Glavni imam Medžlisa IZ Mostar Dino-ef. Maksumić 20. marta zajedno s mjesnim imamom Eldis-ef. Balićem i predsjednikom džematskog odbora Mustafom Kurtovićem posjetio je porodice Bećić i Mušić u džematu Donje Drežnice koje su ovih dana dobili prinove. „Džematski imam poslao nam je mjesečni izvještaj aktivnosti i naveo imena djece koja su se rodila. Bilo mi je jako drago kad sam pročitao imena Hasan, Husein i Omer. Nazvao sam porodice i čestitao im pa sam odlučio da ih posjetim i u ime Medžlisa uručim prikladnu hediju. Drago mi je da se nastavlja tradicija nadijevanja ovih imena u našim džematima. Primijetio sam da su se roditelji najprije rukovodili činjenicom da je neko njihov nosio to ime, da se na taj način čuva i porodična tradicija i sjećanje na velikane iz ranog perioda islama“, istakao je efendija Maksumić.

Blizanci donijeli radost

Dodatni motiv, ali ne i osnovni, za posjetu porodici Bećić je i Beširov stopostotni invaliditet. On je u saobraćajnoj nesreći ostao nepokretan. „ Drago nam je da smo vidjeli da su oni sretni i da su se čvrsto oslonili na Allaha, da smo ih zatekli u dobrom raspoloženju i rahatluku“, dodao je Maksumić Sretni roditelji Bešir i Refia Bećić dobili su blizance, dva sina. Još u vrijeme trudnoće doktori su im rekli da je jedno od njih muško i odlučili su da mu daju ime po Beširovom rahmetli bratu Hasanu i po dedama supružnika. Drugom djetetu sve do rođenja 23. januara nisu znali spol. Kad su saznali supruga je predložila da drugom sinu daju ime Husein i na taj način pokažu privrženost islamu i slijeđenju Muhameda a.s. Bešir je neizmjereno zahvalan Allahu dž.š. što su djece rođena zdrava. „Samo vjera u Allaha a ostalo će sve doći. Vjera u Boga i rad, a ostalo će sve samo po sebi doći“, blagosilja Bešir.

 Izbor imena

Elvis i Mirela Mušić za ime Omer odlučili su se na nagovor njihove kćerke Sare koja je insistirala na imenima Ibrahim, Mustafa ili Omer. „Malo smo čitali značenja imena i rukovodili smo se željom da bude prosperitetan, uspješan, životan. Ova posjeta znači nam puno jer vidimo da se vodi briga o djeci, jer je Islamska zajednica poslali poruku vodi brigu o pojedinci i da dijete od samog rođenja pripada tačno definiranoj grupaciji“, rekao nam je Mušić.

Džematski odbor Donje Drežnice, kao i većina drugih mostarskih džemata, već nekoliko godina praktikuje posjetu i darivanje novorođenčadi, a rezultati tih posjeta su vrlo ohrabrujući. „Na taj način želimo stimulirati porodicu i koliko je to moguće i utjecati na natalitet koji je u cijeloj Bosni i Hercegovini u krizi. Mi se organiziramo i svim drugom povodima kad je potrebna naša pomoć, bilo da se radi o ovakvim sretnim ili drugim povodima“, pojasnio je mjesni imam Eldis-ef. Balić.

Dejan Spaić: Ovo je bila moja žrtva, moj kurban. Konačan sud o mom djelu će donijeti Bog.

PREPOROD: Šta vas je posebno dojmilo prilikom čitanja arhive reisa Čauševića?

SPAIĆ: Prilikom pregleda ove arhive našao sam na dokumente, zapravo prepisku reisa i muftije tuzlanskog Muhameda Šefket-ef. Kurta, čovjeka kojeg jako poštujem. Odlučio sam da poklonim ovu arhivu Biblioteci, a da na svaki dokument stavim pečat da je ovo moj vakuf pred dušu ovog muftije. Tražio sam za to dozvolu od Biblioteke i porodice Kurta, konkretnije jednog od nasljednika Ahmeda Kurta koji živi u Švedskoj. Kada sam dobio dozvolu na svaki dokument sam stavio pečat s tekstom: Zadužbina Dejana Spaića za Gazi Husrev-begovu biblioteku pred dušu rahmetli muftije tuzlanskog Muhamed Šefket-ef. Kurta. Kada sam to uradio osjećao sam se ispunjenim, sretnim i da sam na određen način iskazao poštovanje prema ovom čovjeku. Došao sam i do drugih dokumenata koji se tiču reisa Čauševića. Jedan je njegova idžazetnama, a drugi je mala crvena idžazetnama, koja je sada nalazi u muzejskoj postavci Biblioteke, odnosno idžazetnama kurra-hafiza Muhamed-ef. Kurta, koji je amidža Šefket-ef. Kurti. Bila je u Kurtovoj ulici u Mostaru, a u vihoru rata 1993. godine je nestala i promijenila je nekoliko vlasnika. Zaslugom izvrsnog istraživača, naučnika i nadasve dobrog čovjeka hadži Hase Popare iz Biblioteke, njegovom stručnošću i znanjem, ustanovljeno je da je ta idžazetnama zaista vlasništvo kurra-hafiza Kurta. Inače, napisana je u 19. stoljeću u Istanbulu i značajna je naročito za povijest muslimana Hercegovine. Obje idžazetname sam poklonio Biblioteci. A, i njih sam našao zahvaljujući spomenutim prijateljima koji su me pozvali i kazali da pogledam neke teke, a idžazetname stvarno izgledaju kao teke. To sam predao Biblioteci 2016. godine. Gazijina biblioteka je glavna institucija bosanskohercegovačkih muslimana po ovom pitanju i mislim da ovakve stvari pripadaju ovoj instituciji.

PREPOROD: Imate duboko poštovanje prema rahmetli muftiji Šefket-efendiji.

SPAIĆ: Povijest naše Bosne, ali i Balkana je vrlo teška. Mnogo je poremećenih odnosa, ne samo među različitim konfesijama i narodima, već unutar jedne konfesije ili jednog naroda, pa i porodica. Teško je naći danas porodicu ili familiju u kojoj su idealni odnosi. Pored toga, svakodnevno smo izloženi negativnim utjecajima, crnom hronikom, medijskim spinovanjima, stalno smo pod nekakvom agresijom negativnoga. U primjeru muftije Šefketa vidite, ipak, tu dobrotu ovdašnjih naroda i jedan optimizam. Trebamo gledati u svijetle primjere pojedinaca iz naše zajedničke prošlosti i upućivati mlađe generacije na njih. On je spasio tuzlanske Srbe od pokolja na Badnji dan u januaru 1942. godine. Kurt je predvodio grupu uglednih Bošnjaka koji su tražili od “ustaških” vlasti da se spriječi ubistvo Srba na Badnju večer 1942. u pravoslavnoj crkvi u Tuzli, što je bio osvetnički plan vlasti Nezavisne Države Hrvatske zbog pogibije grupe ustaša u okolini Doboja. Naglašavam godinu iz razloga što svako ko se bavi poviješću zna da je to godina kada se desila Bitka za Staljingrad, koja je prekretnica Drugog svjetskog rata. Do ove bitke nije se znalo ko će pobijediti Njemačka ili Saveznici. Šefket-efendija Kurt se i prije Staljingradske bitke uz nevjerovatnu ljudsku hrabrost bez ikakvih kalkulisanja založio za svoje komšije, žrtvujući vlastitu glavu, ali i svog naroda. Pazite, on je muftija i odgovoran je za sve koji su, u vjerskom smislu, njemu odani, odnosno čiji je on autoritet. Ima jedan divan tarih u nekadašnjoj muslimanskoj Španiji, Andaluziji koji kaže: Svijet počiva na četiri oslonca: na molitvi neporočnog, na pravdi vladajućeg, na vrlini hrabrog i na mudrosti učenoga. Lično sam čitao pisma muftije. Vidio sam stavove ovoga čovjeka. Mogu slobodno kazati da ove četiri vrline su sadržane u ličnosti Šefket-ef. Kurta. Zato je ovo sve njemu posvećeno i zato pokušavam široj javnosti predstaviti ko je bio ovaj čovjek. On nije formalno osuđivao napade i zločine, reda radi, već je založio sebe, svoj imetak i sve svoje da bi zaštitio druge ljude. On je to činio djelom i govorom. Stoga, on je ono na što se narodi u BiH trebaju fokusirati, ono dobro među nama.

Ševala Zildžić-Iblizović (1903-1978) prva doktorica muslimanka u Bosni i Hercegovini -

U vrijeme ovih previranja 1903. godine u porodici Zildžić uglednog sarajevskog zanatlije proizvođača zvona (tur.zil-zvono) zazvonilo je zvono sreće zbog rođenja kćerke Ševale. Po završetku ženske osnovne škole djevojčica je imala želju nastaviti školovanje. Ševala je odlučila biti doktorica i liječiti muslimanke, baš kao što su to radile strane doktorice u austrougarsko vrijeme. Jedina mogućnost za stjecanje diplome koja bi joj omogućila studiranje na medicinskom fakultetu bila je upisati Veliku gimnaziju u Sarajevu. Posebno joj je naruku išla činjenica da je ta škola od 1919. godine počela primati ženske učenike jer je prestala biti isključivo muška gimnazija. Međutim, u glavama većine Sarajlija Velika gimnazija je i dalje bila „muška“. Smatrali su da je sramota pomisliti upisati djevojčicu u tu školu. Do njih nisu dopirali zvuci zvona reformističkih pokreta koji su najavljivali velike promjene u društvu kao što je pravo žena na visoko obrazovanje. Iako nije imala nikakvih zakonskih prepreka države u kojoj je živjela, Kraljevine SHS, „zakon mahale“ koji je tada bio iznad državnog, nije joj dopuštao da upiše gimnaziju. Vjerovatno s nadom da će na taj način poništiti retrogradni mahalski zakon Ševala Zildžić je lično otišla do vrhovnog poglavara Islamske zajednice s ciljem da od njega dobije pismeno odobrenje da ona kao djevojka upiše nekadašnju mušku gimnaziju. Na čelu Islamske zajednice u to vrijeme bio je reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević, čovjek koji je za razliku od većine svojih savremenika podržavao obrazovanje i veća prava i slobode ženama u obrazovnom sistemu. Reisu-l-ulema Čaušević je podržao Ševalu i izdao joj pismo u kojem se slaže da ona može upisati gimnaziju.

Međutim, Ševala je krenula u gimnaziju i postala izuzetak koji je samo potvrđivao pravilo da žene ne trebaju imati visoko obrazovanje. Prema pisanjima nekih savremenika, njenu porodicu i nju samu maltretirali su ljudi iz komšiluka tako što im u dućanima nisu željeli prodati robu, ili bi lokalni mangupi bacali kamenje na Ševalu dok bi išla u školu, pa je babo redovno morao fijakerom dovoziti i odvoziti do škole. Uprkos svemu, Ševala Zildžić je maturirala 1925. godine. Prema podacima gimnazijskog školskog godišnjaka u periodu od deset godina 1919-1929. maturiralo je 358 učenika, od tog broja njih 41 bili su muslimani (8,7%), te samo dvije učenice muslimanke Ševala Zildžić i Razija Biserović.

Reisu-l-ulema Mehmed Džemaludin-ef. Čaušević rođen je u Arapuši kod Bosanske Krupe 1870. godine. Imenovan je za reisu-l-ulemu 1913. godine i na ovoj dužnosti je ostao do 1930., kada je podnio ostavku. Preselio je na Ahiret 28. marta 1938. godine, tačnije prije 80 godina.