Sarajevo, 23. decembar 2017. (MINA) - Danas je pod predsjedavanjem predsjednika Hasana Čengića održana deveta redovna sjednica aktuelnog saziva Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Svaki se put uvjerim kako je vrijeme u zavičaju 1992. godine raspolovljeno krvavim nožem na dva nikad sastavljiva dijela. Svi smo mi iz doline rijeke Sutjeske, koji se, kao, osjećamo još živima, postali hodajuća groblja, ili, pak, odavno ležimo u nečijem sjećanju kao u još nezaborav-ljenu mezarju...

Kad god se zateknem u haremu džamije u Šadićima, nahrupe snažne slike iz djetinjstva. Tu je abdesthana, pa ogromni kamen na metar-dva od zapadnog zida džamije, i prostrani orahov hlad, orekestri ptica u krošnjama, i lica koja se kreću tako što uviru jedno u drugo...

Danas tu nema ni oraha, ni onih nekoliko šljiva uz rub harema, nema ni lica koja izgledaju kao da se na njima začinje Smak svijeta, imaju, međutim, u gornjem uglu džamijskog harema, uzdignuti bašluci šadićkim domaćinima poginulim na Suhoj gori u ranu jesen 1992. godine. U haremu je uvijek tiho, jedina buka i zuka je ona koju mi izdaleka donesemo u svojim glavama. Jedva da ima i mirisa. Kamen, koji kao da je, u drevna svilenosanjiva vremena, spušten s neba, i dalje stoji na svome starom mjestu. Kao opominjuća nebeska tačka na sve izgovorene i neizgovorene rečenice ovoga svijeta!

I dok ispred bašlukā učim Fatihu, vidim Asima Smajlovića, zvali smo ga Aćim, Sulja Lončarića, Ibra Hajdarevića, Hasiba Puteša, vidim ih na Gaju, kraj virova Sutjeske, na putu prema Popovu Mostu, u zaigranostima iznad Kačare, u njihovim domovima, sve vrijeme vidim uzveseljene dječake u punim svojim bezbrižnostima i zanesenostima danom u kojemu su se zatekli. S njima je i Ejub Mešak, iz susjednog sela Ćureva... Među ukopanima u džamijskom haremu je i, nešto stariji, Smajo Glibo, stariji od mene nekolike godine, četnici su ga, kažu, uhvatili kad se iz šume privukao svojoj kući u Šadićima da nađe čizme. Ibro, Asim, Suljo, Hasib zajedno su poginuli u jednom septembarskom jutru kad su srpsko-crnogorski vojnici, iz pravca Ulobića, na Vučevu, privukli se kolibama na Suhoj gori i napali našu vojsku koja je, zapravo, bila skupina zbunjenih i na-vrat-na-nos naoružanih domaćina zatečenih u haosu i užasu istrijebljujuće neonacističke agresije.

S donju stranu džamije, prema kući rahmetli Husa Haskovića i prema Polju, toliko su ugušćale vrbe i razno drugo rastinje da se u nekadašnjoj cvijetnoj avliji Haskovića ništa ne vidi, može samo da se naslućuje... A tamo gdje se, s lijeve strane Sutjeske, nekada prostirahu lijepo uređeni, obrađeni čairi, prema Perovićima, Dužici, Travniku, prema Prijeđelu, rastrčala se lakoma šuma, sve je zaraslo, i zrak kao da je zarastao u pustoš... Nigdje se, kao u džamijskom haremu u Šadićima, ne osjetim toliko svedenim na sjećanje, na uspomene; kao da ne postoji trenutnō vrijeme, nego se sva druga vremena i zadržane slike nanovo prepliću u mojoj svijesti, tvoreći neponovljivo jedinstvo od razasutih pričina i bezgranične sjete. Koliko god je smrti i umrlih u mezarjima, mnogo je više smrti i onih koji preseliše na Onaj svijet u preostalim našim životima.

U džamijskom haremu, obavezno proučim Fatihu i imamu rahmetli Murat-efendiji Merdanu. On bi išao malčice pognut prema abdesthani, s blagošću i vedrinom koja je umirivala i udobravala sve oko sebe. Moj babo Agan bi, nakon abdesta, redovno obrisao desnu pa lijevu nogu o nogavice pantalona (nije tad u abdesthani bilo peškira) i onda navukao vunene čarape, uvijek vunene čarape, bilo da je ljeto, bilo da je zima. (I ja sebe, sve češće, zateknem da o pantalone brišem noge kad uzmem abdest gdje na meraji.) Nurko Bešović je volio glasno dozivati one koji bi stajali malo podalje. Tu je i Halilić, Halil Bunda, on upada u priču da bi pokazao kako i on o nečemu ima vlastito mišljenje. Alija Kršo je kačket okrenuo naopačke već kod šumarske kuće. Murat Smajlović bi uvijek bio u centru neke priče, volio je da priča i da ga se sluša dok priča. Mujo Fulurija je od onih koji voli i da bude gospodin. Derviša Muhovića ne mogu a da ne zamislim neraspoložena i nenasmijana. Zato su moj amidža Šaćir ili Huso Hasković uglavnom bili smrknutima. Pašo Ožegović ili Ejub Pačo su od onih domaćina  koje bi se rado upitalo za neki koristan domaćinski savjet. Među džematlijama, koji bi se iz više sela u dolini rijeke Sutjeske sastajali prvenstveno u petak, u vrijeme džume, nije bilo baš onih mlađih, osim Džemala Pilava iz Perovića, ili Velije Čorba iz Šadića.

Svaki se put, u posljednjim odlascima u dolinu rijeke Sutjeske, uvjerim kako je vrijeme u zavičaju 1992. godine raspolovljeno krvavim nožem na dva nikad sastavljiva dijela. Svi smo mi iz doline rijeke Sutjeske, koji se, kao, osjećamo još živima, postali hodajuća groblja, ili, pak, odavno ležimo u nečijem sjećanju kao u još nezaboravljenu mezarju!

Ovo je, međutim, 2017. godina. Ispred mene, među bijelim bašlucima, položeni su šehidi, bosanski šehidi, tako ih doživljavamo i trudimo se da ih tako doživljavamo, živjeli su, na selu, sasvim običnim seoskim životom i, vjerujem, nisu baš znali šta su to šehidi i ko su šehidi u muslimanskoj tradiciji, bili su mladi, samo je Smajo Glibo tek zašao u četrdesete, pa su, s drugim mladim šadićkim domaćinima, bili budućnost ovoga kraja. Hasib Puteš je bio moj vršnjak, Ibro mlađi osam godina, Smajo se volio družiti s mlađima od sebe, svi bismo u ljetnjim danima živo osjetili kako rijeka Sutjeska postaje ušćem nadošlim mladim energijama i sve odjednom postaje naše dokle god dopiru pogledi i čula... Na Jačištima ili Livadama igralo bi se klisa i pale, ili fudbala, dok sve uokolo ne zacrni a oči ne pobijele. A kad bih, u onim osamdesetim godinama prošloga stoljeća, dolazio u zavičaj, zaticao sam ih i u redovnim težačkim poslovima i u onim veselotugaljivim hedonističkim zanesenostima kad se, preda mnom, kao svršenikom Medrese, znaju posramiti poput djevojčica, i ja bih uvijek nastojao okrenuti priču na drugu stranu, da njima ne bude neprijatno što su “malo popili”, duboko osjećajući da je njihova blizina s Bogom mnogo iskrenija i intenzivnija od mnogih koji se ubiše zaposjesti prve safove u džamijama, od mnogih koji su pobjegli u neka daleka inostranstva kad je sa sviju strana ubijana zemlja Bosna.

Bijaše sunčan dan kad su u džamijskom haremu iskopani mezari za njihove  sabrane posmrtne ostatke. Bilo je to dvije hiljade i neke godine. Na dženazu je došlo dosta i nas iz Sarajeva, Zenice, i iz raznih naših inozemstava. Među rodbinom i komšijama, svojom se pokretljivošću isticao Bajro Smajlović, Aćimov otac. Neko je glasno nešto prokomentirao, a Bajro se oslonio na svoju zdravu nogu i viknuo kako je tu njegov sin, nek se glasno ne priča, ovo je dženaza šehidima, mora se to znati, i žignulo me dok sam gledao u Bajra, nikad ga ranije nisam čuo da je na nekoga poviknuo, bijaše u njegovu istupu neke žalostive ponositosti, od sina Asima nađena je samo lobanja. Ibrov sin Admir trudio se biti potpuno sabran, nije ni stigao potpunije upamtiti i osjetiti svoga oca, pitao sam se koje mu i kakve slike prolaze kroz glavu. Ne mogu se sjetiti ko je sve bio na dženazi, znam da mi je poigravala jabučica u grlu i zasljepljivale oči od nadošlih slika dok sam, uz mezare, učio neku od sura. Ne znam ko je šta prigodno govorio. Siguran sam da ne postoje riječi ni rečenice u koje bi se mogle utisnuti nadošle emocije i misli. Šehidsko mezarje ostalo je svjedočiti na svoj vlastiti, grobljanski način.

Više puta sam se pitao šta nama uistinu znače šehidska mezarja. Šta nama, preživjelimā, znače naši bosanski šehidi? Tekuća politika znala se često ogriješiti o šehidske porodice stranačkim/partijskim “ideologizacijama” i jeftinim politikantskim “upotrebama”. Pa i kad se, drugog dana Ramazanskog bajrama, koji je službeno prihvaćen i kao Dan šehida, uče Fatihe, ili “polaže cvijeće”, prvenstveno sudjeluju, pred televizijskim kamerama, dakako, ljudi iz politike, iz ove ili one političke stranke, s obzirom da, za medije i javnost, samo na taj način vijest postaje vijest i šehidi se, kao, trajnije zadržavaju u nacionalnoj memoriji. Ali to su već traumatična pitanja ove i ovakve, surove bosanske tranzicije, ne bih u ovome sjećanju o tome... Ostaje nam da znamo kako je najsuštinskija istina da su bol i tuga uvijek pojedinačni, uvijek lični, uvijek moji.

Često, i kad sam u Sarajevu, odem do šehidskog mezarja u haremu džamije u Šadićima. I proučim Fatihu. Rahmet njihovim hrabrim i plemenitim dušama!