Došao je do Nasrudin hodže neki komšija i veli mu da ima dvije molbe. „Treba mi nešto novca za pozajmiti i vremena da ti to vratim“. Hodža veli: „Vremena ti mogu dati koliko hoćeš ali ti novca ne mogu dati“.

Vjerujem da je mudri Nasrudin imao dobre razloge zašto je ovako odgovorio na molbu svoga komšije. Isto tako vjerujem da je prosjačenja bilo u svim vremenima i u svim društvima. Islam poziva vjerne da im se pomogne u granicama mogućnosti. Na drugoj strani brojni su tekstovi islama koji negativno ocjenjuju one koji se odaju prosjačenju bez valjanog razloga. O tome je još davno pisao Mehmed Handžić u raspravi „Problem prosjačenja kod nas“. Prosjačenje ima svoje etičke, ekonomske, socijalne, društvene i druge refleksije. Međutim, ovdje želim naglasiti problem tektonske transmutacije našeg kulturnog i vrijednosnog koda u pravcu prosjačkog mentaliteta i prosjačenja kao stanju duha koje se udomaćilo u našoj kulturi. Neke elemente ovog problema naznačio je Enes Karić u jednom eseju, gdje navodi kako ga je savjetovao dr. Hasan Muratović o nerješivim problemima bosanske sirotinje. „Eto, recimo, zovu te da im upišeš dijete na fakultet. I ti to uradiš! A oni onda kažu: kad je mogao to može i stipendiju! I ti je nađeš! A oni kažu: kad je htio i mogao to, htjet će naći i posao! I ti ga zaposliš. I tako te vodaju ko slijepca onom beskrajnom trakom svojih problema kojima ne imade kraja“. Čitajući ove retke insan se zapita: Kada smo i kako postali gospoda bez pokrića i gdje smo to usvojili taj prosjački mentalitet koji nam je izokrenuo moralni kod do neprepoznatljivosti?

Prosjački mentalitet bitno obilježje postratne Bosne i Hercegovine

Nije bilo davno kada smo bili narod kojem su vrednote kao što su dostojanstvo i obraz bili najpreči. Taj vrijednosni kod rječito iskazuje izreka ako zatraži izgubi obraz, a ako ne dobi izgubi oba. I namjesto da živimo u skladu sa tom formulom mi sve više slijedimo one defetističke iskaze kao što su: bolje sirćeta za džaba nego meda za pare; Ili ona još gora: bolje džaba sjediti, nego džaba raditi. Ove izreke se često čuju za mnogobrojnim kafanskim stolovima, ali i u džamijskim kuloarima. Osobe sa prosjačkim mentalitetom karakteriše permanentna okrenutost njima samima. Njih određuje konstantno kritizerstvo i nezadovoljstvo. Nosioci ovog vrijednosnog poremećaja imaju odgovore na sve tuđe probleme, a za svoje nemaju niti vremena niti rješenja. Oni nose svijest da su za sve u životu zaslužni sami, a za neuspjehe su krivi uvijek drugi. Često su nezahvalni na dobročinstvu koje im se učini, jer oni imaju pravo na tuđu pomoć, a svi drugi imaju obavezu da ih pomognu. Vrlo brzo zaborave da im se pomagalo, ali zato dugo pamte kada im se pomoć uskrati. Takvi najčešće traže velike vođe i mesije koji treba da riješe njihove probleme, jer oni to sami ne znaju. Osobe sa prosjačkim mentalitetom ustrajno osuđuju sve one koji su ispred njih. Za duhovne prosjake među džamijskim svijetom oni uspješni su „dunjalučari“ i samim tim krnjavi vjernici, a za kafansku populaciju su lopovi i ratni profiteri. U svakom slučaju, u vlastitom samopoimanju oni su uvijek moralno superiorniji u odnosu na one uspješne.
Na drugoj strani, jedna od formula odgojnog modela naprednih zemalja bila je upravo oslanjanje na individualnu inicijativu u rješavanju vlastitih egzistencijalnih problema. Ne postoji takva stvar kao što je besplatan obrok - vele Amerikanci. Još dodaju - ako ti je dato šta besplatno onda si ti ustvari, taj koji je kupljen.

Čuvanje dostojanstva

Uvijek je bilo onih koji traže pomoć i onih koji su spremni da je osiguraju. Drvo se na drvo, a insan na insana oslanja - veli jedna poslovica. Međutim, nemam odgovor na pitanje zašto prosjački mentalitet buja u toj mjeri. Vjerujem da ovo pitanje zahtjeva dosta šire radove i multidisciplinarne istraživačke zahvate. Ono što posigurno znam jeste da je to evidentno odstupanje od islamskog moralnog okvira koji od vjerujućih srca zahtjeva dvije istovremene osobine. Prva od njih je kultura hizmeta i spremnost na pomoć drugom čovjeku. Brojni hadisi govore da će dragi Bog biti na pomoći svome robu sve dotle dok je on na pomoći svome bratu. Istovremeno se vjerujućim nalaže da čuvaju dostojanstvo i budu neovisni od drugih. U jednoj predaji se veli da je Poslanik a.s. rekao: „Ko će mi garantirati jednu stvar a ja ću njemu garantirati Džennet?“. Seuban se javio: „Ja, o Allahov Poslaniče!“. Onda mu je Poslanik a.s. rekao: „Ne traži ni od koga ništa“. Seuban je bio dosljedan toj Poslanikovoj preporuci, pa čak i onda kada bi bio na konju a ispadne mu bič, on nije tražio od pješaka da mu ga doda, nego bi silazio s konja i uzimao svoj bič.

Pod savremenim utjecajima poimanja neovisnosti postepeno se topi i rastaka naše međusobno povjerenje, a tradicionalne veze i forme zajedništva ustupaju mjesto neoliberalnim institucijama.

U nadaleko poznatoj knjizi Glavne teme Kur’ana pakistanski teolog Fazlur Rahman predstavio je dragocjena objašnjenja ključnih pojmova u Kur’anu koji trajno određuju i karakteriziraju čovjeka. Jedan od tih pojmova je istiġnā ili istikbār. Ova dva kur’anska izraza opisuju i sažimaju čovjekovu neotklonjivu težnju za samodovoljnošću i potpunom neovisnošću. Budući je samo Stvoritelj apsolutno neovisan, kada neko stvorenje - kaže Fazlur Rahman - svojata cjelovitu samodovoljnost ili neovisnost, ono time svojata beskonačnost i hoće imati udjela u božanskom - širk.

Neovisnost - od koga?

U neoliberalnim poimanjima vrhunca samoaktuelizacije čovjeka, pojam neovisnosti poprimio je afirmativno i krajnje pozitivno značenje. Neovisnim se smatra samosvjesni i uspješni pojedinac koji se, oslanjajući na vlastite sposobnosti i snage, vremenom oslobađa svih transcendentnih oslonaca kao i svih krvnih, rodbinskih, nacionalnih i drugih, stvarnih ili simboličkih, veza i odnosa.
Shodno tome, neovisna je svaka ličnost ideološki zaokružena unutar sebe i potpuno emotivno i komunikacijski zaključana prema svijetu spolja. Ovisnost se po takvim shvatanjima smatra slabošću, padom, poniženjem! Ovisnost je, k tome nepoželjna zaostavština prevaziđene tradicije, jer podrazumijeva povezanost s drugima, pripadanje drugima, obavezu da sopstvenu životnu poziciju i ulogu, svoju egzistencijalnu perspektivu, sagledavamo u širem društvenom kontekstu, ili što bi mi muslimani rekli, u kontekstu džemata-zajednice.
Pod savremenim utjecajima poimanja neovisnosti postepeno se topi i rastaka naše međusobno povjerenje, a tradicionalne veze i forme zajedništva ustupaju mjesto neoliberalnim institucijama. S ciljem postizanja neovisnosti podižemo neprobojne zidove. Udaljavamo se jedni od drugih i sa Diogenovim fenjerom tragamo za plemenitošću. Jednom neovisnom građaninu kucati na komšijska vrata i tražiti pomoć i pozajmicu odveć je omražen čin. Odlazak u banku i podizanje kredita, međutim, takav neovisnošću osvješten pojedinac, prihvata potpuno moralnim i civiliziranim postupkom. Neovisnome nije preporučljivo pustiti suzu pred prijateljem, tražiti od njega bratski savjet i utjehu. To bi značilo priznanje vlastite krhkosti, ograničenosti i slabosti. Međutim, neovisnome ne stvara nikakvu nelagodu kada svojevoljno pristane da vlastitu dušu podastre na objektivnu analizu psihologu i psihijatru kojega u životu nikada prije nije vidio.

„Oslobođeni“ od svojih korijena

Zagovaranje neovisnosti u neoliberalnom ključu proizvelo je duboku egzistencijalnu krizu duha čije nesagledive posljedice uopće ne opažamo niti smo ih sposobni zdravorazumski sagledati. Savremeni čovjek je oslobađajući se svojih tradicionalnih veza i korijena postao još više ovisan! Njegova je neovisnost samo vješto prerušena u fatalističko oslanjanje na anonimne adrese kapitalističkog sistema kojima je prepustio svoju sudbinu. Vjerujući njima, predavajaći važne životne odluke u njihove ruke, zapravo sve manje istinski vjeruje sebi i onima oko sebe. Vjerujući armiji anonimnih koji zauzvrat „garantuju“ objektivnost, diskreciju, profesionalnu distancu prema svome klijentu otvaraju se vrata ambisa stravične usamljenosti i nesigurnosti.
Neovisnost kao lažni ideal, kao psihološka i društvena utopija, nikada nije funkcionirala u realnom svijetu. To je, naprosto, nemoguće. Uvijek ćemo ovisiti o nekome. Uvijek će nam trebati nečija utjeha, podrška i pomoć. Uostalom, zamislimo kako bi tek dosadno i opasno bilo živjeti u „idealnom“ svijetu neovisnih. Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti, kaže Kur’an. Kao Božija stvorenja uvijek ćemo ovisiti o Njemu i o onima koje je On stvorio.

Žrtve ne vide  da su njihove patnje prepoznate

- kazao je u intervjuu za Preporod specijalni savjetnik generalnog sekretara za prevenciju genocida Adama Dieng nakon nedavnog obilaska zemalja Zapadnog Balkana

Generalni sekretar UN Antonio Guterres je uključio zemlje Zapadnog Balkana u područje svojih prioritetnih djelovanja. Koja su to djelovanja i koje rezultate očekujete od njih?

Odluka generalnog sekretara UN da uključi Zapadni Balkan kao jedan od njegovih ključnih prioriteta odražava njegovu zabrinutost za situaciju u regiji. Nedostaje zajedničko razumijevanje događaja iz prošlosti. Na sceni je negiranje sudskih odluka kao i glorifikacija ratnih zločinaca. Imamo, također, nedovoljnu saradnju u oblasti pravosuđa. Žrtve ne vide da su njihove patnje prepoznate, pojave govora mržnje su česte i sve nas to veoma brine. Izbori u Bosni i Hercegovini će se održati u oktobru ove godine i postoji opasnost, odnosno rizik, da će tenzije biti dodatno podgrijavane od strane političkih lidera koji se kandidiraju. Fokus UN na Zapadni Balkan predstavlja poziv svima nama zajedno da učinimo sve što je u našoj moći da dodatno promoviramo pomirenje. Moramo osigurati da to budu prioriteti i za političke lidere ovih zemalja. Fokusiranje na ovaj region za UN, također, znači rad sa svim vanjskim partnerima u cilju promocije pomirenja.

Dijalog za budućnost

Europska unija je upravo objavila svoju strategiju za Zapadni Balkan u kojoj daje veliki naglasak na pomirenje. Ako svi budemo radili zajedno i usklađeno možemo doprinijeti da se smanje tenzije i poveća, odnosno unaprijedi proces pomirenja.

Dijalog za budućnost je projekat koji su zajednički inicirali Predsjedništvo BiH i UN? O kakvom projektu se radi?

Inicijativa, odnosno projekat Dijalog za budućnost predstavlja vrijedan primjer onoga što UN sa vladama država mogu učiniti na promociji pomirenja na nivou djelovanja „običnog“ čovjeka. Zahvaljujući ovoj inicijativi iz Bosne i Hercegovine, UN mogu pružiti podršku aktivnostima koje će ujediniti ljude u onim mjestima gdje to ima najveći značaj. Prilikom nedavne posjete imao sam priliku posjetiti Mostar gdje sam vidio školu u kojoj se djeca iz različitih zajednica okupljaju, kao i sportski centar gdje se druže kroz sportske aktivnosti, a što predstavlja jednu od aktivnosti koja je pod okriljem ove inicijative. Posjetio sam, također, izložbu koja pokazuje šta je to snaga kulturološkog razumijevanja među ljudima koji dolaze iz različitih zajednica. Trenutno je u razmatranju nekoliko ovakvih projekata u Bosni i Hercegovini i jedne mnogo šire slike o njoj. Druga faza ovog projekta će biti implementirana na regionalnom nivou, što znači da će Dijalog za budućnost imati za cilj realizaciju drugih projekata na više lokacija u regionu, između ostalih i u Srbiji i Hrvatskoj, što ima posebnu važnost, jer se djelovanje u jednoj zemlji regije može osjetiti i u drugim susjednim zemljama.

Dopustite mi, također, da kažem da veoma cijenim saradnju između UN i Predsjedništva BiH u ovom projektu. To je upravo ono što trebamo – institucije vlasti su neophodan posrednik u procesima koji okupljaju i povezuju ljude i mi u UN ih trebamo podržati kada rade prave stvari.

Tokom posjete BiH susreli ste se sa predstavnicima političkih i zakonodavnih vlasti na entitetskom, državnom i regionalnom nivou. Koji su rezultati tih susreta?

U susretima i sastancima koje sam imao sa predstavnicima vlasti, odnosno vlada u BiH, bio sam veoma iskren i otvoren. Izrazio sam svoju zabrinutost za situaciju u zemlji, upozorio sam ih na opasnosti i rizike dublje polarizacije odnosa u svjetlu dolazećih izbora u oktobru ove godine. Predstavio sam im, također, moje viđenje potrebnih aktivnosti kako bi se ovi rizici ublažili i kako bismo nastavili konstruktivnu ulogu u povezivanju ljudi na ovom prostoru. Naročito sam ih pozvao da pokažu tu lidersku ulogu u promoviranju pomirenja. To je bila moja ključna poruka. Neprihvatljivo je da se ratni zločinci glorificiraju, da se sudske presude ne poštuju i da se patnje žrtava druge strane ne priznaju. Sve ovo se mora promijeniti. Također, pozvao sam ih da promoviraju svaku moguću saradnju kojom će se osiguravati pravda, jer čvrsto vjerujem da je pravda ključna komponenta pomirenja.

Dozvolite mi da kažem da su razgovori sa predstavnicima vlasti prošli dobro. Poteškoće koje sam spomenuo i sa kojima se susrećemo u ovom smislu su očigledne, ali vjerujem da postoji vjera kod lidera da moraju donijeti teške odluke koje će povezivati ljude i narode. Mi im možemo pomoći da donesu takve odluke, da poduzmu te, za njih tako teške odluke, jer oni moraju biti lideri i pokazati liderstvo u donošenju takvih odluka i izbora.

Mi u UN učimo na svojim greškama

 Sa ministricom za ljudska prava i izbjeglice Semihom Borovac posjetili ste Memorijalni centar Potočari – Srebrenica i susreli sa udruženjima majki i supruga žrtava Genocida. Kako ste doživjeli ovaj susret?

Mi u UN učimo na svojim greškama. Tokom mojih posjeta mjestima gdje su ljudi prošli strašna iskustva okrutnosti i zlodjela uvijek ulažem dodatne napore da se sretnem sa žrtvama, jer su one najvažnije i živi su primjeri i potvrda zašto je važno da pomirenje bude prioritet. Žrtve najbolje znaju koja je cijena ako se zakaže u zaštiti. Također, one nam pokazuju da je ono što ujedinjuje žrtve upravo ta ljudskost koju svi dijelimo, ljudskost koja i treba da nas ujedinjuje. To su ključne poruke koje pokušavam prenositi. Kada se pripremamo i radimo ovakve posjete nastojimo to uraditi na način da ne prouzročimo bol. Žrtve zaslužuju našu podršku.

Bilo je veoma dirljivo i potresno saslušati majke i odati počast žrtvama zajedno sa ministricom Borovac. Volio bih da imamo više takvih vladinih djelatnika koji su toliko posvećeni zaštiti ljudskih prava za sve ljude kao što je ministrica Borovac. Ono što radi je veoma važno i mislim da je ona primjer koji treba slijediti. Ona je lider u pomirenju i pozivam sve političke lidere u BiH da odaju počast svim žrtvama svih počinjenih zlodjela. Bilo bi čak bolje ako bi to mogli uraditi zajedno. Nema boljeg načina da pokažu svoje priznanje za sve patnje iz prošlosti nego da zajednički posjete sve memorijalne centre i mjesta stradanja.

Dopustite mi da kažem da je moja posjeta Potočarima bila jedna vrsta podsjećanja na sve što se desilo u Srebrenici tih stravičnih dana jula 1995. godine. Svi predznaci su bili tu. Ali, ipak, nažalost nije se uspio spriječiti genocid. Mi u UN učimo iz svojih grešaka. Ali nije dovoljno samo učiti. Svi moramo udvostručiti svoje napore da popravimo ono što je realnost na mnogim mjestima u svijetu. Ova obaveza sadržana je u svim imenima ispisanim na svetim mjestima u Srebrenici.

Čuo sam od majki njihove zahtjeve

 Majke su Vam iznijele svoju zabrinutost i zebnje zbog poricanja Genocida, veličanja presuđenih ratnih zločinaca, ali i zbog rada parlamenta BiH i neusvajanja Nacrta zakona o negiranju genocida koji je podržalo 30 nevladinih organizacija. Tražile su Vašu pomoć i za osnivanja komisije za nadgledanje rada sudstva i tužilaštva u regiji. Kako gledate na ova njihova velika očekivanja od ovog susreta?

Čuo sam od majki njihove zahtjeve, preuzeo ih i podijelio sa zvaničnicima i predstavnicima vlasti sa kojima sam se susreo. Namjerevam uraditi sve što je u mojoj moći u cilju dalje promocije pravosudne reforme, što bi trebalo rezultirati time da se više ne može negirati Genocid. Također, želimo dalje promovirati sudski progon ratnih zlčočina, ne samo u BiH nego u cijeloj ovoj regiji. Postoji velika potreba za harmonizacijom zakonodavstava koja se odnose na tretiranje žrtava torture i ratnih zločina. Znam da UN rade na tome, da blisko sarađuju sa tužilaštvima u regionu i promoviraju saradnju. Svjestan sam, naravno, da još uvijek postoje mnogi izazovi. Namjeravamo sazvati sastanak tužilaca i ministara pravosuđa Zapadnog Balkana kako bi identificirali probleme i počeli raditi na rješenjima sa punom posvećenošću na ministarskom nivou. Ovo je jedna od preporuka koje su proizašle kao rezultat moje posjete regiji.

Genocid u Srebrenici negira i zvanična politika u Srbiji. Kako gledate na to? Koliko je moguće postići kažnjivost negiranja Genocida u BiH bez sankcionisanja njegovog negiranja u Srbiji?

Neprihvatljivo je da se ne prihvataju sudske odluke. Na Međunarodnom sudu pravde je dokumentirano i utvrđeno da je u Srebrenici počinjen Genocid. Veoma je teško ići naprijed kada se sudske odluke dovode u pitanje. Kada se to dešava, žrtve postaju žrtve i po drugi put. Na taj način uopšte ne doprinosimo pomirenju.

Akcioni plan za vjerske lidere

 Generalni sekretar Antonio Guterres je usvojio Akcioni plan za vjerske lidere koji trebaju preuzeti ulogu u sprječavanju podsticanja na nasilje koje može dovesti do činjenja ratnih zločina. Jeste li našli sagovornike za taj projekat u regionu Zapadnog Balkana?

Akcioni plan za vjerske lidere i druge aktere u sprječavanju aktivnosti koje podstiču nasilje i činjenje ratnih zločina predstavlja važnu platformu za pomirenje. U suštini, od svih vjerskih djelatnika koji su u poziciji da vrše utjecaj tražimo da to iskoriste na jedan pozitivan način i da promoviraju pomirenje. Ovo se može uraditi na više načina. Tokom posjete BiH sam bio impresioniran kad sam čuo za zajedničke posjete religijskih lidera memorijalnim centrima sva tri konstitutivna naroda. Ovo je veoma važno. Tri člana Predsjedništva imaju obavezu da poduzmu iste te korake i to treba biti put koji će ostali slijediti. U razgovoru sa vjerskim liderima u mjestima koje sam posjetio vidio sam da ima dosta interesa za provođenjem određenih aktivnosti ovog Akcionog plana. Već sam primio i pisma sa određenim prijedlozima i idejama. Te prijedloge i ideje ću razmotriti zajedno sa kolegama iz UN u ovim zemljama. Veoma mi je drago da su vjerske zajednice iz BiH učestvovale na sastanku u Beču gdje smo raspravljali o fazi implementacije ovog Akcionog plana. Nadam da ćemo zajedno sa vjerskim liderima iz BiH putem ovog projekta biti u stanju kvalitetno doprinijeti većoj inkluzija u društvu i promoviranju pomirenja u BiH.

Odgovornost za zaštitu od novih genocida u BiH

Shodno strategiji o odgovornosti država za zaštitu od genocida, ako jedna država ne može zaštititi svoje stanovništvo od genocida ko je odgovoran da zaštiti tu državu prema toj strategiji, tj. na kome leži odgovornost za zaštitu BiH od novih genocida?

Kratak je odgovor na ovo pitanje: Odgovornost je na svima nama!!

Naravno, kao prvo, primarna odgovornost je na predstavnicima vlada i vlasti uopće. Oni su lideri i na njima je da sopstvenim primjerom to pokazuju. Oni imaju najveću odgovornost u povezivanju ljudi i stvaranju zajedništva i zato tako mnogo insistiram na njima i njihovoj obavezi da poduzmu jasne i vidljive korake ka pomirenju.

Drugo, odgovornost je i na cijeloj regiji i međunarodnoj zajednici. Prisutan je veliki angažman međunarodne zajednice na Zapadnom Balkanu. Tu je Europska Unija, OSCE, Vijeće Europe, kao i UN. Svi su ovdje. Važno je da svi dajemo podršku zemljama regije u ostvarenju pomirenja i da koordiniramo naše aktivnosti u tom pravcu.

Treće, svaki pojedinac treba da doprinese pomirenju. Već sam govorio o političkim liderima, ali tu su i istaknuti sportisti, mediji, predstavnici raznih zajednica, novinari itd. Svaki pojedinac može i treba doprinjeti i uložiti napore i raditi zajedno sa susjedom.

Inicijativa, odnosno projekat Dijalog za budućnost, o kojem smo ranije govorili, usmjeren je da pruža podršku malim zajednicama i običnom čovjeku.

BiH može ućiti iz iskustava Ruande

Kako gledate na činjenicu da je Ruanda nakon Genocida u kome je stradalo oko milion ljudi gotovo u isto vrijeme kada je počinjen Genocid u BiH, danas zemlja koja ide ubrzano naprijed, dok je BiH koja se nalazi u srcu Evrope na rubu opstanka i novih sukoba?

To je veoma dobra poenta koju sam podijelio sa mnogim sagovornicima prilikom posjete vašoj zemlji. Čak sam se ponudio da pomognem da organiziramo posjete Ruandi, da nauče nešto iz naših iskustava. Naravno, situacija u Ruandi nije savršena, kao ni u bilo kojoj drugoj zemlji. Ali u Ruandi smo bili odlučni da učimo iz grešaka iz prošlosti i da krenemo naprijed. Brine me to da u BiH veliki broj lidera, umjesto da gleda naprijed, da se fokusira na budućnost, još uvijek pokušava graditi budućnost na strahotama prošlosti. Ovo nije dobar recept za uspjeh. Šta više, suprotno je tome. Potpaljivanje vatri iz prošlosti samo dodatno podiže tenzije. Za vrijeme moje posjete BiH mnogo puta sam rekao da, ako se bavite prošlošću, onda se bavite i sadašnjošću i budućnošću. Nastaviću pozivati one koji su na liderskim pozicijama da osmisle lekcije iz prošlosti na način da njima povezuju ljude, a ne da ih dijele i udaljavaju jedne od drugih.

Nijedno društvo nije imuno na rizike od činjenja zločina

 Koje su aktivnosti UN i njenih misija na zaustavljanju sve većeg širenja mržnje, netolerancije, ksenofobije, islamofobije u Europi?

Veoma smo zabrinuti. Gdje god da odem, uvijek naglašavam da niti jedno društvo nije imuno na rizike od činjenja zločina, okrutnosti i zvjerstava. Sarajevo je uspješno organiziralo Olimpijske igre 1984. godine i bilo je centar svijeta u tom trenutku. Manje od deceniju nakon toga Sarajevo je bio grad pod opsadom. Mržnja i ksenofobija mogu biti faktori rizika za okrutne zločine. Danas smo u Europi svjedoci ksenofobije koja, ne samo da se tolerira, nego se i promovira od strane najviših nivoa vlasti u nekim zemljama. Vidimo antiislamsko raspoloženje u srcu Europe. Vidimo i antisemtizam i mi se tome moramo aktivno suprotstaviti. UN ima brojne politike i zvaničnike čiji je mandat borba protiv ekstremizma i ksenofobije. Ured visokog komesara za ljudska prava je kreiran sa specijalnom namjenom i posebno dobro pozicioniran da adresira ova pitanja. Možemo vidjeti da su mnoge države imenovale tačke žarišta za strategiju Odgovornosti da se zaštiti ( Right to Protect). Njihov je zadatak da procijene rizike i prijetnje i o tome izvijeste nadležna tijela. Primijetio sam da se u Europi na ove aktivnosti gleda samo kao na aktivnosti vanjskih poslova, odnosno vanjske politike. Ja se ne slažem sa ovim. Uvijek im govorim da prevencija počinje kod kuće.

Koja je Vaša poruka građanima BiH?

Imam jednostavnu poruku za građane Bosne i Hercegovine: Pomirenje je moguće i ono je u vašim rukama. Ključ je da pomirenje ide s vrha na dole. Zato sam se susreo sa članovima Predsjedništva BiH, predsjednicima dva entiteta, članovima Parlamenatarne skupštine i brojnim ministrima. Oni moraju povesti, odrediti put i učiniti sve potrebno kako bi se narodi zbližili.

Ali, s druge strane, pomirenje ide i u drugom pravcu, odnosno odozdo prema gore. To ne bi trebalo biti teško. Za mene je bilo veoma frustrirajuće da čujem da su političari skloni koristiti radikalizaciju za dobivanje glasova. Zašto je to tako?! Lideri moraju zagovarati projekte koji povezuju ljude i zbližavaju ih, ali i ljudi moraju shvatiti da nema budućnosti ako podržavamo podjele i mržnju.