, od Kur’ana i sunneta, onda nas Allah liječi. Lijek može biti gorak, ali on liječi. Lijek donosi ozdravljenje. Svrha iskušenja je odgoj. Allah želi da te izvede iz lošeg stanja u bolje. On želi da postanemo bolji. (A, Mi hoćemo da one koji su na Zemlji tlačeni milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo...(El-Kasas, 5.)

00Sličica Želim Print

Drugi korak ka optimizmu je shvatiti da je ključ naše sreće u našim rukama, da promjena zavisi od nas i da neće doći izvana. To, također, znači da trebamo priznati svoje greške, analizirati naše postupke i biti samokritični. Ali, budimo optimista – rješenje je u našim rukama. (I ako budete izdržljivi i Allaha svjesni, njihovo lukavstvo vam neće nimalo nauditi. (Ali ‘Imran, 120.) Optimizam, dakle, ne znači nadati se bez ikakvog aktivizma. Optimizam nije utopija. Učenjaci nas podučavaju da su vrijednosti uvijek sredina između dvije krajnosti. Optimizam je sredina između pesimizma i slijepog optimizma, euforije i utopije. Ne možemo se nadati dobru, a ne činiti dobro. Arapska izreka kaže: Nadaš se uspjehu, a ne hodiš stazama uspjeha, ni lađa ne plovi po suhom. Ne dozvolimo da nas uvjere da nema boljeg sutra. Ne dozvolimo da nam ubiju nadu. Ne dozvolimo da nam kažu da se nemamo za šta boriti. Mislimo pozitivno, govorimo dobro i radimo dobro. Allah Uzvišeni je s nama.

 

U nedjelju, 01.04.2018.g., svačanim činom je otvoreno spomen-obilježje šehidima džemata Lisac.

U šehitlucima Srebrenice će se zauvijek potvrđivati općeljudske vrijednosti za koje su se borili naši šehidi.

Četvrta osnovna škola i Druga gimnazija Mostar najbolje na regionalnom takmičenju iz vjeronauke.

U četvrtak 05. aprila 2018. godine muftija sarajevski prof. dr. Enes-ef. Ljevaković primio je Mersudina Kadrića, direktora Centra „Vladimir Nazor“ u Sarajevu.

Uprava za vjerske poslove Rijaseta islamske zajednice i Ataše za vjerska pitanja pri Ambasadi Kraljevine Saudijske Arabije objavljuju poziv na takmičenje u hifzu hadisa.

Činjenica da se Gete divio Kur’anu i da se njegovo divljenje prije svega odnosilo na njegove jezičke odlike, može na prvi pogled izazvati čuđenje, ako se uzme u obzir da nije poznavao arapski jezik.

 Kur’an, sveta knjiga muslimana, je prema islamskom shvaćanju neposredna Božija Riječ. Ona je objavljena posljednjem poslaniku Muhammedu u toku vremenskog perioda od 23 godine (610 – 632. nove ere). Kur’an je objavljen “na jasnom arapskom jeziku“. Kao što prvi stavak Čitaj! U ime tvoga Gospodara.“ (Ikre’, 1-2)[1] implicira, on je prvo usmeno izrecitiran, a onda, paralelno s tim, sistematski memoriran i u pisanoj formi fiksiran.

Riječ Kur’an izvodi se iz arapskog korijena riječi k-r-’, što prema preovlađujućem mišljenju znači “čitati“ (sa odgovarajućim semantičkim poljem). Shodno tome, Kur’an doslovno znači “čitanje, recitiranje, izgovaranje“. Svake godine se za života Poslanika (sve do dan-danas) u ramazanu, u kojem je počela objava Kur’ana, cijela knjiga zajednički recitirala. Pored memoriranja i pismenog fiksiranja, i ova godišnja i dnevna recitiranja osiguravala su autentičnost teksta, što smatraju ne samo muslimani, već i većina zapadnih islamologa. Angelika Nojvirt (Neuwirth), koja u jednom prilogu rezimira dosadašnje istraživanje, piše da se može smatrati “da su, sa velikom vjerovatnoćom, svi stavci Kur’ana, kakvog danas imamo, autentični, tj. od samog Muhammeda obznanjeni.“

Prema raširenom muslimanskom shvaćanju Kur’an je već nakon smrti Poslanika, u vrijeme vladavine halife Ebu Bekra (634.), sakupljen u jednu zbirku i u vrijeme trećeg halife Osmana (656.) u nekoliko primjeraka razaslan u islamske centre.

Kur’an, koji u mnogobrojnim stavcima tretira jevreje i kršćane, od samog je početka svoje objave recipiran i s njihove strane. Možemo pretpostaviti da su već u prvim stoljećima, preko putnika, poslovnih veza, političkih sukoba, itd., o Božijoj Knjizi bili obaviješteni i ljudi na takozvanom Zapadu. Ipak, do bavljenja Kur’anom došlo je veoma kasno, čemu su doprinijele predrasude i rezerve prema Svetoj Knjizi muslimana. Sve do modernog vremena motivi za izučavanje Kur’ana bili su pretežno polemičke, odnosno misionarske prirode.

Momzen svoju ocjenu rezimira na slijedeći način: “Od krstaških ratova postojali su u Evropi pojedinačni prijevodi Kur’ana, koji su od strane predstavnika kršćanske crkve objavljivani radi borbe protiv muslimanske religije. Njihova, prema islamu ekstremno neprijateljska tendencija, pokazuje se već u polemikama, na naslovnicama, u predgovorima i fusnotama.“

00Sličica Želim Print

Montgomeri Vat (Montgomery Watt - 1909.-2006.) došao je do sličnog zaključka: “Naročito pod utiskom krstaških ratova zapadni učenjaci su u 12. i 13. stoljeću željeli više saznati o islamskoj religiji. Ali slika, koju su pri tom stvarali može se, zapravo, najpodesnije označiti atributom ‘iskrivljena’. Zapadni stav prema islamu i muslimanima orijentirao se poslije, kroz stoljeća, prema ovoj ‘iskrivljenoj slici’.“

Značajna uloga Kur’ana za islam i muslimane nije samo osporavana, nego je pravljen pokušaj da se on svede na judeo-kršćanske utjecaje i da mu se ospori svaka originalnost. Ovaj pogled na Allahovu Knjigu činio je sve do 20. stoljeća opću tendenciju u zapadnim studijama Kur’ana.

Njegovu važnu ulogu uočavala je samo nekolicina, tako da Bobzin (Bobcin), glede ondašnjeg vremena, ali i današnjeg, posebno apostrofira: “(...) ova knjiga nije samo nešto kao osnivački akt islama, ona je istovremeno, sve do danas, neosporivi centar islama kao religije u svoj njenoj raznolikosti, i prije svega, nepresušni izvor islamu svojstvene duhovnosti. I Kur’an je nezaobilazni element ne samo arapske literature - na čijem pročelju on stoji i na čiji jezik je ostavio duboki utjecaj - već i svjetske literature. Muslimani govore o “neuporedivosti“, dakako, o “nedostižnosti“ Kur’ana, i ne postoji neki razuman razlog da se ovo ubjeđenje ne uzme ozbiljno. Stoga se Kur’anu ne prilazi bliže, čak mu se onemogućava svaki pristup, ako ga se mjeri stranim mjerilom: Kur’an nije ‘biblija’ muslimana, već nešto sasvim osobito, nezamjenljivo.“

Za razumijevanje činjenice da Kur’an ima ovu ulogu i da je Geteu tokom čitavog njegovog života bio zanimljiv, može biti od pomoći ako se navedu njegove esencijalne poruke i sadržaji: postoji samo jedan, netrinarni, nepojmljivi Bog. Ovaj Bog bira ljude, kojima se On objavljuje i koje On šalje kao poslanike. Isus je kao i Muhammed čovjek, Božiji poslanik. Svi ljudi su neovisno od ranga, nacije i roda isti pred Bogom. Postoji vječni život nakon smrti, koji će se oblikovati prema ljudskom ponašanju, pri čemu će milost i pravda Božija igrati odlučujuću ulogu. Smisao ljudskog života je spoznaja i klanjanje Bogu. Islam, kao religija objavljena od Boga, znači dobrovoljno predavanje Bogu. Svaki čovjek je sam odgovoran za svoja djela; ne postoji istočni grijeh. Muhammed je posljednji poslanik, a Kur’an je posljednja objava koja sadrži sve prethodne objave, korigira njihove preinake, proširuje ih i aktuelizira.

Prema Momzenovoj, Geteovo bavljenje Kur’anom je tako intenzivno “da je Kur’an, nakon Biblije, bio onaj religijski dokument u koji je Gete bio najupućeniji.“ Geteov odnos prema Svetoj Knjizi islama nije bio samo intelektualne naravi. Nesporno je da je on pokušavao da iznutra razumije Kur’an i da mu nije prilazio sa distancirane “izvanjske perspektive“. Svoju ličnu vezu s njim on obznanjuje, kad namjerava “sa poštovanjem slaviti onu svetu noć u kojoj je Kur’an u cijelosti odozgo spušten Poslaniku“. I on dodaje: “Ovdje se može još mnogo šta dobiti.“ Ona sveta noć o kojoj Gete ovdje govori, u kojoj je objavljen Kur’an, je Noć Određenja (Lejletu-l-kadr) u ramazanu. Prema prijevodu Rikerta[2] (1788.-1866.) to dotično mjesto u Kur’anu glasi:

1 Zbilja, Mi smo ga počeli objavljivati u Noći Kadr!

2 A šta ti misliš, šta je Noć Kadr?

3 Noć Kadr bolja je od hiljadu mjeseci!

4 Meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, u njoj silaze

Zbog odluke svake,

5 u njoj je spas sve dok zora ne svane! (El-Kadr, 1-5)

Gete već u svojim mladim godinama pokazuje interes za sveto pismo muslimana. Najranije nedvojbeno svjedočanstvo o Geteovom poznavanju Kur’ana je jedno pismo Herderu (Herder) koji ga je veoma rano, “moguće još strasburške zime 1770/71., ponukao na čitanje Kur’ana“. Jula 1772. Gete piše Herderu:

“Želim se moliti kao Mojsije u Kur’anu: Gospode načini mi prostora u mojim tijesnim prsima.“

Momzen je, također, u “Gecu od Berlihingena“ (1772.)[3] dokazala kur’anske odjeke.

Godinu dana prije ovog pisma, u septembru 1771. pojavio se prvi njemački prijevod Kur’ana sa arapskog Fridriha Megerlina (Friedrich Mergerlin), koji pokazuje “da se njegovo znanje arapskog ne može baš visoko ocijeniti“. Megerlin je u svom prijevodu veoma tendenciozan, kad on Poslanika islama titulira kao “lažnog profeta i antikrista“. On je potpuno u tradiciji antiturskog raspoloženja; ne slučajno naslov njegovog prijevoda glasi: Turska biblija. Gete, koji se dokazano susreo sa ovim prijevodom, ga je, navodno, poderao uništavajući “jadnu produkciju“.

Drugi prijevod, koji je Getea intenzivno privlačio, bio je latinska verzija Ludovika Maračija (Ludovico Marracci) koja se zajedno sa arapskim tekstom pojavila 1689. Na osnovu ovog prijevoda Gete je napravio jezičke korekture na izabranim citatima iz Megerlinovog prijevoda.

“Donekle neutralni prijevod Kur’ana“ koji je Gete koristio “u epohi Zapadno-istočnog divana“, “potječe od francuskog charge d affaires u Egiptu i Konstantinopolju Andrea du Ruyer-a koji je tekst prijeveo sa arapskog na francuski“.

Engleski prijevod Georgea Sale-a, koji je čitavo stoljeće bio važan izvor za kur’anske studije i od strane poznavalaca bio veoma cijenjen, zato što se, navodno, veoma približio originalu, uskoro je preveden i na njemački. Gete je, navodno, iz toga crpio podsticaje za njegovu vlastitu pjesničku produkciju. “U epohi Divana se ponovo time bavi i kroz to biva iznova inspiriran za vlastito stvaranje.“ Prijevod pravnika Sale-a, koji sadrži opširan uvod u islam, “važio je dugo vremena kao referenca za evropska pitanja koja se tiču Kur’ana“ i “važio je dva stoljeća kao neprevaziđen. Intencija Georgea Sale-a bila je čisto znanstvene prirode i on je žestoko kritizirao polemičke napade na Kur’an i islam.“ Iz toga je vidljivo zašto je Gete baš ovim prijevodom bio veoma inspiriran. Pa ipak ni sa ovim nije bio zadovoljan. – “Jer, pa šta je nama sad i Sale?“- i želio je bolji prijevod.

Kur’an koji u originalu važi kao vrhunac jezičko-melodijske ljepote, “nadaje se u većini zapadnih prijevoda manje-više nepristupačan, bezazlen i smušen. Presnažno dejstvo ove mistične knjige povezano je sa arapskim jezikom.“

Jozef fon Hamer (Joseph von Hammer), neumorni orijentalista koji je izdavao časopis “Riznice Orijenta“ bio je svjestan ove problematike. On je Kur’an nazvao “remek djelom arapskog pjesništva“. Zato se on trudio da uradi zahtjevniji prijevod koji se prema ocjeni Momzenove “u cjelini ne može smatrati uspješnim“. Da bi se dočarao utisak ovog prijevoda[4], kojim je Gete raspolagao, navedeno je nekoliko stavaka:

1 Kada potamni Sunce,

2 i kada popadaju zvijezde,

3 i kada se pokrenu planine,

4 i kada budu napuštene steone kamile,

5 i kada se saberu životinje divlje,

6 i kada se mora vatrom ispune, (Et-Tekvir, 1-6)

Gete, koji je do kraja bio svjestan problematike prevođenja i o tome promišljao, napisao je: “Želimo da se jednom pod zapadnim nebom pojavi jedan drugi prijevod nekog Nijemca koji bi sa svekolikim pjesničkim i profetskim osjećajem u svom nebeskom šatoru čitao Kur’an i imao dovoljno pregalačkog duha da obuhvati sve u cjelini.“

 

Getea su fascinirali “pozivi čovjeku, koji se u Kur’anu mogu naći u velikom broju, da u prirodi prepozna Božiju svemoć i dobrotu“. “Njegovo uvjerenje da se čovjek iz mnoštva prirodnih pojava mora uzdići do spoznaje jednog Boga, našao je u Kur’anu alegorijski uobličeno.“ “U Kur’anu je Gete“, tvrdi Momzenova, “našao ohrabrenje za angažiranost u ovom svijetu“.

U njegovim zabilješkama i raspravama o Divanu naš pjesnik se bavi islamom i Kur’anom na prozni i, za njegove čitaoce, jasniji način. U njima nalazimo direktne, dijelom ambivalentne, iskaze o Allahovoj knjizi. Na jednom mjestu on citira početak druge sure i konstatira: “Cijeli sadržaj Kur’ana, kratko kazano, nalazi se na početku druge sure.“ Zatim dalje navodi: “I tako se Kur’an ponavlja sura za surom. Vjerovanje i nevjerovanje dijele se na ono visoko i ono nisko; raj i pakao su namijenjeni vjernicima i nevjernicima. Bliže određenje naređenog i zabranjenog, čudesne priče židovske i kršćanske religije, amplifikacije raznih vrsta, beskonačne tautologije i ponavljanja, čine predmet ove svete knjige, koja nas, ma koliko joj prilazili, iznova odbija, a onda, zatim, privlači, dovodi do čuđenja i, na kraju, izaziva poštovanje.“

Gete hvali stil “čudesnoga Kur’ana“ sljedećim riječima: “Stil Kur’ana je prema svom sadržaju i svrsi strog, velik, zastrašujući, mjestimice istinski uzvišen; i tako jedno za drugim, pa niko ne treba da se čudi ogromnoj djelotvornosti ove knjige. Eto, zbog čega je od strane istinskih štovatelja proglašena nestvorenom i vječnom, slično kao i sami Bog.“

Momzenova komentira, da riječi “istinski uzvišen“ spadaju u jednu od najviših pohvala koju je on mogao izreći o jednom jezičkom umjetničkom djelu. Ova literarna estetika Kur’ana koju uočavamo kod Getea je tačka koja se podudara sa muslimanskim shvaćanjem knjige. Kur’an u islamskog teologiji važi za čudo jezika. Jezičko čudo važi kao glavno čudo poslanika Muhammeda. Ova, na Kur’anu utemeljena teorema glasi, da je on neponovljiv (i’džaz) i da ne može biti nadmašen.

“Međutim, najradije bi autor sljedećih pjesama volio da bude shvaćen kao putnik koji zaslužuje pohvalu kad se sa naklonošću prilagođava stranoj zemlji, nastojeći ovladati njezinim jezikom, dijeliti vrijednosti, razumjeti prihvatanje običaja. (...) Time, međutim, sve što putnik donese, njegovim koji su nestrpljivi, preuzima ulogu trgovca, koji izlaže svoju robu na dopadljiv način i pokušava je na razne načine učiniti primamljivom; nadahnuti, opširni, pa i panegirični izrazi neće mu se uzeti za zlo.“ (Gete)

Zapadno-istočni divan je Geteova obimna zbirka pjesama koja se pojavila 1819. godine, a onda u proširenom izdanju 1827. Prije sastavljanja Divana, desili su se događaji koji se mogu smatrati neobičnim a koji su doprinijeli tome da dođe do nastanka Divana. List Kur’ana iz Španije, koji sadrži 114. suru, islamska molitva u Vajmaru kojoj je Gete prisustvovao i mnoštvo orijentalnih manuskripata iz Lajpciga koji su mu dolazili, među kojima i komentari Kur’ana, koje je on intenzivno izučavao, to su bili utisci koji su imali trajnu djelotvornost koja ga je dovela čak dotle da uči arapski. “Posredstvom njega Gete se osjećao ohrabrenim i osnaženim u svojoj težnji ka ‘hidžri’, idejnom iseljenju na Istok.“ Ipak, odlučujući poticaj dao je perzijski pjesnik Hafiz, čiju zbirku Divan (1812.) je u prevodu dobio na poklon od Jozefa fon Hamera.

Poetski produktivitet, koji je izazvan Hafizom, Gete sam naglašava: “Morao sam se prema tome ponašati produktivno, jer se inače pred tom moćnom pojavom ne bih mogao održati. Dejstvo je bilo tako živo, njemački prevod je bio tu i ja sam, dakle, ovdje morao naći poticaj za vlastito djelovanje.“ Njegov susret sa Marianom fon Vilemer (Marianne von Willemer) – Zulejhom u Divanu – koja je njegov pjesnički produktivitet u okviru Divana podigla u najvišoj mjeri, ovdje ne treba ostati nespomenut.

Da je Gete ne samo od strane Hafiza, nego takođe jako, moguće snažnije, inspiriran Kur’anom, biće pokazano u ovom što slijedi, pomoću nekoliko primjera. Islamska enciklopedija DIA navodi: “Pri nastanku ovog djela su pored Hafizovog Divana i interpretacije iz Kur’ana i hadisa igrale veliku ulogu.“

Ovdje je dat pregled nekoliko pjesama koje su u vezi sa Kur’anom. Gete se u mnogim svojim pjesmama dao direktno ili indirektno njime inspirirati. Jedno od ovih mjesta se ovdje primjerice navodi:

Bogu pripada orijent!

Bogu pripada okcident!

Sjeverni i južni predio i kraj

U Njegovim rukama nalaze smiraj.

 

Prva dva stiha su približan prevod 142. ajeta sure El-Bekara koje je Gete preuzeo u prevodu fon Hamera: “Reci: Bogu pripada orijent, i Bogu pripada okcident.“ Gete preuzima ovu misao i proširuje ju isto tako na sjever i jug. K tome, dolazi njegova implicitna poruka mira: “U Njegovim rukama nalaze smiraj.“ Izvanredna poruka i značenje ovog četverostiha time nije dovoljno dobro naglašena. Jer, kako Momzenova naglašava, u ovim stihovima se nalazi sama srž Geteovog duhovnog bavljenja islamom“.

Na mnogobrojnim mjestima je vidljivo da je Gete bio indirektno pod uticajem Kur’ana. Tako se mnoge centralne Geteove misli slažu sa Allahovom knjigom: na primjer, jedinost Boga ili predanje Božijoj volji.

Jedinost Boga i naglašavanje ljudske prirode Isusa pjesnik izražava na sljedeći način:

Isus je čisto osjećao i mislio

Samo na jednog Boga u tišini

Koji je njega samog bogom učinio

Pa njegovu svetu volju povrijedio

I tako mora ono pravo da zasvijetli

Što je i Muhamed uspio da ostvari;

            Kroz pojam samo Jednoga u stvari

Cijeli svijet on pod svoju vlast stavi

 

Gete razmišlja u sljedećoj pjesmi o jednoj slici iz Kur’ana, u kojoj se može pročitati da je Bog postavio zvijezde “da se vi možete orijentirati na kopnu i na moru“:

On je postavio zvijezde vama

Kao vodič za kopno i more;

Da se upravljate po njima,

Stalno gledajući gore.

U Kur’anu je jedna od najvažnijih tema pravda; Pravedni je jedno od najvažnijih Božijih imena. Ovaj aspekt Gete dotiče u jednoj od njegovih pjesama u Divanu:

On, jedini Pravedni je samo

Želi svakome ono pravo

Neka je od njegovih imena stotin’

Ovo visoko hvaljeno! Amin.

 

U Svojoj knjizi Bog navodi primjer sa komarcem. I o ovome Gete govori u jednoj pjesmi:

Zar i ja da ne trebam primjer

Kakav meni je mio

Pošto nam je Bog života primjer

U komarcu predstavio.

 

I ovaj primjer pokazuje kako duboko je Gete crpio iz Kur’anam, pa čak i “sekundarne“ slike, likovi, itd., se u njegovim pjesmama mogu dovesti u vezu sa svetom knjigom.

Jedno vrlo važno mjesto iz Geteova Divana, koje daje povoda špekulacijama o njegovom religijskom identitetu, posebno ističe vrijednost Kur’ana za pjesnika:

Da li Kur’an vječan je?

To ne pitam ja!

Da li Kur’an stvoren je?

To ne znam ja!

Da je on knjiga nad knjigama

Vjerujem iz obaveze muslimanima.

 

U pjesmi također postaje jasno da je Gete poznavao teološke špekulacije o vječnosti Kur’ana. Da li ovdje govori lirsko ja ili Gete lično, ostaje otvoreno, no, u svakom slučaju je jasno kako visoko on cijeni Knjigu.

U svojoj pjesmi “Tužba“ Gete referira poziciju Kur’ana prema pjesnicima. Jedna čitava sura obrađuje priču o Jusufu i Zulejhi, koja se u njega strasno zaljubila. Knjiga Zulejha preuzima ovu priču, dok postoje neznatne razlike, kao ime Hatem umjesto Jusuf. Pozajmice i inspiracije iz Kur’ana i aluzije na njega su tako mnogobrojne, tako da se mi na ovom mjestu želimo zadovoljiti sa ovim primjerima.

Za muslimane je Kur’an bez sumnje primarni izvor znanja iz kojeg se izvodi njihov pogled na svijet i životna praksa. Ova centralna uloga koju Knjizi pridaju muslimani, pošto ona važi za neposrednu Božiju riječ, na Zapadu je vehementno odbacivana i decenijama je smatrana plagijatom ili čak đavoljim djelom. Samo su se rijetki usuđivali da zauzmu neutralan pogled. Tek sa dobom prosvjetiteljstva desilo se relativno otvaranje, u kojem su mislioci i pjesnici, kao Herder i Lesing (Lessing), naglašavali toleranciju.

Johan Volfgang fon Gete (Johann Wolfgang von Goethe) bio je važni predstavnik ove kosmopolitske tradicije. Za njega “tokom čitavog života nije bilo upitno da je i Kur’an, pored Biblije, sveta knjiga.“ U duhu prosvjetiteljske tolerancije “posmatrao je Kur’an kao očit primjer za to, da pored Biblije postoje i druga pisma koja su sveta većem dijelu čovječanstva.“

Međutim, Geteu prilikom njegovog bavljenja Kur’anom nije bilo “isključivo stalo do toga da pokaže religijsku toleranciju (...) Štaviše, Geteovo izučavanje Kur’ana bilo je u vezi sa njegovim karakterističnim porivom da upozna sva njemu dostupna religijska mišljenja“. “Geteovo visoko poštovanje prema svetoj knjizi islama temeljilo se, između ostalog, na njegovom divljenju njezinoj naročitoj jezičkoj vrijednosti.“

Činjenica da se Gete divio Kur’anu i da se njegovo divljenje prije svega odnosilo na njegove jezičke odlike, može na prvi pogled izazvati čuđenje, ako se uzme u obzir da nije poznavao arapski jezik. Ipak, njegovo oduševljenje se, opet, može shvatiti, ako se ima na umu da je koristio mnoge prevode Kur’ana, kao i da je sakupljao literaturu u vezi s njim i konsultirao stručnjake svog vremena, tako da ne samo da je najbolje poznavao sadržaj, već mu je bio blizak i historijski kontekst svete knjige.

Ovu tvrdnju možemo izvući ne samo iz njegovih zabilješki i eseja o Zapadno-istočnom Divanu, već i iz njegovih biografskih podataka. Momzenova navodi još jedan faktor koji pomaže da se pojasni Geteov duboki uvid u Kur’an, usprkos njegovoj jezičkoj barijeri: “On, doduše, nije mogao na originalnom jeziku čitati Kur’an, ali njegov izvanredno prefinjen osjećaj omogućavao mu je da prepozna kvalitet teksta i onda kad mu je na raspolaganju u neadekvatnom prevodu.“

Ako i dalje želimo proniknuti u pitanje koji motivi su ga ponukali da se bavi Kur’anom, onda su to, također, sadržinski odnosno teološki aspekti. “Međutim, Getea je Kur’an naročito privlačio zbog religijskih afiniteta. Glavne tačke islamskog učenja, kako ih Kur’an objavljuje, slažu se sa njegovim religijskim i filozofskim ubjeđenjima. Ove glavne tačke bile su: učenje o jedinosti Boga... (...)“

Ove podudarnosti i Geteova direktna izjašnjenja ili čak priznanja u poetskoj ili proznoj formi, da on ne odbacuje sumnju “da je i on sam musliman“, navodi mnoge muslimane na pomisao da ga smatraju muslimanom: preminuli Muhammed ibn Resul (Muhammad ibn Rassoul) smatra da je Gete “bez sumnje bio musliman“. Religijsko mišljenje (fetva) iz Vajmara dolazi do istog rezultata, nakon redanja svih dokaza i argumenata.

U krajnjoj suprotnosti je zastrašujuća i šokirajuća činjenica da Geteov odnos prema islamu, općenito, i prema Kur’anu, posebno, usprkos mnoštvu dokaza i materijala, jedva da nailazi na uvažavanje od strane njegovih biografa, kao i unutar školskog i općeg obrazovanja. Peter fon Arnim (Peter von Arnim) konstatira: “U većini Geteovih biografija su termini islam i Kur’an tako brižljivo zaobiđeni, kao da se radi o spominjanju đavola.“

Po mom mišljenju Geteovo bavljenje islamom i Kur’anom ne bi trebalo biti reducirano na pitanje da li je on bio musliman ili ne, već naprotiv treba pitati, kakve ideje i perspektive je on imao i u kojoj mjeri bi one danas mogle biti učinjene plodonosnim.

Ipak, ostaje činjenica da je u bitnim tačkama dijelio kur’anski pogled na svijet i da je Allahovoj knjizi poklanjao veliko poštovanje. Ovaj stav nije rezultirao iz nekog romantičnog raspoloženja, već, štaviše, iz intenzivnog studiranja, uprkos nedostatnim izvorima.

Peter fon Arnim ovdje ukazuje na jedan važan aspekt: “Ali međutim, iako nije poznavao arapski jezik, Gete je preko mostova manjkavih prevoda, sasvim intuitivno, našao neposredniji i življi pristup Kur’anu nego stotine hiljada i više stotina hiljada muslimanskih poznavalaca te knjige danas i milioni vjernika koji zavise od njihovog autoriteta.“

Ovdje bi se također mogle pobrojati hiljade orijentalista i takozvanih eksperata za islam koji se, uprkos neograničenoj količini literature i visoko modernim sredstvima pribavljanja informacija, ni izdaleka nisu mogli primaći blizini dalekovidnosti i odlučnosti Getea koji se referira na Kur’an i reflektira o Kur’anu. Iz toga učimo da raspoloženje i odnos čitaoca imaju odlučujuću ulogu prilikom njegovog čitanja i recepcije nekog djela.

Prema našem mišljenju, Kur’an je za Getea jedno od najvažnijih djela svjetske literature koje je on i svojim čitaocima želio približiti. Biće to, stoga, istraživanje koje će potaknuti saznanje, ako se Geteova recepcija Kur’ana stavi u vezu sa njegovim pojmom svjetske literature i promišlja u duhu kulturne komunikacije.

Naš prilog želimo završiti Geteovim riječima iz 1820. godine: “Uostalom, nove pjesme za Divan se sakupljaju. Ova muhamedanska religija, mitologija i običaji daju prostora jednoj poeziji koja dolikuje mojim godinama. Bezuslovno predavanje nedokučivoj Božijoj volji, vedar pogled u pokretljivo, uvijek kružeće i spiralno periodično zemaljsko gibanje, ljubav, sklonost, stanje lebdenja između dva svijeta, gdje se sve realno razbistrilo, simbolički nestajući... Šta želi deda više?“

 

Ovaj esej je objavljen u “Islamische Zeitung“ (Islamske novine), broj 269, Berlin, novembar 2017.

Prijevod sa njemačkog: Sidik Spahić

 

[1] Sura El-‘alek, 1 (nap. prev.)

[2] Friedrich Rückert, njemački pjesnik, prevodilac i profesor orijentalnih jezika. Poznavao je oko 50 jezika. Sa arapskog na njemački preveo je neke dijelove Kur’ana. Prema mišljenju većine njemačkih orijentalista i islamologa njegov prijevod Kur’ana na njemački je do danas nenadmašan. U tekstu je naveden njegov prijevod sure El-Kadr. U našem prijevodu, “Noć Kadr“ navodimo prema prijevodu na bosanski Enesa Karića. (nap. prev.)

[3] Götz von Berlichingen, Geteova drama u pet činova (nap. prev.)

[4] U našem prijevodu ovih nekoliko stavka navodimo prema prijevodu na bosanski Enesa Karića (nap. prev.)

Nijet je jedan od šest uslova za ispravnost namaza, jer općenito ibadeti nisu valjani bez nijeta. El-Buhari (hadis br. 1) i Muslim (1907) bilježe od Omera, r. a., da je Božji Poslanik, a. s., rekao: „Djela se cijene prema namjerama. Čovjek će dobiti jedino ono što je uistinu namjeravao učiniti...

Riječ nijet označava namjeru i želju, u ovom slučaju, namjeru da se klanja konkretni namaz. Islamski učenjaci se slažu da je želja stvar srca i za nijet za namaz dovoljno je da se donese u srcu. To znači da je osoba prije stupanja u namaz dužna u srcu donijeti odluku koji namaz namjerava klanjati. Međutim, učenjaci nemaju jedinstven stav o tome da li je izgovaranje namaskog nijeta jezikom na način kako je to u islamskoj tradiciji Bošnjaka uobičajeno, sunnet, mustehab ili novotarija?

Učenjak El-Kasani bilježi da o izgovaranju namaskog nijeta u temeljnim knjigama hanefijskog mezheba nema spomena. Međutim, Muhammed eš-Šejbani (Kitab el-Asl, tom 2., str. 343-344.) navodi da se nakon oblačenja ihrama i klanjanja nafile izgovara hadžski nijet riječima: „Allahumme inni uridu-l-hadždže, fejessirhu li ve tekabbelhu minni (Allahu moj, namjeravam da obavim hadž, pa mi ga olakšaj i primi ga od mene)“. Ovaj nijet izgovara se na osnovu hadisa kojeg bilježi El-Buhari (1534) od hazreti Omera, r. a., da je čuo Allahovog Poslanika, a. s., kako za dolinu Akik kaže: „Sinoć mi je došao posjetilac od mog Gospodara (Džebrail) i rekao: ‘Klanjaj u ovoj blagoslovljenoj dolini i reci: ‘Umra s hadžem (Tj. nijetim obaviti umru s hadžem).’“ S tim u vezi El-Kasani (Bedai’, tom 2., str. 20) i drugi učenjaci hanefijskog mezheba smatraju da je sunnet izgovoriti namaski nijet, jer je u tome traženje pomoći od Allaha, dž.š., pri obavljanju namaza i molba Uzvišenom Allahu, dž.š., da primi namaz. Učenjak Hejsemi (Medžme’a ez-zevaid, br. 2578) bilježi da je Abdullah ibn Mes’ud, r.a., rekao: „Navikavajte se na dobro, jer ko se navikne na dobro on ga čini i čuvajte svoje nijete u namazu.

Es-Semerkandi (Tuhfa, tom 1., str. 125) navodi da je, kao što je to uobičajeno u tradiciji Bošnjaka, namaski nijet najbolje donijeti ili izgovoriti neposredno prije izgovaranja početnog tekbira jer se time čuva čistoća nijeta.

Nijet u džematu

Kada se klanja namaz u džematu, potrebno je zanijetiti da će se taj namaz klanjati za imamom. (Es-Semerkandi, Tuhfa, tom 1., str. 125) U dužem hadisu El-Buhari (689) i Muslim (411) bilježe od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Imam je postavljen da se slijedi.“ Et-Taberani (Evsat, br. 3545) prenosi od Džabira ibn Abdullaha, r.a., da je Allahov Poslanik, a. s., rekao: „Imam je odgovoran. Ono što on čini, činite i vi!“

Oba navedena hadisa ukazuju na značaj i važnu poziciju imama u predvođenju namaza, pa stoga nije prihvatljivo da se neko priključi zajedničkom klanjanju namaza bez namjere da slijedi imama i bez prihvatanja njegovog predvođenja namaza.

Ibrahim En-Nehai’ o tome kaže: „Ako pristupiš džematu, a nisi zanijetio da ćeš klanjati isti namaz kao i džemat tada tvoj namaz neće biti ispravan. Ako je, pak, imam zanijetio jedan namaz, a oni iza njega drugi namaz, imamov namaz će biti valjan, a namaz džemata neće.“ (Eš-Šejbani, Kitab el-Asar, u komentaru 102. predanja)

Razmak nogu prilikom stajanja

Uzvišeni Allah, dž.š. u Kur’anu kaže: „I pred Allahom ponizno stojte.“ (Kur’an, El-Bekare, 238.) Na osnovu ovog ajeta islamski učenjaci se slažu da je stajanje u namazu sastavni dio namaza - rukn. (El-Merginani, El-Hidaje, tom 1., str. 302) S obzirom da ne postoje vjerodostojni hadisi o tome koliki treba biti razmak između nogu na stajanju u namazu, Jusuf el-Binnuri smatra da je sunnet da osoba u namazu stoji skrušeno, te da stopala ne skuplja previše niti da ih odmiče jedno od drugog previše (Maerif es-Sunne, tom 2., str. 299), kao što to neki u današnje vrijeme čine.

Čuveni hanefijski učenjak Ibn Abidin (Reddul-muhtar, tom 2., str. 131.) navodi da razmak između stopala na stajanju u namazu iznosi koliko je širina četiri spojena prsta jer je to najbliže skrušenosti u namazu. S druge strane, pokuđeno je skupiti stopala na stajanju u namazu tako da jedno stopalo dodiruje drugo bez razmaka. En-Nesai (904) bilježi da je ashab Abdullah ibn Mes›ud, r.a., vidio nekog čovjeka kako je skupio stopala na stajanju u namazu pa je rekao: „Postupa u suprotnosti sa sunnetom.

00Sličica Želim Print

Onaj ko nije u mogućnosti stajati u namazu klanjat će onako kako mu mogućnosti dozvoljavaju. El-Buhari (1117) bilježi od Imrana ibn Husajna, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Klanjaj stojeći, a ako nisu u stanju onda sjedeći, a ako ni to nisi u stanju onda ležeći.

Dizanje ruku pri početnom tekbiru

Podizanje ruku prilikom izgovaranja početnog tekbira na način da se palčevima dodiruju resice ušiju za muškarce je sunnet. Enes ibn Malik i dr. prenose da je Allahov Poslanik, a.s., na takav način otpočinjao namaz (vidi u: Ed-Darekutni, Sunen ed-Darekutni, br. 1148; el-Mevsili, Musned Ebu Ja’la el-Mevsili, br. 3735; Ibn Kudame el-Hanbeli, El-Mugni, tom 2, str. 144), Vail ibn Hudžr (Sedić, Hadiska zbirka Musned Ebu Hanife, str. 65; Ibn ebi Šejba, Musannef libni ebi Šejba, br. 2425; Ahmed ibn Hanbel, Musned, br. 18849; Ebu Davud, Sunen Ebu Davuda, br. 725; En-Nesai, Es-Sunnen el-kubra, br. 958; Et-Taberani, El-Mu’džem el-kebir, tom 22, br. 42), Berra ibn Azib (Es-San’ani, El-Musannef, br. 2530; Ibn ebi Šejba, Musannef.., br. 2426; Ahmed ibn Hanbel, Musned..., br. 18487), Malik ibn Huvejris, r.a., (Muslim, Sahih Muslim, br. 391; Ibn ebi Šejba, Musannef..., br. 2427). 

Enes, r.a., u sahih hadisu kaže: „Vidio sam Allahovog Poslanika, a.s., da izgovara prvi tekbir dok su mu palčevi bili blizu ušiju...“ (En-Nejsaburi, El-Mustedrek ‘ala sahihajn, br. 825; el-Bejheki, Sunen el-Kubra, br. 2632).

Po ovome postupaju učenjaci hanefijskog mezheba. El-Kasani (Bedai’..., tom 2, str. 22) prenosi da je Ebu Hanife o podizanju ruku prilikom izgovaranja početnog tekbira rekao: „Podići će ruke do resica ušiju...“ Muhammed eš-Šejbani u El-Aslu (tom 1, str. 3) kaže: „Kada osoba namjerava stupiti u namaz izgovorit će tekbir i podignuti ruke do ušiju.“

Šafije smatraju da se na početku namaza ruke podižu do ramena, dok su Malikije na stanovištu da se ruke podižu do glave (Es-Semerkandi, El-Fikh en-nafi’, tom 1, str. 182-183).  Alauddin es-Semerkandi tvrdi da je najpreče postupati po mišljenju hanefijskih učenjaka jer ono obuhvata sve hadise po ovom pitanju. Naime, kada se podignu ruke do resica ušiju, tada su korijeni dlanova u visini ramena, korijeni prstiju su u ravni resica ušiju, a vrhovi prstiju su uz glavu (El-Fikh en-nafi’, tom 1, str. 183). 

Čuveni hanefijski učenjak Ebu Bekr er-Razi el-Džessas u svom komentaru et-Tahavijeg Muhtesara (Šerh Muhtesar et-Tahavi, tom 1, str. 576) navodi da je podizanje ruku do ušiju osnovni propis, dok je dizanje ruku do ramena (koje se spominje u određenim hadisima) dozvoljeno radi poteškoće (uzura). Dokaz za to je hasen hadis kojeg bilježi Ebu Davud (Sunen Ebi Davud, br. 727) od Vaila ibn Hudžr, r.a., da je rekao: „Vidio sam Allahovog Poslanika, a.s., kako je podigao ruke blizu svojih ušiju na početku namaza.“ On zatim nastavlja pa kaže: „Kada sam ponovo došao kod njih (ashaba) sljedeće godine vidio sam da na početku namaza podižu ruke do svojih ramena – a imali su na sebi  šalove i ogrtače.“ Es-Serahsi pojašnjavajući ovaj hadis kaže kako su ashabi ruke dizali do ramena u vrijeme kada su imali ispriku za to kao što je vrijeme zime kada su im ruke bile ispod njihove odjeće (Kitab el-mebsut, tom 1, str. 12).

Muhammed eš-Šejbani bilježi da je Ebu Hanife smatrao da će žena, kao i muškarac, prilikom izgovaranja početnog tekbira podići ruke do ušiju jer njeni dlanovi nisu avret (Es-Semerkandi, Tuhfa el-fukaha’, tom 1, str. 126). Međutim, Muhamed ibn Mukatil er-Razi prenosi da su učenjaci hanefijskog mezheba na stavu da će žena podići ruke do ramena jer je to najčednije za nju (Es-Sirasi, Šerh Feth el-kadir, tom 1, str. 287; El-Kasani, Bedai’.., tom 2, str. 24).

El-Merginani u El-Hidaji (tom 1, str. 309) tvrdi da je ovaj stav ispravniji, dok el-Kasani (Bedai’.., tom 2, str. 24) pojašnjava da je ovo mišljenje u skladu sa propisom setra (prikrivanja) koji je ženama naređen u namazu. Prema učenjacima hanefijskog mezhebu primjenivati et-tesetur, tj. prikrivenost u namazu za ženu je farz čije primjenjivanje je važnije od slijeđenja sunneta (El-Kasani, Bedai’..., tom 2, str. 65). Imam El-Bejheki u djelu Es-Sunen el-kubra (tom 2, str.314) prenosi riječi eš-Šejha koji je rekao: „Svi propisi u namazu u kojima se žena razlikuje od muškarca temelje se na principu setra – prikrivanja. To znači da je ženama naređeno da u namazu čine ono s čime će biti što skrivenije.

Ibn Ebi Šejba (Musannef..., tom 2, br. 2485) ovaj propis potkrepljuje i predajom koju bilježi od Abdurabihija bin Zejtuna da je kazao: „Vidio sam Emmu-d-Derda’ kako diže ruke do ramena kada započinje namaz.“

Također, od Ibn Džurejdža se prenosi da je upitao ‘Ataa: „Da li će žena podizati ruke pri početnom tekbiru kao i muškarac? Na šta je on odgovorio: Neće podizati ruke poput muškarca! To je demonstrirao spustivši ruke niže i pripivši ih više uz sebe. Potom je kazao: žena ima svoju tjelesnu građu i nije poput muškarca, a ako tako i ne postupi neće biti griješna“ (Ibn Ebi Šejba, Musannef..., tom 2, br. 2489).

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine