digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg
Priključi se za RSS feed
Svjedočanstvo Mehmed ef. o završenoj bihaćkoj medresi

ZABORAVLJENI KRAJIŠKI IMAMI - Mehmed-ef. Malkoč 1913-1991

April 18, 2018

Ovaj članak nastao je s namjerom da se podsjetimo na živote i trud imama s područja Bosanske krajine, krajiškoj ulemi koja je čuvala din u najtežim vremenima, ali i da tim podsjećanjem upoznamo sadašnje i buduće generacije mladih imama sa teškim bremenom kojeg su nosili njihovi prethodnici, koji ne zaslužuju zaborav.

 

Biti imam – izabrati stalnu borbu i časno služenje na putu Dobra

Mehmed-ef. Malkoč rođen je 20. marta 1913. godine u Jezeru -Srbljani, Srez bihaćki, Okrug Banja Luka, od oca Huseina (1882.) i majke Zlate (1890.), rođene Topalović. Nakon završena četiri razreda Osnovne škole upisuje se u Bihaćku medresu, 7. februara 1924. godine. Petogodišnje školovanje okončao je dobrim uspjehom, 29. juna 1931 godine. Bilježimo da je u petom razredu medrese imao 10 predmeta : Kur’an, Akaid, Ibadat, Tarihi-islam, Sarf - arebi, Nahv - arebi, Lijepo pisanje, Ahlak, Porodično i nasljedno pravo muslimana i Usuli tedris. (Svjedočanstvo broj 21/31 od 29. 6. 1931. godine) Prvi radni angažman u svojstvu imama, hatiba i muallima započinje u Ljubijankićima, Srez Cazin u periodu od 23. marta 1932. do juna mjeseca 1936. godine, što potvrđuje Izjava Ali Rize Harčevića, rođenog 1900. i Bećira Hadžića, rođenog 1913. godine data pred Sreskim sudom u Bosanskoj Krupi, 25. juna 1952. godine u svrhu dokazivanja radnog staža. Temeljem rješenja Ulema medžlisa u Sarajevu, broj 1342 -II- 1936, od 20 juna 1936. godine Mehmed-ef. Malkoč postavljen je za imama, hatiba i muallima jednogodišnjeg mekteba u Rizvanovićima, Srez prijedorski. Rješenje potpisuje Naib, Fehim Spaho. Nakon toga prelazi u džemat Blagaj Japra, Srez Bosanski Novi, sa berivom predviđenom u ugovoru sa džematom. (Odluka Ulema medžlisa u Sarajevu broj 5172/39 od 7 augusta 1939. godine)

Rješenjem Ulema medžlisa u Sarajevu broj 3295/40 od 6. aprila 1940. godine prelazi u džemat Bužim-grad, Srez Bosanska Krupa, gdje ostaje do 1954. godine.

Sličica Želim Print

Aktivan rad tokom Drugog svjetskog rata

Bez obzira na ratne okolnosti tokom II svjetskog rata, Mehmed-ef, ili Malkoč-hodža, kako su ga od milja zvali, predvodi intenzivan vjerski život u džematu Bužim-grad. U mektebu je imao više grupa, a mektepska nastava se završavala uz obavezni salavat koji se prolamao bužimskim dolinama. Tada su u mekteb išli: Hasan Duraković i njegova sestra Emina, Ahmet Dedić, Mumin, Alija i Šerif Veladžić te Mumin Velić, koji je mektepsku nastavu pohađao jednu godinu. Godine 1944. bila je velika svečanost povodom hatmi koje su uspješno završili Veladžić (Omera) Fatima sa Baga i Kedić Bajre Ahmet iz Elkasove Rijeke. Tim povodom oko stotinu djece predvodilo je povorku kroz džemat učeći salavate na Poslanika, a.s, i ilahije, a u pravilu su bili darovani. Svi gore poimenično spomenuti, sem hadži Hasana Durakovića, su preselili na Ahiret.

Teška vremena i preteško breme na plećima tadašnje Uleme

U to vrijeme plata je bila u naturi, 5 oka pšenice od bogatijih članova džemata, a 5 kukuruza od siromašnijih. (Oka – 1 kg i 250 grama) Oni koji nisu mogli ni to ispuniti bili su oslobođeni davanja. Ko je imao dva konja u obavezi je bio da doveze imamu kola drva, a ko je imao jednog, tovar (oko pola metra) drva, kao dio njegove plate. Bio je to težak period u životu našega naroda.

Nakon završetka II svjetskog rata nastupa iznimno težak period za ulemu. Često su saslušavani i ispitivani. Rad u mektebu je bio poluilegalan. Zbog pritiska naroda mekteb je povremeno radio, ali uz obavezni pismeni pristanak roditelja, a pohađala su ga uglavnom ženska djeca, kazuje nam hadži Abid Duraković, penzionisani major Armije R BiH, ratni pomoćnik komandanta 505. Viteške brigade za moral. On se prisjeća da je išao u mekteb kod Mehmed-ef. jednu zimu, 1953/54, i došao do sure Zilzal. Neki su čak naučili i abdeske dove, među njima: Hamdija Duraković, Salko Šahinović, Emina, Kadifa, Šemsa Ajka i Hasan Veladžić, Zlata i Fatima Spahić i Ćatiba Kakuković, Derviša, Vahida, Minka, Rasema i Nafija Mulalić te Nura i Rasema Mustafić, majka rahmetli komandanta, generala Izeta Nanića.

Konstantno je vršen pritisak da se djeca ne šalju u umekteb i da se ne daje vazifa, tako da je Mehmed-ef. skoro ostao bez primanja. Jedne prilike ga lokalni trgovac Ale Šahinović, koji je imao magazu, upita: „Kako živiš efendija“? Teška srca Mehmed-ef. mu odgovori: „Teško brate, nema vazife, nema se haman ništa.“ Ale mu tada reče: „Dok sam ja živ moj hambar je za tebe otvoren. Uzmi šta ti treba i koliko ti treba. Halal ti bilo, nemaš obaveze da mi to ikada vratiš“. Tako je i bilo gotovo do kraja Mehmed-efendijinog službovanja u džematu Bužim-grad. Premješten je u Rizvanoviće, Srez Prijedor, rješenjem Ulema medžlisa broj 1216/54 od 10. juna 1954. godine. Nedugo poslije preselio je na Ahiret i dobri Ale Šahinović, Allah dragi mu lijepi Džennet dao.

I u Rizvanovićima Mehmed-ef. je pozivan na razgovore zbog uspješnog rada u mektebu kojeg su i tamo, uglavnom, pohađala ženska djeca. I njih su pozivali iz državnih organa. S obzirom da su bile dobre učenice u školi nije bilo prevelikog pritiska na njih, kaže nam Raza, Mehmed-efendijina kćerka. U džemat Ostrožac - grad, Srez Cazin, prešao je 21. marta 1957. godine (Rješenje Ulema medžlisa u Sarajevu, IVZ u FNRJ, broj 562/1957) i tu ostaje do odlaska u penziju, 15. 1. 1976. godine.

Mehmed-ef. je o sebi 7. 4. 1979. godine zapisao da je bio imam-matičar, predsjednik, a potom sekretar i blagajnik Udruženja Ilmijje Bosanska Krupa. Također je bio vjersko-prosvjetni referent, a kasnije i predsjednik Odbora IZ Cazin. Od strane krovnih organa Islamske zajednice u tadašnjoj SFRJ je više puta pohvaljivan i nagrađivan, čak i novčano. Imao je desetero djece, a završio je i sahadžijski zanat koji mu je pomogao u njihovom školovanju, priča nam njegov sin Omer. Kroz mekteb su mu prošle mnoge generacije, među njima i nekoliko svršenika medrese. Imami su ga cijenili, između ostalog, i zbog iznimno kvalitetnih vazova. Bio je pravedan, principijelan i lijepog ahlaka, jednom riječju, drag čovjek. Na Ahiret je preselio 21. 4. 1991. godine u 78. godini života, a mezar mu se nalazi u Donjim Srbljanima. Neka ga Allah dragi obilato nagradi za sve što je učinio na putu našega dina. Amin.

 

180 godina Drvene džamije u Bužimu

180 godina Drvene džamije u Bužimu

April 18, 2018

Prije 180 godina u Bužimu je sagrađena Drvena džamija, koja uz bihaćku Fethiju i danas predstavlja najstariju očuvanu krajišku džamiju. Kao rijetki dragulj krajiške seoske arhitekture Stara drvena džamija u Bužimu predstavlja jednu od najreprezentativnijih džamija u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Svojom monumentalnošću i ljepotom u kulturološkom i povijesnom smislu je značajna za bužimski kraj, jednako kao Fethija za Bihać, stara medresantska i gradska džamija za Cazin, te centralne gradske džamije za Bosansku Krupu, odnosno Veliku Kladušu. Svoju posebnost ova džamija crpi iz materijala i načina na koji je napravljena, ali i arhitektonskih osobenosti koje je čine autentičnim primjerom lokalne krajiške graditeljske tradicije.

Smještena je na jugoistočnom podnožju bužimske tvrđave, na mjestu gdje se razvilo izvantvrđavsko naselje još u vrijeme dok je Bužim imao status kasabe. Predstavlja najveću drvenu džamiju u Bosni i Hercegovini. Podignuta je 1838. godine a po nalogu i uz potporu bosanskog namjesnika Mehmed Salih Vedžihi-paše. Iako nisu poznati pravi razlozi njene izgradnje, po svemu sudeći je napravljena kao zamjena za porušenu kamenu džamiju u bužimskoj tvrđavi, ali i kao nasušna potreba za sve veći broj muslimanskog stanovništva, čiji broj se naglo uvećavao nakon doseljavanja izbjeglica iz Like u godinama i decenijama nakon sklapanja Svištovskog mirovnog ugovora 1791. godine. Pored toga, postoji i mišljenje da je džamija izgrađena i kao pokušaj udobrovoljavanja vlasti prema nemirnim Bužimljanima koji su sudjelovali u Gradaščevićevoj buni s početka 30-ih godina 19. stoljeća. Sve do pred pred Drugi svjetski rat kada su u Bužimu izgrađene vakufska i školska zgrada, Drvena džamija je predstavljala centralni društveni objekat bužimskog kraja, a njeno dvorište je bilo mjesto održavanja značajnih vjerskih, političkih i vojnih skupova.

Džamija je u narodu dobila naziv Časna džamija brvnara, a u određenim sufijskim krugovima se smatra i centrom duhovnosti bužimskog kraja. Izgrađena je od hrastovih greda i talpi, bez upotrebe ijednog eksera. Svojim enterijerom i eksterijerom djelimično ukazuje na arhitektonske obrasce koji su bili zastupljeni kod nekih od nestalih tvrđavskih džamija u Krajini, ali i na arhitektonske fragmente koji su i danas vidljivi kod preostalih starih krajiških džamija. Međutim, ono što je čini posebnom jeste njena netipičnost u odnosu na graditeljske trendove izgradnje potkupolnih kamenih džamija koji su u to vrijeme bili dominantni širom Osmanskog carstva i Bosanskog ejaleta. Dok su većina centralnih džamija po bosanskim kasabama, kadilucima i šeherima građene kao kamene potkupolne, bužimska je sagrađena od drveta i sa krovom na četiri vode.

Sličica Želim Print

Nadživjela pet ratova

Iako je u cijelosti izgrađena od drveta čini se nevjerovatnim kako uspješno odolijeva zubu vremena, ali i brojnim ratnim vihorima i pustošenjima. U njenoj blizini odvijalo niz sukoba u doba velike bune 1851., te u vrijeme Austro-ugarskog zauzimanja Bužima 1878. godine. Doda li se tome još Prvi i Drugi svjetski rat, te posljednji rat 1992-1995, pravo je čudo da je Drvena džamija svaki put ostajala netaknuta, bez ikakvih materijalnih oštećenja.

Drvena džamija u Bužimu je zasigurno najznačajniji vakuf bužimskog kraja. O njenoj izgradnji do danas postoji sačuvana vakufnama, koja govori o njenoj funkciji, načinu održavanja te novčanim iznosima predviđenim za plaćanje službenika, prepravke i nabavke. U jednom dijelu vakufname, koju je legalizirao zamjenik kamengradskog kadije Ebu Bekir Es-Sidki, nalaze se i imena 17 potpisinika, među kojima je i imam Halil ef. Unutar džamije se na drvenoj ploči čuva tarih u formi levhe gdje se u kompoziciji od 12 bejtova kaže: Vedžihi je vezir Asafovih osobina, koji svima koristi svojim dobrima, (vezir) predvodnika pravovjernih, uzvišenog sultana Mahmuda. Od kada postade valija Bosne, uvakufi mnoga dobra i obnovi brojne česme, tekije i džamije. Među tim hajratima su i ova džamija i česma. Enisi, uzimaj abdest i trudi se da obavljaš namaz, kako bi bio Allahu, dž. š. odan. Zahvaljuj Mu se na Njegovim blagodatima i izdvajaj jedan dio toga dobra (u korist drugih). Neka ti tvoje želje stalno budu usmjerene ka gradnji Allahovih tekija, jer svjetlo Allahovog tevhida iz njih neprestano uzdiže ka Njegovom prijestolju. Ovim hajratima izrekoh tarih: “Neka ne bude nikakvih nedaća, Vedžihi-paša napravi češmu i džamiju. Godina 1254. po Hidžri (1838).“ (preveo mr. Nusret Čolo)

 

Islamska zajednica: Vremena kohabitacije sa sekularnošću

Islamska zajednica: Vremena kohabitacije sa sekularnošću

April 18, 2018

Naime, na vanjske znakove ili izraze sekularnosti Islamska zajednica je odgovorila pozitivno, prije svega kroz svoje promoviranje mnogolikih reformskih programa.

U obradi ove teme ne možemo ići tako daleko, u one već davne vremenske epohe tanzimāta, ili sveopćih reformi koje je Osmanska država (ili, kolokvijalno: Turska) provodila krajem XVIII i tokom XIX stoljeća na planu društva, obrazovanja, prosvjete, državnih institucija, vojske itd.

Naime, u Osmanskoj državi tanzīmatskog perioda za muslimane, pravoslavce, katolike i jevreje osnivanje npr. škola ruždija značilo je, umnogome, susret sa sekularnošću. Ruždije su bile prilika svima da se iskorači iz statusa milleta i da se uče i oni školski predmeti koji nisu bili primarno obilježeni učenjima bilo koje religije.

O ovome sada nećemo govoriti, samo napominjemo da postoje temeljita istraživanja o tanzīmātima, pa i istraživanja urađena po zapadnim metodologijama i od zapadnih autora, koja govore da su strujanja sekularnosti zahvatila Osmansku državu već krajem XVIII i tokom prve polovine XIX stoljeća.

II.

Oslovimo li pobliže 1878. godinu i dolazak Austro-Ugarske imperije u Bosnu i Hercegovinu, posve je jasno da je za bosanskohercegovačke muslimane susret sa sekularnošću postao neminovnost, zapravo nešto nalik sudbini s kojom se nije moglo puno pogađati.

Na izvanjskoj ravni posmatrano, sve od 1882. godine, i osnivanja Islamske zajednice kakvu je tada, strukturalno, manje ili više oblikovala Austro-Ugarska imperija, pa do vremena Prvog svjetskog rata, među bosanskohercegovačkim muslimanima dominirala su pitanja izravno podstaknuta kako vjerskim razlozima tako i sve intenzivnijim susretima sa sekularnošću. Od velikog broja tih pitanja ovdje izdvajamo sljedeća: Kakvu školu imati? Kakvu odjeću nositi? Kakvu kapu na glavu stavljati? Smije li musliman nositi šešir? Da li žena muslimanka može otkriti svoje lice i odbaciti feredžu i zar? Da li imati savremene škole? Da li žensku djecu slati u savremene škole? Smije li muslimanka biti društveno angažirana? Smiju li se muslimani iseljavati u Tursku i da li se to može tumačiti hidžrom ili hidžretom? Šta sa starim muslimanskim mezarjima u Bosni i da li se mogu iskorištavati za stanogradnju, parkove, puteve? Kako urediti sistem vakufa? Da li je bankovna kamata isto što i ar-ribā o kojoj Kur’an govori, i smije li musliman poslovati preko banke? Da li su hilafet i halifa ukinuti zastalno i trebaju li muslimani imati halifu? I tako dalje.

Ova i druga slična pitanja pobuđena su prije svega u izravnim susretima sa sekularnošću (ili, uvjetno, u epohi i vremenima reduciranja vjere i religije na njihove duhovne i vjerske dimenzije). Ova pitanja su se pojavila dolaskom Austro-Ugarske imperije i, kasnije, iako u manjoj mjeri sa dolaskom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno sa Kraljevinom Jugoslavijom. Koliko je nama poznato, svi muslimanski narodi Balkana (Bošnjaci, Albanci, Pomaci, Torbeži), bolje kazati velika većina njihovih istaknutih islamskih intelektualaca, pretežno su se bavili ovim naprijed nabrojanim pitanjima. S druge strane, intelektualci kršćanskih naroda na Balkanu (Hrvati, Srbi, Slovenci, Makedonci...) bavili su se pretežno pitanjima države, političkih partija, pitanjima jezika, nacije, nacionalnih institucija, itd. (O ovome raspravljamo u našoj knjizi “Prilozi za povijest islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini u XX stoljeću“.

III.

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini (pod tim nazivom mislimo na onaj njezin zvanični i službeni dio) opredijelila se za kohabitaciju sa sekularnošću. Napose to važi za njezine središnje institucije u Sarajevu, kao i njezine institucije diljem Bosne i Hercegovine. Razumljivo je da su potrage za načinima kohabitacije sa sekularnošću ponekada bile proturječne, pa i bolne. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, odnosno bosanskohercegovački muslimani koji su joj pripadali, pokazivali su - u usporedbi sa katolicima, pravoslavnima i Jevrejima – najsnažniji intenzitet konzervativnih otpora spram Austro-Ugarske imperije.

Mnogi razlozi tim otporima mogu se protumačiti i posve psihološki. U dolasku Austro-Ugarske imperije konzervativni muslimanski krugovi vidjeli su ne samo promjenu vladajućeg gospodara, već i promjenu civilizacije, kulture i načina života općenito.

I, doista, oni muslimani koji nisu mogli prenebregnuti taj psihološki prag odlučili su se za “seobu u Tursku“. Tadašnje Austro-Ugarske statistike bilježe da se iselilo preko stotinu hiljada muslimana.

IV.

Ali, Islamska zajednica je sa svoje strane uporno htjela da amortizira susret sa sekularnošću. Naime, na vanjske znakove ili izraze sekularnosti Islamska zajednica je odgovorila pozitivno, prije svega kroz svoje promoviranje mnogolikih reformskih programa.

Tako je Islamska zajednica i sama podupirala usvajanje “svjetovnih pisama“ ćirilice i latinice, pokretala je moderne novine i časopise, reformirala je i modernizirala svoje škole ili medrese, podsticala je osnivanje sekularnih kulturnih društava (npr. Gajret i Narodnu uzdanicu), zatim sekularnih čitaonica i klubova itd. Već u prvim decenijama XX stoljeća Islamska zajednica je blagonaklono gledala na prosvjetiteljske i reformatorske listove i časopise koje su osnovali i uređivali sekularni muslimanski intelektualci. Ti su časopisi i listovi izlazili na posve sekularnim konceptima, vjera je, da tako kažemo, “bila u trećem planu“, a veličala se Evropa, evropsko tumačenje islama, nauka, progres, potom nacija, tadašnje evropske ideologije itd.

Rekli bismo da je ova rāna odluka, bolje kazati rāno opredjeljenje o kohabitiranju Islamske zajednice sa sekularnošću i sekularnim vlastima i državama, koje su dolazile i prolazile, sve od kraja XIX stoljeća ostalo na snazi, štaviše to opredjeljenje je profilirano i afirmirano na različite načine. Ne postoji niti jedan dokument, proglas ili rezolucija donijeti od zvaničnih instanci Islamske zajednice u BiH gdje se traži prilagodba svjetovne ili sekularne države u skladu sa vjerskim uzusima. K tome, upravo je Islamska zajednica poznata kao ona vjerska zajednica koja je već više od stotinu godina bila itekako otvorena spram jedne kohabitacione saradnje sa državama u kojima je (ili pod kojima je) živjela.

Sličica Želim Print

V.

Ako ovo dosad rečeno oslovljava vanjske aspekte kohabitacije Islamske zajednice i sekularnosti, potrebno je ukazati i na unutarnje aspekte ove kohabitacije. Ovim dolazimo do najvažnijeg pitanja, naime načina tumačenja islama u krilu Islamske zajednice, u njezinim institucijama, obrazovnim ustanovama, forumima, njezinim medijima. Itekako je važna činjenica da je Islamska zajednica, sve od svoga osnivanja 1882. godine, pravila osmišljene kontinuirane iskorake prema sekularnosti i na ovom unutarnjem planu. Time je izbjegavala trvenja i sukobe. Naime, islam je kao religija sve više tumačen kao vjera u Boga, kao moralni i ćudoredni polog, kao jedno kulturno i civilizacijsko naslijeđe. Dakle, u tumačenju islama težište se pomjerilo na islam kao vjeru i njezino afirmiranje. Rijetki su slučajevi da je u zvaničnim glasilima Islamske zajednice islam tumačen integralistički, još rjeđe kao “državna ideologija“. Nesumnjivo je da je Islamska zajednica ovim htjela, na svoj način i sa svoje strane, potvrditi i afirmirati opredjeljenje za mirna i plodotvorna kohabitiranja sa autoritetom države i svjetovnog društva. Ostaje da se izučava da li su same države sa svoje strane pravile, zauzvrat, dobrohotne iskorake prema Islamskoj zajednici.

Štaviše, ima perioda kad je od same Islamske zajednice religija islam ili vjera islam tumačen na “društveno poželjan način“. Da bi udovoljili zahtjevima nekonfliktnog tumačenja islama neki su autori, koji su djelovali iz Islamske zajednice, unijeli koncepte i koncepcije “usklađivanja islama i socijalizma“, “islama i nauke“, itd.

U svemu ovome vidimo mnogolike korake koje je Islamska zajednica sa svojim institucijama učinila prema sekularnosti, sve to u dobroj namjeri. Naime, na sekularnost se gleda(lo) kao na jednu prihvaćenu vrijednost ili kao pozitivan proces koji osigurava mnogolike susrete različitih ljudi, njihovih različitih potreba i aspiracija.

Posve na kraju napominjemo da je potrebno provesti jedno temeljito istraživanje o naporima koje je Islamska zajednica uložila da bi kohabitirala sa sekularnošću. Ali, jednako tako je potrebno provesti i istraživanja (neka od njih su već marljivo urađena) kako su se same države od 1882. godine do danas odnosile prema samoj Islamskoj zajednici.

 

Ima li smeća na našem Mesdžidu

Ima li smeća na našem Mesdžidu

April 18, 2018

 

Prema hadisu naša njiva, livada, brežuljak je mjesto za ibadet; naša rijeka, potok, izvor je naša abdesthana; naše nebo iznad nas naša džamijska kupola. Koliko smo svjesni toga?

Prošle godine Uprava za vjerske poslove u suradnji s Vakufskom direkcijom imala je izvrstan projekat “Vakufim svoje vrijeme“, u kojem su učestvovali učenici mekteba i drugi zainteresirani. Projekat je podrazumijevao da se svi mektebi na području jednog medžlisa uključe u akciju čišćenja i uređivanja vakufa, te pomoći drugim licima koja su u stanju socijalne potrebe. Pitanje je hoće li ovaj projekat dobiti svoj kontinuitet, ali je prošlogodišnji izazvao interesovanje javnosti, naročito u pogledu čišćenja javnih površina koje su tradicionalno vezane za Islamsku zajednicu.

“Cilj ove akcije je da se mladi uče šta je vakuf, da razvijaju svoju islamsku i društvenu odgovornost prema drugima i ekološkom okruženju. U trideset džemata očišćena su 72 vakufska objekta, posjećene su 32 stare samačke porodice i očišćeno je ukupno 25 mezaristana“, kazao je glavni imam Medžlisa Doboj Bajro-ef. Džafić, koji je istakao kako su u akciji na području Doboja učestvovala 1.302 učenika koji su u obliku društveno korisnog rada uvakufili ukupno 3.906 sati rada i aktivnosti.

Svijest o Poslanikovoj oporuci

Ove akcije su održane i u drugim Medžlisima, dok Medžlis Tešanj, prema riječima glavnog imama Medžlisa Tešanj Fuad-ef. Omerbašića, već duže vrijeme organizira akcije čišćenja vakufskog dobra početkom proljeća te nastoji promovirati svijest o ekologiji i kroz mektebe. “Imamo i potpisan protokol o saradnji između Medžlisa IZ Tešanj i UG “EKO-MLADI”. Saradnja se prvenstveno provodi na projektima održivog razvoja: zaštita okoliša, energetska efikasnost, promovisanje značaja selektivnog prikupljanja otpada i recikliranja“, kazao je efendija Omerbašić. Jedan od tešanjskih imama, koji svake godine organizira akciju čišćenja s učenicima, jeste i Ramo-ef. Svrzo. “Još jedan razlog nas čini posebno pozvanim da se brinemo o čistoći Zemlje na kojoj živimo jeste poruka Poslanika, a.s. da nam je Uzvišeni Allah cijelu Zemlju učinio mesdžidom. Iz toga proizilazi da je naša njiva, livada, brežuljak mjesto za ibadet, da je naša rijeka, potok, izvor naša abdesthana, da je naše nebo iznad nas naša džamijska kupola. A, to onda opet znači da kao što smo obavezni da se brinemo o čistoći svojih džamija u kojima klanjamo i ibadet činimo, treba da se brinemo i o čistoći cjelokupne zemlje“, kazao je efendija Svrzo, postavljajući pitanje: “Jesmo li i koliko smo toga svjesni? Ako je suditi po gomilama smeća posvuda razbacanog onda, zaista, nismo“.

Sličica Želim Print

Sva nečistoća završi u vodi

Prema informacijama KJKP “Rad“ Sarajevo Bosna i Hercegovina je označena kao zemlja u kojoj ne postoji nestašica pitke vode. Najvažniji element bez kojeg se ne može živjeti je voda, a samo u okolini Sarajeva registrovano je 1.380 vrela i izvora pitke vode. Prema provedenim istraživanjima svjetskih organizacija, voda iz planinskih predjela BiH klasifikuje se u sami vrh globalne rang-liste pitkih voda po kvaliteti.

“Nažalost, problem onečišćenih i zagađenih rijeka, ali i ostalih dijelova našeg prirodnog okruženja je veoma aktuelan u našoj državi. Vodeni sistemi su završni recipijent zagađujućih materija, odnosno mjesta u koja sav otpad koji se nesavjesno odlaže u naš prirodni okoliš, na kraju i završi. Slika ovakvog stanja se može vidjeti na putevima kroz centralne dijelove BiH, tačnije u središnjim riječnim tokovima, gdje je jasno vidljiv stepen fizičkog onečišćenja rijeke Bosne. Nakupljene kese, plastične flaše, limenke i drugi otpad, vidljivi uz rubne dijelove korita i njegovog vegetacijskog dijela, a za čiju razgradnju su potrebna stoljeća, prikaz su surove realnosti u kojoj živimo i nažalost svijesti naših stanovnika o zaštiti okoliša uopšte“, kazao nam je direktor “Rada“ Selim Babić.

Krenuti od sebe

Ipak, prema mišljenju stručnih lica u “Radu“ nije sve tako crno. “Evidentna je pojava sve većeg broja ekoloških udruženja i volonterskih akcija, samim tim obilježavajući značajne ekološke datume poput 22. aprila - Dana planete Zemlje ili 5. juna – Svjetskog dana zaštite okoliša. Pored kontinuirane edukacije građana i školske populacije, koje sprovodi “Rad” na terenu kroz projekte koje realizuje, te medijskog ukazivanja na potrebu zaštite okoliša, potrebno je uspostaviti sistem vodozaštite i sprovoditi ga, a kršioce adekvatno sankcionisati. Neodgovorni pojedinci odlažu otpad gdje stignu, od sitnog otpada (flaše i papiri) do kabastog otpada koje završava u rijekama, parkovima i drugim površinama koje nisu predviđene za odlaganje otpada“, istakao je direktor Babić.

Gospodin Babić je mišljenja da i vjerske zajednice kao i druge institucije mogu doprinijeti razvijanju ekološke svijesti. “Čišćenje i očuvanje okoliša je doprinos svakog pojedinca iz ljubavi prema prirodi i prirodnim resursima, a čistoća je stub svega. Potrebno je da doživimo katarzu koja će nam omogućiti da intelektualno i duhovno napredujemo kako bi se stvorile prilike za poboljšanje trenutnog stanja. Svijest građana i navike moramo mijenjati kako bismo imali željene razultate. Ukoliko želimo poboljšanje potrebno je da mi sami budemo promjena koju želimo vidjeti sutra kod drugih, jer stanje jednog naroda se neće promijeniti, dok on sam sebe ne promijeni“, istakao je Babić.

Naravno, Allah nas podsjeća da se stanje jednog naroda neće promijeniti dok on sam sebe ne promijeni, stoga izlaskom iz naših kuća, mahala, džamija ili prolaskom pored riječnih korita u našim džematima možemo svjedočiti u kakvom smo stanju trenutno.

 

Ko muti bistru vodu
Mišljenja

Ko muti bistru vodu

April 18, 2018

S obzirom da je u svijetu sve više izraženiji nedostatak pitke vode to se Bosna i Hercegovina može pohvaliti da je izrazito bogata sa ovim prirodnim resursom. Štaviše, jedna je od rijetkih zemalja u Evropi i u svijetu, koja ima značajne rezerve vode za piće. Prema podacima, ona je po obnovljivim izvorima pitke vode čak sedma u svijetu. Ovo je tim značajnije, što izvještaji Ujedinjenih naroda ukazuju da oko 780 miliona ljudi nemaju prilike doći do pitke vode, te će do 2030. godine 47 % svjetske populacije živjeti u područjima sa nedovoljnom količinom vode. Da problem bude još veći sa povećanjem broja stanovnika i time povećanim industrijskim zahtjevima, taj nedostatak vode se u zadnjih 50 godina skoro pa utrostručio. Uzrok nedostatku, uz demografske prilike i migracije, nalazi se i u klimatskim promjenama, zatopljenju i zagađenju. Odraz takvom stanju, u konačnici možemo potražiti u problemima koji su čisto ljudske prirode, odnosno u siromaštvu i nejednakosti. Nažalost, voda je na taj način postala izvor profita. To znači da voda postaje društveni, pa tako prvenstveno i politički interes. Naime, voda u rukama onih koji su na vlasti i imaju monopol nad njom može služiti i služi kao instrument vladavine. U prilog ovoj tvrdnji govore mnogi sukobi i ratovi koji se vode u svijetu. Borba za pitku vodu, prema podacima Pacifik instituta u Ouklendu, za period od tri godine, od 2010. do 2013.godine, vodila se 41-im povodom. Jedan je u Okeaniji, šest u Aziji, osam u Latinskoj Americi, 11 u Africi i 15 na južnoj hemisferi. Dakle, ti ratovi nisu bili ni politički, ni vjerski, ni ekonomski, nego suštinski ratovi za pitku vodu. Ne bez razlog stoga vodu nazivaju i ‘plavom naftom’ i ‘naftom 21. stoljeća’. Očito ovaj prirodni resurs s vremenom uslijed nedostatka postat će sve traženija roba i time predmet većih sila. Politička računica je jasna - veća riba guta manju ribu. Što potreba za vodom raste to rastu i apetiti. Ko kontrolira vodne resurse ima i moć. Otuda, voda zbog smanjenja svojih resursa sve više dobiva na značaju kao, uostalom, i nafta, te stručnjaci-geostratezi na osnovu toga predviđaju i novi svjetski rat.

 

Bistrenje politike

Vodni resursi su danas strateški cilj mnogih država. U njihovim planovima je osnova sačuvati i zaštiti svoje izvore, a kolonizirati druge. Otkup izvorišta vode nije ništa drugo do jedan vid kolonizacije. U tom smislu, Svjetska banka i politika MMF (Međunarodni monetarni fond) dozvolila je putem Svjetske trgovinske organizacije (WTO) liberalizaciju i tržišnu utakmicu. Dozvoljeno je tako privatiziranje vodnih resursa uz model zaduženja nerazvijenih zemalja i uslov njihova vraćanja duga kroz prodaju javnih dobara multinacionalnim kompanijama. Najsigurniji vid javnih dobara, nema sumnje, jeste pitka voda. Velike koorporacije, poput recimo, Coca Cole tako su u mogućnosti kupiti manje firme, te njihovim privatiziranjem flaširanjem vode ili ‘proizvodnjom vode’ odrediti ili povisiti cijenu i nadalje crpiti resurse vode, i to bez ograničenja. Naprosto, voda se sve više tretira kao roba kojom jedna grupa može ugnjetavati drugu. A, otvoreno tržište otvara i mogućnost etničkih tenzija i sukoba grupa, te i raslojavanja socijalnih klasa. Neminovno, to je problem koji stoji pred svakim društvom, pa i bosanskohercegovačkom. Ko to ima pravo prodavati javno dobro i naslijeđe koje nam je Bogom dano? Da li prodajom prirodnog bogatstva prodajemo i našu budućnost? Primjećujemo li da nam bolje sutra velikodušno obećavaju političari i trgovci prodajući nam ‘kamenje za bubrege’. Zar nam naša djeca i generacije koje dolaze nisu važniji od uskih interesa političke oligarhije koja nas zaduživanjem kod MMF-a dovodi u poziciju da izgubimo svoje zajedničko naslijedstvo- vodu. Dakako, to nije i ne treba biti vlasništvo samo jedne nedodirljive grupe. Trebamo li se praviti da to ne vidimo? Vidjeli smo šta se desilo sa privatiziranjem i rasprodajom preduzeća. Trebamo li sada dopustiti da nas prevedu žedne preko vode. I da svoju vodu prodamo u bescijenje.

Sličica Želim Print

Paradoksalno je, međutim, što se u BiH voda uvozi iz susjednih zemalja. I, pored toga što imamo 9.460 kubnih metara pitke vode po stanovniku BiH osam puta više uvozi vode nego što izvozi. Začuđujuće je što zemlje poput Srbije i Hrvatske imaju manje resurse vode i što je ona lošije kvalitete. Voda je itekako profitabilan biznis, pa je u tom smislu za svoje potrebe treba i koristiti. Za primjer možemo uzeti druge. Recimo, građani u Italiji i Holandiji su se izborili i zakonom zabranili privatiziranje vode. Na taj način ostvarili su veću kontrolu svog vodnog potencijala, te omogućili prodaju trgovinskom razmjenom s drugom državom. Uostalom, to nije ništa strano, ni novo. Privatizacija voda provodi se zbog njenog profita, a ne zbog općeg dobra. Nju( privatizaciju) prije svega žele i provode vlade i korporacije, a građani to odobravaju ili ne.

 

Kvalitet i očuvanje voda

Ako smo po bogatstvu pitke vode ispred mnogih u Evropi, to se ne možemo ponositi što smo ispred njih i po količini otpadnih voda. To je problem koji postaje sve veći. Svjetska zdravstvena organizacija upozorava da više od 80% otpadnih voda se vraća u ekosistem, dok 1,8 milijardi stanovnika na zemlji pije vodu sa zagađenih izvora. Svakako, otpadne vode kao i nelegalna izgradnja stambenih objekata na vodozaštitnim zonama predstavljaju opasnost za naše vodne resurse budući da se u vodotoke i jezera ulijevaju bez prethodnog biološko-hemijskog prečišćavanja. Rijeke i jezera ne mogu prihvatiti otpadne materije bez ozbiljnog utjecaja na prirodnu ravnotežu, što dovodi do intenzivnog zagađenja vodnih resursa i gubitka kvalitetne vode. Zagađenje vode mikroorganizmima koje se izlijevaju u rijeke i jezera dovele su do bolesti poput epidemije kolere, kuge, tifusa i dr. Danas su ta onečišćenja uslijed razvoja tehnologije i raznih hemikalija još veća. Zabrinjavajuće je što od nečiste vode približno pet miliona ljudi umre svake godine. Kako bi zaštitili kvalitet voda, stučnjaci ističu potrebu procesa recikliranja i odvođenja prerađene vode tamo gdje neće biti štetna po okoliš i zdravlje. Za to su neophodna postrojenja- prečiščači koje svako veće naselje treba imati. Čak je moguće prečišćavanjem otpadnih voda njihovom preradom doći do energije za zagrijavanje tokom zime. Takvu mogućnost kroz projekat „Čista Miljacka“ ponudio je Fond za zaštitu okoliša FBiH.

Problemi sa kvalitetom vode u Sarajevu prema zvaničnim podacima kazuju da na osnovu uzoraka iz lokalnih vodovoda njih sedam posto nije zadovoljilo mikrobiološku kontrolu. To nije zabrinjavajuće, ali jeste upozoravajuće. Koliko budemo brinuli o vodi toliko će i ona brinuti o nama. Ne zaboravimo, Sarajevo je jedan od rijetkih gradova koji ima pitku vodu u svojim slavinama. Da dovoljno u proteklom vremenu o tome nismo vodili računa pokazale su nam svakodnevne redukcije. Moramo priznati, u vodosnabdijevanje se nije ulagalo, a gubici vode u cijevima su rasli do čak 75%. Uslijed lošeg pristupa ovom dobru -vodosnabdijevanje grada je postalo politički problem. Krivac se tražio u drugome. Tek reagiranjem građana i preuzimanjem stručnih kadrova voda je počela teći cijevima. Za nadati se da više neće biti redukcija, a ni da će cijene vode porasti. Interesi građana bi trebali biti ispred interesa korporacija i politike.

 

Esad-ef. Grabus: Prošle godine nije rođeno nijedno bošnjačko dijete u Višegradu

Esad-ef. Grabus: Prošle godine nije rođeno nijedno bošnjačko dijete u Višegradu

April 18, 2018

Esad-ef. Grabus je rođen 1985. godine u Travniku. Završio sam Elči Ibrahim-pašinu medresu u Travniku, a fakultetsku diplomu stekao na univerzitetu Al-Azhar u Egiptu. Od aprila 2012. do 2015. godine imam je Careve džamije u Višegradu, a od 2015. godine glavni imam Medžlisa Višegrad.

Koliko je u protekloj godini bilo dženaza, a koliko rođenih u Vašem džematu?

U prošloj godini imali smo preko deset dženaza onih koji su bili s prijavljenim boravkom u Višegradu. Tu su živjeli i preselili na Ahiret. Taj broj je mnogo veći ako uzmemo u obzir i one koji su naši članovi, a umrli su i ukopani u drugim gradovima BiH te u dijaspori. Ako uzmemo u obzir taj broj umrlih i to da u prošloj 2017. godini nije rođeno nijedno dijete onda imamo razloga za zabrinutost. Teška ekonomska situacija u velikoj mjeri je produkt gore svega navedenog, ali nije razlog da budemo pesimisti. Ostaje nam borba na iznalaženje rješenja u cilju opstanka Bošnjaka i očuvanja našeg identiteta na ovim prostorima i u tu borbu se moramo svi uključiti. Islamska zajednica ulaže svoj maksimum i mi ćemo nastaviti raditi i pomagati, ako Bog da, i u budućnosti.

Sličica Želim Print

Brinu li Višegrađani u dijaspori za svoj grad i džemate?

Naravno da su uz svoj grad i džemat i pored svega što su preživjeli i prenijeli preko leđa. Većinu infrastrukturalnih objekata, kako vjerske tako i druge prirode, obnovili smo zahvaljujući našim džematlijama, građanima Višegrada u BiH i dijaspori. Znate, u narodu ima poslovica: “Gdje god da odem, kući se vraćam“. Nažalost, nisu svi u stanju biti tu fizički prisutni, ali svakako vjerujem da jesu duhovno vezani za svoj toprak bez obzira gdje se nalaze. U našoj praksi je i da za vrijeme godišnjih odmora organizujemo svečanosti mevluda i druge manifestacije po svim džematima i na taj način podijelimo radost zajedno s našim džematlijama iz BIH dijaspore.

Koliko utječu na Bošnjake političke provokacije​ u Višegradu?

To je pitanje kojem se, nažalost, „posvećuje“ pažnja samo u vrijeme datuma dešavanja. I pored svega što su preživjeli i smogli snage da se vrate na svoja ognjišta, još uvijek se tim ljudima šalje loša poruka. Ne postoji politička i druga volje da se zlo spriječi, a istini pogleda u lice.

Imaju li mlađe generacije povratnika ambicija za visoko obrazovanje?

Mladi imaju ambicija za daljnje školovanje i usavršavanje, ali vrlo teško da će oni kao uspješni ljudi biti dio ovih prostora. Teška ekonomsko-politička situacija u većini slučajeva su faktori koji negativno utječu na buduće generacije. Bio bih najsretniji da nisam u pravu kada to kažem, ali sve (ne)prilike s kojima se mladi ljudi susreću vode nas ka tome.

 

Jedna stipendija za bošnjačkog i 40 za hrvatske studente

Jedna stipendija za bošnjačkog i 40 za hrvatske studente

April 18, 2018

„Kad se dijele stipendije iz općine od 41 stipendije 1 za naše dijete a 40 za Hrvatsku“, kažu Bošnjaci u Mostaru

Zagrebački muftija dr. Aziz ef. Hasanović tokom posjete Bosni i Hercegovini posjetio je i Stolac gdje ga je rukovodstvo Medžlisa IZ Stolac upoznalo sa stanjem i društvenim prilikama u ovom malom hercegovačkom gradiću preopterećenom turbulentnim međunacionalnim političkim previranjima. Ef. Hasanović i delegacija Mešihata IZ u Republici Hrvatskoj imala je priliku iz „prve ruke“ čuti o minulim procesima povratka i obnove cjelokupne porušene infrastrukture. Cilj paljenja, uništavanja i progona Bošnjaka bilo je zatiranje tragova njihovog postojanja. „Čitav kompleks Careve džamije sa sahat kulom, musafirhanom, dućanima bio je pretvoren u parking prostor“ uz ostalo naglasio je predsjednik IO Medžlisa IZ Stolac Orhan Tikveša. On je delegaciju upoznao i sa aktuelnim poslovima Islamske zajednice naglasivši pri tome kao posebnu vrijednost da su lični odnosi među građanima Stoca različitih nacionalnosti na izuzetno velikom nivou a da razlike i trvenja isključivo iniciraju politički krugovi. „Mislim da je to, prije svega, zasluga muslimana Bošnjaka koji su se vratili jer u su se pokazali otvorenim za komunikaciju i suživot. Nismo ostali u grču rata i nismo dozvolili da mržnja zatvori ljudima srce da ne mogu s drugim ljudima raditi i družiti i to je ono što nam daje nadu“, istakao je Tikveša.

Sličica Želim Print

Salmir Kaplan jedan od čelnika „Inicijative za Stolac“ koja je na proteklim lokalnim izborima pokazala izuzetno visok stepen organiziranosti bošnjačkog naroda goste je detaljnije upoznao sa političkim i ekonomskim prilikama u ovom gradu i planovima daljeg razvoja. „Nažalost, još uvijek nam Islamska zajednica dođe kao alternativna općina. Nama načelnik općine ne da naša puna prava. Kad se dijele stipendije iz općine od 41 stipendije 1 za naše dijete a 40 za Hrvatsku, iako je omjer po biračkom spisku 60 naspram 40“, kazao je Kaplan dodavši kako broj od 6.000 Hrvata na biračkom spisku fiktivan i kako ne odgovara faktičkom stanju. Kaplan je goste detaljno upoznao i sa tokovima posljednjih lokalnih izbora o čemu se pred Osnovnim sudom u Čapljini još uvijek vodi sudski proces. Informirao ih je o angažmanu goraždanske firme „Prevent“ koja je već pokrenula jedna program proizvodnje gdje je uposleno oko 50 ljudi, te istakao kako će se ti programi širiti i broj uposlenika povećavati. „Mi smo ovdje uspjeli jer smo nastupali jedinstveno. Sve probosanske stranke su djelovale jedinstveno i onda nam je bilo lakše artikulirati političke stavove. To je doprinijelo i na relaksaciji odnosa među članovima različitih političkih partija. Sad ljudi ulaze u dućane, kafane čiji vlasnici nisu njihova politička opcija. I to smatramo jednom od najvećih pobjeda. Projekat nismo doveli do kraja ali smo u tom smislu značajno iskoračili“, zaključio je Kaplan.

 

Otvorena konferencija o porodici

Otvorena konferencija o porodici

April 18, 2018

Jutros je u Sarajevu počela jednodnevna konferencija „Roditeljstvo – podrška i izazovi“ koju pod pokroviteljstvom reisu-l-uleme Husein ef. Kavazovića organizuje Uprava za vjerske poslove u saradnji sa Kantonalnom javnom ustanovom „Porodično savjetovalište“.

Konferencija: Od 1945. do 1990. godine oduzeto najviše vakufa

Konferencija: Od 1945. do 1990. godine oduzeto najviše vakufa

April 18, 2018

Vakufska direkcija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Međureligijsko vijeće Bosne i Hercegovine danas su u Sarajevu organizirali regionalnu konferenciju „Restitucija imovine – iskustva, mogućnosti i rješenja“. Konferencija je održana u okviru manifestacije „Dani vakufa u BiH 2018. godine“.

Sastanak sa imamima koji obavljaju imamski poziv u kazneno-popravnim zavodima

Sastanak sa imamima koji obavljaju imamski poziv u kazneno-popravnim zavodima

April 17, 2018

Uprava za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice u BiH 17. aprila je organizirala radno-konsultativni sastanak s imamima koji obavljaju redovne ili povremene imamske dužnosti u kazneno-popravnim zavodima i pritvorskim jedinicama

Stranica 208 od 844

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine