Sintagma „dvojni moral“ koja se duboko zarila u svijesti ljudi i koja se, kao takva, upotrebljava u različitim prilikama u svjetlu religijskog pristupa moralu i formalno i suštinski je proturječna. Proturječna je na duhovnom planu i u kontekstu kršćanskog i islamskog učenja.

Kršćanstvo se definira kao religija namjere, a islam kao religija akta ili postupka. U prvom slučaju svaki se postupak najprije treba definirati unutar čovjeka i samo kao takav je valjan. Posljedica takvog akta stavlja se u drugom planu. U drugom slučaju, akt nije valjan ako se ne temelji na dobroj namjeri, odnosno ukoliko nema suglasja između onoga što je unutar i onoga što je izvan čovjeka. Ovdje se, dakle, moraju uzeti u obzir i posljedice, a ne samo namjera.

Put do pakla popločan je dobrim namjerama

Lideri, politički ili čak religijski autoriteti, od kojih ovise sudbine mnogih, često svoje postupke opravdavaju „dobrom“ namjerom. Ne bez razloga, a to nam pokazuje historijsko iskustvo, pojavila se svugdje ponavljana teza koja potiskuje sintagmu „dobre namjere“, a to je ona koja glasi: „Put do pakla popločan je dobrim namjerama“. Jednostavno, ne može se ostati samo na „dobroj namjeri“ bez da se bude svjestan i o onome što ona producira. Prenaglašavanje namjere na račun posljedice stvara jedan debalans. U stvari i najveće ubojice i tlačitelji opravdavaju svoje postupke dobrim namjerama. Zloupotrebom koncepta dobre namjere opravdavana su čak i najveća zlodjela.
Zato uopće nije dovoljno govoriti samo o dobroj namjeri. Ovdje se akt, bez obzira na njegove posljedice, pretače u namjeru. Otuda se pokazuje neosnovana filozofska teza na kojoj se temelji organizovano mišljenje u čitavoj historiji filozofije da posljedica ovisi o svom uzroku. To je samo naizgled tačno. Danas je mnogo tačnije da uzrok više ovisi od posljedice nego obrnuto. Posljedica je toliko snažna i efikasna da jednostavno može progutati svoj uzrok ili da ga odnese u nepovrat.
Koncept o dobroj namjeri kao takav nedovoljan je ako se ne uzme u vidu i posljedica. Otuda ostaje se slijepim, svjesno ili nesvjesno, pred onim što plete sâmi život i stvara historiju. Ovakav postupak je neopravdan sa aspekta islamskog vidika. Kazivanje Poslanika a.s. ukazuje na sasvim suprotnu situaciju. Ako se zlo ne može spriječiti silom ili riječju, onda se barem treba pokazati nekakav revolt u sebi prema njemu. No, ovdje se radi o najslabijem mogućem vjerskom činu. Danas se prema zlu ostaje ravnodušnim čak i u unutarnjem stavu. To je krajnji stupanj pokvarenosti čovjeka i erozije moralnih vrijednosti. Zbog ekonomskih interesa stotine hiljada života postaju bezvrijedni. I sve se to pravi u ime dobre namjere koja se izdiže do stupnja visokog ideala.

Nepostojeća dvojnost morala

Ako se djela mjere prema čovjekovoj namjeri, onda o kakvom „dvojnom moralu“ mi govorimo? Zar postoji „dvojni moral“? Kategorički tvrdimo da ne postoji „dvojni moral“. Ima samo jedan i jedinstveni moral. Pri upotrebi sintagme „dvojni moral“ niko i ne razmišlja o suštini ove sintagme. Ako se kani kazati da „dvojni moral“ znači nesuglasje namjere i postupka, onda se grdno vara. Moral je kategorična stvarnost u svojoj osnovi. Može se biti moralan ili nemoralan, pravedan ili nepravedan itd. Ono što se smatra dvojnim u moralu je najveći nemoral. Moral se ne može dvojiti ili dijeliti. Ako ja u sebi posjedujem dva mjerila činjenja, onda sam ja najnemoralnija osoba koja postoji uopće. Ako jedno mislim, a drugo kažem, ja sam najdvoličniji čovjek, jer me niko ne sili na to. Tu nikako ne može biti dvojnosti. Kant je govorio, kao niko drugi, o kategoričkom imperativu koji se ničim ne smije dovesti u pitanje. Ako ti činim neko dobro djelo, a mislim o tebi nešto drugo od onoga što pravim, onda pred svoje savjesti, pred licem Božijim ja sam najnemoralnija osoba. A zbog čega je to tako? To je upravo zbog slobode koju posjedujem, zbog toga što me niko ne prisiljava na takvo pretvorno ponašanje. A kada se nešto čini po slobodnom izboru, i da se pri tome ima dvojni odnos prema stvarima, pa i prema sebi i prema Bogu, onda se zapada u najveći nemoral koji se uopće može zamisliti.
Otuda, jednostavno, nema dvojnog morala. Dvojni moral je najveći nemoral. Zbog toga treba biti oprezan o čemu se misli kada se upotrebljava sintagma „dvojni moral“. Dobra namjera u „očima Boga“ ne poznaje „dvojni moral“. Jednostavno u sebi ne mogu biti moralan i nemoralan u isto vrijeme. Mogu biti ili jedno ili drugo, a nikako i jedno i drugo. Samo ovdje dolazi do izražaja „djela se mjere prema njihovoj namjeri“ što potvrđuje kategoričnost moralnog akta. Ovo je dokaz da treba biti oprezan pri upotrebi sintagme „dvojni moral“ koju čujemo na predavanjima i čitamo u različitim tekstovima. S vjerskog vidika ona je neodrživa i treba je izbaciti od upotrebe.

Promocija knjige o Srebreničaninu koji je svojim radom obilježio dio njemačke povijesti, ali i sadašnjosti

U Bauhaus arhivu 9. aprila upriličena je promocija njemačkog, dopunjenog i proširenog, izdanja knjige “Selman Selmanagić und das Bauhaus“, autorice prof. dr. Aide Abadžić-Hodžić s Katedre za historiju umjetnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu, a u prijevodu Azre Džajić-Weber. Nakon predstavljanja knjige, 10. aprila upriličen je i međunarodni simpozij o Selmanu Selmanagiću u Bauhaus arhivu pod naslovom “Selman Selmanagić: evropska biografija”, a u okviru Evropske godine kulturnog naslijeđa 2018 (ECHY 2018): “Sharing Heritage”. Knjiga je ranije objavljena na bosanskom jeziku, u izdanju Bošnjačkog instituta u Sarajevu 2014. godine, a u septembru 2015. godine uprilična je i izložba o radu Selmana Selmanagića, kada je Preporod objavio poseban prilog o ovom događaju. Njemačko izdanje knjige objavljeno je u ediciji Građevinska zdanja i umjetnički spomenici Berlina, u izdanju Landesdenkmalamt Berlin/Gebr. Mann Verlag. Ova renomirana izdavačka kuća, koja objavljuje naslove iz oblasti historije umjetnosti, arhitekture i arheologije posvetila je ovaj naslov Selmanu Selmanagiću kao jednom od najznačajnijih imena u obnovi Berlina nakon Drugog svjetskog rata, uglednom arhitekti, urbanisti, dizajneru i univerzitetskom profesoru, formiranom u susretu različitih kultura i tradicija.

Godišnjica smrti sedmog maja

Selman Selmanagić je jedan od najznačajnijih arhitekti, urbanista, dizajnera i visokoškolskih profesora iz Bosne i Hercegovine čije je ime i djelo danas sastavni dio evropske historije moderne arhitekture i dizajna. Jedini je arhitekt s područja nekadašnje Kraljevine Jugoslavije koji je diplomirao arhitekturu u najznačajnijoj školi evropske umjetničke avangarde Bauhaus u Dessauu 1932. godine i bio je dugogodišnji profesor na Odjelu za arhitekturu i urbanizam Berlinu (1950-1970). Rođen je 25. aprila 1905. godine u Srebrenici. Umro je u Berlinu, 7. maja 1986. godine, a sahranjen je, na osnovu ličnog zahtjeva, na porodičnom mezarju u Srebrenici. Nažalost, bosanskohercegovačoj javnosti je manje poznat nego njemačkoj, a dosadašnja nastojanja da se predstavi lik i djelo ovog genija naslonjena su na rad profesorice dr. Aide Abadžić-Hodžić. “Životna priča Selmana Selmanagića iznimno je poticajna i inspirativna. Riječ je o mladiću koji s dvadesetak godina, bez ičije finansijske pomoći i podrške, bez znanja stranog jezika i umjetničkog predznanja, upisuje najzahtjevniju i najavangardniju umjetničku školu tog vremena u svijetu, a na kojoj predaju vodeća imena evropske likovne umjetnosti i arhitekture. Postavio je sebi cilj da tu školu želi i mora uspješno završiti i od svog budućeg života učiniti nešto više i ambicioznije od majstora stolarskog zanata. U toj je odluci bilo mnogo izazova i unutrašnjih lomova, o čemu je pisao u svojim poznim godinama, ali svoj je cilj uspješno ostvario i kasnije postao, ne samo arhitekta poslijeratnog Berlina, nego i jedan od najcjenjenijih profesora arhitekture i dizajna čiju je klasu završilo više od dvije stotine studenata, od kojih su neki danas ugledna imena savremene arhitekture, poput Petera Kulke. Požrtvovnost, rad, poštenje, spremnost na odricanje, ustrajnost, hrabrost i odlučnost, zar to nisu vrline koje nedostaju vremenu u kojem živimo i koje bismo tako rado voljeli prepoznavati u onima koji su na najodgovornijim mjestima naše političke, intelektualne i društvene zajednice?“, kazala je Abadžić-Hodžić.

Promovirati lik i djelo Selmanagića

S obzirom da je bilo prijedloga o uspstavljanju nagrade u čast Selmana Selmanagića, pitali smo profesoricu Abadžić-Hodžić o mogućnostima realizacije ove ideje.
“Na osnovu mog javnog prijedloga i sasvim jasne argumentacije kroz tekst knjige o Selmanagiću, inicijativu bi trebao pokrenuti Univerzitet u Sarajevu, primarno kroz prijedlog Akademije likovnih umjetnosti i Arhitektonskog fakulteta kao institucija najsrodnijih po oblastima djelovanja Selmanagića. Spremna sam da napišem tekst obrazloženja. Upravo prvoj generaciji studenata ALU, Selamanagić je govorio 1973. godine o svom školovanju u Bauhausu. O tome, nažalost, nema sačuvanog nikakvog traga, izuzev sjećanja nekoliko tadašnjih studenata“, kazala je profesorica Abadžić-Hodžić, koja je o ideji da se imenuje jedna sarajevska ulica po Selmanagiću kazala: “Poznat je postupak procedure imenovanja ulica. Ako odgovorne strukture smatraju da ne trebamo zaboravljati važne ljude iz naše kulturne historije, a s kojima smo i danas ponosni dio evropske kulture, rado ću im napisati obrazloženje inicijative. Nadam se da, barem, oko ove odluke neće biti razloga za stranačka preglasavanja i nadmudrivanja.“

U prošlom broju, pišući o novim udžbenicima za mektebsku nastavu, spomenuli smo i važnost drukčijeg pristupa mektebskim takmičenjima. Mektebska takmičenja su sastavni dio plana rada džemata kao i medžlisa

Ove godine Zemzem, list učenika Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, obilježava 50 godina postojanja kao jedan od najpoznatijih brendova Islamske zajednice i medijskih simbola muslimana u BiH

U vremenu kada je svaka riječ bila pod nazorom državnih istražnih organa i kada su muslimani u BiH svako napisano slovo o islamu smatrali skoro pa svetim, pojava Zemzema bila je svojevrsna revolucija. Na određen način, Zemzem je pripremio čitateljstvo za Preporod, te iako je Zemzem danas “samo“ list učenika Gazi Husrev-begove medrese, on je jedan od najznačajnijih medija Islamske zajednice i preteča brojnih kasnijih više ili manje uspješnih projekata.

Porodica Gazi-Husrev begova

“Zemzem je u vremenu proteklih pet decenija, od 1968. do 2018. godine, pratio pogledom svojih urednika i autora sve ono što je vrijedno bilo da se zabilježi. Ovaj list učenika i učenica Gazi Husrev-begove medrese jedan je od najboljih promotora života, rada i uspjeha najstarije odgojno-obrazovne institucije na Balkanu. Zemzem je glas, slovo i riječ učenika koji su životni put vezali za školu koja grli one koji nauku vole, vjeru u srcu nose, znanje prenose i hajr u amanet donose. Svi oni, Gazinovci i Gazinovke iz velike porodice Gazi Husrev-begove, iz generacije u generaciju na stranicama Zemzema maštali su, sanjali su i pisali o istom – a drugačije, uvijek različito i uvijek svježe, posebno i novo. U vremenu prošlom, u vremenu sadašnjem, u vremenu budućem Zemzem je bio, jeste i ostaje trajno neiscrpno, nepresušno vrelo i izvor dobra, lijepe misli i riječi doživljene i izrečene na putu dušinog uspona, od duše koja se pita i propituje do zadovoljne i smirene duše“, kazao je o godišnjici Zemzema direktor Medrese hafiz Mensur-ef. Malkić.

Neosporni podvig

Jedan od bivših urednika akademik Enes Karić se prisjetio pokretanja Zemzema: “Zgusnuto vrijeme 1968. godine očitovalo se svojom eruptivnom snagom ne samo u tadašnjoj Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji, već i diljem Evrope. Tog 68. ljeta dvadesetog stoljeća pojavili su se mladi ljudi, srednjoškolci i studenti prije svih, u hiljadama su izišli na ulice velikih gradova Evrope, izjavljivali su svoje želje u nizu slogana, istupili su sa mnoštvom svojih zahtjeva, čak su neki od njih proklamirali: “Budimo realni – tražimo nemoguće!“ izuzmemo li neku vrstu zidnih novina, te kratkotrajno izlaženje nekih skromnih listova na šapirografu koji su se pokazali kratkog daha, Gazi Husrev-begova medresa je 1968. godine po prvi put zaimala pravi đački list sa, pokazat će se u kasnijim desetljećima, snažnim kontinuitetom izlaženja, s naglašenim subjektivitetom izražavanja svoje mladalačke orijentacije spram svijeta i života, sve to u skladu s hitnim i bitnim zahtjevima vremena koji su bili sve brojniji, slojevitiji, kompliciraniji i puni izazova na koje se više nisu mogli davati stari, pogotovo ne davnašnji, bajati i ubuđali odgovori. Stoga se na činjenicu pokretanja đačkog lista Zemzem treba gledati kao na neosporni podvig, uzmu li se u obzir slobodom oskudna vremena u kojima su Gazi Husrev-begova medresa i Islamska zajednica tada djelovale“. Podsjetimo, prvi urednik bio je Adem Omerika, koji je preselio na Ahiret 2013. godine.

Istraživanje o Zemzemu

Madigan Andrea Fichter, s Univerziteta New York, gostujući istraživač na Univerzitetu u Grazu, objavila je istraživanje o Zemzemu kao poglavlje u knjizi „Dropping Out Socialism: The Creation of Alternative Spheres in the Soviet Block“ (Napuštanje socijalizma: stvaranje alternativnih sfera u sovjetskom bloku), ur. Juliane Furst i Josie McLellan, London, Lexington Books, 2017, str. 85-104.
“Pokret učenika Medrese i njihove stavove objavljivane u Zemzemu, autorica vidi kao dio kompleksnog pokreta studenata u tadašnjoj Jugoslaviji. Smatra da se nakon, izučavanja pokreta učenika u Medresi, studentska gibanja u Jugoslaviji ne mogu ograničiti samo na ljevičare. Svojim angažmanom, đaci Medrese bili su dio širih muslimanskih aktivnosti u svijetu ali se nisu distancirali ni od jugoslovenske države niti društva u kome su živjeli. Oni su se nadali, kaže autorica, da se država može promijeniti u pravcu većeg uvažavanja vjerskih sloboda a islamski autoriteti podstaći da više uvažavaju potrebe učenika Medrese i omladine. Oni su pokazali da biti pobožan musliman i dio globalne muslimanske zajednice, ne znači nužno pokidati sve veze sa glavnim tokom jugoslovenskog društva“, napisao je prof. dr. Fikret Karčić u osvrtu na ovo istraživanje.
U povodu godišnjice Gazi Husrev-begova medresa je izdala i monografiju Pedeset godina Zemzema, koju su uredili bivši urednici i članovi redakcije ovog lista. U monografiji se nalazi izbor tekstova koji su objavljeni u Zemzemu. “U ovom izboru radova donosimo osvrt, pregled i sliku onoga što je Zemzem sačuvao tokom 50 proteklih godina, u 200 brojeva i na oko 10.000 stranica“, kazao je direktor hafiz Mensur Malkić.