digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg
Priključi se za RSS feed
Odgajati mlade za uspjeh - Imaš li cilj u životu?

Odgajati mlade za uspjeh - Imaš li cilj u životu?

April 08, 2018

Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti? (El- Mu‘minun, 115.)

Uzvišeni Gospodar, u spomenutom ajetu, navodi nas na zaključak da naš život na ovom svijetu, nije bez svrhe i cilja. On ima razloge svoga postojanja koje svaki pojedinac i zajednica trebaju otkrivati, i u duhu božanske volje, osmišljavati. Stoga je nedopustivo da život svedemo na puko preživljavanje i razmnožavanje, što je odlika animalnog svijeta, već naš život moramo osmisliti i oplemeniti uzvišenim ciljem.

Mladost je najdragocijenija faza u našem prolaznom životu. Mladost je ujedno i najljepši period u životu čovjeka. Djetinjstvo je zdravo ali nedovoljno razumno. Starost je mudrost, ali bez mladalačke snage i ambicija. Jedino doba u kojem su sjedinjene sve te osobine: polet, snaga, ambicioznost i pamet, jeste mladost. Zbog toga, nije čudo što islam potencira mladost kao najdragocjeniji i najkreativniji period u čovjekovom životu. Zbog toga nas je Vjerovjesnik, s.a.v.s., bodrio da iskoristimo život prije smrti, mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, slobodno vrijeme prije zauzetosti i imanje prije neimanja.

Da bi smo spremno dočekali taj period nužno je na vrijeme pripremiti se za njega, ili bolje rečeno, nužno je osmisliti ga. Da bi se to postiglo važno je odrediti jasan cilj u životu. Jer život bez cilja je život bez smisla.

 

Imati cilj – to se uči

U nekim naprednim zemljama Zapada, od prvog razreda, djeca imaju sedmični čas na kojem se uče određivanju cilja u životu, iako ona još nisu svjesna tih aktivnosti, ipak se postepeno privikavaju na razmišljanje i traganje za tim, tako, bitnim principom u životu. Zato u odgoju djeteta, roditelji treba da pažljivo preispitivaju njegove sklonosti, hobije i ambicije i na osnovu toga pomažu mu da odredi cilj u životu. Tako se da osobi da upravlja životom, a ne da život upravlja i gospodari njime. Sramota je, posebno, za mladog čovjeka, da nema cilj u životu. Mladiću i djevojko, stalno se preispituj šta su ti ciljevi u životu? Zbog čega živiš na ovom svijetu? Da li živiš samo kako bi jeo, pio, spavao, uživao i nakon toga umro, ili živiš zbog nečeg drugog. Završiš školu i fakultet, dobiješ posao, stekneš imetak, oženiš se, dobiješ djecu i sve tako dok ne umreš. Je li razumno samo zbog toga živjeti?

Susrećemo mnoge ljude koji žive i umiru a da ne znaju zbog čega su stvoreni. Je li razumno da glavna briga djevojke bude kako će što ljepše izgledati i dopasti se svome mladiću? Je li opravdano da životni cilj mladića bude samo uljepšavanje, uživanje u raznim provodima, luksuznim automobilima... Ibrahim bin Edhem, poznati pobožnjak i mistik, potjecao je iz kraljevske porodice, a u mladosti je, ponekad, pokazivao znake oholosti. Jednom je uzjahao na svog konja kako bi jurio gazele, kad iznenada neki stari čovjek uhvati njegovog konja za uzdu i reče: „Ibrahime, zar si zbog toga stvoren? Je li ti to naređeno“, tj. jesi li stvoren da bi se igrao i oholio?

 

Imati cilj - put ka Allahovom zadovoljstvu

Postoji više vrsta ciljeva. Mogli bi smo ih podijeliti u tri vrste: negativni ciljevi, pozitivni, ali prolazni ciljevi i trajni, ambiciozni ciljevi. Nas ovdje interesuju trajni - pozitivni ciljevi. Oni se ogledaju u tome da čovjek svim svojim djelatnostima nastoji postići zadovoljstvo Božije. Jer svrha čovjekovog postojanja na ovom svijetu jeste spoznaja i poslušnost Uzvišenom Gospodaru kako bi zadobio to zadovoljstvo. U Kur‘anu se kaže: „Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.“ (Ez-Zarijat, 56.) Poslušnost i robovanje Allahu Uzvišenom, ne znači neprestano provođenje vremena u ibadetu i distanciranje od blagodati ovog svijeta. Vjernik u Allaha može, s ispravnim odnosom prema ovom svijetu, uživati kao i onaj kome je ovaj svijet smisao života i konačni cilj. Primjerice, bogat musliman opravdat će svoje bogatstvo ako, nakon što obezbjedi lagodan život, brine i o potrebama drugih ljudi, pomaže i afirmira islam kao apsolutnu istinu datu ljudima. Novac utrošen na takav način je svojevrsni ibadet. Kada su novinari upitali jednog mladog, uspješnog, fudbalera: „Šta ti je najveća želja u životu“, on im je odgovorio: „Da uđem u Džennet“! „Mi te pitamo o željama u životu“, a on je ponovo rekao: „Da, moja je životna želja da uđem u Džennet!“ Novinari nisu mogli da shvate njegov odgovor pa je jedan od njih dodatno upitao. „Zašto onda igraš fudbal?“, a on je odgovorio: „Igram fudbal kako bih zaradio dosta novca. Njime ću obezbjediti svojoj porodici pristojan život i trošiti, ga na Božijem putu i tako zadobiti Božije zadovoljstvo i ući u Džennet, inša-Allah. Uz to želim postati svijetli primjer. Kada mladi ljudi vide uspješnog sportaša koji je moralan i lijepo se odnosi prema ljudima, pokoran je Allahu, povest će za sobom mnoge od njih. Za to ću imati nagradu svih onih koji se budu ugledali na mene.“

Bez velikih ambicija i jasnog cilja nema ni velikih rezultata ni velikog čovjeka. Jedna mudrost kaže: „Budi čovjek koji vrijedi hiljadu ljudi, ali ako to ne možeš postići onda bar budi čovjek, a nemoj biti pola čovjeka.“ Mladiću, nemoj se ponositi samo svojim mišićavim tijelom, svojom frizurom ili obrijanom glavom, lancima oko vrata i naušnicama, ponosi se brojem stranih jezika koje govoriš i brojem fakulteta koje završiš. Ponosi se svojim moralnim životom i djelima koja uradiš za svoj narod, vjeru i zemlju u kojoj živiš. To je ono što će te učiniti bliskim dragom Bogu i vrijednim pomena u kasnijim generacijama. Izdigni se iz mizerne prosječnosti. Zacrtaj sebi cilj i budi ustrajan u njegovom ostvarenju. Samo osobe s jasnim ciljem i velikim entuzijazmom uspijevaju nadići okvire konvencionalne sredine. Sultan Mehmed Fatih, rahimehullah, osvojio je Konstantinopolj sa 23 godine života. Kažu da je sa 15 godina, često jahao konja i ulazio u more, a drugi su ga vraćali. Znao je da se do Konstantinopolja može doći jedino morem. To je bio njegov trening i priprema za ostvarenje njegovog životnog cilja. Nakon osam godina, osvojio je taj grad, zato što mu je taj cilj uvijek bio pred očima.

Kada je imao 14 godina, imam Buhari je prisustvovao jednom naučnom skupu na kojem je slušao dvojicu učenjaka kako se jadaju na pojavljivanje hadiskih zbirki u kojima su se izmiješali lažni hadisi sa vjerodostojnim. Molili su od Allaha da se pojavi neko ko će to sistematizirati i napisati zbirku vjerodostojnih hadisa. Mladi Buharije je u sebi rekao: „Ja ću to učiniti, inša-Allah“! Kasnije je napisao hadisku zbirku Sahih koja sadrži samo vjerodostojne hadise. To njegovo obimno i kapitalno djelo, poslije Kur‘ana časnog, smtra se najvažnijim izvorom u islamskom učenju. Do tog cilja dospio je marljivošću i upornošću. U njegovoj sobi noću je uvijek gorjela svijeća pored koje je bilo pero i papir. Znao je ustajati i po dvadeset puta radi određenih zabilješki koje su mu na um padale. To su bili ljudi čvrste volje i velikih ambicija.

Brate i sestro, djevojko i mladiću, i tvoje namjere će postati čvrste ako u srcu budeš imao velike ambicije i ciljeve. Neka te Uzvišeni na tom putu pomogne!

 

Fridrih Niče, Muhamed Arkun, Ziaudin Sardar

Učimo li, stvarno, iz prošlosti?

April 08, 2018

U predavanjima, vazovima za muslimane nerijetko se postavljaju teze, da su u slavnoj prošlosti dobri i pobožni vladari bili na čelu ummeta, a njihovi podanici su bili primjeri dobrih i smjernih vjernika koji su kao takvi zaslužili takve halife, a halife i vladari su opet upravljali sretnom zajednicom. Da li se može kazati da nepristrasno i realno pristupaju vlastitoj prošlosti, kritički i što je još važnije samokritički analiziraju pojedine povijesne osobe, ako muslimanske historiografije najčešće bilježe kako su, ulema i vjerski učenjaci su savršeni primjer bogobojaznih i skromnih duhovnjaka obdarenih  „morima“ i „okeanima“ znanja, u čiji autoritet ne smije biti ni malo sumnje i čija mišljenja, fetve, izreke i opaske su bezvremenske vrijednosti? Koliko je istine u ovakvom predstavljanju povijesti halifa? Koliko takva, pa skoro savršena povijest koja se među muslimanima prenosi s koljena na koljeno doista odgovara stvarnim povijesnim činjenicama i istinama?

 

Iluzije o muslimanskoj državi

Objektivnim i nepristrasnim pristupom isčitavanju povijesti halifa da se zaključiti kako slika te slavne prošlosti i slavnih halifa i vladara umnogome ne odgovara stvarnome stanju i događajima. O jedinstvu islamskog svijeta i ummeta koji su obilježili skoro cjelokupnu povijest muslimana, sagledavajući historijske izvore, malo se traga može naći. Povijest hilafeta je ustvari  bila vrlo često povijest nemilosrdne borbe za vlast, moć i dominaciju ponajčešće između najbližih srodnika. Krenimo redom od samoga uspostavljanja hilafeta.

00Sličica Želim Print

Period hilafeta je trajao od godine Poslanikove smrti 632. godine pa sve do njegovog ukidanja 1924. godine. U periodu od 1292.  godine na tron hilafeta smijenilo se 92 halife i sultana. Period pravednih halifa (hulefai rašidun) koji se i danas pominju u hutbama kao uzor pravednosti, a u koje se ubrajaju prva četvorica halifa i to Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija je trajao ukupno 29 godina. Veliki broj povijesničara ali i učenjaka u pravedne halife ubraja i Omera Ibn Abdulaziza čiji period hilafeta također ulazi u ovaj ukupni broj. U kakvoj atmosferi i društvenom kontekstu je bio period za vladanja prvih halifa jasno govori podatak i činjenica o završetku vladavine svakoga pojedinačno. Samo prvi halifa i nasljednik Božijeg Poslanika hazreti Ebu Bekr je umro prirodnom smrću nakon dvije kratke godine vlasti. Halifa Omer je ubijen, Osman ubijen, Alija, također, ubijen kao i kasniji vladar Omer Ibn Abdulaziz.

Istorija hilafeta nakon toga je istorija borbi za preuzimanje ili očuvanje prijestolja koja se odvijala između suprostavljenih porodica, grupa i plemenskih zajednica. Emevijska dinastija dala je četrnaest halifa koji su vladali ukupno devedeset godina, satrana je u krvi i pokolju onako kako je i sama uspostavljena  i zamijenjena Abasijskom. Jedan jedini princ emevijske dinastije Abdurahman I sa svojim maloljetnim bratom je uspio da se spasi masovnog pokolja i istrebljenja porodice te izbjegne na Iberijski poluotok, Španiju gdje će kasnije utemeljiti paralelni hilafet koji je kao takav egzistirao skoro 800 godina.

Nasljednici Emevija u Damasku, kasnije u Bagdadu uspjeli su  da se na čelu hilafeta zadrže mnogo duže, nekih pet stotina godina i dali su ukupno 37 halifa. I abasijski hilafet je okončao kako je i uspostavljen u pokoljima i krvi razjarenih mongolskih i tatarskih hordi, a kasnije u potpunosti zamijenjen od strane Seldžuka i Osmanlija. Osmanlije će najduže nositi baklju hilafeta, a naziv halife, zapovjednika vjernika promijenut će se u sultan. U toku  700 godina vladanja izmijenut će se ukupno 37 sultana i njihova vladavina će biti nasilno ukinuta 1924. godine. Višestoljetnu vladavinu sultana obilježit će česti sukobi među pretedentima na prijestolje. Najbliži članovi porodice, koji bi eventualno bili prijetnja vlasti bili su uklanjani. Ubijanje muških nasljednika, a u korist jednog izabranog od strane sultana, zabilježeno je kao filicid ili ubijanje vlastitog djeteta. Bratoubistva ili fratricid je praksa također bila raširena. Historičari bilježe kako je sultan  Mehmed III (1595-1603) prilikom preuzimanja prijestolja dao pogubiti devetnaestoricu svoje braće. Gotovo u pravilu bi se uvijek isposlovala dozvola ili fetva šejhul islama ili nekog drugog visokog vjerskog autoriteta, kako bi se umirila vlastita savjest ili pak prigovori javnosti. Pod izlikom spriječavanje nereda (fitne) i podijele vlasti, javno dobro i interes dinastije i umeta vršena su višestruka pogubljenja.

Preko 63 posto halifa i sultana umrli su nasilnom smrću, ubijeni u međusobnim spletkama i borbama za vlast i moć. Ne samo da su vršena pogubljenja potencijalnih pretendanata na prijesto, u tim borbama i previranjima nisu bile pošteđene ni najviše svetinje muslimana, pa je tako čak i sama Kaba više puta bombardovana i rušena.

Postavlja se pitanje zašto muslimani danas na takava način idealiziraju svoju prošlost. Zašto se povijest halifa posmatra samo kroz ružičasto-romantičarske naočare nedostižnog savršenstva, koje kao da je skoro nemoguće više dosegnuti? Ozbiljan pristup povijesti zahtijeva objektivnost, tačnost, preciznost i što je vrlo važno, a kod velikog broja muslimanskih autora se ne može primjetiti, jeste individualistički pristup izučavanju povijesti. Povijest hilafeta biva idealizirana, i što se više vraća u povijest hilafeta on je za toliko savršeniji i bolji. Svaka kritika njihovoga upravljanja javnim poslovima, njihovog odnosa prema vjeri, ulemi, kritičarima njihove vladavine se izričito zabranjuje.

Istrajavati na tom i takvom  povijesnom identitetu njemački filozof Fridrih Niče  (Last der Vergangenheit, Teret prošlosti) poredi čak sa smrću, jer vraćajući se stalno u prošlost u stvari vraćamo se  identitetu mrtvih.

Ono što je danas jako primjetno, u muslimanskim društvima  jeste ne selektivna hiperprodukcija istorijografije, gdje se objavljuju  svakodnevno i u neograničenim količinama,  biografije svake iole istaknutije povijesne ličnosti i sve uglavnom samo u pozitivnom svjetlu bez i jedne mrlje u biografiji , a to je po Ničeu ništa drugo nego zamagljivanje prošlosti, a kojoj se onda kao takvoj ne može objektivno pristupiti. Dolazi se u stanje da se objavljuje i piše  mnogo više nego se čita i isčitava.  Smatra se kako se  problemi današnjice i modernih društveno političkih uređenja  mogu  riješiti samo na način povrataka na način i ugledanja na primjer halifa prve i potonjih genracija. Često se čuju vapaji: “Eh, da je sada jedan hz. Omer na vlasti, ili Harun El Rešid, sultan Mehmed Fatih” i slično.

 

Kako je i kada nestala kritika i samokritika povijesti u muslimanskim društvima?

U potrazi za odgovorom na ovo pitanje Muhamed Arkun će ustvrditi kako je ta kritika kod muslimana ugašena zabranom prve racionalističke škole mišljenja u islamu (škola mu tezila ) i njihovim uklanjanjem sa društvene scene u prvim stoljećima islama, kako i potonjim takozvanim zatvaranjem vrata idžtihada, odnosno prestanka  novih promišljanja kako vjerskog tako i društvenog diskursa. Dobrim dijelom opravdano Ziaudin Sardar u svoj oksfordskoj studiji islama o kritičnom muslimanu (Ziauddin Sardar, Critical Muslim) navodi da tokom povijesti, a što je slučaj i danas u mnogim muslimanskim društvima, kritičari su bivali uglavnom uklanjani i progonjeni. Sardar također zastupa i stav kako je kolonizacija muslimanskih zemalja umnogome utjecala na potiranje modernog kritičkog duha kod muslimana. Pogledamo li samo ovlaš stanje ličnih sloboda u većini današnjih muslimanskih zemalja jasno se vidi kako su te slobode vrlo skučene i ograničene čak posebno prema intelektualcima i misliocima ili pak kritičarima društva gdje je većini onemogućen neovisan rad i djelovanje. Najviše ih je izbjeglo iz vlastitih zemalja i potražilo utočište na zapadu gdje mogu slobodno živjeti i raditi.

Poslovica kako je istorija učiteljica života, gubi na svojemu značenju i istinitosti i na taj način istorija postaje jednostran, loš i neobjektivan savjetnik u životu. Bježeći u savršenu prošlost, a koja to nije, identificirajući se samo sa savršenim vladarima, a koji to nisu, bit će uvijek kamen i zapreka o koju se spotiču nove misleće generacije, jer im se ne dozovljava bilo kakav iskorak u slobodu misli i individualnosti, a koja bi sama po sebi izrodila nove, kreativne ideje i napretke.

 

Nena Džemila voli vjeru, praktičar je i sa radošću čita Preporod i bez naočara

Čelić - Džemila Hamzić (1924.) najstariji čitatelj Preporoda

April 08, 2018

„Da ti kažem, ja kupujem Preporod mami“. Rekao mi je ovo Džemal Hamzić iz Koraja. Godinama je on redovan preplatnik na Preporod i svake godine se prvi prijavi, iako je svoj rodni kraj Koraj morao napustiti sa svojom porodicom u junu 1992.godine. Njih osam članova iz ove porodice, zajedno sa još oko 120 Korajaca, Srbi su pokupili u autobuse i odveli ih u Ugljevik. Bili su tu 24 sata i vele, nisu mučili niti matletirali. Neki od njih su prebačeni u logor Batkovići ( ni dan-danas nisu pronađeni), a Hamzići su prebačeni za Teočak, gdje ostaju oko 70 dana, potom Goduš, Tuzla i Vražići. Boraveći u Vražićima 1995.g. umire im Džemilina mati, a dolaskom u Čelić, umire Džemilin suprug Omer. Nena Džemila voli vjeru, praktičar je i sa radošću čita Preporod i bez naočara. Boravio sam u posjeti kod nene, pa mi ona pokazuje da je za sina Džemala ostavila nekoliko brojeva Preporoda, kad bude imao vremena da ispuni križaljke. Želeći neni lijepo zdravlje, čestitao sam joj na želji za čitanjem i tako finim vidom.

00Sličica Želim Print

Mahmoud Darwish, tokom posjete Sarajevu 2008. godine

Mahmoud Darwish dvije značajne desetogodišnjice

April 08, 2018

Ove 2018. godine navršavaju se dvije značajne desetogodišnjice vezane za znamenitog palestinskog, arapskog i svjetskog pjesnika Mahmouda Darwisha (Mahmud Derviš, 1941-2008). Naime, Mahmoud Darwish je umro u augustu 2008. godine, u bolnici u Hjustonu (Teksas, SAD), gdje je bio podvrgnut kompliciranoj operaciji srca. Ljubitelji palestinske, arapske i svjetske poezije ove 2018. godine će obilježiti desetogodišnjicu od smrti ovog slavnog pjesnika i književnika.

Teško je naći drugog palestinskog ili arapskog pjesnika Darwishova doba koji je prodorno kao on svojim pjesništvom tako snažno opisao sudbinu “izgnanstva“, “prognanog čovjeka“ ili “prognane ljudske egzistencije“. Pjesnik Mahmoud Darwish je svojim pjesništvom posvjedočio ne samo svoju pjesničku i književnu veličinu, već i svoje ljudsko dostojanstvo koje služe uzorom za pjesnička i književna divljenja kasnijim pokoljenjima.

00Cijeli tekst

Upravo je Darwishova pjesnička riječ bila razlogom da je ovom palestinskom pjesniku uručena prestižna nagrada “Bosanski stećak“ u maju 2008. godine (samo tri mjeseca prije Darwishova preseljenja na Bolji svijet). Naime, 47. Sarajevski dani poezije su te 2008. godine bili u znaku ovog palestinskog pjesnika, velikana Mahmouda Darwisha! On je tada posjetio Sarajevo, uručena mu je nagrada “Bosanski stećak“, recitirao je svoje pjesme, družio se sa bosanskohercegovačkim pjesnicima, kao i pjesnicima iz drugih zemalja koji su bili gosti na ovoj uglednoj književnoj manifestaciji glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Napomenimo na kraju ove skromne bilješke da je predsjednik Organizacionog odbora 47. Sarajevskih dana poezije bio Hadžem Hajdarević a predsjednik Programskog savjeta bio je Stevan Tontić.

Muhamed Ćurovac, tadašnji generalni sekretar Društva pisaca Bosne i Hercegovine, zadužio me da sa arapskog jezika prevedem besjedu Mahmouda Darwisha, koju je on pročitao na samoj ceremoniji dodjeljivanja “Bosanskog stećka“ u maju 2008. Prijevod ove divne Darwishove besjede uradio sam sa velikim zadovoljstvom.

U znak velikog poštovanja prema rahmetli Mahmoudu Darwishu, kao i u znak podsjećanja na ove dvije desetogodišnjice, objavljujemo ovu Darwishovu besjedu (Autopoetic Confessions), sa faksimilima njezinoga arapskog originala.

 

Ulema i imami koji se ne zaboravljaju

Ulema i imami koji se ne zaboravljaju

April 08, 2018

„A ko ljepše kazuje i govori od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini, kaže i svjedoči: „Ja sam doista musliman!“ (Kur’an, 41:33).

Ulema, imami, hatibi, muallimi i intelektualci su svjedoci istine u islamu, ukoliko ne žele da učine izdaju misije života, imperativno trebaju kazivati i svjedočiti Allahovu riječ, živjeti Poslanikov Sunnet u granicama mogućnosti i biti primjer ljudima u životu. Ukoliko ulema, upravljači - funkcioneri i bogataši iznevjere misiju života, narodu nema selameta. Zato, izuzetni ljudi, alimi, intelektualci, teoretičari, učitelji, državnici koji ostavljaju vrijedan i vjerodostajan trag u vremenu i prostoru su ljudi vizije, volje, energije i uspravnog hoda u onom i za ono što vrijedi. Da život nije samo puko fizičko trajanje i obitavanje, nego da je život u konzistentnom, konzekventnom i komplementarnom smislu istovremeno i etika poziva, etika odgovornosti, etika ideje, izazova, misije, poslanja i zadatka u činjenju univerzalnog, posebnog i pojedinačnog dobra i sprječavanju univerzalnog, posebnog i pojedinačnog zla i etika poziva za spas života na oba svijeta i etika vrijednosti, svrhe, cilja i smisla, svjedoče svi sveti spisi i životi svih Božijih poslanika i vjerovjesnika i vjerodostojnih ljudi koji su istovremeno imali snagu duha i karaktera i uspravan hod na Putu približavanja Allahu, slijeđenju Poslanika i udaljavanju od šejtana i kufra.

Bili imami u džematima, a hodže u Bosni i Hercegovini

Prema sjećanju i subjektivno, prema ličnom izboru, a opet ne nasumice - ovdje ću navesti imena samo nekih muderrisa, alima, imama, hatiba i muallima, sve merhuma od Sarajeva, preko Ilijaša, Breze, Vareša, Kaknja, Kiseljaka, Zenice do Zavidovića:

Husein ef. Đozo, Kasim ef. Dobrača i Ahmed ef. Smajlović koji su poslije smrti Handžića tri najpriznatija i najpoznatija alima u bošnjačkom narodu od 1950. do 1990. godine. Hafiz Mahmut Traljić, dika Sarajeva, prvi saradnik Handžića i Dobrače, bio je živi, hodajući leksikon za literaturu, časopise i novine o islamu i muslimanima i muhaffiz desetina hafiza. Hafiz Smail Fazlić, sastavljač zbirke dova, muhaffiz nekoliko hafiza i naučio je nepismenog Asima Pušinu Kur’an napamet direktno sa usta na usta. Muderrisi, hafizi u Gazijinoj medresi Ibrahim ef. Trebinjac, Kjamil ef. Silajdžić, Fadil ef. Fazlić i Sinaudin ef. Sokolović desetljećima su bili najpoznatiji i najpriznatiji hafizi u BiH. Prva trojica napisali su tedžvide, Trebinjac i Silajdžić i „Uvod u Kur’ansko pismo“, a Sokolović je iz ahlaka i fikha napisao pet skripti. Profesor Kasim Hadžić napisao je devet skripti iz akaida i povijesti islama i najmanje hiljadu tekstova i novinskih članaka. Uz profesore Ibrahim-ef. Imširovića, Kasima Dobraču i Ahmeda Smajlovića, Rešid ef. Bilalić je u punom smislu bio pravi i klasični profesor akaida u Medresi. Kao izuzetno obrazovan i načitan znao je mnoge Makove i Ćatićeve pjesme napamet. Sekretar Rijaseta, pravnik i odličan karia, Muhamed ef. Salkić čitav život bio je lojalan i pouzdan oslonac Islamskoj zajednici. Govoriti i pisati o organizaciji i sadržaju islamskog života na području: Ilijaša, Breze i Vareša bez ključne uloge glavnih imama Muhamed-ef. Radončića, Kasim ef. Mašića, Muhammed-ef. Hadžibaščauševića, kao i hafiza Mustafa-ef. Mujića u Kiseljaku i Hasan-ef. Ljevakovića u Zenici bilo bi krivo predstavljanje. Sve su to stubovi, autoriteti, ljudi sa vjerskom i misijskom identifikacijom, građanskom posvećenošću, građanskom vrlinom, građanskom dispozicijom koje odlikuje vizija, nada, pouzdanje, sigurnost, organizacione sposobnosti, efektivnost, efikasnost, inkluzivnost, taktičnost, mudrost, pravovremenost, povjerenje, primjerenost, postupnost u radu, ali i saživljavanje i identifikacija sa prirodom, okolinom, zemljom, narodom, društvom i državom, posebno sa mjestom ili gradom u kome se radi i živi. Ko imalo ima uvida u vjerski život zna da dovište na Karićima nije bilo zamislivo bez Muhammed ef. Hadžibaščauševića, Sulejman-ef. Fišeka, Hamza-ef. Trake, Muhameda Salkića, Jusuf-ef. Omerspahića, Mehmed-ef. Omanovića, Šefika Beganovića, Abdullah-ef. Ganića. Ilahiju Begal-ula su neponovljivo učili Silajdžić i Fišek. Ko bi, ako ga je ikada slušao, mogao zaboraviti Šefik ef. Beganovića i njegovo učenje ilahije Ja men kada? Profesor Nijaz Šukrić je između ostaloga, počeo unositi filmove o islamu u džamije. Učenici Abddullah-ef. Ganića prelazili su mihrab, predvodili džemat i od šale polagali medresu, kada su vjerski predmeti u pitanju. Ista je stvar sa onima koji su učili pred hafizom Mujićem, Kasimom Mašićem i Munirom ef. Spahićem. Koliko je bio iskren, srčan, hrabar, odvažan i pošten Esad ef. Karalić? Imami Arif ef. Hodžić, Fuad ef. Pašalić, Azem ef. Čelenka, Himzo ef. Čelenka i Sidik ef. Ahmetspahić su svojom blagošću, strpljivošću, darežljivošću, empatijom, altruizmom, upornošću - loženjem vatre u mektebima i edebom osvajali srca i duše polaznika. Salih ef. Čolaković, Zuhdija ef. Adilović i Rasim ef. Zilkić su doslovce sagorijevali u predanosti na vjerskoj pouci. Mora se podvući, da su ti imami imali sezonske plaće, da su bili bez socijalnog, zdravstvenog i penzionog osiguranja, da do 1970. godine nije bilo ni ilmihala ni sufara, čak ni Kur’ana, a kamoli planova, programa, pedagogija, andragogija, didaktika i vjeronauke u školama, ali oni su imali rezultate. Sulejman ef. Husika, generacija Omera Nakićevića i Safeta Tokića je gazinovac u punom smislu. Ko može zaboraviti i preskočiti hafiza Omerbegovića koji je držao Moštre i vjersku pouku na nivou Kasim ef. Mašića. Zaboraviti „visočkog Husarija“, znalca arapskog jezika koji je dopro do Australije, snažnog, plemenitog i društvenog Asim-ef. Aždahića može onaj ko nema empatije i simpatije prema ljudima. O muderrisu Derviš-ef. Spahiću, koji je 12 godina održavao medresu u rodnom selu Pojske puno se zna. Koliko je bio od imana, ahlaka, iluma i alema to mu priznaju i oni koji se nisu s njim slagali. Gazinovac, hafiz, alim koji je sam bez muhaffiza završio i položio hifz i za dvije godine vandrednog studija Orijentalistiku, po mnogo čemu boem koji nije zapao u poroke, Fuad ef. Subašić po svemu je bio orginalan i autentičan imam u Zenici. Po srčanosti, odvažnosti i neustrašivosti pred Partijom i Udbom za Salih-ef. Gračića se može kazati - čovjek zvani hrabrost. On je bio imam u Topčić Polju, a njegov zatvorski prijatelj Himzo ef. Čelenka u Doglodima – Šerići. Himzo ef. je u svom džematu imao više zlatnih vakifa za Islamski fakultet od bilo kojeg drugog medžlisa izuzev Sarajevskog. Po broju polaznika vjerske pouke i po sadržaju vjerskog života njegov džemat je pokrivao jedan manji medžlis. Hasan-ef. Ljevaković, glavni imam u Zenici bio je sjajan organizator, i u vrijeme dok je vodio zenički medžlis, Hasan ef. je pokrio stalnim imamima, punktovima vjerske pouke, makar sa tri vakta namaza u džematu i redovnim seminarima za imame. Sujutiju i islamske klasike čitao je bez rječnika. Uz hafiz Mahmuta najbliži je prijatelj Dobrače. Najviše potrebnih praktičnih stvari o imamskom poslu sam naučio od Hasan-ef. Ljevakovića. Ovdje ću spomenuti još i Muhameda ef. Efendića, te Abdurahmana ef. Hukića, koji je bio jedan od najostvarenijih funkcionera u Rijasetu u periodu poslije II Svjetskog rata.

Zaslužuju više od zaborava

Uzrok i razlog za ovaj tekst je dubinski i općeljudski, a neposredan povod preseljenje na Ahiret kolege - imama Hamze ef. Trake. Rođen prije 84 godine, 1934. godine u selu Smršnica kao jedno od 14 djece, 9 braće i 5 sestara Hamza ef. je ispustio svoju plemenitu dušu u nedjelju, 11. februara 2018. godine ujutro u 5 sati. Čitav radni vijek bio je imam, muallim i hatib na terenu Vareša - džemat Seoci, Kaknja- Tršće, Travnika- Pode i Visokog- Arnautovići. Pamtim ga po Trću, gdje je bio imam 13 godina. Poznavao je, ne samo svakog džematliju, nego i sve stanovnike tog mjesta i zaselaka. Njegovi učenici su ulazili u mihrab. Narod ga je neizmjerno volio, poštovao i cijenio. Zajedno sa Jusuf-ef. Omerspahićem, Mehmed-ef. Omanovićem i Šefik-ef. Beganovićem redovno je bio na: Karićima, Ajvatovici, na Buni, otvorenjima džamija i mevludima. Zato su oni bili imami u džematima, a hodže u Bosni i Hercegovini. Konzekventno tome, njegovoj dženazi, prisustvovalo je blizu tri hiljade insana - duboko impresivna slika koja se ne zaboravlja. Neka mu Allah podari Džennet, a porodici i prijateljima sabur.

Kada bih navodio sva imena i prezimena, koji ne zaslužuju zaborav, to bi zauzelo koju stranicu u „Preporodu“. Umjesto toga zamolio bih svakog čitaoca da se merhuma sjeti učenjem Fatihe.

 

Stazama bosanskih vitezova

Stazama bosanskih vitezova

April 08, 2018

O primjerima nesebičnog zalaganja aktivista i volontera bošnjačkih džemata, kulturnih udruženja i asocijacija u dijaspori mogle bi se zasigurno napisati podebele knjige i studije. Članovi džematskih odbora svakodnevno ulažu svoje slobodno vrijeme, znanje, različite vještine i novac kako bi osigurali uspjeh i napredak zajednice kojoj pripadaju. Vrijedne poput pčelica, ne žudeći za posebnim priznanjem niti zahvalom, ove dobre duše konstantno doprinose boljitku zajednice u različitim domenima, snaženju bratskih i prijateljskih odnosa među pripadnicima džemata, organiziranju različitih vjerskih i kulturnih aktivnosti, obilježavanju značajnih datuma iz naše historije, promovisanju istine o agresiji na BiH, predstavljanju bošnjačke tradicije i kulture na najljepši način, skupljanju sredstava za različite projekte, lijepom prijemu musafira i gostiju, razvijanju odnosa sa drugim udruženjima i institucijama u državama privremenog, a sve više i stalnog, boravka. Dobro upućeni poznavalac prilika i aktivnosti bošnjačke dijaspore složit će se sa konstatacijom da je njena pomoć domovini u različitim oblastima od neprocjenjivog značaja.

Brojni su primjeri inspirativnog djelovanja aktivista i volontera, žena i muškaraca, koji drage volje drugima daju najljepše plodove svojih duša i ruku. Takav je primjer aktivista iz džemata Ženeva koji su svoje djelovanje u proteklih dvadesetak godina uspjeli uzdignuti na izuzetan nivo. Međutim, iz povelike liste uspješno realiziranih projekata, jedan se posebno izdvaja. Naime, evo o čemu je riječ! Kulturno udruženje Bošnjaka - džemat Ženeva je u saradnji sa Udruženjem „Pravda“ iz Sarajeva izdalo knjigu „Stazama bosanskih vitezova“, iz pera vrsnog autora Avde Huseinovića, kao svoj vakuf i prilog izučavanju skorije bosansko-hercegovačke historije. Djelo sadrži biografije vitezova Armije Republike BiH kojima je posthumno dodijeljen Orden heroja oslobodilačkog rata: Safet Hadžić, Mehdin Hodžić, Hajrudin Mešić, Adil Bešić, Safet Zajko, Midhat Hujdur Hujka, Enver Šehović, Nesib Malkić i Izet Nanić. U knjigu su, također, uvrštene kratke biografije heroja koji se ne zaboravljaju: major Mihajlo Petrović, Hasan Turčalo Brzi, Senahid Bolić Bolo, Ejub Golić, Avdo Palić i Zaim Imamović. Kazivanja o ljudskim gromadama, herojskim podvizima i beskrajnoj ljubavi prema rodnoj grudi i topraku. Kao dodatnu vrijednost djelu, autor je priredio poglavlja o sportistima, herojima-pilotima i avijatičarima Armije BiH, bosanskim heroinama, 7. muslimanskoj viteškoj brigadi, generalu Mehmedu Alagiću kao i važnim datumima i događajima u odbrani od agresije na Republiku BiH. Recenzije potpisuju prof. dr. Senadin Lavić, Avdo Hebib i prof. dr. Džemal Najetović.

Kulturno udruženje Bošnjaka - džemat Ženeva u svome programu djelovanja ima za cilj promovisati univerzalne vrijednosti, baštiniti vjersku i kulturnu tradiciju našeg naroda i pomagati mladim naraštajima da znaju valorizirati istinu i graditi svoju budućnost na pamćenju i opomeni. Prije dvadeset godina, džemat su osnovali Bošnjaci koji su preživjeli četničke kazamate, logore smrti i pakao Srebrenice. U svom djelovanju, rukovodstvo džemata i njegovi članovi na najljepši način praktičnim primjerima pokazuju šta znači pripadnost zajednici vjernika, doprinose razvitku džemata u skladu sa svojim mogućnostima, rade na promovisanju općih interesa i materijalno podržavaju aktivnosti i funkcionisanje zajednice.

00Sličica Želim Print

Projekt „Stazama bosanskih vitezova“ je vakuf i zadužbina džemata Ženeva. Ovo je doprinos njegovog rukovodstva i članstva promovisanju istine o dešavanjima tokom godina agresije na BiH, čuvanju od zaborava hrabrošću i požrtvovanošću ispisanih stranica historije bošnjačkog naroda, afirmaciji slavne borbe, patriotizma i otpora bosanskih sinova i kćeri agresiji, destruktivizmu i ideji mračnjaštva i porobljavanja. Priča o narodnim herojima i bosanskim vitezovima je, zapravo, kazivanje o sudbini jednog naroda koji je slobodi dao prednost nad ropstvom i odabrao svjetlost dostojanstvenog života nad mrakom podaništva. Sredstva od prodaje ove knjige biće usmjerena u fond džemata, čiji je cilj podržati projekte od značaja za naš narod i domovinu. Na kraju, ostaje nada da će junačka djela i herojski podvizi bosanskih vitezova kontinuirano inspirisati sve one kojima je BiH u svojoj šarolikosti vjera i običaja ideja za koju se vrijedi boriti i da će živi nastaviti dostojanstveno nositi baklju istine preuzetu od onih koji su ispunili obećanje dato svome Stvoritelju.

U toku rata Selman je bio zatočenik zloglasnih prijedorskih logora, Omarske i Trnopolja. Nakon što je imao sreću da preživi period proveden u ovim logorima, spas je potražio u Kraljevni Danskoj. U ovoj zemlji živi od 1993. godine.

Prava muslimana su zagarantovana ustavom Kraljevine Danske

April 08, 2018

Prijedorčanin Meho Selman je nastavnik digitalne komunikacije u Danskoj već osamnaest godina. Osim toga, već deset godina obnaša dužnost porotnika u Sudskom vijeću grada Odense,  a uz to  obnaša i dužnost sindikalnog povjerenika za svoje radne kolege zaposlene u biblioteci. Ipak, ono po čemu je Selman posebno poznat u našoj javnosti je činjenica da je od 2013. godine regionalni zastupnik danske Socijaldemokratske partije u Regionu Južne Danske. Na nedavno održanim izborima Selman je ponovo dobio povjerenje građana naseljenih u Regionu Južne Danske, te će i u naredne četiri godine obavljati ovu funkciju.

Pozitivan imidž u danskoj zajednici

Na nedavno održanim izborima za regionalni parlament Južne Danske po drugi put ste osvojili mandat. Da li ta činjenica može pomoći i bosanskohercegovačkim iseljenicima u Kraljevini Danskoj?

Selman: Mandat regionalnog zastupnika u Regionu Južne Danske (Region Syddanmark) i moj nedavni reizbor može se tumačiti i kao jedna lična priča. Međutim, s obzirom na moje etničko i nacionalno porijeklo, neosporno je da se u danskoj javnosti moj javni politički angažman neminovno povezuje i s našom bosanskohercegovačkom zajednicom u cjelosti, na šta sam svakako posebno ponosan. Mnogi od naših bh. sugrađana – posebno mladi – su već stekli pozitivan imidž u danskoj zajednici isključivo svojim trudom i zalaganjem. Međutim, moj politički angažman možda može jednim dijelom utjecati i na imidž naše veoma vrijedne zajednice. Mi smo ovdje dvadeset pet godina, te smo kao zajednica izuzetno poštovani od Kraljevine Danske. Što se tiče mog političkog angažmana, svih ovih godina smatram da do ovoga trenutka bh. građani u Kraljevini Danskoj nemaju niti jednog razloga da se stide moga političkog angažmana, čak naprotiv. U zajedničkim razgovorima s mnogim mojim zemljacima, o političkim istupima u regionalnom parlamentu – kao što je primjerice bio moj glas protiv zabrane nošenja mahrame za muslimanke, uposlenice u regionalnim institucijama – primjetno je zadovoljstvo s mojim dosadašnjim političkim radom. Smatram da bi u ovim i sličnim situacijama i ostali naši građani isto postupili (glasali), ali eto, meni je pripala i čast i odgovornost da u određenom trenutku iza donesenih odluka stoji moje ime i prezime. Ovo je samo jedan od primjera na koji način Bošnjaci, koji su aktuelni u politici, bilo da se radi o Kraljevini Danskoj ili nekoj drugom zemlji, mogu utjecati na stanje u njoj. Stoga je bitno animirati naše sugrađane, kako bi dali svoj doprinos u politici.

Kada govorimo o našoj manjinskoj zajednici u Kraljevini Danskoj često možemo pročitati kako je to jedna od najorganiziranijih zajednica u ovoj zemlji. Na koji način naša dobro organizirana dijaspora može pomoći svojoj domovini Bosni i Hercegovini?

SELMAN: Mi, bh. građani u Kraljevini Danskoj, organizirani smo u nekoliko različitih udruženja i organizacija s bošnjačkim ili bosanskohercegovačkim predznakom. Bez obzira na to da li se radi o udruženjima vjerskog ili nekogog drugog karaktera, mišljenja smo da se na principima otvorenosti, uzajamnog poštovanja i uvažavanja različitosti može dosta učiniti i za nas same ovdje u ovoj prijateljski nastrojenoj zemlji, ali i za našu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Svih ovih godina veliki fokus je bio na humanitarnim aktivnostima, i tako će vjerovatno biti još izvjesno vrijeme, dok god bude onih kojima je pomoć potrebna. Međutim, stasavanjem druge generacije naših mladih, koji su završili danske škole i univerzitete, poželjno je i da pomoć Bosni i Hercegovini promijeni svoj dosadašnji karakter - s humanitarnog na partnerski. Odnosno, da se putem djelovanja naših ljudi u raznim oblastima - primjerice u politici, u danskim firmama, medijima, obrazovnim institucijama - aktivno radi na ulaganju danskog kapitala u Bosnu i Hercegovinu. Na taj način, sasvim sigurno, doći će i do toliko željenih novih radnih mjesta, što je zasigurno najbolji vid pomoći našoj domovini.

Ravnopravnost muslimana

U posljednjih nekoliko godina možemo primijetiti da u evropskim zemljama dolazi do učestalih fizičkih napada na muslimane ili nekog drugog vida segregacije. Ograničava li Kraljevina Danska prava muslimana koji žive u ovoj zemlji?

SELMAN: Prava muslimana i ostalih pripadnika vjerskih manjina u Kraljevini Danskoj su zagarantirana danskim ustavom (Grundlov) u kojem sasvim jasno stoji termin „sloboda religije“ (religionsfrihed). Međutim, nije nikakva tajna da i u Kraljevini Danskoj već dugo vremena postoje nacionalističke partije koje u posljednje vrijeme sve više naglašavaju potrebu izmjene danskog ustava. U međuvremenu, upravo iz ovih partija i krugova koji nisu blagonaklonjeni prema doseljenicima uopće, a posebno ne doseljenicima muslimanskog porijekla, naglašava se kako danski ustav priznaje „slobodu religije“, ali ne i „jednakost između religija“ . Naglašava se također i da je najveća i najdominantnija religija u Kraljevini Danskoj kršćanstvo (pripadnost Danskoj narodnoj luteranskoj crkvi), te da je osnovna zadaća danske države da vodi brigu o svojoj najvećoj religiji iz koje prema istim krugovima i proistječe danski kulturalni identitet. Također, upravo iz ovih krugova i dolaze različiti radikalni prijedlozi o zabrani nošenja muslimanske mahrame, zabrani upotrebe hrane s halal deklaracijom, zabrani obrezivanja muške djece itd. Moje pak mišljenje je da do izmjene danskog ustava neće doći tako ni brzo ni lahko, jer je to prilično kompliciran politički proces. Bh. građani u Kraljevini Danskoj su generalno dobro prihvaćeni u ovoj skandinavskoj zemlji, iako je naša bh. populacija prilično raznolika, ali je primijetno da nema negativnog fokusa na muslimane iz Bosne i Hercegovine, kao što je to slučaj s muslimanskim doseljenicima iz drugih, tipično izvaneuropskih zemalja.

Zbog funkcije koju obavljate u parlamentu Južne Danske, veoma često ste zastupljeni u najčitanijim medijima u Kraljevini Danskoj, koji su upoznati s vašom vjerskom pripadnošću. Da li je ta činjenica ikada utjecala na Vašu političku karijeru?

SELMAN: Niti jednog trenutka nisam primijetio da je moja vjerska pripadnost bila smetnja u mom političkom angažmanu. Čak naprotiv, kada sam prvi put prije četiri godine izabran u Region Južne Danske iz glavnog ureda regiona je stiglo pismo s pitanjem kakav je moj režim ishrane, tj. ako postoji nešto što ne jedem (iz ovog ili onog razloga) da to javim osoblju Regiona, kako bi mi mogli ponuditi odgovarajuću ishranu. I tako je bilo punih četiri godine, a evo i sada nakon reizbora. Nikada ni na svom radnom mjestu u gradskoj biblioteci nisam doživio bilo kakvu vrstu nepoštivanja zbog mog religijskog opredjeljenja i činjenice da sam musliman-praktikant. To su naravno moja lična iskustva, i dakako, uvažavam činjenicu ako neko od mojih sunarodnjaka ima drugačije iskustvo.

Važnost bosanskog jezika

Tokom Vaših javnih aktivnosti primjetno je da osim danskog uvijek koristite i bosanski jezik. Čuvaju li dovoljno Bošnjaci Kraljevine Danske svoj maternji jezik?

SELMAN: Jeste, komunicirajući na društvenim internetskim mrežama sasvim svjesno koristim i danski i bosanski jezik, pošto je puno mojih bosanskih prijatelja koji žive diljem svijeta. Naši domaćini Danci mi nikada nisu zbog toga prigovarali. Što znači da danski građani i danska država ne prave smetnju ako neko želiti učiti svoj jezik. Svojevremeno, kada smo mi stigli u Dansku, danska država je imala politiku obavezne ponude učenja maternjeg jezika, ali je ta politika, zbog već pomenutog antidoseljeničkog raspoloženja, preinačena u dobrovoljan čin unutar samih manjinskih zajednica. Mnogo je Bošnjaka zainteresirano da druga, a sada i treća generacija naše djece nauči bosanski jezik, ali postoji i bojazan da usljed različitih faktora taj proces bude manje učinkovit. Ipak, zajednički se trudimo da očuvamo svoj identitet, te prije svega bosanski jezik, koji je sasvim sigurno njegov stub.

Slobodno vrijeme većinom provodite u Bosni i Hercegovini. Razmišljate li o povratku u svoj rodni Prijedor?

SELMAN: Naravno da jedva čekam slobodne dane kako bih što prije mogao doći u našu domovinu. Odmor mi je uvijek u znaku Bosne i Hercegovine, kao naravno i većini naših sugrađana koji žive u Kraljevini Danskoj. Osim što posjetim naš glavni grad, Sarajevo, uvijek me povuče da navratimo i u rodni Prijedor, uprkos svemu. Mislim da u ovome trenutku nije realno očekivati da će neko uzeti svoje dijete iz danske osnovne škole, gimnazije ili s priznatih danskih univerziteta i vratiti se u Prijedor ili neki drugi bosanskohercegovački grad. Trenutno nažalost nije takva situacija, toga smo svi svjesni, što ne mora značiti da se neće promijeniti u nekom narednom periodu. Međutim, to ne treba shvatati tragično, slična je situacija i s ostalim manjinskim zajednicama u ovom zemlji. Ono što je značajno napomenuti je da bh. građani, koji su svoje znanje stekli u visokorazvijenim europskim i svjetskim zemljama, mogu i iz dijaspore mnogo toga učiniti za boljitak za sve građane Bosne i Hercegovine u Prijedoru i širom Bosne i Hercegovine. Svi zajedno se iskreno nadamo da će doći vrijeme kada ćemo moći živjeti u našoj jedinoj domovini. Što da ne, ništa nije nemoguće.

 

Jesu li očekivanja EU “ekstremno ambiciozna“

Jesu li očekivanja EU “ekstremno ambiciozna“

April 08, 2018

Nova strategija Evropske unije za Zapadni Balkan dolazi skoro deceniju i po nakon što su najviši predstavnici EU u Solunu poručili da je perspektiva članstva zemalja regije realna, te da Unija neće biti zaokružena bez zapadno-balkanskih država

Preporuke usvojene na solunskom samitu, predočene ranije u dokumentu Evropske komisije „Zapadni Balkan i evropske integracije“, bile su u proteklih petnaest godina strateški ugaonik za pristup Unije regiji. Mada su od tada države regije napravile pomake u evropskim integracijama, samo je Hrvatska ostvarila punopravno članstvo.

Nova strategija EU za Zapadni Balkan šalje praktično iste poruke kao prije 15 godina, sadržane u samom naslovu novog dokumenta, koji naglašava „kredibilnu perspektivu proširenja“ i „pojačan angažman EU“ u regiji. Značajna razlika leži u tome da je nova strategija znatno jasnija i specifičnija. Ona u svom dodatku ima akcijski plan sa vremenskim okvirom za implementaciju sadržaja šest vodećih (flagship) inicijativa za transformaciju Zapadnog Balkana.

Prva inicijativa se odnosi na jačanje vladavine prava, druga je fokusirana na saradnju u oblasti sigurnosti i migracija, dok se trećom nastoji podržati socio-ekonomski razvoj. Četvrta je usmjerena na unapređenje povezanosti na polju transporta i energetike, peta je formulirana kao digitalna agenda za Zapadni Balkan, dok se šestom inicijativom teži podržati pomirenje i dobri susjedski odnosi. Sadržaje vodećih inicijativa ćemo diskutirati u nastavku povezujući ih sa pitanjem zbog čega se EU odlučila za novu strategiju za Zapadni Balkan, iako je svjesna da Unija „mora postati jača i čvršća, prije nego može biti veća“.

 

Ulaganja Kine u regiju

Razlozi su višestruku, počevši od geopolitičkih i sigurnosnih, pa do erozije kredibiliteta i transformacijskog kapaciteta Evropske unije u regiji. Geopolitički razlozi se, prije svega ogledaju, u činjenici da je regija u posljednjih nekoliko godina postala prostor u kojem su drugi akteri poput Rusije, Turske i Kine, pronašli prostor za projekciju svog utjecaja. Rusija i Turska, prije svega koriste mehku moć umotanu u povijesne i kulturne veze sa pojedinim narodima i zemljama regije, dok Kina postepeno ulazi sa svojim „investicijskim“ kreditiranjem izgradnje infrastrukture.   Izbjeglička kriza u protekle tri godine je demonstrirala i važnost zemalja Zapadnog Balkana za sigurnost granica EU. Regija predstavlja „najkraću tranzitnu rutu između jugoistočnog krila Unije i centralnoevropskog jezgra“. To je Uniju opredijelilo da druga inicijativa, koja se tiče sigurnosne dimenzije, uz inicijativu za podršku socioekonomskom razvoju, bude najsadržajnija.

Implementacija ove inicijative uključuje 14 aktivnosti fokusiranih u prvom redu na zaštitu granica, te borbu protiv organiziranog kriminala. Radi se o aktivnostima kojima se državne agencije za provedbu zakona povezuju sa odgovarajućim EU agencijama. Za Bosnu i Hercegovinu će provedba ovih aktivnosti biti naročito komplicirana, jer podrazumijeva i uspostavu nacionalnih koordinatora u nekoliko oblasti (prevencija nasilnog ekstremizma, kontrola granica), raspoređivanje oficira za vezu EUROPOL-a (EU agencija za provedbu zakona) što vrlo često od tehničkog postaje političko pitanje. Primjera radi Bosna i Hercegovina je prije dvije godine potpisala Operativni sporazum sa EUROPOL-om, koji je uključivao određivanje kontakt tačke i oficira za vezu, ali dosada, zbog opstrukcija, prevashodno iz entiteta RS, nije implementiran.

 

Erozija kredibiliteta EU

U posljednjih nekoliko godina EU je u regiji pretrpjela eroziju vlastitog kredibiliteta i transformativnog utjecaja na države Zapadnog Balkana. Svijest o toj eroziji, pogotovo kada se radi o Bosni i Hercegovini, je vidljiva i u prvoj vodećoj inicijativi koja se odnosi na jačanje vladavine prava. Sedam aktivnosti unutar ove inicijative, koje su usmjereni na reformu konstantno reformirajućeg pravosudnog sistema, pokazuju da je struktuirani dijalog o pravosuđu koji je počeo u vrijeme prve visoke predstavnice EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Catherine Ashton praktično propao. U period do 2020.godine EU zapravo namjerava restartovati reformu pravosuđa, te uspostaviti još jednu reformsku agendu za prilagođavanje postojećeg zakonodavstva eurounijskim standardima. Iako Strategija naglašava beskompromisnu brobu protiv korupcije, sam akcioni plan do 2020.godine predviđa samo jednu neposrednu aktivnost u tom smjeru, kroz uspostavu praćenja suđenja u ozbiljnim slučajevima korupcije i organiziranog kriminala.

00Sličica Želim Print

U inicijativi za socioekonomski razvoj posebna pažnja je posvećena startup-ovima i jačanju malih i srednjih privatnih poduzeća, te uključivanje zemalja u evropske obrazovne i naučne projekte. Samo za programe mobilnosti i suradnje u okviru Erasmus+ programa predviđa se udvostručenje finansijskih sredstava do 2020.godine. Peta i šesta vodeća inicijativa bi trebale pomoći prevazići nedostatke kapaciteta u oblasti digitalnih kompetencija, energetsku i transportnu nepovezanost regije, te njezinu uključenost u evropske energetske i transportne mreže.

Posljednja, šesta vodeća inicijativa, vezana za pomirenje i podršku dobrosusjedskim odnosima, zahtijeva rješenje bilateralnih pitanja prije nego bilo koja država postane punopravna članica EU. U ovom trenutku sve zemlje imaju neko od neriješenih međusobnih pitanja. Najčešće se radi o demarkaciji granica. Bosna i Hercegovina u tom pogledu ima neriješeno pitanje sa Hrvatskom i Srbijom, a pitanje granice sa Hrvatskom nije riješila ni Crna Gora, koja i pored potpisanog sporazuma i dalje ima otvorena granična pitanja sa Kosovom.

 

Status BiH 2019. godine

U idealnom slučaju, ukoliko se EU opredijeli za tehnokratski umjesto geopolitičkog pristupa regiji, Bosna i Hercegovina bi tek 2019. godine mogla dobiti status kandidata, dok je samo za Srbiju i Crnu Goru otvorena mogućnost da 2025. godine postanu članicom Unije. Prije toga bi Srbija sa Kosovom trebala postići sveobuhvatan, pravno obvezujući sporazum, što u konačnici znači de facto i de jure priznanje Republike Kosovo. To se u ovom trenutku, imajući u vidu logiku djelovanja tamošnjih političkih vlastodržaca čini malo izglednim. Logika koja obično prevladava u regiji ide u pravcu da ukoliko implementacija neke reforme može ugroziti status i održanje na vlasti, onda time gore po reformske zahtjeve.

Budući da sama strategija 2025. godinu smatra „ekstremno ambicioznom“ za bilo kakvo proširenje EU, mogli bi je preimenovati u „neizvjesnost kredibilne perspektive proširenja na zemlje Zapadnog Balkana“. Pored činjenice da EU u protekle skoro dvije decenije nije imala socijalizirajući efekt na političke elite, što se zorno ogleda u odsustvu motivacije kod vlasti da se prihvate evropski standardi, te njihovom oportunističkom pristupu da traže benefite bez reformi, otežavajuća okolnost je i predviđena unutrašnja reforma same Unije. Ova reforma koja bi trebala teći paralelno sa angažmanom Unije u privlačenju zapadnobalkanskih država, bi se također mogla okarakterizirati kao ekstremno ambiciozna.

Ostaje da se vidi da li ćemo umjesto „kredibilne perspektive proširenja“ dobiti situaciju u kojoj će za Uniju biti i dalje prihvatljiva stabilokracija, odnosno očuvanje prihvatljivog nivoa stabilnosti i sigurnosti na Zapadnom Balkanu.

 

Muhaddise - Učenjakinje islama

Muhaddise - Učenjakinje islama

April 08, 2018

Praksa prešućivanja, prikrivanja, zanemarivanja i ignorisanja prisustva i doprinosa žena u javnom i društvenom prostoru i danas je ozbiljno prisutna uz sve veću tendenciju potpunog isključenja. Da li je uvijek bilo tako?

Tipični Zapadni diskurs podrazumijeva da ne postoji društveni poredak koji ima više „vjere“ od islamskog društvenog poretka, a prisustvo „vjere“ u društvu je obrnuto proporcionalno prostoru u kome žene mogu da djeluju i uživaju autoritet. Konstrukcija; muslimanke-učenjakinje, ili ekspertkinje u pojedinim oblastima za zapadnjake zvuči kontradiktorno ili je čak nemoguća. Ovo je misao Muhameda Akram Nadwi, autora biografskog Riječnika o ženama učenjakinjama koje su se bavile hadisom kroz islamsku historiju. Izrečena je na stranicama knjige al-Muhaddithat: the woman scholars in islam, koja bi uskoro, ako Bog da, trebala izaći iz štampe u prijevodu na bosanski jezik. Tako bi ovo iznimno vrijedno i jedinstveno djelo bilo dostupno širem krugu čitalaca u BiH.

Gdje su muslimanke?

Ako malo bolje sagledamo poziciju žena u muslimanskom svijetu, društvima i sredinama ovo uopće više ne izgleda samo kao „tipični zapadni diskurs“, ovo je danas, nažalost, i stanje muslimanskog svijeta. Vjekovna praksa prešućivanja, prikrivanja, zanemarivanja i ignorisanja prisustva i doprinosa žena u javnom i društvenom prostoru i danas je ozbiljno prisutna uz sve veću tendenciju potpunog isključenja. Najbolji pokazatelj je sve prisutnija praksa sužavanja i ograničavanja džamijskog prostora za žene. U nekim sredinama i sporadičnim situacijama to ide i do potpunog onemogućavanja ulaska u džamije i prisustva namazima. Ovo ne treba posebno elaborirati i dokazivati, tome svjedočimo kako na našim prostorima tako i šire. Radi ilustracije navest ću jednu upečatljivu sliku, potpuno neočekivanu pa stoga više bolno iznenađujuću. U novembru 2014 godine imala sam priliku biti na nekim od namaza u džamiji Al Aksa, u Jerusalemu, i vidjeti da su žene zauzimale prostor nadesno, nakon ulaska u džamiju, glavnog i čini mi se jedinog ulaza u funkciji. Prostor je bio slobodan, fizički i vizualno neograničen nikavim pregradama, perdama ili zastorima. Bio je ispunjen nekad manje nekad više, po mojoj računici 25 do 100 žena, u zavisnosti od prisustva turističkih grupa iz muslimanskih zemalja. U januaru 2018 godine sam ponovo imala priliku klanjati u Al Aksi, a taj isti prostor je tad izgledao potpuno drugačije. Ograđen u kocku, najmanje dva i po metra visokim drvenim pregradama na točkovim, radi lakšeg pomjeranja i evenualno proširivanja prostora. Sve je to na mene ostavilo tužan i tegoban utisak. Ne samo zato što je u potpunosti narušilo (nagrdilo) ambijent i enterijer džamije, pa i cjelokupnog Svetog mjesta, nego zato što je jasno svjedočilo o trenutnoj slabosti i nemoći muslimana i odavalo apsulutne, nesumnjive znake teške dekadence u koju smo zapali.

M.A. Nadwi je u svom desetogodišnjem radu na spomenutom Riječniku sakupio biografske podatke za 8000 žena koje su se tokom islamske historije bavile hadisom ali i drugim, kako islamskim tako i ostalim naukama, širom muslimanskog svijeta. Pošto sam sa kolegicom N. Muminović radila na prijevodu spomenute knjige, gledajući zadnje prizore iz Al Akse s tugom sam se prisjetila primjera koje Nadwi opisuje u svojoj knjizi al-Muhaddithat a koji su zabilježeni u mnogobrojnim izvorima islamske historiografije.

Učiteljice, pobožne, učene

Umm al-Darda, je bila poznata po podučavanju u džamijama u Damasku i Jerusalemu. Njenim predavanjima su prisustvovali i muškarci i žene, pravnici i tradicionalisti, čak je i halifa, Abd al-Malik ibn Marwan redovno prisustvovao njenim časovima. Ibn Kathir kaže: „Ona je bila tabi’iyyah, pobožna, učena i pravnica. Muškarci su izučavali pred njom i saznavali fiqh od nje na mjestima gdje je podučavala, na sjevernoj strani (Umejadske) Džamije, i halifa Abd al-Malik ibn Marwan je imao običaj sjediti u njenoj halki sa ostalim učenicima.“ Isma’il ibn Ubaydillah prenosi: „Abd al-Malik Ibn Marwan je sjedio na stijeni (Jerusalemskoj) i Umm al-Darda je sjedila s njim, podučavajući. Kad je zaučio ezan za akšam, on je ustao, a i ona je ustala oslonjajući se na Abd al-Malika, i tako su ostali dok nije ušao u džamiju s njom. Zatim je ona sjela sa ženama a Abd al-Malik bi prošao naprijed, voditi namaz.“ Drugi primjer koji Nadwi navodi je pravedna šejha, Umm al-Khayr Fatima bint Ibrahim ibn Muhammed al-Bata’ihi, umrla 711. g. po H. Al-Dhahabi o njoj bilježi: „Slušala je Sahih al-Buhari od Ibn al-Zabidi, Sahih Muslim od Abu 1-Thana’ Mahmuda ibn al-Hasiri, a učila je i pred Ebu Qasimom ibn Rawahah. Živjela je dug život i mnogo je prenosila. Moj sin, al-Subki, Siraj al-Din ibn al-Kuwayk, al-Taqi ibn Abi l-Hasan i veliki broj drugih izučavali su hadis pred njom.“ Ona je podučavala hadis u Poslanikovoj džamiji u Medini. Ibn Rushayd bilježi:„Došla je sa sirijskom karavanom kao posjetiteljica i hodočasnica. Upoznao sam je u Poslanikovoj as. džamiji, čitali su hadis pred njom, a ona je bila naslonjena na jednu stranu zida Poslanikovog as. mezara, iznad njegove glave.“

Nemoguće je da je Fatima bint Ibrahim ibn Muhammed mogla podučavati na mjestu koje tako cijene svi muslimani, osim ako i sama nije uživala poštovanje i povjerenje najvišeg stepena. Ovaj prizor je danas čini mi se posve nezamisliv, i to ne samo u medinskoj džamiji. Imam osjećaj da niti ima ko šta kazati nit’ se ima kome reći, ko bi htio čuti.

00Sličica Želim Print

Islamski vjerozakon kao ni Poslanikova praksa ne stavljaju ženama nikakve formalno pravne prepreke na putu sticanja ili prenošenja znanja, bilo da je u pitanju islamsko ili znanje druge vrste. Ali sam Zakon, ma koliko bio podsticajan i afirmativan u tom pravcu, kao što je islamski, nije dovoljan sam po sebi da omogući namjeravani ishod. Potrebno je i opće društveno nastojanje da se uspostavi ambijent koji će podržati i omogućiti ono što Zakon namjerava ili podržava.

Žene su bile pouzdane prenositeljice hadisa

Djelo al-Muhaddithat je samo mali dio, izlučen iz grandioznog posla od 40 tomova koji je uradio M. A. Nadwi, da ga Allah nagradi svojom nagradom a od nas ima poštovanje i zahvalnost. Ono što ostavlja bez riječi i bez daha tokom čitanja jeste često ponovljena činjenica; muhaddise su se tokom cijelog perioda, kad je u pitanju precizno i inteligentno prenošenje hadisa, smatrale pouzdanijim nego muškarci. Dobar broj muških prenosilaca hadisa optužen je za netačno prenošenje a neki čak i za izmišljanje hadisa. Ni jedna žena, učenjakinja hadisa, nije nikada bila optužena za tako nešto, ni za netačnost ni za izmišljanje. Imam Zehebi po ovom pitanju izjavljuje da ne zna ni za jedan slučaj gdje je žena bila optužena za ijedno namjerno ili nenamjerno odstupanje i pogrešku u odnosu na stroge standarde naučne tradicije. Ibn Arak al Kinani, posvetio je jedno poglavlje svoje čuvene knjige Tenzih al šaria al mar’fuah anil ahadis al šaria al mawdu’ah kako bi naveo na stotine fabrikatora, onih koji su izmišljali hadise, ni jedno ime žene se tu ne pojavljuje, ni jedno jedino. Nevjerovatna činjenica, koja ostavlja čovjeka u zapitanosti? Autor nas ne ostavlja bez ponuđenog odgovora; u onoj mjeri u kojoj su žene bile daleko od iskušenja vlasti i tereta političke moći, tim su više bile u mogućnosti očuvati doslovnu i besprijekornu predaju Poslanikovog  sunneta.

 

Ne dozvolimo da nas uvjere da nema boljeg sutra

Ne dozvolimo da nas uvjere da nema boljeg sutra

April 08, 2018

Svaki dan slušamo negativne vijesti i sa svih strana nas opterećuju tužnim i negativnim pričama. Političari se međusobno optužuju i svađaju, a to se dalje prenosi i na obični svijet. Gotovo da se u našim medijima i ne može čuti ništa dobro, kao da u našem društvu i nema dobra. Pokušavaju nas uvjeriti da nema nade, da je sve crno, da se stvari ne mogu promijeniti, da niko ne valja, a zdrav razum nam govori drugačije. Žele ubiti naš elan, naše ambicije i našu želju da doprinesemo društvu u kojem živimo. Allah Uzvišeni kaže: ...i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih. Nažalost, istina je da nismo baš u zavidnoj poziciji. Evidentno je da je naše društvo bolesno, da mnogo toga ne štima, da je poremećen sistem vrijednosti  i da vlada veliko nepovjerenje među ljudima. Ali, to ne znači da za nas nema nade. Suština misiji Allahovog Poslanika, alejhi-s-selam, je da nam pokaže da je promjena moguća, ma koliko situacija bila teška.  Vjernik musliman ne smije biti pesimističan, nikada ne smije gubiti nadu u Božiju milost i bolje sutra. Pravi vjernik uvijek je optimista. Allah Uzvišeni nam poručuje: ...i ne gubite nadu u milost Božiju; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost. (Jusuf, 87.) Kada kažemo da je optimizam osobina vjernika, logično nam se nameću pitanja: Šta je izvor njegovog optimizma? Kako biti optimističan? Muhamed Ali, veliki čovjek i sportista, u namjeri da konstantno napreduje, niže uspjehe i pomjera granice svoje izdržljivosti, sam je sebi govorio: „Ne postoji nemoguće!“ Iako mi nije namjera ovdje se osvrtati na to da li zaista postoji nemoguće i o tome polemisati, teško je ne primijetiti da su njegove riječi utemeljene na vjeri u apsolutnu moć Allaha Uzvišenog. Vjernik vjeruje da je sve što se dešava u kosmosu u Božijim rukama, On čini ono što hoće. Sve se dešava Njegovom voljom. Božija volja čvrsto je povezana sa apsolutnom Božijom mudrošću i pravdom, a apsolutna Božija mudrost povezana je sa apsolutnim dobrom. Ne postoji apsolutno zlo. Postoji samo zlo koje je u službi dobra. Zato, koliko god situacija u kojoj se nađemo bude teška, znajmo da nam Allah želi dobro. Allah želi da nam ukaže svoju milost i da oprosti. On želi da pronađemo sreću, budemo zadovoljni, a ne želi da nas kazni. Allah nas je stvorio za „Džennet čija su prostranstva kao nebesa i Zemlja“. Svijest o tome je prvi korak ka optimizmu. Kada skrenemo s pravog puta, kada se udaljimo od uputstva koje nam je Gospodar dao, od Kur’ana i sunneta, onda nas Allah liječi. Lijek može biti gorak, ali on liječi. Lijek donosi ozdravljenje. Svrha iskušenja je odgoj. Allah želi da te izvede iz lošeg stanja u bolje. On želi da postanemo bolji. (A, Mi hoćemo da one koji su na Zemlji tlačeni milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo...(El-Kasas, 5.)

00Sličica Želim Print

Drugi korak ka optimizmu je shvatiti da je ključ naše sreće u našim rukama, da promjena zavisi od nas i da neće doći izvana. To, također, znači da trebamo priznati svoje greške, analizirati naše postupke i biti samokritični. Ali, budimo optimista – rješenje je u našim rukama. (I ako budete izdržljivi i Allaha svjesni, njihovo lukavstvo vam neće nimalo nauditi. (Ali ‘Imran, 120.) Optimizam, dakle, ne znači nadati se bez ikakvog aktivizma. Optimizam nije utopija. Učenjaci nas podučavaju da su vrijednosti uvijek sredina između dvije krajnosti. Optimizam je sredina između pesimizma i slijepog optimizma, euforije i utopije. Ne možemo se nadati dobru, a ne činiti dobro. Arapska izreka kaže: Nadaš se uspjehu, a ne hodiš stazama uspjeha, ni lađa ne plovi po suhom. Ne dozvolimo da nas uvjere da nema boljeg sutra. Ne dozvolimo da nam ubiju nadu. Ne dozvolimo da nam kažu da se nemamo za šta boriti. Mislimo pozitivno, govorimo dobro i radimo dobro. Allah Uzvišeni je s nama.

 

Stranica 212 od 843

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine