digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg

Naime, na vanjske znakove ili izraze sekularnosti Islamska zajednica je odgovorila pozitivno, prije svega kroz svoje promoviranje mnogolikih reformskih programa.

U obradi ove teme ne možemo ići tako daleko, u one već davne vremenske epohe tanzimāta, ili sveopćih reformi koje je Osmanska država (ili, kolokvijalno: Turska) provodila krajem XVIII i tokom XIX stoljeća na planu društva, obrazovanja, prosvjete, državnih institucija, vojske itd.

Naime, u Osmanskoj državi tanzīmatskog perioda za muslimane, pravoslavce, katolike i jevreje osnivanje npr. škola ruždija značilo je, umnogome, susret sa sekularnošću. Ruždije su bile prilika svima da se iskorači iz statusa milleta i da se uče i oni školski predmeti koji nisu bili primarno obilježeni učenjima bilo koje religije.

O ovome sada nećemo govoriti, samo napominjemo da postoje temeljita istraživanja o tanzīmātima, pa i istraživanja urađena po zapadnim metodologijama i od zapadnih autora, koja govore da su strujanja sekularnosti zahvatila Osmansku državu već krajem XVIII i tokom prve polovine XIX stoljeća.

II.

Oslovimo li pobliže 1878. godinu i dolazak Austro-Ugarske imperije u Bosnu i Hercegovinu, posve je jasno da je za bosanskohercegovačke muslimane susret sa sekularnošću postao neminovnost, zapravo nešto nalik sudbini s kojom se nije moglo puno pogađati.

Na izvanjskoj ravni posmatrano, sve od 1882. godine, i osnivanja Islamske zajednice kakvu je tada, strukturalno, manje ili više oblikovala Austro-Ugarska imperija, pa do vremena Prvog svjetskog rata, među bosanskohercegovačkim muslimanima dominirala su pitanja izravno podstaknuta kako vjerskim razlozima tako i sve intenzivnijim susretima sa sekularnošću. Od velikog broja tih pitanja ovdje izdvajamo sljedeća: Kakvu školu imati? Kakvu odjeću nositi? Kakvu kapu na glavu stavljati? Smije li musliman nositi šešir? Da li žena muslimanka može otkriti svoje lice i odbaciti feredžu i zar? Da li imati savremene škole? Da li žensku djecu slati u savremene škole? Smije li muslimanka biti društveno angažirana? Smiju li se muslimani iseljavati u Tursku i da li se to može tumačiti hidžrom ili hidžretom? Šta sa starim muslimanskim mezarjima u Bosni i da li se mogu iskorištavati za stanogradnju, parkove, puteve? Kako urediti sistem vakufa? Da li je bankovna kamata isto što i ar-ribā o kojoj Kur’an govori, i smije li musliman poslovati preko banke? Da li su hilafet i halifa ukinuti zastalno i trebaju li muslimani imati halifu? I tako dalje.

Ova i druga slična pitanja pobuđena su prije svega u izravnim susretima sa sekularnošću (ili, uvjetno, u epohi i vremenima reduciranja vjere i religije na njihove duhovne i vjerske dimenzije). Ova pitanja su se pojavila dolaskom Austro-Ugarske imperije i, kasnije, iako u manjoj mjeri sa dolaskom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno sa Kraljevinom Jugoslavijom. Koliko je nama poznato, svi muslimanski narodi Balkana (Bošnjaci, Albanci, Pomaci, Torbeži), bolje kazati velika većina njihovih istaknutih islamskih intelektualaca, pretežno su se bavili ovim naprijed nabrojanim pitanjima. S druge strane, intelektualci kršćanskih naroda na Balkanu (Hrvati, Srbi, Slovenci, Makedonci...) bavili su se pretežno pitanjima države, političkih partija, pitanjima jezika, nacije, nacionalnih institucija, itd. (O ovome raspravljamo u našoj knjizi “Prilozi za povijest islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini u XX stoljeću“.

III.

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini (pod tim nazivom mislimo na onaj njezin zvanični i službeni dio) opredijelila se za kohabitaciju sa sekularnošću. Napose to važi za njezine središnje institucije u Sarajevu, kao i njezine institucije diljem Bosne i Hercegovine. Razumljivo je da su potrage za načinima kohabitacije sa sekularnošću ponekada bile proturječne, pa i bolne. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, odnosno bosanskohercegovački muslimani koji su joj pripadali, pokazivali su - u usporedbi sa katolicima, pravoslavnima i Jevrejima – najsnažniji intenzitet konzervativnih otpora spram Austro-Ugarske imperije.

Mnogi razlozi tim otporima mogu se protumačiti i posve psihološki. U dolasku Austro-Ugarske imperije konzervativni muslimanski krugovi vidjeli su ne samo promjenu vladajućeg gospodara, već i promjenu civilizacije, kulture i načina života općenito.

I, doista, oni muslimani koji nisu mogli prenebregnuti taj psihološki prag odlučili su se za “seobu u Tursku“. Tadašnje Austro-Ugarske statistike bilježe da se iselilo preko stotinu hiljada muslimana.

IV.

Ali, Islamska zajednica je sa svoje strane uporno htjela da amortizira susret sa sekularnošću. Naime, na vanjske znakove ili izraze sekularnosti Islamska zajednica je odgovorila pozitivno, prije svega kroz svoje promoviranje mnogolikih reformskih programa.

Tako je Islamska zajednica i sama podupirala usvajanje “svjetovnih pisama“ ćirilice i latinice, pokretala je moderne novine i časopise, reformirala je i modernizirala svoje škole ili medrese, podsticala je osnivanje sekularnih kulturnih društava (npr. Gajret i Narodnu uzdanicu), zatim sekularnih čitaonica i klubova itd. Već u prvim decenijama XX stoljeća Islamska zajednica je blagonaklono gledala na prosvjetiteljske i reformatorske listove i časopise koje su osnovali i uređivali sekularni muslimanski intelektualci. Ti su časopisi i listovi izlazili na posve sekularnim konceptima, vjera je, da tako kažemo, “bila u trećem planu“, a veličala se Evropa, evropsko tumačenje islama, nauka, progres, potom nacija, tadašnje evropske ideologije itd.

Rekli bismo da je ova rāna odluka, bolje kazati rāno opredjeljenje o kohabitiranju Islamske zajednice sa sekularnošću i sekularnim vlastima i državama, koje su dolazile i prolazile, sve od kraja XIX stoljeća ostalo na snazi, štaviše to opredjeljenje je profilirano i afirmirano na različite načine. Ne postoji niti jedan dokument, proglas ili rezolucija donijeti od zvaničnih instanci Islamske zajednice u BiH gdje se traži prilagodba svjetovne ili sekularne države u skladu sa vjerskim uzusima. K tome, upravo je Islamska zajednica poznata kao ona vjerska zajednica koja je već više od stotinu godina bila itekako otvorena spram jedne kohabitacione saradnje sa državama u kojima je (ili pod kojima je) živjela.

Sličica Želim Print

V.

Ako ovo dosad rečeno oslovljava vanjske aspekte kohabitacije Islamske zajednice i sekularnosti, potrebno je ukazati i na unutarnje aspekte ove kohabitacije. Ovim dolazimo do najvažnijeg pitanja, naime načina tumačenja islama u krilu Islamske zajednice, u njezinim institucijama, obrazovnim ustanovama, forumima, njezinim medijima. Itekako je važna činjenica da je Islamska zajednica, sve od svoga osnivanja 1882. godine, pravila osmišljene kontinuirane iskorake prema sekularnosti i na ovom unutarnjem planu. Time je izbjegavala trvenja i sukobe. Naime, islam je kao religija sve više tumačen kao vjera u Boga, kao moralni i ćudoredni polog, kao jedno kulturno i civilizacijsko naslijeđe. Dakle, u tumačenju islama težište se pomjerilo na islam kao vjeru i njezino afirmiranje. Rijetki su slučajevi da je u zvaničnim glasilima Islamske zajednice islam tumačen integralistički, još rjeđe kao “državna ideologija“. Nesumnjivo je da je Islamska zajednica ovim htjela, na svoj način i sa svoje strane, potvrditi i afirmirati opredjeljenje za mirna i plodotvorna kohabitiranja sa autoritetom države i svjetovnog društva. Ostaje da se izučava da li su same države sa svoje strane pravile, zauzvrat, dobrohotne iskorake prema Islamskoj zajednici.

Štaviše, ima perioda kad je od same Islamske zajednice religija islam ili vjera islam tumačen na “društveno poželjan način“. Da bi udovoljili zahtjevima nekonfliktnog tumačenja islama neki su autori, koji su djelovali iz Islamske zajednice, unijeli koncepte i koncepcije “usklađivanja islama i socijalizma“, “islama i nauke“, itd.

U svemu ovome vidimo mnogolike korake koje je Islamska zajednica sa svojim institucijama učinila prema sekularnosti, sve to u dobroj namjeri. Naime, na sekularnost se gleda(lo) kao na jednu prihvaćenu vrijednost ili kao pozitivan proces koji osigurava mnogolike susrete različitih ljudi, njihovih različitih potreba i aspiracija.

Posve na kraju napominjemo da je potrebno provesti jedno temeljito istraživanje o naporima koje je Islamska zajednica uložila da bi kohabitirala sa sekularnošću. Ali, jednako tako je potrebno provesti i istraživanja (neka od njih su već marljivo urađena) kako su se same države od 1882. godine do danas odnosile prema samoj Islamskoj zajednici.

 

 

Prema hadisu naša njiva, livada, brežuljak je mjesto za ibadet; naša rijeka, potok, izvor je naša abdesthana; naše nebo iznad nas naša džamijska kupola. Koliko smo svjesni toga?

Prošle godine Uprava za vjerske poslove u suradnji s Vakufskom direkcijom imala je izvrstan projekat “Vakufim svoje vrijeme“, u kojem su učestvovali učenici mekteba i drugi zainteresirani. Projekat je podrazumijevao da se svi mektebi na području jednog medžlisa uključe u akciju čišćenja i uređivanja vakufa, te pomoći drugim licima koja su u stanju socijalne potrebe. Pitanje je hoće li ovaj projekat dobiti svoj kontinuitet, ali je prošlogodišnji izazvao interesovanje javnosti, naročito u pogledu čišćenja javnih površina koje su tradicionalno vezane za Islamsku zajednicu.

“Cilj ove akcije je da se mladi uče šta je vakuf, da razvijaju svoju islamsku i društvenu odgovornost prema drugima i ekološkom okruženju. U trideset džemata očišćena su 72 vakufska objekta, posjećene su 32 stare samačke porodice i očišćeno je ukupno 25 mezaristana“, kazao je glavni imam Medžlisa Doboj Bajro-ef. Džafić, koji je istakao kako su u akciji na području Doboja učestvovala 1.302 učenika koji su u obliku društveno korisnog rada uvakufili ukupno 3.906 sati rada i aktivnosti.

Svijest o Poslanikovoj oporuci

Ove akcije su održane i u drugim Medžlisima, dok Medžlis Tešanj, prema riječima glavnog imama Medžlisa Tešanj Fuad-ef. Omerbašića, već duže vrijeme organizira akcije čišćenja vakufskog dobra početkom proljeća te nastoji promovirati svijest o ekologiji i kroz mektebe. “Imamo i potpisan protokol o saradnji između Medžlisa IZ Tešanj i UG “EKO-MLADI”. Saradnja se prvenstveno provodi na projektima održivog razvoja: zaštita okoliša, energetska efikasnost, promovisanje značaja selektivnog prikupljanja otpada i recikliranja“, kazao je efendija Omerbašić. Jedan od tešanjskih imama, koji svake godine organizira akciju čišćenja s učenicima, jeste i Ramo-ef. Svrzo. “Još jedan razlog nas čini posebno pozvanim da se brinemo o čistoći Zemlje na kojoj živimo jeste poruka Poslanika, a.s. da nam je Uzvišeni Allah cijelu Zemlju učinio mesdžidom. Iz toga proizilazi da je naša njiva, livada, brežuljak mjesto za ibadet, da je naša rijeka, potok, izvor naša abdesthana, da je naše nebo iznad nas naša džamijska kupola. A, to onda opet znači da kao što smo obavezni da se brinemo o čistoći svojih džamija u kojima klanjamo i ibadet činimo, treba da se brinemo i o čistoći cjelokupne zemlje“, kazao je efendija Svrzo, postavljajući pitanje: “Jesmo li i koliko smo toga svjesni? Ako je suditi po gomilama smeća posvuda razbacanog onda, zaista, nismo“.

Sličica Želim Print

Sva nečistoća završi u vodi

Prema informacijama KJKP “Rad“ Sarajevo Bosna i Hercegovina je označena kao zemlja u kojoj ne postoji nestašica pitke vode. Najvažniji element bez kojeg se ne može živjeti je voda, a samo u okolini Sarajeva registrovano je 1.380 vrela i izvora pitke vode. Prema provedenim istraživanjima svjetskih organizacija, voda iz planinskih predjela BiH klasifikuje se u sami vrh globalne rang-liste pitkih voda po kvaliteti.

“Nažalost, problem onečišćenih i zagađenih rijeka, ali i ostalih dijelova našeg prirodnog okruženja je veoma aktuelan u našoj državi. Vodeni sistemi su završni recipijent zagađujućih materija, odnosno mjesta u koja sav otpad koji se nesavjesno odlaže u naš prirodni okoliš, na kraju i završi. Slika ovakvog stanja se može vidjeti na putevima kroz centralne dijelove BiH, tačnije u središnjim riječnim tokovima, gdje je jasno vidljiv stepen fizičkog onečišćenja rijeke Bosne. Nakupljene kese, plastične flaše, limenke i drugi otpad, vidljivi uz rubne dijelove korita i njegovog vegetacijskog dijela, a za čiju razgradnju su potrebna stoljeća, prikaz su surove realnosti u kojoj živimo i nažalost svijesti naših stanovnika o zaštiti okoliša uopšte“, kazao nam je direktor “Rada“ Selim Babić.

Krenuti od sebe

Ipak, prema mišljenju stručnih lica u “Radu“ nije sve tako crno. “Evidentna je pojava sve većeg broja ekoloških udruženja i volonterskih akcija, samim tim obilježavajući značajne ekološke datume poput 22. aprila - Dana planete Zemlje ili 5. juna – Svjetskog dana zaštite okoliša. Pored kontinuirane edukacije građana i školske populacije, koje sprovodi “Rad” na terenu kroz projekte koje realizuje, te medijskog ukazivanja na potrebu zaštite okoliša, potrebno je uspostaviti sistem vodozaštite i sprovoditi ga, a kršioce adekvatno sankcionisati. Neodgovorni pojedinci odlažu otpad gdje stignu, od sitnog otpada (flaše i papiri) do kabastog otpada koje završava u rijekama, parkovima i drugim površinama koje nisu predviđene za odlaganje otpada“, istakao je direktor Babić.

Gospodin Babić je mišljenja da i vjerske zajednice kao i druge institucije mogu doprinijeti razvijanju ekološke svijesti. “Čišćenje i očuvanje okoliša je doprinos svakog pojedinca iz ljubavi prema prirodi i prirodnim resursima, a čistoća je stub svega. Potrebno je da doživimo katarzu koja će nam omogućiti da intelektualno i duhovno napredujemo kako bi se stvorile prilike za poboljšanje trenutnog stanja. Svijest građana i navike moramo mijenjati kako bismo imali željene razultate. Ukoliko želimo poboljšanje potrebno je da mi sami budemo promjena koju želimo vidjeti sutra kod drugih, jer stanje jednog naroda se neće promijeniti, dok on sam sebe ne promijeni“, istakao je Babić.

Naravno, Allah nas podsjeća da se stanje jednog naroda neće promijeniti dok on sam sebe ne promijeni, stoga izlaskom iz naših kuća, mahala, džamija ili prolaskom pored riječnih korita u našim džematima možemo svjedočiti u kakvom smo stanju trenutno.

 

S obzirom da je u svijetu sve više izraženiji nedostatak pitke vode to se Bosna i Hercegovina može pohvaliti da je izrazito bogata sa ovim prirodnim resursom. Štaviše, jedna je od rijetkih zemalja u Evropi i u svijetu, koja ima značajne rezerve vode za piće. Prema podacima, ona je po obnovljivim izvorima pitke vode čak sedma u svijetu. Ovo je tim značajnije, što izvještaji Ujedinjenih naroda ukazuju da oko 780 miliona ljudi nemaju prilike doći do pitke vode, te će do 2030. godine 47 % svjetske populacije živjeti u područjima sa nedovoljnom količinom vode. Da problem bude još veći sa povećanjem broja stanovnika i time povećanim industrijskim zahtjevima, taj nedostatak vode se u zadnjih 50 godina skoro pa utrostručio. Uzrok nedostatku, uz demografske prilike i migracije, nalazi se i u klimatskim promjenama, zatopljenju i zagađenju. Odraz takvom stanju, u konačnici možemo potražiti u problemima koji su čisto ljudske prirode, odnosno u siromaštvu i nejednakosti. Nažalost, voda je na taj način postala izvor profita. To znači da voda postaje društveni, pa tako prvenstveno i politički interes. Naime, voda u rukama onih koji su na vlasti i imaju monopol nad njom može služiti i služi kao instrument vladavine. U prilog ovoj tvrdnji govore mnogi sukobi i ratovi koji se vode u svijetu. Borba za pitku vodu, prema podacima Pacifik instituta u Ouklendu, za period od tri godine, od 2010. do 2013.godine, vodila se 41-im povodom. Jedan je u Okeaniji, šest u Aziji, osam u Latinskoj Americi, 11 u Africi i 15 na južnoj hemisferi. Dakle, ti ratovi nisu bili ni politički, ni vjerski, ni ekonomski, nego suštinski ratovi za pitku vodu. Ne bez razlog stoga vodu nazivaju i ‘plavom naftom’ i ‘naftom 21. stoljeća’. Očito ovaj prirodni resurs s vremenom uslijed nedostatka postat će sve traženija roba i time predmet većih sila. Politička računica je jasna - veća riba guta manju ribu. Što potreba za vodom raste to rastu i apetiti. Ko kontrolira vodne resurse ima i moć. Otuda, voda zbog smanjenja svojih resursa sve više dobiva na značaju kao, uostalom, i nafta, te stručnjaci-geostratezi na osnovu toga predviđaju i novi svjetski rat.

 

Bistrenje politike

Vodni resursi su danas strateški cilj mnogih država. U njihovim planovima je osnova sačuvati i zaštiti svoje izvore, a kolonizirati druge. Otkup izvorišta vode nije ništa drugo do jedan vid kolonizacije. U tom smislu, Svjetska banka i politika MMF (Međunarodni monetarni fond) dozvolila je putem Svjetske trgovinske organizacije (WTO) liberalizaciju i tržišnu utakmicu. Dozvoljeno je tako privatiziranje vodnih resursa uz model zaduženja nerazvijenih zemalja i uslov njihova vraćanja duga kroz prodaju javnih dobara multinacionalnim kompanijama. Najsigurniji vid javnih dobara, nema sumnje, jeste pitka voda. Velike koorporacije, poput recimo, Coca Cole tako su u mogućnosti kupiti manje firme, te njihovim privatiziranjem flaširanjem vode ili ‘proizvodnjom vode’ odrediti ili povisiti cijenu i nadalje crpiti resurse vode, i to bez ograničenja. Naprosto, voda se sve više tretira kao roba kojom jedna grupa može ugnjetavati drugu. A, otvoreno tržište otvara i mogućnost etničkih tenzija i sukoba grupa, te i raslojavanja socijalnih klasa. Neminovno, to je problem koji stoji pred svakim društvom, pa i bosanskohercegovačkom. Ko to ima pravo prodavati javno dobro i naslijeđe koje nam je Bogom dano? Da li prodajom prirodnog bogatstva prodajemo i našu budućnost? Primjećujemo li da nam bolje sutra velikodušno obećavaju političari i trgovci prodajući nam ‘kamenje za bubrege’. Zar nam naša djeca i generacije koje dolaze nisu važniji od uskih interesa političke oligarhije koja nas zaduživanjem kod MMF-a dovodi u poziciju da izgubimo svoje zajedničko naslijedstvo- vodu. Dakako, to nije i ne treba biti vlasništvo samo jedne nedodirljive grupe. Trebamo li se praviti da to ne vidimo? Vidjeli smo šta se desilo sa privatiziranjem i rasprodajom preduzeća. Trebamo li sada dopustiti da nas prevedu žedne preko vode. I da svoju vodu prodamo u bescijenje.

Sličica Želim Print

Paradoksalno je, međutim, što se u BiH voda uvozi iz susjednih zemalja. I, pored toga što imamo 9.460 kubnih metara pitke vode po stanovniku BiH osam puta više uvozi vode nego što izvozi. Začuđujuće je što zemlje poput Srbije i Hrvatske imaju manje resurse vode i što je ona lošije kvalitete. Voda je itekako profitabilan biznis, pa je u tom smislu za svoje potrebe treba i koristiti. Za primjer možemo uzeti druge. Recimo, građani u Italiji i Holandiji su se izborili i zakonom zabranili privatiziranje vode. Na taj način ostvarili su veću kontrolu svog vodnog potencijala, te omogućili prodaju trgovinskom razmjenom s drugom državom. Uostalom, to nije ništa strano, ni novo. Privatizacija voda provodi se zbog njenog profita, a ne zbog općeg dobra. Nju( privatizaciju) prije svega žele i provode vlade i korporacije, a građani to odobravaju ili ne.

 

Kvalitet i očuvanje voda

Ako smo po bogatstvu pitke vode ispred mnogih u Evropi, to se ne možemo ponositi što smo ispred njih i po količini otpadnih voda. To je problem koji postaje sve veći. Svjetska zdravstvena organizacija upozorava da više od 80% otpadnih voda se vraća u ekosistem, dok 1,8 milijardi stanovnika na zemlji pije vodu sa zagađenih izvora. Svakako, otpadne vode kao i nelegalna izgradnja stambenih objekata na vodozaštitnim zonama predstavljaju opasnost za naše vodne resurse budući da se u vodotoke i jezera ulijevaju bez prethodnog biološko-hemijskog prečišćavanja. Rijeke i jezera ne mogu prihvatiti otpadne materije bez ozbiljnog utjecaja na prirodnu ravnotežu, što dovodi do intenzivnog zagađenja vodnih resursa i gubitka kvalitetne vode. Zagađenje vode mikroorganizmima koje se izlijevaju u rijeke i jezera dovele su do bolesti poput epidemije kolere, kuge, tifusa i dr. Danas su ta onečišćenja uslijed razvoja tehnologije i raznih hemikalija još veća. Zabrinjavajuće je što od nečiste vode približno pet miliona ljudi umre svake godine. Kako bi zaštitili kvalitet voda, stučnjaci ističu potrebu procesa recikliranja i odvođenja prerađene vode tamo gdje neće biti štetna po okoliš i zdravlje. Za to su neophodna postrojenja- prečiščači koje svako veće naselje treba imati. Čak je moguće prečišćavanjem otpadnih voda njihovom preradom doći do energije za zagrijavanje tokom zime. Takvu mogućnost kroz projekat „Čista Miljacka“ ponudio je Fond za zaštitu okoliša FBiH.

Problemi sa kvalitetom vode u Sarajevu prema zvaničnim podacima kazuju da na osnovu uzoraka iz lokalnih vodovoda njih sedam posto nije zadovoljilo mikrobiološku kontrolu. To nije zabrinjavajuće, ali jeste upozoravajuće. Koliko budemo brinuli o vodi toliko će i ona brinuti o nama. Ne zaboravimo, Sarajevo je jedan od rijetkih gradova koji ima pitku vodu u svojim slavinama. Da dovoljno u proteklom vremenu o tome nismo vodili računa pokazale su nam svakodnevne redukcije. Moramo priznati, u vodosnabdijevanje se nije ulagalo, a gubici vode u cijevima su rasli do čak 75%. Uslijed lošeg pristupa ovom dobru -vodosnabdijevanje grada je postalo politički problem. Krivac se tražio u drugome. Tek reagiranjem građana i preuzimanjem stručnih kadrova voda je počela teći cijevima. Za nadati se da više neće biti redukcija, a ni da će cijene vode porasti. Interesi građana bi trebali biti ispred interesa korporacija i politike.

 

Esad-ef. Grabus je rođen 1985. godine u Travniku. Završio sam Elči Ibrahim-pašinu medresu u Travniku, a fakultetsku diplomu stekao na univerzitetu Al-Azhar u Egiptu. Od aprila 2012. do 2015. godine imam je Careve džamije u Višegradu, a od 2015. godine glavni imam Medžlisa Višegrad.

Koliko je u protekloj godini bilo dženaza, a koliko rođenih u Vašem džematu?

U prošloj godini imali smo preko deset dženaza onih koji su bili s prijavljenim boravkom u Višegradu. Tu su živjeli i preselili na Ahiret. Taj broj je mnogo veći ako uzmemo u obzir i one koji su naši članovi, a umrli su i ukopani u drugim gradovima BiH te u dijaspori. Ako uzmemo u obzir taj broj umrlih i to da u prošloj 2017. godini nije rođeno nijedno dijete onda imamo razloga za zabrinutost. Teška ekonomska situacija u velikoj mjeri je produkt gore svega navedenog, ali nije razlog da budemo pesimisti. Ostaje nam borba na iznalaženje rješenja u cilju opstanka Bošnjaka i očuvanja našeg identiteta na ovim prostorima i u tu borbu se moramo svi uključiti. Islamska zajednica ulaže svoj maksimum i mi ćemo nastaviti raditi i pomagati, ako Bog da, i u budućnosti.

Sličica Želim Print

Brinu li Višegrađani u dijaspori za svoj grad i džemate?

Naravno da su uz svoj grad i džemat i pored svega što su preživjeli i prenijeli preko leđa. Većinu infrastrukturalnih objekata, kako vjerske tako i druge prirode, obnovili smo zahvaljujući našim džematlijama, građanima Višegrada u BiH i dijaspori. Znate, u narodu ima poslovica: “Gdje god da odem, kući se vraćam“. Nažalost, nisu svi u stanju biti tu fizički prisutni, ali svakako vjerujem da jesu duhovno vezani za svoj toprak bez obzira gdje se nalaze. U našoj praksi je i da za vrijeme godišnjih odmora organizujemo svečanosti mevluda i druge manifestacije po svim džematima i na taj način podijelimo radost zajedno s našim džematlijama iz BIH dijaspore.

Koliko utječu na Bošnjake političke provokacije​ u Višegradu?

To je pitanje kojem se, nažalost, „posvećuje“ pažnja samo u vrijeme datuma dešavanja. I pored svega što su preživjeli i smogli snage da se vrate na svoja ognjišta, još uvijek se tim ljudima šalje loša poruka. Ne postoji politička i druga volje da se zlo spriječi, a istini pogleda u lice.

Imaju li mlađe generacije povratnika ambicija za visoko obrazovanje?

Mladi imaju ambicija za daljnje školovanje i usavršavanje, ali vrlo teško da će oni kao uspješni ljudi biti dio ovih prostora. Teška ekonomsko-politička situacija u većini slučajeva su faktori koji negativno utječu na buduće generacije. Bio bih najsretniji da nisam u pravu kada to kažem, ali sve (ne)prilike s kojima se mladi ljudi susreću vode nas ka tome.

 

„Kad se dijele stipendije iz općine od 41 stipendije 1 za naše dijete a 40 za Hrvatsku“, kažu Bošnjaci u Mostaru

Zagrebački muftija dr. Aziz ef. Hasanović tokom posjete Bosni i Hercegovini posjetio je i Stolac gdje ga je rukovodstvo Medžlisa IZ Stolac upoznalo sa stanjem i društvenim prilikama u ovom malom hercegovačkom gradiću preopterećenom turbulentnim međunacionalnim političkim previranjima. Ef. Hasanović i delegacija Mešihata IZ u Republici Hrvatskoj imala je priliku iz „prve ruke“ čuti o minulim procesima povratka i obnove cjelokupne porušene infrastrukture. Cilj paljenja, uništavanja i progona Bošnjaka bilo je zatiranje tragova njihovog postojanja. „Čitav kompleks Careve džamije sa sahat kulom, musafirhanom, dućanima bio je pretvoren u parking prostor“ uz ostalo naglasio je predsjednik IO Medžlisa IZ Stolac Orhan Tikveša. On je delegaciju upoznao i sa aktuelnim poslovima Islamske zajednice naglasivši pri tome kao posebnu vrijednost da su lični odnosi među građanima Stoca različitih nacionalnosti na izuzetno velikom nivou a da razlike i trvenja isključivo iniciraju politički krugovi. „Mislim da je to, prije svega, zasluga muslimana Bošnjaka koji su se vratili jer u su se pokazali otvorenim za komunikaciju i suživot. Nismo ostali u grču rata i nismo dozvolili da mržnja zatvori ljudima srce da ne mogu s drugim ljudima raditi i družiti i to je ono što nam daje nadu“, istakao je Tikveša.

Sličica Želim Print

Salmir Kaplan jedan od čelnika „Inicijative za Stolac“ koja je na proteklim lokalnim izborima pokazala izuzetno visok stepen organiziranosti bošnjačkog naroda goste je detaljnije upoznao sa političkim i ekonomskim prilikama u ovom gradu i planovima daljeg razvoja. „Nažalost, još uvijek nam Islamska zajednica dođe kao alternativna općina. Nama načelnik općine ne da naša puna prava. Kad se dijele stipendije iz općine od 41 stipendije 1 za naše dijete a 40 za Hrvatsku, iako je omjer po biračkom spisku 60 naspram 40“, kazao je Kaplan dodavši kako broj od 6.000 Hrvata na biračkom spisku fiktivan i kako ne odgovara faktičkom stanju. Kaplan je goste detaljno upoznao i sa tokovima posljednjih lokalnih izbora o čemu se pred Osnovnim sudom u Čapljini još uvijek vodi sudski proces. Informirao ih je o angažmanu goraždanske firme „Prevent“ koja je već pokrenula jedna program proizvodnje gdje je uposleno oko 50 ljudi, te istakao kako će se ti programi širiti i broj uposlenika povećavati. „Mi smo ovdje uspjeli jer smo nastupali jedinstveno. Sve probosanske stranke su djelovale jedinstveno i onda nam je bilo lakše artikulirati političke stavove. To je doprinijelo i na relaksaciji odnosa među članovima različitih političkih partija. Sad ljudi ulaze u dućane, kafane čiji vlasnici nisu njihova politička opcija. I to smatramo jednom od najvećih pobjeda. Projekat nismo doveli do kraja ali smo u tom smislu značajno iskoračili“, zaključio je Kaplan.

 

Jutros je u Sarajevu počela jednodnevna konferencija „Roditeljstvo – podrška i izazovi“ koju pod pokroviteljstvom reisu-l-uleme Husein ef. Kavazovića organizuje Uprava za vjerske poslove u saradnji sa Kantonalnom javnom ustanovom „Porodično savjetovalište“.

Vakufska direkcija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Međureligijsko vijeće Bosne i Hercegovine danas su u Sarajevu organizirali regionalnu konferenciju „Restitucija imovine – iskustva, mogućnosti i rješenja“. Konferencija je održana u okviru manifestacije „Dani vakufa u BiH 2018. godine“.

Uprava za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice u BiH 17. aprila je organizirala radno-konsultativni sastanak s imamima koji obavljaju redovne ili povremene imamske dužnosti u kazneno-popravnim zavodima i pritvorskim jedinicama

Hvala Allahu, dž.š., Koji nas je uputio na Pravi put i poslao nam Muhammeda, s.a.v.s., da nas poduči djelima od kojih ćemo imati nagradu i sevap na budućem svijetu.  

Regionalno takmičenje iz vjeronauke na nivou medžlisa BKG Süd-West, Austrija

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine