digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg

Preko Facebooka i drugih društvenih mreža pojedinci postaju ono što u suštini nisu i prestaju biti ono što zaista jesu. Postaju svoji avatari, idealizirana bića čije “savršenstvo“ se ruši samo jednim činom – pojavom u stvarnosti.

Savremeni čovjek njeguje poseban odnos prema nauci i umjetnosti. Naukom želi sačuvati tijelo, umjetnošću oplemeniti dušu. Često njegov cilj umjetnosti jeste osjećaj ljepote, iako sam, u mnoštvu teorija o estetici i ljepoti, počinje da gubi iskonsko zadovoljstvo u ljepoti. Lijepo nije razumjeti nečiji ukus, umjetničko djelo; lijepo nije ni napraviti lijepo umjetničko djelo, već osjetiti ljepotu. Bez ikakvog znanja, teoretisanja o lijepom, reći nešto da je lijepo. Čak stvarna ljepota je jednostavno onaj osjećaj koji nećemo uopšte nazvati lijepim, jer imenovanja donose niz drugih asocijacija koje smo vremenom spoznali. To je često lični osjećaj koji ne možemo prenijeti drugima, možda imenovati, ali objasniti teško.

Svaka generacija definiše u svom vremenu ljepotu. Nekima se činila lijepom punk (a)kultura, hipi kultura i ideja “djece cvijeća“, a nekima je sadašnja internet revolucija koja, nerijetko, izgrađuje i nadograđuje sve osim istine. Učinili smo sve da komuniciramo, a naša komunikacija završila je na početku depersonalizacije i nepovezivanja. Čini nam se lijepim ono što slavimo, a lijepo je, zapravo, ono što smo zaboravili. Naravno, ne svi, ali mi smo generacija tehnike, tehnologije, društvenih mreža u kojima gubimo istinsku osobinu društvenosti. Dok su “djeca cvijeća“ šezdesetih godina uz zvukove The Doorsa i Led Zepellina u oblacima dima kreirali sebi paralelnu stvarnost daleko od očiju javnosti po šumama i napuštenim zgradama, današnja djeca u oblacima virtuelnog svijeta kreiraju paralelnu stvarnost daleko od očiju roditelja, iako sjede pred njima u dnevnom boravku. Dok su djeca cvijeća, kroz svoju terminologiju i samoidentifikaciju slavili ljepotu prirode, današnje generacije svojim nickovima i photoshopiranim identitetima slave ljepotu vještačkoga.

00Cijeli tekst

Postavlja se pitanje: jesu li djeca, doista, toliko educirana i medijski pismena ili se samo ne boje tehnologije, ili im treba mnogo znanja i odgoja za korištenje medija?

Mnogo je socijalnih faktora, na individualnom, porodičnom i širem društvenom nivou koji utječu da osoba bude ovisna o videoigrama. Djeca ovisnici su stidljiva, društveno isključena, depresivna, izložena međuvršnjačkom nasilju, potiču iz problematičnih porodica, nemaju podršku u školi i sl.

Ti problemi mogu uzrokovati da se takva djeca osjećaju kao da nemaju kontrolu nad svojim životima – igranje igrica daje im osjećaj moći i kontrole nad njihovim “svijetom” i okruženjem. Djeca koja u sebi skupljaju gnjev, češće naginju igranju agresivnih videoigrica.

Istraživanje naučnika iz Njemačke je pokazalo da dugotrajno igranje nasilnih igara ne utječe na smanjivanje empatije ka drugim ljudima, što je kontradiktorno nekim ranijim studijama sprovedenim na ovu temu. Prema teoriji poznatoj kao Generalni model agresije smatra se da igranje nasilnih igara u dužem vremenskom periodu čini ljude manje osjetljivim na nasilje.

00Cijeli tekst

Ovisnost o internetu i igrama može biti opasna kao alkoholizam ili droga/ U nedostatku roditeljske pažnje djeca se sve više okreću virtualnom svijetu što u konačnici dovodi do njihove izoliranosti i isključivosti

Neki roditelji su vjerovatno primijetili kako njihova djeca mijenjaju svoj jezik, tačnije nerijetko koriste ekavicu i izgovaraju rečenice čiji je kontekst teško razumjeti. Riječ je o novom fenomenu koji zaokuplja pažnju djece. Naime, djeca umjesto igranja igrica prate kako drugi igrači igraju. Roditelji su bili nemalo iznenađeni kada su shvatili da u nedostatku igrica njihova djeca uživaju gledajući druge kako igraju. Djeca su oduševljena nepoznatim igračima koji igrajući igre pričaju o tome kako igraju, ali i izjavljuju tako nesuvisle rečenice da njihov govor može biti za psihološke analize. Mnogi ovi igrači i “govornici“, koji u toku igranja ne šute skoro nijedan trenutak, uglavnom dolaze iz susjedne Srbije, te otuda i imitiranje ovih igrača u stvarnom životu na čistom srpskom jeziku.

Naravno, pored ovih “igrača“ vrlo su popularni youtuberi koji zabavljaju javnost svojim komentarima o svakodnevici. Iako u BiH postoje ličnosti koje imaju značajan broj pratilaca i gledalaca, djeca zbog nepoznavanja engleskog jezika, kojeg koriste svjetski popularni youtuberi, slušaju youtubere iz regiona. Međutim, bez obzira iz koje zemlje dolaze youtuberi, ono što je poseban problem u ovom trendu jeste da ne postoji skoro nikakva cenzura. Dok u emisijama na radiju i televiziji pa i na poznatim internetskim stranicama postoji redaktura, odnosno određeno tijelo koje vrši i cenzuru zbog upotrebe različitih riječi, vrijeđanja i slično, youtuberi mogu skoro potpuno slobodno da govore šta i kako hoće. Prvenstveno, rječnik koji koriste, te način ispoljavanja emocija je degutantan. Mlade generacije njihove nastupe vide kao uspješan metod komunikacije, predstavljanja svojih ideja i misli radi popularnosti u svijetu. 

00Cijeli tekst

Kao što je poznato obred kišne dove ustanovio je Allahov Poslanik, a.s. Tu praksu nastavili su njegovati ashabi, a potom i sve generacije muslimana iza njih. Prihvatanjem islama Bošnjaci su također počeli učiti kišne dove. Obred kišne dove u Bosni i Hercegovini od prvih početaka u XV stoljeću do kraja Drugog svjetskog rata uvijek su predvodili i učili imami. Nakon Drugog svjetskog rata do 70-ih godina XX stoljeća Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini prošla je kroz najteži period u svojoj historiji. U tom periodu ukinute su medrese, osim Gazi Husrev-begove, zabranjeno je javno ispoljavanje i izvršavanje vjerskih obreda (osim dženaze), ukinuta je mektebska nastava, zabranjen je rad tekijama i oduzet je najveći dio vakufske imovine. Djelujući u izuzetno nepovoljnim okolnostima imami i ostali službenici Islamske zajednice najčešće su bili primorani napustiti Zajednicu i posao pronaći u nekoj društvenoj organizaciji. U takvoj situaciji, možda po prvi put u Evropi, pojedine učene muslimanke preuzimaju ulogu čuvara islamske tradicije i nastavljaju, umjesto imama, izvršavati obred kišne dove. U ovom radu ćemo na nekoliko primjeru iz srednje Bosne pokazati na koji način su muslimanke sačuvale tradiciju učenja kišnih dova.

Rahmetli Arza Haskić i kišna dova pored mlina u Šenkovićima, općina Novi Travnik

Šenkovići su naselje smješteno ispod brdsko-planinskog platoa Rostovo, 7,5 km jugozapadno od Novog Travnika. U izvorima se prvi put spominje u defteru iz 1568. godine. U Šenkovićima se nalazi jedna od najstarijih džamija iz osmanskog perioda na području novotravničke regije. Do kraja drugog svjetskog rata imam iz Šenkovića bi zajedno sa svojim džematlijama, za vrijeme sušnih mjeseci, organizovao odlazak na kišno doviše u Zijametu koji se nalazi s jugozapadne strane Rostova. Međutim, nakon zabrane javnog izvršavanja vjerskih obreda, kišnu dovu u Šenkovićima neko vrijeme je učila rahmetli Arza Haskić. Za mjesto učenja dove Arza je odabrala mali i neugledni mlin u blizini izvora Studenac nedaleko od Šenkovića.

Kada bi trebalo učiti dovu Arza Haskić bi sakupila maloljetnu djecu iz Šenkovića s kojom bi otišla do mlina. Potom bi djecu rasporedila na prostoru oko mlina i proučila dovu za kišu. Prema kazivanju svjedoka, prije nego što bi se Arza s djecom vratila u selo, pala bi kiša. Obred učenja kišne dove u Šenkovićima na ovakav način trajao je do smrti učene Arze Haskić. Danas se kišne dove u Šenkovićima uče u džamiji.

00Cijeli tekst

U jednom hadisu Muhammed, alejhi-s-selam, je kazao: „Ko od vas vidi zlo, neka ga izmijeni rukom. Ako to ne može, onda jezikom. Ako ni to ne može, onda srcem neka osudi, a to je najslabiji vid vjerovanja.“

Iz stalne rastrganosti i kolebanja između prošlosti i sadašnjosti, muslimani trebaju početi razmišljati i o budućnosti. Musaovoj, alejhi-s-selam, majci dolazi vijest da ne tuguje zbog onoga što je bilo, niti da se boji onog što jeste i što trenutno proživljava, već da na umu ima ono što će doći poslije toga, kao plod svih odricanja, tegoba, poteškoća, ulaganja, žrtvovanja i nadanja: “I Mi nadahnusmo Musaovu majku: Doji ga, a kad se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku, i ne strahuj i ne tuguj, Mi ćemo ti ga, doista, vratiti i poslanikom ga učinit.“ (El-Kassas, 7)  Zar i Jusuf, alejhi-s-selam, nije izbavljen iz tmina dubokog bunara i hladne tamnice?

Onaj ko želi promjenu nabolje, spreman je na kompromise, čak i u situacijama kada mnogi te promjene budu tumačili kao očigledan neuspjeh. Kompromisa ne smije biti u pitanjima vjerovanja. Naime, Kurejšije su u svom nevjerovanju otišli tako daleko da su Muhammeda, alejhi-s-selam, pozvali da jednu godinu zajedno poslušnost i pobožnost iskazuju njihovim kumirima, idolima i božanstvima, a drugu da se klanjaju njegovom Gospodaru, pa je Allah, dž.š. objavio spomenutu suru El-Kafirun, koju često učimo, u kojoj je Poslaniku, alejhi-s-selam, naredio da se u potpunosti odrekne njihove vjere.

Sličica Želim Print

Drugom prilikom, kada su Kurejšije bile odlučne u namjeri da muslimanima zabrane ulazak u Mekku i obavljanje hadždža i kada su muslimani zaustavljeni na Hudejbiji, Allahov Poslanik, alejhi-s-selam, primio je kurejšijskog izaslanika Suhejla ibn Amra kako bi elementi sporazuma konačno bili utvrđene. Poslanik, alejhi-s-selam, je zamolio svog amidžića hazreti Aliju ibn Ebi Taliba da ih zapiše. Pisanje teksta počeo je riječima „U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog”, ali se Suhejl pobunio, govoreći da ne zna ko je Er-Rahman i da je potrebno napisati „U Tvoje ime, o Bože”,  jer je to iskaz koji je bio poznat i mnogobošcima. Neki ashabi su oštro odgovorili da ove intervencije u tekstu ne dolaze u obzir. Poslanik, alejhi-s-selam, rekao je hazreti Aliji da napiše onako kako je tražio Suhejl. Zatim mu je rekao da dalje napiše: „Ovo su tačke primirja koji su potpisali Muhammed, Allahov poslanik i Suhejl ibn Amr.” Suhejl se ponovo pobunio: „Da smo sigurni da si Božiji Poslanik, ne bismo se borili protiv tebe. Napiši: ‘Muhammed ibn (sin) Abdullah.’” Hazreti Alija nije želio uraditi kako je tražio Suhejl, a posebno nakon što je to već napisao. Poslanik, alejhi-s-selam, je zatražio da mu pokaže gdje je napisan navedeni tekst, zatim je rečenicu lično izbrisao i zatražio da Alija napiše šta je Suhejl tražio. Ashabi su bili u stanju kolektivnog šoka i nevjerice. Oni će ubrzo shvatiti da je njihov strah od promjene teksta sporazuma i kompromisnih rješenja bio neutemeljen. Muhammed, alejhi-s-selam, je pristao da se s papira izbriše “Muhammed, Allahov poslanik”, ali će ubrzo nakon povratka u Medinu biti objavljeni ajeti sure “El-Feth” (“Pobjeda”) koji će se učiti do Sudnjeg dana, ispisivati u svim Mushafima i kojeg će u svojim prsima i mislima nositi milioni muslimana. Početak posljednjeg ajeta sure “El-Feth” je: “Muhammed je Allahov poslanik!”

Spremnost na promjene, komprimise, dugotrajno planiranje, ulaganje, požrtvovanost i fleksibilnost znak su zdrave zajednice. Niko ne želi piti zaprljanu stajaću vodu. Okolnosti i planovi se mijenjaju. Čovjek, uistinu, nikada ne smije mijenjati cilj, a to je zadovoljstvo Gospodara i džennet. Najveći čovjekov gubitak je da za njega ne bude mjesta u Džennetu koji je “prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje”.

Pitanje: Imam pitanje u vezi abdesta i namaza u stanju bolesti. Naime, moja majka je imala tešku operaciju, i trenutno se nalazi u bolnici. Budući da nije sposobna da se kreće, zanima me da li joj mi možemo pomoći da uzme abdest, i ako možemo koji je to način ili je dovoljno da uzme tejemum? Na koji način da obavi namaz, s obzirom da nije u stanju da stoji niti sjedi? Da li treba da naklanja namaze koje je propustila dok je bila u bolnici (predoperativnom stanju, stanju nakon buđenja iz opšte anestezije)?

Odgovor: Molimo Allaha dž.š. da Vašoj majci i drugim bolesnicima olakša i podari sabura i zdravlja. Bolesnik će uzimati abdest i obavaljati namaz prema svojim mogućnostima. Umjesto stalnog pranja nogu, ako je to teško, i ako ga osoba ne može sobom činiti, može se uzimati mesh po mestvama, odnosno debljim čarapama tokom jednog dana i noći, bez pranja nogu, ako su mestve/čarape obuvene na abdest. Ukoliko je teško i to, može se trajno mesh činiti po dijelu tijela koji se ne može prati. Ono što se može prati bez prevelikog napora, treba prati. Ako je uzimanje abdesta općenito preteško, može se uzimati tejemum umjesto abdesta. Bolesnika ne treba opterećivati onim što mu je preteško. Dozvoljeno je da bolesniku neko pomogne pri uzimanju abdesta.

Bolesnik ako ne može namaz obavljati stojeći ili sjedeći, klanjat će išaretom (gestom) ležeći na leđima, a njegove noge treba da budu okrenute prema Kibli, ili ako bude na strani ležao onda će mu lice biti okrenuto prema Kibli. Ovo okretanje je poželjno, ali nije uvjet za ispravnost namaza, ako prostor u kući/stanu/bolnici to ne dozvoljava. Uzvišeni Allah dž.š. u Kur’anu kaže: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih...” (El-Bekare, 286) “Bojte se Allaha koliko ste u mogućnosti...” (Et-Tegabun, 16)

Propuštene namaze iz predoperativnog perioda, odnosno, nakon buđenja iz opšte anestezije treba naklanjati, ako broj propuštenih namaza nije veći od pet. Ukoliko se pak u stanju nesvijesti/kome propusti šest i više namaza, prema propisu u našem mezhebu, nema obaveze naklanjavati ih. (Ed-Durru-l-muhtar, 1/330, 688) A Allah najbolje zna.

 Sličica Želim Print

Pitanje: Nakon poroda imam problem sa zadržavanjem mokraće, pri najmanjem naporu izađe mi (manje ili više mokraće), što mi stvara opterećenje, te iz tog razloga ne obavljam namaz u džematu, već isključivo u kući. U narednom periodu smo Allahovom milošću planirali obaviti umru i ne znam kako da postupim.

Odgovor: Ukoliko spomenuti zdravstveni problem traje cijeli namaski vakat, Vi se tretirate kao sahib-i uzur, tj. osoba sa isprikom. Sahib-i uzur za svaki namaski vakat treba obnoviti abdest i on važi za taj namaski vakat bez obzira na nekontrolisani izlazak mokraće (i slično što kvari abdest). U tom namaskom vremenu sahib-i uzur može obavljati namaz tog namaskog vremena i druge ibadete kao što su tavaf, sa’j i sl. Prema tome, nema zapreke da u takvom stanju obavite umru, postupajući na isti način kao i u slučaju čistoće za namaz poduzimajući pri tome (prilikom obavljanja tavafa i saja) dodatne mjere zaštite i opreza. Sahib-i uzur, kao musafir, tokom putovanja skraćuje četverorekatne namaze, a u slučaju da koristi olakšicu spajanja dva namaza koji se mogu spojiti, dovoljan je jedan abdest za oba namaza koja spaja.

Hodeći medinskim ulicama Ebu Hurejre, r.a., utrčao je u medinsku pijacu i uzbuđeno povikao: “Požurite u džamiju, dijeli se se naslijeđe Resulullaha, s.a.v.s.!” Kada su ljudi, ostavivši svoju trgovinu, ušli u džamiju, zatekli su neke kako namaz obavljaju, neke kako Kur’an uče, a neke kako Resulullahov, s.a.v.s., život proučavaju. Trgovci se vratiše i Ebu Hurejri, r.a. kazaše: “O Ebu Hurejre, pa tamo se ništa ne dijeli, objasnivši mu šta su zatekli.” “To što ste u džamiji zatekli, naslijeđe je Muhammeda, s.a.v.s., koje se tamo dijeli”, odgovori im Ebu Hurejre.

Nije Resulullah, s.a.v.s., Ummetu svome, tebi i meni, ostavio njive, kuće, novac i druga bogatstva, već je Alejhisselam sljedbenicima svojim ostavio ono što donosi zadovoljstvo Uzvišenog i garantira njegovo, a.s., društvo u Džennetu. O svome naslijeđu Resulullah, s.a.v.s., nam kaže: “Ostavljam vam dvoje – Allahovu Knjigu i moj Sunnet; budete li se toga držali, nećete zalutati.” Ashabi su ovu poruku čuli jasno i glasno, a čujemo li ti i ja poruku koja nam garantira siguran prolaz kroz ovaj dunjalučki život do cilja koji se zove Džennet?

Do cilja, Dženneta, doći ćemo ako iz hazne naslijeđa Resulullahova, s.a.v.s., Kur’an kao vodilju i putokaz u životu prihvatimo. Knjigu u koju sumnje nema – Kur’an časni – Uzvišeni nije objavio da samo na rafama u kućama našim stoji, već ga je Allah, dž.š., objavio da nam put ispravni pokaže: “Ovaj Kur’an vodi jedinom ispravnom Putu.” (El-Isra’, 9)

Ne prihvatiti Kur’an iz hazne Resulullahova, s.a.v.s., naslijeđa znači život u tami provesti, kuću svoju u kabur pretvoriti i melekima je neprepoznatljivom učiniti. Tako nas podučava naš uzor i učitelj Resulullah, s.a.v.s.: “Ne pravite od svojih kuća kaburove. Šejtan bježi iz kuće u kojoj se uči sura El-Bekare.” “Zaista, kuća u kojoj se Kur’an uči svijetli stanovnicima nebesa kao što zvijezde svijetle stanovnicima Zemlje.”

Stoga je naša zadaća, ako to već do sad nismo, 28 harfova naučiti, s Kur’anom se početi družiti, time sebe i porodice svoje zaštititi, pa će korist golema i na Ovom i na Budućem svijetu biti. Ulema nam prenosi: “U kući u kojoj se Kur’an uči i meleki su u njoj, a šejtani napuste tu kuću, takva kuća postane prostrana svojim ukućanima i njihov se bereket poveća, a u kući u kojoj se Kur’an ne uči i šejtani su u njoj, meleki napuste takvu kuću, ona postane tijesna svojim ukućanima i njima se bereket smanji.” 

Ako naslijeđe Resulullahovo, s.a.v.s., želimo, onda nam valja njegov životni stil primijeniti. Onaj koji za sebe smatra da Resulullaha, s.a.v.s., voli, taj iz svakog dijela njegova, s.a.v.s., života pouku i poruku crpi, mijenjajući sebe i društvo oko sebe, jer nas je njegov životni put podučio da namazom vezu s Uzvišenim jačamo. Da namazom život svoj okitimo briga je Resulullahova, s.a.v.s. bila. “Allaha se bojte i namaz čuvajte”, oporučio nam je na samrti svojoj, jer je poruku Uzvišenog shvatio i nama je valjano dostavio: “Sve dok te smrt ne stigne, Allahu ibadet čini.” (El-Hidžr, 99)

Gospodar nebesa i Zemlje odabrao je da poziv na namaz riječima “Allahu ekber” započne i završi, da tebe i mene podsjeti da je Allah veći od svega što nas od namaza odvraća. Ako nas neki posao od namaza odvrati, Allah je od tog posla veći, ako nas sastanak s nekim od namaza odvrati, pa Allah je od svakog sastanka veći, a sastanak s Njime je preči. Ako nas neki problem tišti i od namaza nas odvrati, pa Allah je i od toga veći. Allah je Onaj koji je veći od svega onoga što mi velikim smatramo i čemu važnost dajemo.

Biti od onih koji poziv na namaz ne čuju, koji namaz ne obavljaju, znači biti od onih koji su na gubitku. O tome nam Resulullah, s.a.v.s., kazuje: “Onaj ko propusti jedan namaz, kao da je izgubio i imetak i porodicu.” Ako namaz prihvatimo, sebi smo svjetlo, dokaz i spas na Sudnjem danu osigurali, propusnicu smo obezbijedili po kojoj će nas Resulullah, s.a.v.s., na Sudnjem danu prepoznati, jer se njegovi sljedbenici po tragovima sedžde prepoznaju. O tome nam Kur’an govori: “Vidiš ih kako se klanjaju i sedždu čine želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo, – na licima su im znaci, tragovi od sedžde.” (El-Feth, 29.)  Kazao nam je Resulullah, s.a.v.s.: “Ko namaz bude čuvao, namaz će mu biti svjetlo, dokaz i spas na Sudnjem danu.”

Svojim životnim stilom Resulullah, s.a.v.s., u amanet nam je ostavio da međusobne veze jačamo. “Oporučujem vam da dobro postupate u međusobnim odnosima!” - obavezao nas je prije nego što je ovaj svijet napustio. U kakvom su stanju naši međusobni odnosi. Jesmo li mi danas – koji za sebe kažemo da Resulullaha, s.a.v.s., volimo i put njegov slijedimo – oni sljedbenici njegovi koje Kur’an opisuje: “A njegovi su sljedbenici strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom.” (El-Feth, 29.) Živimo li njegovu poruku kojom nam je Resulullah, s.a.v.s., jasno kazao: “Vjernik prema vjerniku treba biti poput zgrade, čiji dijelovi jedni druge podupiru”, pritom uvukavši prste jedne ruke u prste druge ruke.

Čujemo li danas – u vremenu kad sve češće svjedočimo pojavu rastave brakova – poruku iz riznice njegova, s.a.v.s., naslijeđa: “Preporučujem vam da se prema suprugama lijepo ophodite. Allah vas zaštitio, Allah vas pomogao, Allah vas sačuvao, Allah vam dobro dao.”

Resulullah, s.a.v.s., dušu svoju pustio je u naručju supruge svoje hazreti Aiše, r.a., a mogao je preseliti na namazu ili u bici, ali je Gospodar odabrao da miljenik Njegov preseli u naručju svoje supruge. Pouka je to Ummetu njegovu.

Prihvatiti naslijeđe Resullahovo, s.a.v.s., znači brak svoj čuvati tako što ćemo zajedno sa suprugama svojim dobro činiti, Kur’an učiti, namaz obavljati, tako što ćemo zajedno djecu odgajati jer nam je Resulullah, s.a.v.s., rekao: “Brak je moj sunnet pa ko ostavi moj sunnet, nije od mene.”

Prihvatimo li ove savjete iz riznice Resulullahova, s.a.v.s., naslijeđa – danas kad se često jedni drugima žalimo da su se razne nedaće nadvile nad naše živote, da nema sreće, bereketa i rahatluka – onda će nam životni put zasigurno biti obasjan, jer nije moguće vezati se za Resulullaha, s.a.v.s., a da nas Gospodar svjetova ne počasti onim čime ćemo biti zadovoljni i na Ovom i na Budućem svijetu. “Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!’ – a Allah prašta i samilostan je.” (Alu Imran, 31)

Prošli put je bilo govora o broju jedan, a ovom prilikom ćemo nešto reći o rednom broju: evvel (prvi).

Ovaj termin je spomenut u časnom Kur’anu na jednom mjestu, kao jedno od Allahovih, dž.š., lijepih imena, a to je El-Evvel. Allah, dž.š., kaže:

„On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi; i On zna sve.“ (sura El-Hadid, 3) Allah, dž.š., je Prvi, prije koga nije postojalo ništa, niti će išta poslije Njega ostati.

Imran ibn Husajn, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:

„Allah je Vječan i prije Njega nije ništa postojalo. Njegov prijesto (Arš) je bio na vodi. Zatim je stvorio nebesa i zemlju i sve je u Knjizi zapisao.“ (Buhari) U jednoj dovi Poslanik, s.a.v.s., ovako kaže:

„Allahu moj, Ti si Prvi, prije koga nema ništa, Ti si bez ikakvih ograničenja, Ti si Posljednji...“ tj. Ti si nakon svega, bez završetka, bez kraja. To potvrđuje i drugi kur’anski ajet:

„Sve će osim Njega propasti!“ (sura El-Kasas, 88)

Termin evvel/prvi je spomenut na mnogo mjesta u hadisima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., tako da su pojedini učenjaci –rahimehumullah- napisali zasebna djela u kojima su spominjali hadise, kao i izreke ashaba i drugih učenjaka, u kojima se govori o tome šta je bilo prvo, šta se prvo desilo, i tome slično. Evo nekih od tih hadisa:

Abdullah ibn Abbas, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Prvo što je Allah, dž.š., stvorio bilo je pero/kalem, pa mu je rekao: -Piši! Ono upita: -A šta ću pisati? On mu reče: -Piši sve ono što će se desiti do Kijametskog dana.“ (sahih)

Evo nekoliko hadisa u kojima se ističe prednost našeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., u odnosu na ostala stvorenja:

Abdullah ibn Abbas, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ja sam prvi nad kim će se zemlja raspući na Sudnjem danu.“ Znači da će Muhammed, s.a.v.s., biti prvi proživljen na Sudnjem danu. Evo još jedne predaje u kojoj se o tome govori:

Abdullah ibn Omer, r.a., pripovijeda da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ja sam prvi nad kim će se zemlja raspući na Sudnjem danu, zatim Ebu Bekr, pa Omer, r.a. Nakon toga ću doći do stanovnika Medinskog mezarja (El-Beki’) koji će biti sakupljeni na Mahšeru (mjestu sakupljanja) skupa sa mnom. Zatim ću sačekati stanovnike Mekke, sve dok ne budemo sakupljeni između dva harema.“ (Tirmizi)

Enes ibn Malik, r.a., pripovijeda da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ja ću biti prvi ko će zakucati na džennetska vrata.“ U Muslimovoj predaji se kaže: „Sudnjeg dana ću doći do džennetskih vrata i tražiti da se otvore. Tada će čuvar upitati, ko je? Ja ću reći: -Muhammed je. Čuvar će tada reći: -Naređeno mi je da ne otvaram vrata nikome prije tebe.“

Abdullah ibn Abbas, r.a., priča: „Skupina ashaba, r.a., je sjela očekujući Poslanika, s.a.v.s. Kada im se Poslanik primakao čuo ih je kako razgovaraju i neko od njih kaže ovako: -Čudno je da je Allah, dž.š., uzeo prijatelja od Svojih stvorenja i to je Ibrahim, a.s. Drugi reče: -Zar ima išta čudnije od toga da je Allah, dž.š., direktno razgovarao sa Musa’om, a.s. Treći od njih reče: -Isa, a.s., je Allahova Riječ i Njegov ruh. Drugi reče: -Allah, dž.š., je odabrao Adema, a.s. Tada Poslanik, s.a.v.s., izađe među njih i nazva im selam i reče: -Čuo sam vaš govor i vaše čuđenje; Ibrahim je uistinu Allahov prijatelj, Musa je onaj s kim je Allah direktno razgovarao, Isa je Allahova Riječ i Njegov ruh i Adema je Allah uistinu odabrao nad drugima i to je sve tako. Međutim, ja sam Allahov miljenik i to ne govorim iz hvalisavosti (niti oholosti), ja ću nositi bajrak zahvalnosti na Sudnjem danu i to ne govorim iz hvalisavosti, ja ću biti prvi ko će se zauzimati za ljude na Sudnjem danu i kome će zauzimanje (šefat) biti dozvoljeno. Ja ću prvi pokucati halkom na džennetskim vratima, pa će Allah dozvoliti da mi se otvori i uvest će me u Džennet i sa mnom će biti siromašni vjernici. To ne govorim iz hvalisavosti. Ja sam najodabraniji od prvih i potonjih stvorenja i to ne govorim iz hvalisavosti.“ (Tirmizi i Darimi)

Osman, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Prvi ko će se zauzimati na Sudnjem danu su poslanici, zatim učenjaci (ulema), a zatim šehidi.“ (Tarih Bagdad)

Abdullah ibn Abbas i Džabir ibn Abdullah, r.a., kažu da je Džibril, a.s., rekao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.: „Prvi ummet (narod) koji će ući u Džennet je tvoj Ummet.“

Ahmed bilježi u svome Musnedu od Abdullaha ibn Amra, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., upitao: „Znate li ko će prvi  od stvorenja ući u Džennet? Ashabi rekoše: -Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju. Tada im on reče: -Prvi ko će od stvorenja ući u Džennet su siromašni muhadžiri, koji čuvaju granice i zbog njih su drugi ljudi zaštićeni od nelagodnosti. Neki od njih umre, a njegova želja (potreba) je još uvijek u njegovim grudima, ne mogavši je ostvariti...“

Abdullah ibn Abbas, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Mi smo prvi koji će biti proživljeni i prvi koji će polagati račun (na Sudnjem danu).“ (hadis je hasen) Kod Ibn Madže se u ovom hadisu kaže: “Mi smo posljednji narod na Dunjaluku, a prvi ćemo polagati račun (na Sudnjem danu).

Abdullah ibn Abbas, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Prvi ko će biti odjenut (obučen) na Sudnjem danu je Allahov Prijatelj, Ibrahim, a.s.“ Neki učenjaci kažu da je to zbog toga što mu je odjeća bila skinuta, kada je bačen u vatru. Drugi kažu da je to zbog toga što je on, a.s., prvi uveo u praksu oblačenje čakšira (kako bi pokrio stidne dijelove tijela). 

Ebu Hurejre, r.a. prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Prvi ko je ugostio goste bio je Ibrahim, a.s.” (Bejheki u Šu’abu) Također je Ibrahim, a.s., prvi ko je uveo praksu sunnećenja. Malik bilježi predaju od Seida ibn Musejjeba koji kaže: Ibrahim, a.s., je prvi ugostio goste, prvi se osunnetio, prvi je skratio svoje brkove, prvi je ugledao sijede dlake, pa je upitao: -Gospodaru moj, šta je ovo? Allah, dž.š., mu reče: -To je dostojanstvenost. Tada Ibrahim, a.s., reče: -Gospodaru moj, povećaj mi to!“

„Teofrast je mislio da je čovjek suma onoga što je nosio sebi kad je rođen i onoga što je bio (činio, mislio, osjećao) u sveijednom trenutku svog života. Zato je svaki od nas sada (užasnog li blagoslova!) sve ono što je ikad bio...“

Navedeni citat je jedna od tvrdnji kojom Dževad Karahasan uvodi čitaoca u tekst „Kuća za umorne“. Nije potreban naročit misaoni napor da bi se jasno utvrdilo kako pojedinac u različitim životnim fazama drugačije misli i djeluje. Ponekad je ta rzličitost toliko izražena da su želje spram određenih segmenata naših prošlosti takve da bi nas njihovo nepostojanje obradovalo i uspokojilo. Oni, međutim, uvijek ostaju njen sastavni i punopravni dio. A ukoliko prihvatimo Teofrastovu tvrdnju; ostaju i dio naše ličnosti, ma koliko se mijenjali. Mi smo, dakle, šta god danas činili, podjednako i onaj aktivni izvršilac djela iz prošlosti kojeg se sramimo. Ma koliko nam se činilo da smo se promijenili – uglavnom nabolje, kako će u našu korist presuditi onaj dominantni, sujetni dio nas.

Teorija nas uči, a čitalačko iskustvo potvrđuje kako čitalac, uz interpretaciju teksta, unosi vlastita iskustva i znanja koja može vezivati uz pročitano. U nastavku nas očekuju tri slobodne asocijacije na naveceni citat - međusobno nepovezane, osim onoliko koliko htjednemo.

  1. Teofrastova misao na poseban način ide u korist tipskoj skupini ljudi koji najveću prednost prilikom vrednovanja karaktera daju iskustvu. To je, naravno, duboko lično motivirano, jer uglavnom drže da i sami pripadaju skupini iskusnih; pa dajući iskusnima najviše ocjene, zapravo vrednuju sebe. Oni su u svojoj aktuelnoj ličnosti objedinili nebrojeno mnogo međusobno različitih stanja i griješili na poljima gdje trenutno (zahvaljujući učenju na greškama) briljiraju. Operirajući jezikom, svoje besjede neiskusnim sugovornicima vole počinjati iskazom poput: „I ja sam nekad tako...“, a završavati sa: „Zato sad znam“. Objedinjujući vlastita iskustva i sva nekadašnja pogrešna stanja u trenutnoj nepogrešivoj figuri, savjetodavno i superiorno govore manje iskusnima od sebe, hraneći svoj ego. Svoje pogreške su intenzivnim življenjem smjestili u prošlost i njima nema mjesta u sadašnjosti.

    2. Prirodno neslaganje sa vlastitim postupcima iz prošlosti, narodski je duhovito prikazano u iskazu: „Čovjek sa dvadeset godina misli da je najpametniji, sa trideset da je još pametniji, sa četrdeset misli da nema pametnijeg od njega; a svaki put kad pogleda unazad deset godina, vidi budalu“. Ukoliko bismo ovo narodno životno iskustvo doveli u dijalog sa Teofrastovim filozofskim zaključkom, mogli bismo pretpostaviti kako je, ma koliko bili samodopadljivi, jedan dio nas uvijek rezervisan za ono što ne volimo.
  1. Jedno lično čitanje iskaza sa početka me vraća u period djetinjstva, kada sam, usvajajući moralni model svijeta bio poklonik istine. U izrazito praktičnom smislu, jer teorijski to vjerovatno ne bih znao ni objasniti. Uglavnom bi me uz glađenje po glavi pohvaljivali riječima: „Ma on je preiskren“. Današnji skeptik u meni insistira na tome da su ti isti iza leđa govorili: „Kakav naivčina“, što i nije daleko od istine - kad se sjetim na kakve sam lažne i očigledno nestvarne priče nasijedao, samo zato što sam mislio da sa jezika ne može kliznuti ništa osim onoga što se stvarno desilo. Neki dobronamjerni poznanici ili preiskusni iz prvog primjera (nisam siguran) su, sažaljivo doživljavajući tu iskrenost/naivnost došli do mene sa savjetom da ne vjerujem u sve što čujem, te da i sam povremeno nešto slažem, vjerovatno zato da bih se uklopio u svijet neiskrenih. Starije valja poslušati, a i nisam si mogao dozvoliti da me posmatraju kao naivca. Vratio sam se iz škole, u čijem sam susjedstvu džeparac potrošio na sok u limenci, umjesto da sam ga racionalno podijelio na sendvič i mali sok u tetrapaku. Mama, brinući se za sina kojeg se na mnogo toga moglo nagovoriti osim na to da sjede i do kraja pojede svoj obrok, me upitala jesam li jeo. Potvrdno sam odgovorio i time prvu laž u životu posvetio vlastitoj majci. Neiskusan u ovoj raboti, niti sam znao odabrati sugovornika, nit' sam umio uvjerljivo gestikulirati; pa sam neslavno završio – otkrivena laž.


Danas, kad se volim uvjeravati kako istini držim stranu, ne mogu pobjeći od toga da mojoj ličnosti pripada i osoba koja je svoju prvu laž izustila tokom razgovora s majkom.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine