Bazična latinska definicija riječi saeculum jeste sve što ne pripada religiji, odnosno bilo kakva filozofija koja je razvila etiku bez oslanjanja na religiju. Naravno, takva definicija nije dovoljna da se pojasni razlika između Sjedinjenih Američkih Država, bivšeg Sovjetskog saveza i Francuske – svaka od njih za sebe kaže da je sekularna, ali uz zapanjujuće razlike u implementaciji istog državnog uređenja.

Nedavno sam na društvenim mrežama čitao raspravu nekoliko novinara i političkih analitičara iz Sarajeva koji su komentarisali kako Hotel Bristol, sada dio ‘Novotel’ grupacije, narušava sekularizam Bosne i Hercegovina – jer se u tom hotelu ne služi alkohol. To me podsjetilo sličnim tvrdnjama 2009. godine nakon otvaranje BBI tržnog centra u Sarajevu da takav centar (koji je u privatnom vlasništvu) narušava sekularizam ove države jer ne služi svinjetinu ni alkohol. Pojedini su konstatovali da, postojanjem takvih tržnih centara i hotela, Bosna i Hercegovina postaje ‘klerikalna’ država. Takav zaključak bi značio da su alkohol i svinjetina mjerilo stepena odvajanja religije i države i sredstva za standardizaciju nivoa sekularnosti jednog državnog uređenja – što je svakako besmislena tvrdnja.
Sa pravom se postavlja pitanje – da li (ne)serviranje alkohola u privatnom objektu može utjecati na princip odvajanja religije od države? Slijedeći takvu logiku, odluka mormonskih restorana u Sjedinjenim Američkim Državama da ne prodaju alkohol je jednako narušavanju američkog sekularizma ili bi postojanje košer restorana u Parizu narušavalo francuski laicité. Naravno da neće.

Definicije sekularizma

Zbog konfuzije ali i pogrešnog shvatanja ovog koncepta, neophodno je detaljnije pojasniti samu definiciju i tipologije seklularizma.
Za početak, među teoretičarima sekularizma širom svijeta – Jose Casanova, Charles Taylor, Peter Berger – ne postoji nijedna unificirana, općeprihvaćena definicija sekularizma. Uz to, ne postoji ni međunarodna konvencija koja standardizira definiciju i karakteristike sekularizma a time i sekularne države. Definicija sekularizma može biti ambivalntna koliko i, recimo, definicija terorizma. To je upravo razlog iz kojeg se UN-ova Konvencija o međunarodnom terorizmu, predložena davne 1996. godine, nikada nije usvojila jer se zemlje članice UN-a ne mogu složiti oko same definicije terorizma.

Bazična latinska definicija riječi saeculum jeste sve što ne pripada religiji, odnosno bilo kakva filozofija koja je razvijala etiku bez oslanjanja na religiju. Naravno, takva definicija nije dovoljna da se pojasni razlika između Sjedinjenih Američkih Država, bivšeg Sovjetskog saveza i Francuske – svaka od njih za sebe kaže da je sekularna, ali uz zapanjujuće razlike u implementaciji istog državnog uređenja. Ipak, koncept sekularizma je jednostavan: vjerske grupe se ne smiju uplitati u državna pitanja, a država se ne smije uplitati u vjerska pitanja. Da bi se jedna država mogla smatrati sekularnom, neophodno je da ispuni dva kriterija. Prvi je da njen ustav deklariše vjersku neutralnost, odnosno, da ne proglašava ni jednu religiju za službenu. Drugi kriterij jeste da sudovi i zakonodavna tijela budu lišena bilo kakvih institucionalnih veza sa religijom. U praksi, situacija bude nešto drugačija i način na koji će jedna država urediti svoj odnos prema religiji oblikovat će ideološka previranja između zagovornika i protivnika uloge religije u državi.

Vrste sekularizma

Utjecajni sociološki teoretičar Peter Berger u svojim djelima razlikuje tri vrste sekularizma.
Američki model. Prvi je model Sjedinjenih Američkih Država i ta definicija sekularizma podrazumijeva benigno institucionalno razdvajanje religije od državnih struktura bez postojanja animoziteta države prema vjerskim zajednicama. Država sve vjerske zajednice i organizacije jednako tretira, dozvoljava im određen stepen autonomije, pruža ograničenu finansijsku podršku kao i poreske olakšice. Ipak, odvajanje religije od države ne znaći da vjera nije prisutna u državi ili u američkom društvu – oba doma Kongresa imaju vjerske službenike koji svakog dana molitvom započinju zasjedanje Kongresa. Isti je slučaj prilikom početka svakog zasjedanja Vrhovnog suda SAD-a, gdje je jedan od sudskih službenika zadužen da molitvom prizove Božiju milost pred početak suđenja. Svjedoci suda u sudskom postupku polažu vjersku zakletvu stavljajući ruku na Bibliju kao što to čine i državni  funkcioneri, uključujući i predsjenika SAD-a, uz zakletvu završavajući riječima “Tako mi Bog pomogao’’ (‘’So help me God’’).
Francuski model. Druga vrsta sekularizma prema Bergeru je karakterizirana antivjerskim nastrojem i pokušajem da se potisne utjecaj religije iz javne sfere, što je bio slučaj sa Francuskom nakon revolucije 1789. godine. Francuski koncept državnog uređenja razvio se sa anti-crkvenim stavom i ciljem da se potisne bilo kakvo javno ispoljavanje vjerskih simbola i djelovanje vjerskih zajednica u državnim strukturama. Istovremeno, francuski zakoni strogo štite ispoljavanje vjere u privatnoj sferi. Ipak, i u Francuskoj, koja često simbolizira rigidno odvajanje religije od države, brojni su primjeri gdje se iz državnog budžeta finansira obnova crkava. Uz to, u dvije oblasti na istoku zemlje, Alzasa i Lorena, koje su bile dio Njemačke za vrijeme donošenja Zakona o razdvajanje crkve i države iz 1905. godine, vjerska nastava se odvija u državnim školama i niko ne postavlja pitanje ugroženosti sekularizma.
Komunistički model. Treća vrsta sekularizma ne samo da zahtjeva striktno odvajanje religije i države nego je i neprijateljski nastrojena prema religiji. To je bio slučaj u bivšim komunističkim državama poput Sovjetskog Saveza i Jugoslavije a danas se takav model i dalje prakticira u zemljama poput Kine i Sjeverne Koreje i Kube. Pristalice takvog sekularizma ne samo da žele fanatično potisnuti ispoljavanje vjere iz javne sfere, već to žele spriječiti i u privatnoj sferi. To se praktikuje danas u Kini gdje su vlasti u autonomnoj, a pretežno muslimanskoj pokrajini Xinjiang, zabranili Ujgurskim muslimanima – preciznije državnim službenicima, studentima i nastavnicima – ramazanski post, dnevni namaz, puštanje brade muškarcima, nošenje mahrame ženama i nadijevanje muslimanskih imena.
Ogromne su razlike među gore navedenim sekularnim državama. Ovdje možemo navesti samo nekoliko ilustrativnih primjera iz knjige Ahmeta Kuru Secularism and State Policies towards religion: The United States, France and Turkey koja pomno analizira tipologije sekularnih država. Ahmet Kuru američki sekularizam naziva i ‘pasivnim sekularizmom’ jer dozvoljava vidljivost religije u javnoj sferi, za razliku od turskog i francuskog modela koji nazivaju ‘agresivnim’ ili ‘nametljivim’ sekularizmom. Ali iako je turski model sekularizma doslovno prepisan od francuskog, ipak postoje i neke bitne razlike. Francuska je odvojila religiju od države dok je Turska stavila religiju pod državnu kontrolu. U Francuskoj ne postoji bilo kakvo državno tijelo koje upravlja religijom, čak ni u savjetodavnom kapacitetu. U Turskoj, s druge strane, postoji Diyanet – odnosno Direkcija za vjerska pitanja – koja ima više od 80.000 uposlenika, pretežno imama i hatiba, i najveći budžet u državi nakon turskog ministarstva odbrane. Turski Zakon o političkim strankama zabranjuje strankama čak i predlaganje zakona o ukidanju Diyaneta, što svjedoći o važnosti te institucije za državu. Tu je i druga bitna razlika između Turske i Francuske – sekularizam u Francuskoj razvijao se zajedno sa evolucijom demokratije nakon Francuske revolucije i kretao se od lokalnih zajednica prema gornjim ešalonima države. U Turskoj to je bilo obrnuto – sekularizam je autoritativno nametnut sa vrha prema dolje. Ovdje je važno istaknuti da zbog rastućeg utjecaja religije u proteklih dvadeset do trideset godina, religija postepeno pomjera granice svog dometa u državama sva tri modela. Načelo sekularizma ne označava nužno i pad religioznosti stanovništva, jer stanovništvo jedne države može biti veoma religiozno dok je država sekularna – kao što je slučaj u Turskoj i Americi.
A za evropske muslimane, kako autohtone tako i novopristigle imigrante, iskustvo je pokazalo da je sekularna država najsigurniji oblik uređenja odnosa religija-država u cilju zaštite autonomije muslimanskih vjerskih organizacija od nepoželjnog uplitanja države.
Bosna i Hercegovina, kao i ostale bivše komunističke države jugoistočne i istočne Evrope, i dalje prolazi kroz tranzicijsku fazu, preciznije kroz tri tranzicije – od komunizma prema demokratiji, od rata prema miru i od nezavisne države prema zemlji članici Evropske unije. Koliko god bilo bitno reformisati državne zakone i približiti ih zakonima Evropske unije, toliko je i bitno prihvatiti najbolju praksu evropskih zemalja po pitanju uređivanja multikonfesionalnih država, proširivanja vjerskih sloboda i razvijanja jednog liberalnog razumijevanja sekularizma.

U džamijama se mogu naći djela upitnog sadržaja, ideoloških grupacija kao i nekvalitetna djela bez stručne i tehničke recenzije/ Zašto niko ne nadzire promociju i prodaju knjiga i časopisa u objektima Islamske zajednice

Očigledan je sve veći broj literature koja se promovira, ali i prodaje u džamijama, bilo da je riječ o knjigama ili, pak, o časopisima i novinama. Kada je riječ o prodaji, Islamska zajednica je na osnovu hadisa o zabrani kupoprodaje donijela fetvu prema kojoj je zabranjen svaki vid prodaje literature, osim one od čije prodaje se direktno pomažu institucije Islamske zajednice.

Promocija neprovjerenog sadržaja

S druge strane, kada je riječ o promociji ili “dvodimenzionalnom“ promatranju prodaje literature u džamijama, poseban problem jeste sadržaj i kvalitet knjiga koje se nude. Naime, u džamijama u BiH, kao i u iseljeništvu, brojni pojedinci, bez obzira jesu li uposlenici Islamske zajednice ili ne, prodaju literaturu u čiji sadržaj Islamska zajednica nema uvid, te ujedno ni kontrolu nad prodajom i promocijom. Nerijetko je riječ o prodaji od koje koristi imaju samo autori i izdavači, a sam sadržaj može biti upitan s pozicije stanovišta islamske tradicije muslimana koju baštini Islamska zajednica. Stoga, u džamijama se mogu naći djela i izdanja koja promoviraju selefističke i šiijske tendencije, te različite ideološke platforme.
Glavni imam Medžlisa Sarajevo Ferid-ef. Dautović je u više navrata skretao pažnju na ovaj problem.
“Duže vremena skrećem pažnju da na terenu imamo knjige koje niko u Islamskoj zajednici nije pregledao i dao stručnu recenziju, niti imamo tijelo koje bi dalo mišljenje da li se neka knjiga može ili ne može promovirati i prodavati u džamijama i našim vjerskim objektima. Zbog nedefiniranog stava, naše džematlije se stalno zbunjuju. Ako neko kupi ili čuje za knjigu u džamiji, on ima predstavu da je ta knjiga relevantna i na osnovu koje može graditi svoj vjerski stav. U BiH i iseljeništvu vidio sam različite knjige koje nemaju nikakav certifikat Islamske zajednice niti je iko bio zadužen da pregleda sadržaj tih knjiga“, kazao je glavni imam Dautović.

U Bosni i Hercegovini ali i u našem regionu dvije presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) obilježile su 2017. godinu. Prvo je 22. novembra, MKSJ u prvostepenom postupku osudio na doživotnu robiju Ratka Mladića, generala Vojske Republike srpske. Mladić je osuđen po 10 od 11 tačaka optužnice uključujući genocide u Srebrenici. Potom je 29. novembra, Žalbeno vijeće Haškog tribunala izreklo konačnu presudu za ratne zločine šesterici bivših visokih funkcionera takozvane Herceg-Bosne: Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću. Potvrđene su kazne iz provostepene presude za svakog od njih. Također, potvrđen je udruženi zločinački poduhvat u kojem je učestvovalo političko i vojno rukovodstvo Republike Hrvatske na čelu sa Franjom Tuđmanom, prvim predsjednikom te zemlje. 

Ličnosti
Na samom kraju 2016., 14. decembra, Orhan Jašić, asistent na FIN-u, 32 godine, odbranio je i drugi doktorat na FIN-u pod naslovom “Učenje islama u teologiji Hansa Kunga”, nakon što je prethodno u Zagrebu 2015., također, doktorirao.
Početkom 2017. godine Muftijstvo sarajevsko je pokrenulo projekat “Mreže mladih” s ciljem uvezivanja mladih kao i koordinacija njihovih aktivnosti u svim džematima na svom području. Nakon samo nekoliko mjeseci formirana je velika i snažna Mreža koja danas broji 500 koordinatora i nekoliko hiljada mladih uzrasta od 15 do 25 godina. Jedan od ključnih idejnih pokretača i voditelja ovog projekta je dr. Abdulgafar Velić, pomoćnik muftije sarajevskog za vjerska pitanja i obrazovanje.
Na FIN-u je 15. februara, doktorirao reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, a tema njegove disertacije je bila komparativna studija: “Kodifikacija šerijatskog građanskog prava na temeljima hanefijske pravne škole u Egiptu: Primjer Muršid al-Ḥayrāna i Majallah al-Aḥkām al-ʻadliyyah”
Početkom marta, muftija zagrebački dr. Aziz Hasanović, predsjednik Mešihata IZ u Hrvatskoj primljen je u Europsku akademiju znanosti i umjetnosti sa sjedištem u Salzburgu.
U Njemačkoj na Institutu za islamsku teologiju Osnabruck 18. marta, doktorirao je hafiz Esnaf Begić, imam i dugogodišnji sekretar Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj.
Na FIN-u 17. maja, doktorirao je Senad Ćeman, asistent na katerdri fikha i direktor Centra za dijalog Vesatijja u Sarajevu.
Na tradicionalnoj manifestaciji Dani Hasana Kaimije u Zovrniku profesoru Enesu Pelidiji dodijeljena je Kaimijina povelja za životno djelo za 2017. godinu.
Sedmog jula, na Univerzitetu u Tuzli doktorirao je Šefko-ef. Sulejmanović, a tema njegove disertacije bila je “Sakralni objekti islamske arhitekture Zvorničkog sandžaka i njihov kulturno-historijski značaj.”
Dr. Nedžib Šaćirbegović, dugogodišnji aktivista Islamske zajednice u Americi donirao je ove godine svoju porodičnu biblioteku od preko 2.500 vrijednih djela Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.
19. aprila na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu doktorsku disertaciju odbranio je imam Džamije Kralj Abdullah u Tuzli hafiz Edin ef. Peštalić. 
Dugogodišnji glavni imam u Žepču Izet-ef. Efendić penzionisan je i postao je doživotni počasni član IO ovog medžlisa.
Hadžija Redžo Klepić iz Tešnja ove godine poslao je devet članova svoje porodice, sinove i snahe na hadž.
Istaknuti vaiz Izet-ef. Čamdžić, glavni imam Zavidovića, dobio je ovogodišnju nagradu “Derviš ef. Spahić” koju dodijeljuje muftija zenički za doprinos na polju vjersko-prosvjetnih aktivnosti.
Krajem juna ove godine bh. režiserka Aida Begić dobila je poziv da postane nova članica Američke filmske akademije AMPAS što se smatra velikim priznanjem kako za rad režiserke Begić, tako i za filmsku umjetnostu Bosni i Hercegovini općenito.
Profesor hadisa u penziji Mahmut ef. Karalić završio je prijevod svih šest temeljnih hadiskih zbirki (El-Kutubu-s-sitteh) na kojima je radio skoro dvije decenije, a koje se poslije Kur’ana smatraju najvažnijim izvorima islamske tradicije.
Profesor tefsira na FIN-u Džemaludin Latić dobitnik je ovogodišnje međunarodne nagrade za poeziju “Nedžib Fazil” koja mu je dodijeljena na svečanosti 15. decembra, u Istanbulu.
Na Svjetskom takmičenju u hifzu časnog Kur’ana u Mekki hafiz Ahmed Hamidović osvojio je 1. mjesto u kategoriji hifza 5 džuzeva, dok je hafiz Ammar Muderizović osvojio 2. mjesto u istoj kategoriji. Po prvi put u članstvo ocjenjivačke komisije ove godine je izabran kurra hafiz, prof. dr. Dževad Šošić, sa Fakulteta islamskih nauka.
Na FIN-u u Sarajevu 23. oktobra, doktorirao je Elnur Salihović, rukovodioc Ureda za zekat Islamske zajednice. Tema njegove doktorske disertacije je bila “Ustanova zekata u teoriji i praksi muslimana u Bosni i Hercegovini u drugoj polovini XX stoljeća”.
Direktor BBI banke Amer Bukvić, dobitnik je priznanja za najboljeg transformacijskog lidera u oblasti islamskog bankarstva, a BBI banka za “Najuspješniju islamsku banku u Evropi” prema izboru Cambridge IF Analytica iz Velike Britanije. Priznanje je Bukviću i BBI uručeno 14. novembra na svečanoj ceremoniji IRBA - Islamic Retail Banking Awards organiziranoj u Dubaiju.
Ovogodišnje priznanje “Hasan ef. Škapur” koje se dodjeljuje za istaknute zasluge i doprinos u razvoju islamskih-hadiskih znanosti na području Bosne i Hercegovine, a povodom 12. rebiu-l-evvela, dodijeljeno je zamjeniku reisu-l-uleme mr. Husein ef. Smajiću.

Događaji
Na globalnom nivou početak 2017. godine obilježio je ulazak u Bijelu kuću novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa, te sve izrazitije jačanje desničarskih stranaka u Europi.
Početkom godine obilježen je jubilej – 480 godina postojanja Gazi Husrev-begove biblioteke. Na svečanosti koja se održala 13. januara, ove godine, direktor Osman Lavić istaknuo je kako ova institucija pola milenija čuva naslijeđe duhovne i kulturne baštine Bosne i Hercegovine.
U Zagrebu je početkom godine obilježena 30. godišnjica rada Zagrebačke džamije. Održano je 24. Međunarodno takmičenje učača Kur’ana.
Prvog marta u Pojskama kod Zenice obilježeno je 70 godina od zatvaranja Medrese u Pojskama, koju je vodio ugledni zenički alim Derviš ef. Spahić. Medresu su nasilno zatvorile tadašnje komunističke vlasti.
Početkom marta reisu-l-ulema Husein-ef. Kavazović posjetio je Mešihat IZ u Srbiji, a povod posjete bila je svečanost završetka dogradnje zgrade Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru.
U Gazi Husrev-begovoj biblioteci 22. marta, održana je tribina “Stoljeće Hazima Šabanovića” kojom je obilježena 101 godina od rođenja jednog od naših najznačajnijih osmanista.
U Foči je 12. maja otvorena obnovljena Careva džamija koja je zajedno sa svim ostalim džamijama u ovom gradu srušena u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu.
U sarajevskom Domu mladih Skenderija 27. aprila, održan je prvi susret reisu-l-uleme s mladima, a u okviru projekta “Mreža mladih” koje je uspješno pokrenulo Muftijstvo sarajevsko, a kao platformu podržao Rijaset IZ.
Reisu-l-ulema je u Berlinu 22. maja održao uvodno izlaganje na konferenciji “Odgovornost religija za mir” koju je ove godine organiziralo njemačko MVP.
Najveći iftar na Balkanu “Bošnjaci na Drini” održan je 22. juna, u Konjević Polju. Iftar je organiziralo Udruženje građana “Podrinje” i Medžlis IZ Bratunac, a okupilo se preko 7.000 Bošnjaka iz Bratunca, Bratunca, Zvornika, Srebrenice, Vlasenice, Srebrenika, Tuzle i Sarajeva.
Islamska zajednica Bošnjaka u Sjevernoj Americi ove godine otvorila je u martu, aprilu i maju četiri džamije: u Atlanti, St. Louisu, Mechanicsburgu (Pensivlaniji) i Salt Lake Cityu.
Islamska zajednica Bošnjaka u Njemačkoj otvorila je 21. maja, novoizgrađenu džamiju u Wittenu, a sedmicu ranije radno otvorenje nove džamije upriličeno je u Oberhausenu.
Svečanom akademijom u Narodnom pozorištu u Sarajevu 30. juna obilježena je 20. godišnjica rada i djelovanja Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine.
Početkom jula ove godine održan je simpozij i izložba posvećena životu i djelu akademika Mersada Berbera.

U Memorijalnom centru u Potočarima ovog 11. jula klanjana je dženaza za 71 šehida ubijenog tokom genocida u Srebrebnici, a 20. jula, u klanjana je 20. kolektivna dženaza za 23 žrtve genocida u Prijedoru. Ove godine obilježeno je 25 godina od početka progona i genocida nad nesrbima u Prijedoru i okolnim mjestima.
U Kiseljaku 5. augusta, desio se napad na Jasminu Kurtu i njenu kćerku. Ovaj slučaj okarakterisan je kao krivično djelo zločin iz mržnje i jedan je od najbrutalnijih napadom na povratnike u posljednjih nekoliko godina.
Na Ilidži je 12. augusta, ove godine otvorena centralna džamija koja je uglavnom izgrađena donacijama džematlija ovog mjesta. Također, u mjesecu augustu otvoreno je još deset novoizgrađenih i obnovljenih džamija širom Bosne i Hercegovine.
U septembru, ove godine nizom svečanosti i promocija obilježeno je 40 godina rada Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Na svečanoj akademiji dekan FIN-a dr. Zuhdija Hasanović kazao je da je ova naučna institucija stekla respekt i na Istoku i na Zapadu.
Mjesec septembar obilježila je kriza u Mijanmaru i protjerivanje stotina hiljada Rohinja muslimana u Bangladeš, a međunarodne humanitarne agencije upozoravaju na humanitarnu katastrofu i zločine koje po svim parametrima ukazuju na genocid koji mijanmarski režim sprovodi nad ovom ugroženom etničkom manjinom.
JP BH Pošta je 5. oktobra, promovirala poštansku markicu sa motivom Behram-begove medrese koja je i ove godine ocijenjena kao najuspješnija srednjoškolska obrazovno-odgojna ustanova na području Tuzlanskog kantona.
Vijeće muftija Islamske zajednice je polovinom oktobra izdalo Fetvu o dozvoli podizanja kamatnog kredita radi zadovoljavanja nužnih životnih potreba.
U Europi je u kontekstu jačanja političke desnice mjesec kraj ove godine obilježio niz kontraverznih događaja posebno u Poljskoj. Prvo je početkom oktobra održana masovna molitva Krunica na granici, a u glavnom gradu Varšavi 11. novembra, obilježavanje nacionalnog dana pretvoreno je u pravi bal fašizma i radikalnih desničarskih pokreta kojima je islamofobija i generalna netrpeljivost prema prema imigrantima okosnica političkog djelovanja.
U Ljubljani je 24. oktobra, ove godine obilježena 100. godišnjica Islamske zajednice u Sloveniji. Na taj dan je prije sto godina izgrađena džamija u Logu pod Magartom. Ovim povodom održana je i naučna konferencija “Stoljeće Islamske zajednice u Sloveniji”.
U petak, 24. novembra, ove godine, za vrijeme džuma namaza u selu Bi’ru-l-abd u džamiji Revda, Sjeverni Sinaj, desio se teroristički napad u kojem je poginulo više od 300 ljudi, a više od 120 je ranjeno. Ovoaj napad se smatra najsmrtonosnijim terorističkim napadom u modernoj historiji Egipta.
U Sarajevu je 14, decembra, potpisan protokol između Islamske zajednice u BIH i Turske agencije za saradnju i koordinaciju (TIKA) o realizaciji pomoći narodu Rohinja. Ovom prilikom je predstavnicima TIKA-e uručen ček od 500.000 KM, pomoć koju su posredstvom Islamske zajednice skupili građani naše zemlje i džematlije Islamske zajednice širom dijaspore.
Nakon što je američki predsjednik Donald Trump 6. decembra, priznao Jerusalem kao glavni grad Izraela, stigle su žestoke reakcije iz svih dijelova svijeta. OIC je 13. decembra u Istanbulu održao vanredni samit 57 lidera na kojem je priznao Državu Palestinu sa Istočnim Jerusalimom kao njezinim glavnim gradom. Na koncu, ovaj potez administracije predsjednika Trumpa osudila je i Generalna skupština Ujedinjenih nacija koja je 21. decembra, usvojila rezoluciju kojom odbacuje američku odluku o priznavanju Jerusalema kao glavnog grada Izraela. Za proglašenje rezolucije američkog predsjednika Donalda Trumpa nevažećom i ništavnom glasalo je 128 država, devet ih je bilo protiv, dok je 35 bilo suzdržano.

Nemjerljiv je doprinos Bosne i Hercegovine, koja je putem svojih službi u TO RBiH, Armiji RBiH, MUP-u, zatim AID-u, FOS-u i OSA-i, prikupljala dokazni materijal o ratnim zločinima počinjenim u agresiji na BiH ’92.-’95. Zahvaljujući ovim materijalima podignute su optužnice koje su dovele do izricanja povijesnih presuda pred Haškim tribunalom, među kojim i one za Srebrenički genocid.

Proteklih šest mjeseci djelatnici Haškog tribunala održavali su niz konferencija i predavanja o značaju naslijeđa ovog prvog međunarodnog krivičnog suda koji su osnovale UN, a koji ostavlja nacionalnim, regionalnim i međunarodnim sudovima i tribunalima širom svijeta trajna postignuća za provođenje pravde.
„Pozdravljam napore na promociji naslijeđa Tribunala, jer će to podsjećati međunarodnu zajednicu da naš rad na osiguravanju poštivanja ljudskih prava, vladavine zakona i dalje traje, da pravda kao cilj postoji i dalje i da se borimo protiv nekažnjivosti, da Tribunal za sobom ostaje i živi kroz moćno naslijeđe na koje samo možemo biti ponosni“, kazao je tim povodom pomoćnik generalnog sekretara UN za pravne poslove Miguel de Serpa Soares na konferenciji u Sarajevu.

Prve istrage vezane za Prijedor i Vlasenicu

Učesnici mnogobrojnih konferencija o naslijeđu Tribunala su bili njegovi višegodišnji djelatnici, među kojima i oni koji su u njemu od samih početaka, poput prvog vođe istražnog tima Roberta Reida. Prisjećajući se na predavanju na Univerzitetu u Leidenu svojih prvih dana rada u Tribunalu 1994. u novoformiranom Tužilaštvu ovog suda Reid je rekao: „Išli smo tamo gdje su nas dokazi vodili, a to su bili Prijedor i Vlasenica u kojoj se nalazio logor Sušica. Nakon razmatranja materijala koji smo imali inicijalno smo krenuli s istragama vezanim za počinioce koji su bili među bosanskim Srbima u općini Prijedor. Imali smo materijal od Bassiounijeve komisije i izvještaje bh. institucija. Imali smo i svjedoke koji su se obraćali Tužilaštvu i iznosili navode vezane za logor Sušica“, kazao je Reid dodajući da im je dalji dokazni materijal omogućavao istrage u općinama Foča, Zvornik, Bosanski Šamac, Brčko, Banja Luka, Sanski Most, Ključ, Kotor-Varoš itd. „Ono što smo tamo otkrili je bio taj isti modus operandi kakav smo našli u Prijedoru i Vlasenici tako da smo odmah mogli reći da taj zločin nije bio nasumični čin van kontrole, nego jedna strategija koju su uspostavili najviši rukovodioci, koju su onda prenosili na regionalni i lokalni nivo - da su to vodili politički, vojni, civilni i policijski rukovodioci zajedno.“
Iza ovog kratkog podsjećanja Roberta Rida o ulozi svjedoka i dokazima o počinjenim zločinima, prikupljenim prije osnivanja Haškog tribunala, koji su omogućili progone ratnih zločinaca, krije se velika priča o svjedocima i bh. institucijama koje su ustrajno prikupljale dokazni materijal i putem Ureda za vezu sa Haškim tribunalom dostavljale Tribunalu. „Prije i u toku agresije na BiH nosioci ovih aktivnosti su bili organi MUP-a Republike BiH, a formiranjem TO RBiH i Armije RBIH i organi navedenih institucija. Poslije je to u kontinuitetu nastavila raditi Agencija za istraživanje i dokumentaciju (AID), zatim Federalna obavještajna služba (FOS) i danas Obavještajno sigurnosna agencija (OSA) čime je uspostavljen moćan sistem dokumentovanja zločina i genocida koji i danas traje“, kazao je u izjavi za Preporod Amir Ahmić, bošnjački oficir za vezu sa Haškim tribunalom.
Ured za vezu sa Haškim tribunalom je osnovan 1994. godine, a kao prvi oficir za vezu i predstavnik ovog Ureda imenovana je Vasvija Vidović. U početku je sjedište Ureda bilo u Bruxellesu, a kratko nakon toga preseljen je u Hag. Ahmić ističe da je UN osnivanjem Haškog tribunala „Bošnjacima po prvi put data prilika, koju su oni iskoristili, da na međunarodnom nivou dokažu posljednji Genocid počinjen nad njima, nakon što su na ovim prostorima doživjeli niz genocida o kojima gotovo da nema pisanog traga, odnosno nikada niko nije krivično odgovarao za njih“, te ističući da su, naravno, svjedoci, preživjele žrtve Genocida, koji su svih ovih godina jasno i glasno svjedočili istinu pred Tribunalom najveći heroji u procesu dokazivanja zločina i Genocida.
To su potvrdili i bivši predsjednik i tužilac Haškog tribunala i sadašnji predsjednik i tužilac Mehanizama za međunarodne sudove Theodor Meron i Serge Brammertz na svečanosti u Hagu posvećenoj njegovom zatvaranju, a koji su tom prilikom ukazali posebnu čast predsjednici Udruženja Majki enklave Srebrenica i Žepa Muniri Subašić kao predstavnici preživjelih žrtava. „Zahvaljujući vama, zahvaljujući vašoj hrabrosti i upornosti, nepokolebljivosti da kažete istinu, mi smo tu i imamo rezultat iza sebe“, kazao je Brammertz.

Progon ratnih zločinaca se nastavlja

Sud i Tužilaštvo BiH nastavlja sa progonom ratnih zločinaca zahvaljujući naslijeđu Tribunala i prikupljenim dokazima koje Haški tribunal sada ustupa njima i na osnovu kojih je širom svijeta uspostavljena mreža za progon zločinaca iz rata u BiH ‘92.-95., na način da ti ratni zločinci nigdje na svijetu ne mogu mirno spavati.
Među medijski najviše praćenih izručenja ratnih zločinaca u BiH, bilo je izručenje Veselina Vlahovića Batka iz Španije 2010. godine zbog višestrukih ubistava, silovanja i drugih zločina počinjenih u tri sarajevska naselja koja su bila pod kontrolom srpske vojske, kao i ono protekle godine Radomira Šušnjara iz Francuske zbog učešća u zločinu poznatom u javnosti kao „višegradska živa lomača“ u kojoj je sredinom mjeseca juna 1992. godine, prisilno zatvoreno i nakon toga živo zapaljeno oko 60 civila Bošnjaka, uključujući žene i djecu. Izručenja se obavljaju na osnovu Evropske konvencije o ekstradiciji, Zakona o međunarodnoj pomoći u krivičnim stvarima, te ugovora između BiH i države koja izručuje.
Podsjećamo da su u nekim državama, poput Njemačke, Norveške i Švedske, održana suđenja za ratne zločine počinjene u BiH. Njemački sud je tako, naprimjer, izrekao 4 presude za Genocid.

Albright: “Govorili su da nikada neće biti optuženi”

”Prvo su govorili da nikada neće biti optuženi. A onda su govorili da nikad neće biti nijednog suđenja. A onda su govorili da nikada neće biti nijedne osuđujuće presude i da nikada neće biti izrečene nikakve kazne”, kazala je tokom svjedočenja u Hagu jedna od najzaslužnih ličnosti za upostavu Haškog tribunala Madeleine Albright.
Da svi oni nisu bili u pravu potvrđeno je u prvim godinama rada Haškog tribunala koji je već 4. novembra 1994. godine podigao prvu optužnicu protiv bosanskog Srbina Dragana Nikolića zvanog Jenki, komandanta logora Sušica u Vlasenici, zbog zločina protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija i kršenja zakona i običaja ratovanja zahvaljujući obimnom dokaznom materijalu i svjedočenju preživjelih žrtava Bošnjaka. Nikolića su uhapsile trupe SFOR-a 20. aprila 2000. u okolini Smedereva. Dan poslije je prebačen u Hag. Nikolić je priznao krivicu za ratne zločine, ubistva, silovanja i mučenja bošnjačkih civila, počinjene tokom 1992 godine u logoru Sušica u Vlasenici, čiji je bio komandant. Predmet Nikolić je ušao u nove pravne okvire članom 65 Statuta stalnog Međunarodnog krivičnog suda (ICC).
Njemačka policija je bila prva koja je uhapsila jednog ratnog zločinca, odgovorajući na optužbe preživjelih žrtava koje su ga identificirale u Njemačkoj. Bilo je to 12. februara 1994. godine kada su uhapsili u Minhenu stražara prijedorskih logora Omarska i Trnopolje Duška Tadića. Haški tribunal je izdao optužnicu protiv njega u aprilu 1995. kada je i izručen i postao prvi pritvorenik Pritvorske jedinice u Sheveningenu, kao i prvi optuženi kome se sudilo pred Haškim tribunalom. Suđenje je trajalo 79 dana, a za tužiteljstvo je svjedočilo 86 svjedoka. Presuđen je 7. maja 1997. godine na 20 godina zatvora.
Suđenje Dušku Tadiću se smatra ključnim u radu Haškog tribunala. U svjetskim medijima proglašeno je od planetarne važnosti kao prvo suđenje na jednom međunarodnom krivičnom sudu koje je osnovano od strane UN-a.

Jorda: Suđenje Tadiću bilo od kritičnog značaja za Tribunal

„Suđenje Dušku Tadiću bilo je od kritičnog značaja za Tribunal, jer je pokazalo da je sud u stanju da funkcioniše i da je međunarodna pravda moguća“, kazao je u intervjuu za agenciju Sense sudija i predsjednik Haškog tribunala Claude Jorda 10 godina kasnije, uz napomenu da je za opstanak Haškog tribunala u prvih nekoliko godina nebrige međunarodne zajednice i snažnih političkih pritisaka iz regiona i iz svijeta, posebne zasluge imao njegov prvi predsjednik, italijanski profesor međunarodnog prava Antonio Cassese. “On je vodio Tribunal sa žarom i uvjerenjem. Mi smo bili uz njega kao prve sudije i dali smo svoj doprinos, svaki na svoj način, ali je on bio nosilac vatre Tribunala”, kazao je Jorda dodajući da odmah poslije Cassese dolazi Louise Arbour, koja je od 1996. do 1999. bila glavni tužilac, jer je početnu oklijevajuću strategiju tužilaštva usmjerila na krivično gonjenje odgovornih na najvišim političkim i vojnim položajima. Arbour je tako 27. maja 1999. godine, objavila: “22. maja sam podnijela optužnicu na potvrđivanje protiv Slobodana Miloševića i četverice drugih u kojoj ih teretim za zločine protiv čovječnosti.” Bila je to prva podignuta optužnica protiv aktuelnog predsjednika jedne države.
Prvi visoki politički lider koji je uhapšen bio je Momčilo Krajišnik koji je u pritvor Tribunala prebačen 3. aprila 2000. godine. Naredne, 2001. godine 28. aprila pridružio mu se Slobodan Milošević nakon što je prvi nalog za hapšenje jednog političkog lidera van BiH izdala 2. aprila 2001. glavna tužiteljica Tribunala Carla Del Ponte.
Prvi visoki politički lider koji se dobrovoljno i bezuslovno predao Haškom tribunalu i priznao krivicu bila je bivša predsjednica RS Biljana Plavšić 9. januara 2001. Ona je 17. decembra 2001. pročitala izjavu o priznanju krivice, o učešću u progonima na političkim, rasnim i vjerskim osnovama. „Na nesreću, naše je rukovodstvo, uključujući i mene, napustilo ovaj put (časnih lidera) tokom poslednjeg rata. Vjerujem da vam je jasno da sam se ja razišla sa tim liderima, premda prekasno. Ipak to rukovodstvo bestidno nastavlja da traži odanost i podršku našeg naroda. To se čini izazivanjem straha, govorenjem poluistina, kako bi se ubijedio naš narod da je svijet protiv nas. Ali plodovi njihovog rada, tog rukovodstva su jasni - grobovi, izbjeglice, izolacija i ogorčenje prema cijelom svijetu koji nas je odbacio upravo zbog tih lidera”, kazala je tada u ovoj izjavi pokajnica Plavšić.

Genocid u Srebrenici

Prvi pokajnik pred Haškim tribunalom bio je bivši pripadnik srpske vojske u Zvorniku Dražen Erdemović. Erdemović je uhapšen 2. marta 1996. godine u Srbiji, a već 31. marta se u sudnici Haškog tribunala izjasnio kao kriv za zločine protiv čovječnosti. Bio je prvi zločinac koji je priznao zločine pred Tribunalom i rekonstruisao radnje vršenja zločina, što je za rad Tužilaštva bilo od iznimno velike važnosti u njihovom daljem radu. Na suđenju je detaljno opisivao pojedine dijelove zločina Srebreničkog genocida. Svjedočio je o strijeljanju bošnjačkih dječaka i muškaraca 16. jula 1995. zarobljenih u Srebrenici izdvojenih kao “vojno sposobne”, kada su ih autobusi dovozili u Pilice u općini Zvornik i povezanih očiju u grupama od 10 izvodili iz autobusa, postrojavali na poljani iza farme, a potom strijeljali hicima u leđa. Mrtva tijela su zatim odvozili u primarnu masovnu grobnicu na vojnoj ekonomiji u Branjevu, a 1996. godine su ih premještali u sekundarne grobnice. Erdemović je bio svjedok i u procesu protiv Ratka Mladića.
Za zločine u Srebrenici, Genocid, zločin protiv čovječnosti i druge zločine, pravosnažno su osuđeni Dražen Erdemović, Radislav Krstić, Momir Nikolić, Dragan Obrenović, Vidoje Blagojević, Dragan Jokić, Vujadin Popović, Ljubiša Beara, Drago Nikolić, Ljubomir Borovčanin, Radivoj Miletić, Milan Gvero, Vinko Pandurević i Zdravko Tolimir. Krstić, Nikolić, Popović, Beara i Tolimir su presuđeni za pomaganje u Genocidu i Genocid, dok su Radovan Karadžić i Ratko Mladić u prvostepenim presudama presuđeni za Genocid u Srebrenici.
Veliki doprinos dokazivanju Genocida u Srebrenici pomoglo je identificiranje posmrtnih ostataka pronađenih u masovnim grobnicama DNK profiliranjem, što je po prvi put korišteno upravo u BiH, a danas pomaže u identificiranju nestalih u Iraku, Meksiku, Kolumbiji, Siriji i drugim krajevima u svijetu.
Bivša novinarka i analitičarka Tužiteljstva Haškog Tribunala Julija Bogojeva ocjenjujući rad Tribunala u analizi „Rat u Jugoslaviji u presudama MKSJ: ciljevi zaraćenih strana i priroda sukoba“ ističe važnost dokazivanja Srebreničkog genocida. „Da je Tribunal dokazao samo Srebrenički genocid bilo bi od njega dovoljno“, kaže Bogojeva.

Doprinos međunarodnom krivičnom pravu

Svojim odlukama Haški tribunal je napravio prekretnicu u međunarodnom krivičnom pravu. On je prvi međunarodni krivični sud koji je izrekao osuđujuće presude za silovanje kao vid mučenja i za seksualno porobljavanje kao zločin protiv čovječnosti. U procesu protiv Duška Tadića po prvi put je presuđeno za seksualno nasilje nad muškarcima, u procesu protiv Kunarac i drugih seksualno porobljavanje i silovanje su tretirani kao zločin protiv čovječnosti, a u procesu protiv Krstića uspostavljena je veza između silovanja, etničkog čišćenja i Genocida. Presude Tribunala su dovele do toga da Vijeće sigurnosti UN usvoji Rezoluciju 1325 (2000.) - žene, mir i sigurnost, kojom ono po prvi puta prepoznaje nesrazmjeran i jedinstveni utjecaj oružanog sukoba na žene, Rezoluciju VS 1820 (2008.) o uklanjanju spolno utemeljenog nasilja u oružanim sukobima, Rezoluciju VS 1888 (2009.) o borbi protiv seksualnog nasilja nad ženama i djecom u oružanim sukobima i Rezoluciju VS 1889 (2009) o ulozi žena i njihovim potrebama u izgradnji mira nakon oružanih sukoba, nakon čega je upučen poziv generalnom sekretaru UN-a za imenovanje posebnog predstavnika za seksualno nasilje u sukobu, a od država članica UN-a zatražena je prilagodba zakona i sudske prakse u cilju krivičnog gonjenja počinitelja seksualnog nasilja u ratu.
„Haški tribunal je dao trajno oruđe i inspiraciju sudovima, kreatorima politike i civilnom društvu širom svijeta koji naslijeđe Haškog tribunala čine besmrtnim, a globalnu borbu za ostvarivanje pravde neopozivom.”, ističe sekretar Tribunala John Hocking navodeći primjer doktrinu UZP-a koja ostaje kao jedan od glavnih pravnih koncepata za krivično gonjenje najodgovornijih - političkog i vojnog rukovodstva.
Tribunal je, također, uspostavio krivičnu odgovornost za napade na kulturnu baštinu kao ratni zločin, čime je zločin nad kulturnim naslijeđem proglašen zločinom protiv čovječnosti. Ovdje treba podsjetiti na veliki doprinos koji su tome dali u to vrijeme najpoznatiji autori i publicisti Suzan Sontag i nedavno preminuli španski pisac Huan Batisolo, koji su došli u Sarajevo tokom opsade i govorili o uništavanju Viječnice i druge kulturne baštine, što je imalo utjecaj na odluke Haškog tribunala koji je nakon toga kriminalizirao napade na kulturnu baštinu.
De Serpa Soares ističe da je Haški tribunal uspostavio temelj postojećeg sistema međunarodnog pravosuđa, te da se Tribunal može smatrati začetnikom geneze globalne kulture odgovornosti.
Institucije poput Međunarodnog suda za Ruandu i Specijalni sud za Siera Leone su se poslužili modelom Haškog tribunala kao i drugi ad-hok pravni mehanizmi, poput Ureda specijalnog tužitelja na Kosovu, Suda za Južni Sudan, dok se vansudski mehanizmi odgovornosti ozbiljno razmatraju za više zemalja, a neki se i uspostavljaju poput istražnog mehanizma za Siriju za istraživanje i prikupljanje dokaza kršenja međunarodnog humanitarnog prava i ljudskih prava – sve kao rezultat naslijeđa Haškog tribunala.

Moralno naslijeđe

„Postoji nešto što ja zovem moralnim naslijeđem. Prije mnogo godina 1999. tadašnji sekretar Kofi Anan je u Sarajevu rekao da je iskustvo UN-a u Bosni bilo jedno od najtežih i najbolnijih u povijesti UN-a. „Nikada nećemo zaboraviti da je Bosna bila ne samo vojno pitanje nego i moralno pitanje. Srebrenica će nam svima ostati u sjećanju zauvijek.“ Moralnost i odgovornost su dva koncempta koji su blisko povezani sa funkcioniranjem Haškog tribunla. A mnogi su vjerovali da će to biti tek formalno pranje savjesti“, ističe Miguel de Serpa.
“Poruka je sada mnogo jasnija. Nekažnjivosti više nema. Nakon što Haški tribunal zatvori svoja vrata ostaje na vama da nastavite rad koji smo mi započeli i obavljali od 1993. Kada kažem vi mislim na sve one koji su uključeni u to u regiji: tužitelji, suci, zastupnici odbrane, nevladine organizacije, ostali pripadnici civilnog družtva, političari, diplomati, povjesničari, studenti svi građani, na vama je da u regiji krenete naprijed, ali ne zaboravljajući prošlost. Na vas je red,“, bila je poruka posljednjeg predsjednika Haškog tribunala Carmela Agiusa na konferenciji u Sarajevu.
„Kada se zatvori Haški tribunal nakon 24 godine završiće kao pravi pionir u tome kako se plemenite ambicije mogu pretvoriti u djela. Bez obzira na sve poteškoće, uspjehe i neuspjehe, tokom godina ostvarena su velika dostignuće, koja će ostaviti snažan trag na međunarodno krivično pravo, kao i na način na koji će se istraživati budući sukobi. Nadam se da će imati i ulogu prevencije, jer doprinio je ostvarivanju novog pravnog poretka u ovom svijetu“, bila je poruka zamjenika šefa Delegacije Evropske unije u BiH Khaldoun Sinnoa na istoj konferenciji. Sinnoa je tada podsjetio na riječi rimskg imperatora Augusta koji je rekao da je naslijedio ciglu, a iza sebe ostavio mermer, te dodao:“Ja mislim da mi još nismo u fazi mermera, ali mislim da ćemo nastaviti taj proces i nastavićemo da gradimo na temeljima koje je postavio Haški tribuna.“

Ostaje narativ za povijesne anale

Tribunal nakon 24 godine rada, 10.800 dana suđenja. 4.650 svjedoka iza sebe ostavlja resurse koje čine ogromna arhiva od 3 miliona stranica transkripta 2 petabajta digitalnih podataka, 30.000 sati jedinstvenih audiovizuelnih zapisa. Samo Tužilaštvo ima 9 226 187 stranica dokumenata, 13.954 audio trake, 9.465 video zapisa, 4.054 elektronska diska i 13.975 predmeta.
I da ovu priču o naslijeđu Haškog tribunala završimo riječima novinara Eda Vulliamya: “Vidite, jedno od dostignuća Tribunala iz ranih dana, možda i više nego kasnije, jeste stvaranje narativa za povijesne anale, bez obzira na to je li povijest taj narativ htjela saslušati ili ne. Ali priča o tome šta se desilo je ispričana.”