Završno mektebsko takmičenje na nivou Medžlisa islamske zajednice Prozor po običaju okupi najuspješnije i najvrijednije polaznike iz svih mekteba.

U prekrasnoj Bilal damiji u džematu Bilalovac, u subotu, 7. aprila, nakon akšam namaza, kojeg je predvodio hadži hafiz dr. Džemail ef. Ibranović, u prelijepoj atmosferi proučen je tradicionalni godišnji mevlud.

(Bilješke o smrti, bilješke o životu)

Prije dvije sedmice, 28. februara ove godine, navršeno je petnaest godina od kako je sa Ovoga svijeta otišao Selim Jelovac (1946.-2003.). Odselio je na Ahiret tiho i samozatajno, tako je i živio. Gledajući unazad, šta nam se sve dogodilo u ovoj deceniji ipo, kao da se iznova potvrđuje jedna od često citiranih rečenica američkoga znanstvenika iz oblasti psihijatrije M. Scotta Pecka da uvijek “vrijeme ide u jednom a sjećanje u drugom pravcu”.

Selima se prvenstveno sjećam iz vremena kad sam, kao učenik Gazi Husrevbegove medrese, ili kao student, dolazio u čitaonicu Gazi Husrevbegove biblioteke. Znao sam da je on pjesnik, u tome sam nalazio neko naše zajedničko rodbinstvo. Ali, Selima Jelovca se najintenzivnije sjećam iz juna 1992. godine, kad smo 19. juna 1992. godine, u vremenima neofašističke agresije na Bosnu, morali napustiti svoje stanove u Dobrinji, povući se u unutrašnjost Kvadranta 5C, jer je Ulica Josipa Kraša postala prva linija odbrane nakon što su niški specijalci poklopili  Aerodromsko naselje. Koju sedmicu bili smo u skupa izbjegličkom stanu, u kojem je ranije stanovao izvjesni Janjoš sa Sokoca. U tom Janjoševu stanu bili su privremeno smješteni Selim, njegova supruga Rahima, njihova djeca Firdevsa i Ilham, te dio porodice Nurudina Drece, daidže moje supruge Amre – daidža Nurudin, njegove kćerke Dženana i Milada (Drece su bili izbjeglice iz Cvilina, kod Ustikoline), s njima sam, do 17. jula, bio i ja jer je mjesec dana ranije supruga Amra izašla s našim kćerkama Hamidom i Selmom u unutrašnjost Sarajeva. Dobrinja je bila pod duplom opsadom. Rahima je gotovo sve vrijeme plakala, nikako nije željela biti u “vlaškom stanu”, ne želi “ništa tuđe”, džaba smo je uvjeravali da je to samo privremeno, vidjet ćemo šta će biti, kako ćemo dalje, još nismo ni mogli znati koliko će trajati zločinačka opsada Sarajeva i bespoštedno uništavanje Bosne. Jelovci su, već 3. jula, vratili se u svoj stan, “pa šta bude”... Selim je, tokom tog našega iznuđenog zajedničkog domaćinstva, sve vrijeme mnogo brinuo za svoju djecu, pogotovo je bio vezan za sina Ilhama, molio ga je da ne izlazi vani, da se čuva, da pazi kud hoda, a sin, u punim tinejdžerskim godinama, nije baš u tome mnogo slušao svoga zabrinuta oca. Ilham Jelovac jedva da je imao šesnaest ili sedamnaest godina?

U onim učeničkim godinama, dok sam boravio u čitaonici Gazijine biblioteke, Selim je često bivao dežurni bibliotekar, sjedio bi za stolom pored zida s desne strane u odnosu na ulazna vrata u čitaonicu, prevrtao bi neke novine na arapskom jeziku, izlazio vani, vraćao se, donosio naručene knjige, uglavnom je šutio, i jednom sam se usudio da mu pokažem svoju netom napisanu pjesmu. Pjesma se, koliko se sjećam, ticala jelena, nekih prostranih šuma i razgranatih mirisa, ticala se onih rubova svijeta gdje se začinje svijest o ljubavi i zaljubljenosti, samo što se to malo, kao, moralo ukriti u metaforskom grmlju. Selim je uzeo olovku i predložio mi da pjesmu oslobodim nekih glagola i pridjeva, jer, kako je rekao, riječi moraju da dišu, suvišni glagoli mogu da udave stih, pogotovo se u stihovima valja oslobađati modalnih riječi i smetajućih kopula. Moj pristup poeziji bio je nekako barokan, širok, otvoren, a Selimove intervencije mogao sam razumjeti tek kad sam malo unesenije čitao njegovu poeziju objavljivanu u tadašnjim publikacijama Islamske zajednice. U tim je pjesmama fonostrukturni aspekt pojedinih ustihovanih riječi konstantno prizivao srodničku zvukovnost onih riječi čija semantička trenja, namjernom redukcijom do kristalnoga gnomskog izraza, dodatno nastoje intenzivirati željenu poetsku atmosferu i proizvesti saživljavajući efekat u svijesti onoga koji čita određenu pjesmu... Moglo se to vidjeti u slijedećim Selimovim stihovima: “I rosa zjene / i život pjene, / i vrh stijene ,/ SALAVAT TEBI uče.” Ili: “I moj će prah / kroz smrtno AH, / poreći strah, / SALAVAT TEBI učeć”. Takva je i Jelovčeva pjesma o mostarskom Starom mostu, gdje se u međusobnu ritamskozvukovnu povezanost dovode oblici most i kost.

Kad sam ovih dana ponovo čitao knjigu pjesama Salavat Veležistana Selima Jelovca, izašlu 1979. godine u izdanju Udruženja ilmije SRBiH (primjerak je autorov poklon Gazi Husrevbegovoj biblioteci (“Našoj – Gazijinoj bibloteci poklanja od srca autor Selim Jelovac 25. 7. 1979. god.”), još jednom sam se mogao uvjeriti koliko je Selim Jelovac i jezik i poeziju razumijevao kao Božiji dar i sretnu mogućnost da se vlastitim poetskotvornim pregnućem dođe do čistijih spoznanja o Stvaratelju i Čuvaru svijeta i vremena. Bolest mu nažalost nije dala mogućnosti da nešto izrazitije ostvari svoj pjesnički talent.

U prigodnom predgovoru knjige pjesama Salavat Veležistana Aziz Kadribegović naročito ističe kako je Selim Jelovac svoje poetskotvorno osjećanje zavičaja (Velež, Podveležje, Hercegovina) povezao s iskrenim osjećanjem vjere u Boga i u Njegovo neprestano stvaranje. Stihovanjem i predanim vjerovanjem nadoknadive su sve životne nevolje iboli: “Ljubav prema zavičaju dobit će svoju pravu, misaono idejnu zaokruženost tek u ljubavi prema Bogu”, konstatira Aziz Kadribegović, dovodeći poziciju lirskoga subjekta naprema osamnaestoga ajeta  kur’anske sure “El-Hadž”: “Zar ne vidiš da Njemu sedždu čini sve što je na nebesima i na Zemlj, i Sunce, i Mjesec i zvijezde, i planine, i stabla, i životinje, i mnogi ljudi...” (Od Selima Jelovca sam i saznao da je toponim Velež ženskoga a ne muškoga roda. Zato snjegove valja gledati na Veleži a ne na Veležu, zato, kako stoji u Jelovčevoj pjesmi “Minaret Veleži”, lirski se subjekt, u prvoj strofi, ushićuje prizorima zavičajnih pejzaža na način da ih najdirektnije povezuje s unutarnjim prostorima svoga bića: “Minaret / cvijet od nura, / izazov nov / s Veleži...”)

U osnovnim biografskim podacima vezanim za Selima Jelovca stoji slijedeće: Rođen je 2. septembra 1946. godine u Podveležju, Općina Mostar, a umro u Sarajevu 28. februara 2003. godine. Nakon završene osnovne škole, u Sarajevu upisuje Gazi Husrev-‎begovu medresu i završava je 1965. godine. U Bagdadu je završio Filozofski fakultet, Odsjek teologija-filozofija, i diplomirao 1972. godine. Jedno je vrijeme bio imam u Ljubuškom i u još nekim hercegovačkim mjestima (1965.-1967); zatim imam na području Odbora Islamske zajednice u Mostaru (1972.-1973.), pa simultani prevodilac pri Vojnoj ‎akademiji u Zadru i bibliotekar na orijentalnoj zbirci u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. (1976-2003). Objavio je knjige pjesama Salavat Veležistana (1979.) i Selam Veležistana (2002.), te prijevod djela Ahmeda Behdžeta Allah – islamsko poimanje (1986.). Svoje radove je objavljivao u Glasniku Vrhovnoga islamskog starješinstva, Analima ‎Gazi Husrevbegove biblioteke, Islamskoj misli, Preporodu, Takvimu, Kabesu, Mostu i drugim glasilima u Bosni i Hercegovini.

Nakon rata, često sam ga mogao sresti u prostorijama Gazijine medrese u Sarajevu. Najviše petkom, u vrijeme džume, ili tokom ramazana, u vrijeme klanjanja teravih-namaza. Volio je prijateljima, pogotovo nama mlađima, položiti dlan na tjeme i učiti rukju. Njegova i Rahimina sina Ilhama ubila je zločinačka granata na Dobrinji, nisam siguran je li to bila 1993. ili 1994. godina, Ilham je stradao u jednom od masovnih masakra na Dobrinji u redu za vodu, pa je to dodatno pogoršalo Selimovo zdravstveno stanje. Nije se žalio, nije volio pričati kako se osjeća, trudio se biti uspravan, a kako mu je zaista bilo u duši i srcu moglo se vidjeti kad bi ga se susrelo. Rahmet Božiji Ilhamovoj i Selimovoj duši!

Na jednom od mostarskih portala vidio sam da se među osnovcima iz Podveleža  njeguje sjećanje na Selima Jelovca raspisivanjem literarnog konkursa za učenike osnovnih škola, to me je obradovalo. Volio bih da se gdje i u Sarajevu prisjete pjesnika Selima Jelovca. I ne samo u Sarajevu. Makar prigodnim recitalom njegovih stihova u nekoj od medresa Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Nije dobro samo se sjećati pojedinih ljudi i njihova djela, valja, koliko god je moguće, ostavljati i prigodne informacije i tragove u vremenu. Tako i sjećanje dobiva svoj potpuniji smisao.

 

 

 

Šefik Daupović Fiko

rođen je 18. avgusta 1951. godine u Sarajevu, gdje je završio Pedagošku akademiju, odsjek za jezik i književnost. Objavio je knjige poezije: „Večer na večeru pada“, „Vjetar prodaje novine“, „Nobel nije kod kuće“ i „Kraljevstvo JahJah“, te knjigu „Priče sa Slonovog jezera“ i „Priče sa rijeke Pa Pa“, te radio-igre za djecu „Audicija u zoološkom vrtu“, radio drame „Dolina mačaka“ i slikovnice za djecu „Mali ekser“. Dobitnik je više nagrada i priznanja za književnost.

Ne znam razlog

Čitajući osmrtnice u novinama,

čovjek može svašta doživjeti.

Kad vidi sliku, ime i prezime

pisano krupnim slovima,

živ se isplače nad mladim likom.

U nastavku čitanja,

poslije kraće pauze ustanovimo

da se radi o osobi

od osamdeset i više godina.

Da nisu tu gdje jesu, mnogi bi

bez pogovora stupili u brak s njima.

Tako su vitalni, mladi i lijepi.

Ne znam šta rodbinu i bliske

prijatelje tjera na ovakav izbor

pri posljednjem oproštaju.

Nije valjda da ih se stide?

Zar je sramota ostariti?

Staračka lica

u svom osmijehu otkrivaju

najljepše slike zalaska sunca.

Zapis

(Grupi „Zvono”)

Odavno

moju kosu češlja snijeg,

sunce mu ništa ne može.

Sačuvane slike i pokoja riječ

zapisana na koljenima vode

svjedoci su da smo bili tu.

Svi smo pobjegli s neke slike.

Kad dođe vrijeme,

nečujno ćemo se vratiti u nju.

Neće nam biti bitno

jesmo li na zidu, u albumu

ili u kutiji za cipele.

Vrijeme se ne može vratiti -

nije kredit

Ne znam može li se

uopće mjeriti,

pogotovo onima

što nikad nemaju vremena.

Sve je u svjetlosti.

Njegova smo sjena

i nepredviđena dioptrija

u kompleksnim brojevima.

Slikamo svjetlost,

strpljivo pišemo o njoj

uz muziku daha.

Likovi i predmeti što nas bude –

obrisi su naših želja i nada

na nedostižnom remontu vremena.

Pjesma od papira

(Džeki Hodžiću)

Papir  je na silu ispuhan jastuk

na kojem su spavale ptice

i igrali se žmire mali majmuni.

Sada na njemu spavaju

podstanarske suze, u društvu

nijemih i zvučnih filmova.

Ne volim cijepati papir –

nikom ne treba uskraćivati snove

makar bili i teški. Mi ne znamo

gdje ko živi - adresa je alibi za sebe.

On je jedan od spomenika

rano posječenom drveću.

Neću nove rane da mu otvaram.

Japanci oživljavaju papir –

origamima, u njemu bude sunce.

Njima je papir zaspali cvijet trešnje.

Meni je uvećana

slika bosanskog behara.

Ne volim cijepati papir - imam osjećaj

da cijepam nečiji rodni list

ili odvajam glave od tijela romana

Pred zoru, pri punom mjesecu

na svilenom putu,

iz njegovih stiješnjenih odaja

promuklo odzvanja eho

bespomoćnih glasova

iz pisama

davno izgubljenih u pustinji.

Bijeli voz

(Šerifu Krgi)

Danonoćno prevozi

basplatno

bosansku tugu.

Niko ga ne vidi –

nema stanice,

samo uspori kad ugleda

zabrinutog čovjeka.

U vagonima nema razlike.

Tuga je svugdje ista

bez obzira čija je

i kako je oblače.

Kad se pravednik

preseli u bolji svijet,

lokomotiva pusti

bijeli pisak –

maku i ruži na uho.

Samo je dobrima dato

rajske zvuke da čuju.

Njih gusti snijeg prati

na posljednje putovanje

Tamnoplavi kišobran

(Muberi Bećirević)

Pored tebe nikog nije bilo,

kao da si rođena u pustinji,

osim novembarske kiše

na pragu nove zore.

Kad smo te ispraćali,

sunce je granulo

i u mezar se spustilo –

da ti halali.

Te večeri, zvijezde nisu

zatvarale prozore i vrata

niti gasile svjetla.

Ispod tamnoplavog kišobrana

obasjanog zvijezdama

moje suze tražile su kišu,

nesebično te oplakala.

Počitelj

Nosi cilindar bez oboda –

ni pred kim ga nije skinuo.

Zato je pun rupa.

Ne zna klecati. Spava stojeći –

u egzotičnom nokturnu,

noseći na plećima kuće,

kao mediteranske ruksake

pune friško oprane nade

u obliku naja i ružina slatka.

Litica, njegova učiteljica,

već odavno u mirovini,

priznaje samo karavane sjenki

između kojih se provlače slikari

sa kistovima,

vrhovi im dodiruju zvijezde –

kupačice u plahovitoj Neretvi.

Ima nešto sveto u apoteci sunca,

tu nije tijesno ni čovjeku,

ni ptici, ni kamenu, ni biljci.

Ima nešto sveto u tom

prirodno zapakovanom naru

što jednom godišnje otvori oči

purpurne od duga čekanja

da vidi rajko rodno mjesto.

Sitim očima malo je dovoljno.